Prošloga tjedna regiju je uzburkao “non-paper” koji je, navodno, barem djelomično nastao u kabinetu slovenskog premijera Janeza Janše, što on posljednjih dana kategorički poriče. Nakon prvog neuvjerljivog demantija u kojem je poricao samo da je osobno predao non-paper predsjedniku Europskog vijeća, Janša je kasnije demantirao i samo postojanje tog dokumenta. Međutim, i taj se demanti pokazao netočnim nakon izjave albanskog premijera Edija Rame koji je u subotu izjavio da je non-paper osobno vidio.

I predsjednik Slovenije Borut Pahor, bliski Janšin saveznik u provođenju radikalno desne politike, raspitivao se o mogućnosti “mirnog razilaska” tijekom službenog posjeta Sarajevu i Skoplju, a zapravo se raspitivao o mogućnosti realizacije ideja iz non-papera. Pahor je kasnije neuvjerljivo demantirao da je bio obaviješten o postojanju non-papera prije posjeta glavnim gradovima BiH i Sjeverne Makedonije. Poslije velikog odjeka non-papera, koji je zapravo plan za nove ratove, etnička čišćenja i genocid na Balkanu i u regiji, slovenska vlada je krenula u taktiku smanjivanja štete, ali ona je već počinjena i svi službeni demantiji Janše i Pahora, koji su već puno puta dosad uhvaćeni u laži, nisu posebno uvjerljivi.

Zbog neugodne situacije koju je stvorio non-paper, dio slovenskih političara bliskih Janezu Janši, kao i neki od njegovih ministara, počeli su skretati pozornost na hrvatski non-paper koji je u Bruxellesu 22. ožujka predstavio hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman. Tim non-paperom, koji su potpisale Slovenija, Mađarska, Bugarska, Grčka i Cipar, Hrvatska želi pomoći Bosni i Hercegovini na njenom putu u EU. No taj non-paper sadrži i dio koji su Slovenci počeli isticati, a tiče se promjene izbornog zakona tako da se može održati blokada države BiH. Međutim, ono što se u tom non-paperu ne prepoznaje jest otvaranje puta trećem entitetu te, u konačnici, njegovom pripajanju Hrvatskoj, u čemu je ključna razlika između hrvatskog i slovenskog non-papera. Razumljivo, član tročlanog Predsjedništva BiH Željko Komšić – bosanski Hrvat kojeg HDZ u BiH i Hrvatskoj ne prihvaća – napisao je vlastiti opsežni non-paper kao odgovor na hrvatski i poslao ga 2. travnja u Bruxelles. U tom dokumentu on, prema svom mišljenju, osvjetljava „nejasnu politiku EU-a koja je pod snažnim utjecajem Hrvatske i tamošnje vladajuće stranke HDZ-a te nedostatak neutralnosti delegacije Europske unije u BiH“, kao i općenito „pogrešan pristup izbornoj reformi u BiH”.

Komšić je ukazao i na miješanje Srbije i Hrvatske u unutarnje stvari BiH, kao i pritisak Rusije zbog aspiracija BiH za ulazak u NATO. Pozvao je na aktivniji angažman EU-a i pomoć u deblokadi državnih institucija, jer inače će, kako je naglasio, situacija u zemlji eskalirati. No što je još važnije, Komšić je prije nekoliko dana praktički potvrdio sve što se posljednjih dana piše o Janšinom dokumentu. Kazao je da je predsjednik Slovenije Borut Pahor prilikom nedavnog posjeta Sarajevu 5. ožujka rekao trojici članova Predsjedništva BiH da je u EU sve više glasova koji pozivaju na dovršetak raspada Jugoslavije. Pahor je istovremeno pitao je li moguća “mirna disolucija” BiH. Prema Komšićevim riječima, on i Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva, rekli su da mirno razdvajanje nije moguće, dok je Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH, izrazio suprotan stav. Komšićeve riječi potpuno su opovrgnule sve demantije dvojca Janša – Pahor i potvrdile postojanje iznimno opasnog dokumenta iza kojeg najvjerojatnije stoje Vladimir Putin i Viktor Orbán.

Slovenski non-paper izazvao je popriličnu pomutnju jer se u njemu predlaže promjena granica u regiji, i to tako da nastanu Velika Srbija, Velika Hrvatska i Velika Albanija. Bosna i Hercegovina bila bi podijeljena između Hrvatske i Srbije, a samo mali dio zemlje ostao bi Bošnjacima. Stoga nije ni čudo što su se protivnici tog slovenskog non-papera vrlo glasno pobunili u BiH, ali i u Crnoj Gori.

Bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Christian Schwarz-Schilling za DW je, između ostalog, napisao da nije jasno zašto je Slovenija, koja će uskoro preuzeti predsjedavanje EU-om, potpisala hrvatski non-paper, ali jasno je da su ideje s kraja 1980-ih koje su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman donijeli na svijet i danas i te kako žive, te je dodao:

“EU se mora konačno pozicionirati protiv nacionalističkih i fašističkih težnji, uključujući i one u vlastitim redovima, i nastupiti na Zapadnom Balkanu, a posebno u BiH, s jasnom, transparentnom i fokusiranom politikom. To je izuzetno važno i zbog nacionalističkih stremljenja unutar samog EU-a.”

S druge strane, na srpskoj strani takav je dokument dočekan s oduševljenjem. Iako srpski predsjednik Aleksandar Vučić tvrdi da non-paper nije vidio, on i Milorad Dodik nemaju ništa protiv njegova sadržaja. Dodik je tako izjavio da ideja o mirnom razlazu Bosne i Hercegovine “nije nova” te je dodao: “I oni kojima se sviđa i kojima se ne sviđa, uglavnom svi su jedinstveni oko činjenice da BiH kakva je sada ne može i ako ne može, onda bi bilo dobro da se razgovara o mirnom razlazu.”

Dodik je dodao i kako od Vučića očekuje „da prihvati jedan takav koncept“, premda razumije Vučićeva stajališta o odnosima u regiji. Vučić je izbjegao izravno govoriti o navodnom prijedlogu slovenskog premijera Janeza Janše, ustvrdivši da taj papir niti je vidio niti zna za bilo kakvu inicijativu o mirnom razlazu BiH, ali da će uvijek stati iza Milorada Dodika:

“Nisam vidio nikakvu inicijativu. Pojma nemam o čemu se tu radi. Ne znamo postoji li nešto ili ne postoji. No ako Dodik misli drugačije, što ja trebam reći Dodiku, da ga ne želim slušati? Svaki put ću ga saslušati. Ja na sve gledam s velikim oprezom i strahom jer znam kolika je cijena mira. Ne mora značiti da smo u svemu suglasni, ali smo u najboljim odnosima. Moja je obaveza da saslušam Dodika.”

Međutim, za razumijevanje važnosti ovog dokumenta i uloge Janeza Janše i Boruta Pahora u njegovu sastavljanju, treba sagledati širu situaciju i veze koje je Slovenija njegovala sa srpskom i ruskom politikom u prošlosti, jer destabilizacija Balkana i Europske unije nešto je što koristi Vladimiru Putinu koji izdašno financira radikalno desne stranke u Europi i Viktora Orbána. U trenutku kada Rusija jača svoje oružane snage na granici s Ukrajinom i kada se ponovno otvara pitanje aneksije Krima, Rusija ima interes za destabilizaciju situacije na Balkanu, osobito nakon što su u NATO ušle i Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Poslije godina diplomatskih, obavještajnih i drugih sukoba, bivši pro-ruski makedonski premijer Nikola Gruevski pobjegao je od sudskih procesa u Budimpeštu, gdje ga je primio Viktor Orbán koji mu je dao i politički azil. Orbán je, kao glavni eksponent politike Vladimira Putina, milijunima eura proslijeđenim preko svojih oligarha pomogao Janezu Janši da se vrati na vlast u Sloveniji.

Prema informacijama koje su procurile iz slovenske policije, dok je prije političkih čistki još istraživala pranje novca i Orbánovo financiranje Janšinih propagandnih medija, najmanje četiri milijuna eura bilo je plasirano u te medije iz Mađarske preko slovenske banke. Jedan i pol milijun eura završio je u Janšinoj televiziji Nova24TV i u stranačkom tjedniku Demokracija, dok je 2,5 milijuna bilo proslijeđeno u Sjevernu Makedoniju, za stranačke medije nacionalističke stranke VMRO–DPMNE bivšeg premijera Gruevskog. Navodno je veliki dio tog novca bio potrošen za medijske kampanje protiv promjene imena Makedonije, koja je omogućila ulazak Makedonije u NATO. Ne treba zaboraviti da je Orbán sličan pokušaj ulaska na medijsko tržište imao i u Hrvatskoj kada je početkom 2019. godine njegov tajkun Peter Schatz poslao pismo namjene o preuzimanju televizije Z1.

Zanimljivo je i da je mađarska tvrtka Belfry, preko koje se financiraju slovenski i makedonski mediji, uključena u proširenje nuklearne elektrane Paks, koju grade i s 10 milijardi eura kredita financiraju Rusi.

Takvo financiranje Orbánove politike podsjeća na slično financiranje od Gazproma tijekom ekonomske krize 2008., kada su preko ukrajinskog oligarha Dmitra Firtaša mađarskom MOL-u, tvrtki za distribuciju plina Emfesz i još nekoliko tvrtki iz poreznih oaza koje su vodili direktori MOL-a uplaćeni deseci milijuna eura namijenjenih širenju utjecaja Orbána i Rusije. Navodno je dio tog novca putem podmićivanja najviših političara završio i u Hrvatskoj.

Nema sumnje da bi mađarski premijer Viktor Orbán volio od Janše napraviti ono što je u Srbiji napravio od tamošnjeg predsjednika Aleksandra Vučića, odnosno da i u Sloveniji zaživi „jednopartijski sistem unutar višestranačkog parlamentarizma“ kao što je to već slučaj u Mađarskoj i Srbiji, a već dulje takav sistem održava na vlasti i Vladimira Putina u Rusiji.

S druge strane, Janez Janša je već u devedesetim godinama prošloga stoljeća kao ministar obrane bio snažno umiješan u ratove na području Jugoslavije. Janša je prodavao oružje Hrvatskoj vojsci i HVO-u te je istovremeno lihvario Muslimane koji su imali velike probleme u tranzitu oružja preko Slovenije u BiH. Kasnije je Janša bio umiješan i u naoružavanje OVK-a na Kosovu, ali dio transporta te vojne opreme završio je i u Makedoniji. Kao jedan od najvećih ratnih profitera na Balkanu, Janša živi od stvaranja izvanrednog stanja i ratova jer mu je to devedesetih godina omogućilo neslućeno bogaćenje, ali i političku karijeru.

To što takav sadržaj non-papera, koji se ponovno bavi krojenjem granica na teritoriju Jugoslavije i samim time otvara vrata novim ratovima, dolazi upravo od Janeza Janše, nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Pogotovo ako se non-paper stavi u kontekst nedavnih Janšinih izjava o Srebrenici. Naime, prošloga srpnja, kada se u Srebrenici obilježavala obljetnica najvećeg genocida u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, slovenski premijer Janez Janša izjavio je da su za genocid u Srebrenici krivi komunisti. Njegova izjava naišla je na oštru reakciju javnosti, a slovenski književnik Boris A. Novak za Nacional je napisao da je takva Janšina izjava neodgovorna simplifikacija i cinična manipulacija s politikantskim namjerama te da ona svjedoči o potpunoj odsutnosti etičkog kompasa čovjeka koji je bio radikalni komunist u vrijeme kada je to značilo imati veliku vlast nad drugima, a sada sve koji se s njim ne slažu demonizira kao komunističke zločince.

Ne treba zaboraviti ni da je upravo Janša bio taj koji je prenio naredbu Predsjedništva Slovenije jedinicama da pucaju na mlade regrute JNA u Sloveniji, čime su počeli jugoslavenski ratovi. Slovensko-srpski dogovori i pakt Kučana i Miloševića protiv savezne vlade Jugoslavije iz siječnja 1991., s druge strane, pokazuju da je Slovenija dugo igrala prljavu igru na području bivše zajedničke države pa ne iznenađuje da su Janša i Pahor ponovo pokušali otvoriti Pandorinu kutiju, a uskoro će se vidjeti jesu li u tome uspjeli. Od destabilizacije i novih ratova na Balkanu najviše bi profitirali nacionalisti – Putin, Orbán i ostali likovi iz te paukove mreže krajnjih desničara koji očigledno stvaraju nove sile osovine u Europi.

Naravno, takav plan odgovara i iskusnim ratnim profiterima koji su prodavali i preprodavali oružje devedesetih godina, kada su ratovi na području Jugoslavije odnijeli više od 130.000 života, jer bi se ponovo otvorile mogućnosti za nove izuzetno visoke ratne profite. Zato ne iznenađuje što je non-paper kao plan za nove ratove u regiji počeo promovirati upravo ratni profiter Janez Janša.