Predsjednik Srpskog narodnog vijeća (SNV) Milorad Pupovac u utorak je otvorenim pismom izrazio nezadovoljstvo zbog ometanja komemoracije u Glini 30. srpnja koja se svake godine održava u znak sjećanja na Srbe ubijene na širem glinskom području koje je za vrijeme Nezavisne države Hrvatske likvidirao ustaški režim.

Uz neprestane glasne prosvjede, upadice i pjesmu skupine od desetak branitelja, komemoracija je održana u Glini u nedjelju navečer, 30. srpnja, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća uz stotinjak nazočnih ispred Hrvatskog doma, na mjestu bivše crkve Presvete Bogorodice, gdje je 29. srpnja 1941. okupljeno i ubijeno nekoliko stotina Srba.

Milorad Pupovac je u opširnijem pismu upozorio kako je “nemali broj slučajeva u kojima su u posljednjih više od 20 godina Srbi u Hrvatskoj bili ometani ili sprečavani u sjećanju na stradanje svojih sunarodnjaka u ratovima  1941-1945. i 1991-1995.”

“Mali je broj njihovih spomeničkih mjesta i mjesta spomen-kosturnica koja nisu bilo uništena bilo oskrnavljena nakon vojnih i policijskih operacija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’, a još je manji broj mjesta stradanja civilnih žrtava rata i ratnih zarobljenika u ratu 1991-1995. koja su dosad obilježena i na kojima se nesmetano može komemorirati”, ističe Pupovac.

Predsjednik SNV u pismu naglašava kako nastojanje srpskih predstavnika i srpskih institucija da to promijene ide teško i nema adekvatnu podršku ni države ni opće javnosti.

“Kažem, nemali je broj slučajeva bilo kampanja javnog osporavanja i vrijeđanja, kako kažu ‘lažnog srpskog stradanja’ u Jasenovcu ili Jadovnu, bilo neposrednog fizičkog ometanja ili sprečavanja, kakvo se iz godine u godinu događa u Glini za vrijeme komemoriranja najmasovnijeg i najstravičnijeg zločina koji je prema pravoslavnim Srbima počinjen u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a izvan sistema njezinih brojnih (uključujući i jedinstvene u tada od nacizma porobljenoj Evropi – logore za djecu) koncentracijskih logora i logora smrti”, navodi Pupovac i dodaje: “Glinsko je stradanje pravoslavnih Srba, u prvim mjesecima vlasti ustaškog pokreta Ante Pavelića bilo najmasovnije zato što je u njoj u dva krvava pohoda što hladim što vatrenim oružjem ubijeno ne manje od njih 1400”.

U pismu ocjenjuje i da je ometanje koje se dogodilo 30. srpnja bio najgrublji vid ometanja i onemogućavanja usporediv s onim iz Veljuna 2000.

Pri tome su se, navodi Pupovac, pojedinci iz grupe od njih desetak, koju minutu prije komemoracije, unosili u lice okupljenim članovima obitelji žrtava i njihovim poštovateljima. Uz to su, dodaje, još za vrijeme početka komemoracije s transparentom “Komunizam nije antifašizam” stajali u prostoru komemoracije dobacujući, vrijeđajući i prozivajući okupljene zbog ubijenih i poginulih Hrvata, a koji su žrtve Srba tokom rata 1991- 1995. Policija ih je potom pomakla na sam rub prostora komemoracije gdje su, kaže Pupovac, nastavili s ometanjem i vrijeđanjem Anete Lalić, Aleksandra Tolnauera, Vesne Teršelič i njega. U jednom su trenutku zapjevali “Zovi, samo zovi”, a što je sve zajedno kod pojedinaca na balkonima okolnih zgrada izazivalo smijeh. Navodi i kako policija nije znala što da radi s prijavom skupa kao niti što da radi s ovim ometanjem i  onemogućavanjem.

No, dodaje, nije stvar u policiji. “U krajnjoj liniji, ni u ovom kao ni u drugim slučajevima govora mržnje i vrijeđanja i negiranje žrtava genocida (a glinska dva pogroma su čisti primjeri genocidnih radnji), to je stvar javnog stava koji utječe na postupanje i sudbene i policijske vlasti. A taj je javni stav uvelike pod utjecajem ljudi iz dijela političkih i dijela crkvenih katoličkih krugova koji ovaj zločin žele umanjiti, negirati i izbrisati iz hrvatske javne svijesti”, upozorio je Pupovac te u pismu ponovno zatražio da se “preostalim Srbima u Hrvatskoj omogući da žive u miru i da se svojih brojnih postradalih u za njih tragičnom 20. stoljeću mogu u miru sjećati”.