Politički analitičar Žarko Puhovski u srijedu je za N1 reagirao na policijsku prijavu protiv načelnika Borova Zorana Baćanovića koji je na Facebooku nedavno objavio fotografiju s jednog od srpskih obilježavanja Oluje, a koja prikazuje kolonu ljudi koja drži transparent “Oluja – zločin koji još traje”.

Reakciju Žarka Puhovskog prenosimo u cijelosti:

“Danas je objavljeno da su ‘temeljem javno dostupnih objava, policijski službenici Policijske uprave vukovarsko-srijemske proveli kriminalističko istraživanje nad 43-godišnjim muškarcem zbog osnova sumnje da je na društvenim mrežama objavio neprimjeren sadržaj povodom obilježavanja vojno redarstvene operacije Oluja’.

Riječ je, kao što je poznato, o načelniku Borova Zoranu Baćanoviću koji je na Facebooku objavio fotografiju kolone ljudi s transparentom ‘Oluja – zločin koji još traje’.

Ovakva se objava svakako može smatrati ‘neprimjerenom’ pa i glupom, uvredljivom, itd. (ovisno o stajalištu). No policijska reakcija doista izaziva ozbiljna načelna pitanja:
– treba li, sukladno ovakvome stajalištu, procesuirati sve pacifističke javne iskaze jer ta orijentacija svaki rat smatra zločinom – polazeći od toga da je ‘zločin rata u tomu što u ratu ubijanje nije zločin’?

– treba li, konsekventno, procesuirati sve izjave u kojima se (doslovce deseci) vojnih akcija (gotovo isključivo sa jugo-srpske strane) nazivaju zločinačkima (a da nema sudskih presuda koje bi to potvrdile u većinu slučajeva, dok se u nekima radi o uobičajenim vojnim postupcima)?

– treba li postupati protiv svih koji javno iznose tvrdnje o zločinima što ih je u ratu devedesetih počinila hrvatska strana i time remete spomenuto ‘obilježavanje’?

Problem je to veći što se rečenoga načelnika sumnjiči da je ‘ispunio elemente protupravnih ponašanja opisanih u članku 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije i članku 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, zbog čega je Policijska uprava vukovarsko-srijemska nadležnom sudu protiv njega podnijela optužni prijedlog’. Navedeni članak govori o ‘prouzročenju straha drugome’, odnosno o ‘stvaranju neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja’. Budući da se radi o objavi na Facebooku nije baš jasno kako se time stvara ‘okruženje’, a s obzirom na funkciju osumnjičene osobe, o strahu i ugrožavajućem okruženju bi se moglo govoriti samo pod pretpostavkom da je neka (po pretpostavci manjinska) skupina u Borovu – kojim Baćanović upravlja – došla u diskriminiranu poziciju. No policija ne navodi takve prijave. Isto važi i za pozivanje na Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira gdje se na navedenome mjestu govori o ‘remećenju javnog reda i mira’, o čemu policija također ne navodi podatke.

U osnovi, problem je čini se ipak sljedeći – nakon desetljeća opetovanja raznih verzija ratnohuškačke promičbe diljem domaćih medija, objektom policijske prijave postaje netko tko (moguće na neprimjeren način) govori s manjinske pozicije. Tisuće objave o zločinima srpske strane mogle su (i najvjerojatnije jesu) pogađati (preostale) pripadnik(c)e srpske manjine u Hrvatskoj, no to nije izazivalo nikakvu brigu državnih organa (a, uglavnom ni javnosti). Argument je najčešće bio: pa, to je istina! Istina je, međutim, i to da je u nekoliko dana nakon ‘Oluje’ Hrvatsku ne-baš-dragovoljno napustilo oko 150.000 njezinih građana (koje hrvatski nacionalizam olako tretira naprosto kao podanike ‘Republike srpske Krajine’, te njezinu vodstvu pripisuje odgovornost za egzodus). U tom je razdoblju ubijeno nekoliko stotina civila. Ne treba baš biti radikalni srpski nacionalist pa da se to nazove zločinom (u kojemu su – kada je o protjerivanju riječ – sudjelovala vodstva obiju strana).

Moralno je opravdan prigovor Baćanoviću i sličnima u tomu što, očito, ne reagiraju na sličan način kada je riječ o progonima hrvatskoga pučanstva 1991. No, to važi, barem u toj mjeri, i za prevladavajući javni diskurs u Hrvatskoj koji najčešće ne spominje zločine iz 1995. (prošle je godine, doduše, i to bilo spomenuto u Kninu, ali kao drečeći izuzetak u odnosu na uobičajene proslave).

Zakon o diskriminaciji bi, po naravi nosivoga pojma, trebao štiti manjine (polazeći od individue kao elementarne manjine). Koristiti ga – isključivo – protiv onih koji, s manjinske strane, ‘neprimjereno reagiraju’ zapravo je travestija suzbijanja diskriminacije. Ili, kako to doista primjereno formulira rečeni zakon (čl. 1., st. 3), ‘diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju’.”