Kod Spomenika ustanku na Petrovoj gori u subotu je u organizaciji Srpskog narodnog vijeća (SNV) i Saveza antifašističkih boraca obilježena 75. obljetnice partizanskog proboja ustaškog obruča na Biljegu, a predsjednik SNV-a  Milorad Pupovac rekao je kako je to najtragičnije vrijeme povijesti u Europi, kada je nastao i antifašistički pokret, koji je prerastao u pokret ravnopravnosti, slobode i bratstva, s pozdravom ‘drugovi i drugarice’, s kojim je Pupovac i počeo svoj govor.

Uz tvrdnju da samo uz te vrijednosti, jednakost i bratstvo, može biti društva dobrog za čovjeka, Pupovac je pohvalio govor Sulejmana Muhamedagića Sule, pripadnika antifašista iz Velike Kladuše u BiH, te je ponovio njegovu poruku iz nekadašnjih narodnih stihova “neka živi sloga povezana Srba, Muslimana i Hrvata”.

“Možda se sada čini drugačije, ali sloga među ljudima nadživjet će mržnje koje su posijane u posljednjih 25 godina između nas, te će se stvoriti sloga među narodima. Slava onima koji su dali svoje živote, kidajući obruč koji se oko njih gradio, slava svima koji su vjerovali u jednakost, bratstvo, u slogu među ljudima i u mogućnost zajedničkog života”, rekao je Pupovac.

Opisujući Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) te ustaši režim i njegove rasne zakone, ustvrdio je da ih i danas neki slave, iako su, dodao je, nacisti fašisti i njihove sluge, ustaše i četnici, uzimali sebi za pravo da istrebljuju narode po svojim rasnim zakonima.

Pupovac je konstatirao da se na žalost i danas “opet postavlja pitanje koga treba slaviti”, one koji su donosili slobodu ili one koji donose zločine i rasne zakone.

Svim antifašistima je jasno da narod ovdje nije krenuo u proboj jer ga je smetala ova ili ona država, već da bi spasili svoj život i stekli slobodu, jer je do 13. i 14. svibnja 1942. već bilo poznato kakav je ustaški teror proveden u Gudovcu, Veljunu, te da su osnovani logori u Jadovnom i Jasenovcu, dodao je Pupovac.

Ne imenujući današnju spomen komemoraciju i misu na Bleiburškom polju za sve ubijene razoružane hrvatske vojnike i civile na Bleiburgu i Križnom putu, Pupovac je rekao da partizani i narod iz zbijega na Petrovoj gori “nisu stradavali u drugoj državi 1945. godine, probijajući se prema teritoriju Austrije, već na Kordunu i Baniji, probijajući se prema svojim kućama i prema onima koji su ih čekali da se potom udruže u veliki antifašistički pokret, partizanski, velik u ideji, koji se za drugog čovjeka borio kao za samog sebe”.

Ustvrdio je da su, nasuprot tome, oni koji su 1945. bježali prema Austriji, bježali “od vlastite savjesti i od vlastitog zločina, koji su zgriješili i prema Bogu i prema čovjeku”.

Prema navodima SNV i Saveza antifašističkih boraca na Kordunu je u svibnju 1942. godine oko deset tisuća ustaša, domobrana i nešto talijanskih vojnika držalo u okruženju oko 730 partizana i između 10.000-12.000 srpskih civila, većinom žena i djece. U noći sa 13. na 14. svibnja 1942. partizanske jedinice su krenule u probijanje tog obruča, a iza njih išli su nenaoružani muškarci kao borbena rezerva, pa žene i djeca. U tri mjeseca proljeća 1942. godine u kotarevima Vojnić i Vrginmost poginulo je 3.453 Srba.