Politolog, filozof i politički analitičar Žarko Puhovski analizirao je političku situaciju u Hrvatskoj te utjecaj sukoba predsjednika Republike i Vlade na hrvatsku vanjsku politiku. “Najnoviji povod još jednom upućuje na problem s odnosom dva brežuljka, Pantovčaka i Griča. Radi se o tome da imamo principijelno nepotkrijepljen permanentni sukob. To se sada zgodno pokazalo, ili nezgodno kada je u pitanju ugled zemlje. Predsjednik države u Makarskoj daje do znanja da je za njega Makarska centar svijeta za razliku od SAD-a i treće političke osobe u najmoćnijoj svjetskoj sili. I dopušta si čitav niz verbalnih ispada koji su za njega karakteristični. A u pozadini je činjenica da nije bio pozvan na jedan skup koji je diplomatski relativno važan, što se meni čini skandaloznim”, rekao je Žarko Puhovski za Novi list.

Kaže da iz jedne vrste zakašnjelo pubertetske reakcije na tu činjenicu da nije pozvan, Milanović se ni više ni manje okomio na SAD. A zapravo se radi o tome da se nije smjelo dogoditi da nije pozvan. S druge strane, dodaje, Gordan Jandroković ima dobar argument da ga nije pozvao s obzirom na čitav niz stvari koje je on rekao o Ukrajini u zadnje vrijeme. Pa je postojalo opravdano očekivanje, odnosno realna opasnost, da on tamo opet kaže nešto što bi poremetilo atmosferu.

“S treće strane, a zašto se atmosfera ne bi malo poremetila. Zašto bi bilo samo zborno pjevanje na toj konferenciji koja samo uvježbava prateće vokale. To je bila jedna vrsta okupljanja trećerazrednih aktera. Plenković je u jednom trenutku rekao rečenicu koju nitko nije primijetio, a koja glasi da je važno da parlamenti pruže potporu vladama u podršci Ukrajini. Parlament koji pruža podršku Vladi je falsifikat koncepta parlamentarne demokracije. Jer u parlamentarnoj demokraciji Vlada je organ parlamenta. To što govori Plenković je realno točno i istinito jer u modernim demokracijama parlamenti su već dugo produžena ruka vlade, a ne obrnuto”,

A s druge strane, čak i da nije tako, kada je riječ o međunarodnoj diplomaciji parlamenti naprosto nisu organi koji su podobni za međunarodno umrežavanje i pritisak, kaže. “I oni to doista mogu jedino učiniti bez empatičke buke u korist Ukrajine. Jer drugo nije niti njihova funkcija niti odgovara njihovim ovlastima. Oni su najviša zakonodavna tijela u svojim državama, ali nemaju internacionalnu horizontalnu koja bi funkcionirala tako da oni nizašto drugo nisu podobno nego za to”.

“I s vremenom se falsificira narav parlamentarne demokracije i indirektno izgovara istina o tome kako je parlamentarna demokracija zapravo već odavno stvar prošlosti u realnim političkim odnosima. Što remete svađalački nastrojeni pojedinci kao što je Milanović koji bi htio odigrati ulogu čovjeka koji je istovremeno predsjednik države, šef oporbe, politički analitičar i profesor u jednom. Dakle, da on sve to sažme. I to izaziva, kao što to pokazuju istraživanja, pozitivan efekt. Dobiva podršku velikog broja birača koji ga najčešće hvale zbog toga što se eto sam okrenulo protiv svih. Istina je da se nije okrenulo protiv svih jer nikada ni aluzijom nije napao Katoličku crkvu. Tu je bio jako oprezan u svim svojim hrabrostima. A s druge strane, on nije sam. On ima čitav jedan brežuljak koji njemu služi, od vojnika preko vrtlara do tajnika i tajnica, savjetnika, obavještajnih službi i tako dalje. Prema tome da ideja da je on osamljen i jahač koji se baca u borbu protiv nadmoćne neprijateljske sile je, ne samo fikcija, nego prozirno neistinita fikcija”, tvrdi.

To ne piše ni u Ustavu ni u bilo kojem zakonu, ali dosad je bila nepisana praksa da se predsjednik Republike koliko-toliko trudi, nikada to nije bilo do kraja moguće, da izbjegava izravne političke napade na drugu stranu. Toga nije bilo.

“Tako je. Milanoviću je to što ima s funkcijom predsjednika premalo. On je davno govorio kao premijer, još kad se rugao Kolindi Grabar-Kitarović, da je to bezvezna funkcija. Ispalo je poslije da ništa drugo nije bilo na ponudi pa je to prihvatio. I sada pokušava manipulirati tom funkcijom tako da sebe pozicionirao kao neovisni glas javnosti koji govori i radi ono što oporba ne čini, kao ni takozvani javni intelektualci niti mediji. I onda on to čini. I najčešće da, i kada je u pravu, a nije tako rijetko u pravu, to formulira na način koji poništava činjenicu da je u pravu. I tu se dovodi u izgubljenu poziciju, ne zbog nekakve puke pristojnosti, ali on si dopušta razne formulacije koje je teško prihvatiti. To sigurno nije najveći problem premda bi bilo dobro predsjedniku savjetovati neku elementarnu razinu pristojnosti. U novije vrijeme pojavile su se neke s rasističkim implikacijama”, navodi.

Na pitanje na što točno misli, odgovara:

“Kada je govorio o tome da je Kazahstan država koja nema većinu Kazaha dok nas u Hrvatskoj ima 80 posto. I da se kod nas odmah vide oni koji nisu bijeli i koji ne pripadaju nama kada rade na dostavi hrane. To će na ulici reći puno ljudi. U tome ima puno istine. Hrvatska nije bila navikla na rasnu raznolikost. Njegov nezakoniti politički otac Franjo Tuđman na kojeg se on stalno poziva u zadnje vrijeme, sredinom devedesetih stranim diplomatima često je govorio da je Zagreb bijeli grad za razliku od brojnih drugih europskih gradova. Zašto to čini netko koga su birali ljudi pretežito lijevo liberalne orijentacije, ne znam. Je li mu to pobjeglo ili je u pitanju njegov nekontrolirani temperament ili tu ima neka politička logika pridobivanja glasova desnog spektra, to je doista teško ocijeniti. Ali to je naprosto pogrešno. Pogrešno bi bilo da to kažem vi ili ja, a posebno je pogrešno kada to kaže predsjednik države. To su stvari koje naprosto nisu dopustive. Ali postaju mogućim jednostavno zato što on to i dalje čini, a podrška mu ne samo da ne pada nego pomalo i raste”, rekao je Puhovski za Novi list.