U petak poslijepodne svjedočili smo političkom obračunu predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika vlade i  HDZ-a Andreja Plenkovića. Javnosti se na ad hoch sazivanoj presici prvo obratio Milanović, a odgovor je uslijedio sat sat vremena kasnije.  “Pokušavam se sjetiti što je istina od svih stvari koje je Plenković rekao, osim da može sve, ni to nije istina”, rekao je Milanović.  “Sazvao sam konferenciju da odgovorim na brojne laži Milanovića”, rekao je Plenković.

“Danas je Milanović bio nešto mirniji i manje agresivan i time je zapravo sebe doveo u bolju poziciju, ali istovremeno je pokazao da preuzima Plenkovićevu maniru, to je nezgodno. On nije na sve četiri strane svijeta psovao nego je sad pokušavao neke stvari dokazivati, ali onda nakon tri rečenice on ne može a da ne počne  pričati o tome  što su on i Plenković radili koje godine, što je on Plenkoviću rekao i što je Plenković njemu rekao. To djeluje kao mučni razvod braka, a u takvom razvodu braka  je najgore  to što obično i ono što ona o njemu kaže je istina,  i ono što on o njoj kaže je istina , uz malo pretjerivanja”, komentirao je okršaj Plenkovića i Milanovića za Nacional.hr Žarko Puhovski.

Ovdje je došlo do jedne perverzne verzije onoga što se službeno zove javno privatno partnerstvo 

Ljudi koji su prije bili privatno u dobrim partnerskim odnosima su se u javnim funkcijama –  najprije tako što su stranački i formalno svjetonazorski razišli, a onda i tako što su uskoro dobili veoma značajne državne funkcije – pojavili kao međusobni konkurentni, odnosno protivnici. To je nešto što se događa svugdje u svijetu jer  često političarke i političari dolaze iz istog miljea i istih škola i istih sredina.  Međutim, ovdje se razvio element osobnog neprijateljstva. Tu je Milanović nedvojbeno više odgovoran jer je uveo privatne elementa u rasprave , uveo ih je u trenutku kada su stvari postale javne vezano uz Kovačevića i Janaf.  To je dovelo do situacije u kojoj se realni problemi zajednice pojavljuju u zagradama uz prepucavanje, što god  Milanović o tome tvrdio, to jest prepucavanje.

Problem je gledano izvana u tome što je Milanović u nekoliko važnih stvari bio u pravu, ali se pokazao nesposobnim biti u pravu 

Kad je  Milanović bio u pravu ili kada je u pravu on svoje teze iznosi na komunikacijski neprihvatljiv način. Bio je u pravu kada je riječ o legitimnosti kvazi izvanrednog stanja koji je dao Stožeru mogućnosti da donosi odluke o ljudskim pravima i  kada je riječ o tome  da bi premijer trebao znati o nekim stvarima koje radi DORH kada se radi o visokim funkcijama u državi i ekonomiji. Istina je da sam ove obje teze iznio javno prije Milanovića. Ali je onda, opet tipično za svoj temperament, izletio iz svoje funkcije –  umjesto da pokrene inicijativu za promjenu zakona on je počeo tumačiti da  on zna da premijer zna,  i time je stvar izgubljena. Sada imamo situaciju da Milanović  svoje osobne animozitete formulira tako kako ih osjeća, dakle kao osobne animozitete, i istovremeno zahtjeva da ga se shvaća kao predsjednika države.

Plenković je u formalnom smislu puno korektniji 

On se ponaša kao netko tko je premijer i koji se brani od različitih pritisaka i s druge strane on ima jak argument na svojoj strani, on doista dnevno “štrika”, doista dnevno funkcionira, a kod Milanovića se vidi da ima viška vremena i energije, jer nama što drugo raditi. Tu je sada situacija u kojoj se onda miješaju svjetonazorski elementi, elementi našeg društva sa HDZ-om u ranijim fazama , a Plenković pokušava nas sve uvjeriti da je HDZ kojeg ono vodi ne samo  drugačiji od onog ranije, u čemu ima istine, nego da zapravo više nema veze sa onim starim HDZ-om, što naprosto logički i iskustveno nije moguće prihvatiti.

Milanović se sprda sa svojom vlastitom strankom nazivajući je pišljivom 

On se očito potpuno “otkačio” od lijeve platforme na kojoj je dobio izbore, no to ne znači da on sutra neće početi napadati desnicu jer kod njega je samo u zvijezdama zapisano što mu može pasti na pamet. Ali znači da je on u ovom trenutku doista izdao svoje biračko tijelo, njega biračko tijelo nije izabralo da radi  takve stvari koje sada radi, nego ga je izabralo da ne radi stvari  koje je radila Kolinda Grabar Kitarović. A on upravo sve više liči na Kolindu Grabar Kitarović, manje neinteligentno, ali mnogo zloćudnije. To je situacija u kojoj se mi nalazimo.  Nažalost, izgubljena  je mogućnost,  ograničen je javni prostor da se neke ozbiljne teme pojave na dnevnom  redu – pitanje je hoće li nam sutra, iz ovih ili onih razloga,  povrijediti temeljna ljudska prava jer sada čekamo  što će sutra Milanović odgovoriti  Plenkoviću, što će se reći o Plenkovićevoj mami ili  Milanovićevom šmrkanju. Ali izgleda da se ipak radi i o tome da je Milanović naprosto neuk za svoje intelektualne ambicije.