Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter u intervjuu za Hinu rekla je kako su ove godine primili 30-ak pritužbi stranih radnika zbog kršenja prava te da država treba više poraditi na njihovoj zaštiti, ubrzati donošenje novog Zakona o strancima i omogućiti učenje jezika.
U Hrvatskoj su radnici iz trećih zemalja trenutno oko 8 posto radne snage. Prema podacima MUP-a, u rujnu je bilo gotovo 130 tisuća aktivnih radnih dozvola. No, vrlo često čujemo priče o poteškoćama na koje nailaze. Koje su, po vašoj procjeni, najveći problemi stranih radnika u Hrvatskoj?
Problemi stranih radnika su različita kršenja radnih prava, a ponekad i neadekvatni uvjeti smještaja u kojima neki od njih žive u Hrvatskoj. Pri tom mnogi strani radnici iz udaljenijih zemalja ne znaju hrvatski jezik i ne znaju dovoljno o svojim pravima u Hrvatskoj i kako ih zaštiti, a dio ih se boji prijaviti probleme. Dio ih proizlazi iz nedostatka integracijske politike, osobito mogućnosti učenja hrvatskog jezika, a ponekad se suočavaju i sa rasizmom.
One su se odnosile na rad bez radne dozvole, prekovremeni rad dulji od dopuštenog, neisplatu plaće ili neplaćeni prekovremeni rad, uskratu tjednog odmora, nedostavljanje obračuna isplaćene plaće, a neki ukazuju i na loše uvjete rada.
No, mislim da su problemi stranih radnika puno rašireniji nego što to govori broj pritužbi. Kod njih, prema informacijama koje dolaze do nas, postoji zamjetan strah od prijavljivanja – strah ih je govoriti, otkrivati svoj identitet. To je povezano i s činjenicom da je njihova radna dozvola trenutno vezana za konkretnog poslodavca kod kojeg rade, pa je za pretpostaviti da se boje ukazati na povrede prava kako ne bi dobili otkaz, ostali bez radne dozvole i bili primorani vratiti se u svoju zemlju. O novcima koje zarade i šalju kući često ovise njihove obitelji, a neki su se zadužili da bi došli.
Kažete da je problem stranih radnika i taj da oni ne poznaju svoja prava, a taj se problem vjerojatno veže i na činjenicu da veliki broj ne govori hrvatski jezik. Kako to riješiti?
Da bi se radnici mogli zaštiti, trebaju znati svoja prava, ali i kome, kada i kako se obratiti u slučaju da su im prava prekršena te što očekivati nakon što prijave povredu. Sankcioniranje onih koji zlorabe strane radnike, dugoročno bi dovelo do većeg broja poslodavaca koji poštuju propise. Radnike je bitno informirati o njihovim pravima, i to na jezicima koje razumiju, što je i jedna od naših preporuka u Izvješću. Mi smo bili proaktivni i na našim internetskim stranicama objavili opće informacije o najčešćim povredama radničkih prava, s uputama kako se zaštititi i kome se obratiti na čak deset stranih jezika.
Radi li država dovoljno kako bi zaštitila strane radnike i njihova prava?
Mislim da država treba raditi brže i više. Važno je što prije dovršiti najavljivane izmjene Zakona o strancima i pozdravljam ono što je najavljeno u medijima – produljuje radne dozvole s jedne na tri godine te da ona više neće biti vezana za jednog poslodavca već će radnik moći promijeniti poslodavca u istom zanimanju za koje je izdana dozvola za boravak i rad, što će vjerujem pridonijeti i prijavljivanju povreda prava.
Potrebno je dodatno regulirati i uvjete smještaja, jer je vidljivo da su nekada oni zaista neadekvatni. No, smatram i da je hitno potrebno šire osigurati učenje hrvatskog jezika, jer su među populacijom radnika iz trećih zemalja najugroženiji oni koji ne razumiju hrvatski. Mnogi stranci koji dolaze raditi u Hrvatsku, osim hrvatskog, ne govore ni engleski jezik.
Poznavanje jezika je pitanje zaštite na radu, ali i života općenito te je u interesu svih – njih samih, poslodavaca, kao i građana koji dolaze u kontakt sa stranim radnicima kao mušterije te u svakodnevnim životnim kontaktima. Učenje jezika treba biti prioritet i dio sveobuhvatne integracijske politike, koje trenutno nema. Čujemo najave da će se ona donijeti, i to je dobro, ali potrebna je čim prije.
Kada ste govorili o problemima stranih radnika, posebno ste istaknuli problem rasizma. Postoje li podaci koliko je rasističkih napada ili ispada bilo prema stranim radnicima?
Postoje statistike o zločinima iz mržnje kao kaznenim djelima motiviranim mržnjom, o govoru mržnje koji predstavlja kazneno djelo, ali i za prekršaje koji mogu biti utemeljeni na rasnom ili etničkom podrijetlu. Međutim, ne otkrivaju je li meta bio strani radnik, a rasistički incidenti prema njima postoje, što je vidljivo i iz medija, iako ne znamo koliko je neprijavljenih napada. Kada incident izađe u javnost, bitno je da osim pravne osude i sankcioniranja počinitelja postoji i javna osuda, da se šalje poruka o neprihvatljivosti rasizma, prema stranim radnicima, ali i svima drugima koji su mete rasizma.
Mediji tu imaju značajnu ulogu, izvještavajući o napadima na strane radnike ova je tema došla u fokus javnosti, kao i potreba suočavanja s tim problemom i poduzimanja svega što je potrebno da se to što manje događa, a nakon što se dogodi, da se počinitelje prijavi i sankcionira.
Državni inspektorat, koji je zadužen za nadzor i sankcioniranje kršenja prava iz radnih odnosa, izvještava o slučajevima kršenja Zakona o strancima, ali ne vodi posebne statistike koje bi mogle otkriti jesu li, i po pitanju drugih kršenja prava, strani radnici posebno ranjiva skupina.
Bilo bi dobro prikupljati specifične statističke podatke, da se vidi postoje li neke češće, ponavljajuće povrede te općenito veća zloupotreba stranih radnika u radnim odnosima. Trebalo bi razmisliti kako unaprijediti statistike kako bi se dobili jasniji podaci. Jer, ako vidite da su to ponavljajuće povrede, onda država može i adekvatno djelovati. Bez jasnih podataka nema uvida što se točno događa i teže je suzbijati problematične pojave.
Sustav uvoza stranih radnika u Hrvatsku uglavnom je utemeljen da ti radnici, posebice oni iz dalekih zemalja, do posla i radne dozvole dolaze preko agencija za zapošljavanje. Kako gledate na takav sustav prepun posrednika, i je li on dodatan rizik za nepoštivanje prava jednom kad dođu u Hrvatsku.
Rad agencija za posredovanje pri zapošljavanju i agencija za privremeno zapošljavanje reguliran je europskim, ali i nacionalnim zakonodavstvom. Iako one mogu pomoći u pronalasku radnika sukladno potrebama tržišta rada i time pomoći i poslodavcima i stranim radnicima, ne postupaju sve agencije u skladu s pravnim okvirom. Primjerice, prema Zakonu o tržištu rada ne smiju uzimati naknadu od tražitelja zaposlenja, što se ponekad ipak događa. Strani radnici iz dalekih zemalja ponekad se zadužuju i plaćaju velike iznose da dođu raditi u Hrvatsku, prije dolaska im se obećaju uvjeti rada koji se onda ne ostvare, a na koje uvjete ipak pristaju jer im boravak ovisi o poslodavcu, a nerijetko je egzistencija njihovih obitelji ovisna o novcu koji šalju kući.
Postoje različiti problemi vezano za postupanje prema agencijama. Primjerice, imali smo predmet u slučaju agencije koja je radnike iz Azije oglašavala uz poruku da će “poslodavac dobiti dobar talent po manjoj cijeni”. Državni inspektorat nije mogao postupati jer nije našao nikoga na adresi na kojoj je ta agencija prijavljena, a vlasnik je bio prijavljen na adresi u drugoj državi.
Takvo postupanje moguće je prevenirati adekvatnom regulacijom rada agencija te učinkovitom metodikom provođenja nadzora nad agencijama.
Smatrate li da strani radnici iz dalekih zemalja imaju realne mogućnosti za integraciju u hrvatsko društvo? Što bismo, kao država, trebali napraviti da se te mogućnosti osnaže?
Mislim da su najavljene izmjene Zakona o strancima put i za veću integraciju u društvo. Kao rezultat boravka od tri godine, možemo očekivati veću integraciju, pa i da će biti više spajanja obitelji. Integracija nije to da imamo nekakvo paralelno društvo, strane radnike s kojima građani nemaju kontakta, s kojima izmijene rečenicu ili dvije, kada postoji značajna socijalna distanca.
Krajnje je vrijeme za usvojiti integracijsku i imigracijsku politiku. Potrebno je osvijestiti da su strani radnici ovdje, dapače, da će ih prema projekcijama biti i više, da su potrebni i da je stoga država dužna osigurati da rade u dostojnim uvjetima, kao i da se uspješno integriraju.
Razgovarala: Dubravka Grubišić
Komentari