Zauvijek obožavan od navijača Crvene Zvezde s kojom je osvojio europski naslov. Dragiša Binić, uvijek u središtu incidenata i kontroverzi. Za emisiju ‘Majstorija’ govorio je o burnim ’90-ima
Kao igrač bio je klasa. Ipak, najveći adut: brzina. Ono što nisu imali oni koju su bili 100 puta bolji od njega. Prosinečki, Stojković, Savićević, Pančev…
To su bili genijalci momčadi koja je postala prvak Europe i svijeta, a s njim dobila taj, već tada neophodni moment modernog nogometa. Brzinu.
Dragiša Binić. Danas 62-godišnjak, a od početka karijere uvijek tip koji je bio tamo gdje je incident. Svejedno govorimo li o nogometnom travnjaku ili beogradskim ulicama koje su za vrijeme Miloševićeve vladavine vrvjele kriminalcima i ubojicama.
Hajduk, Skoblar i Mihajlović
Bez oružja nije izlazio iz kuće. Uvijek je isticao svoju nacionalnost, jednom na pitanje s kojih bi 11 tadašnja reprezentacija Jugoslavije nabrojao – 11 igrača njegove Crvene zvezde.
Za Sportalovu emisiju ‘Majstorija‘ prisjetio se burnih ’90-ih s kraja prošlog stoljeća. Evo najzanimljivijih citata kontroverznog, često bahatog, uvijek samouvjerenog, a nikad dosadnog Binića.
“U Beogradu smo igrali finale kupa protiv Hajduka na Stadionu JNA i izgubili. Ta utakmica je zbog visokih predratnih tenzija bila jako gruba. Hajdukov trener Josip Skoblar je vukao našeg Sinišu Mihajlovića za kosu. Odmah zatim smo mi i Hajduk igrali prvenstvenu utakmicu na kraju sezone i mi smo se dogovorili da budemo grublji”…
Motka, sačekuša i rat s Hrvatima
“Nismo znali da su oni neposredno prije utakmice smijenili trenera i da je umjesto Skoblara sada Poklepović. Krene utakmica, a oni nas tuku u Beogradu. Meni su pale rolete i dva puta sam šakom udario njihovog trenera za kojeg sam mislio da je Skoblar, onda sam udario i Hajdukovog masera. I onda stanem i vidim, samo se ja tučem. Sudac mi dade crveni, ja se ne odem tuširati, nego uzmem motku i čekam hajdukovce u tunelu“…
“Ljudi iz Zvezde su me vidjeli u sačekuši i poslali me na tribine. Protivnici su tukli Mihu, a ja sam ga branio, tako da sam ja na neki način počeo rat s Hrvatima. Mislim, Poklepović je dobar čovjek i meni je žao što sam ga udario, ali ne mogu dopustiti da me tuku u Beogradu”.
Atentat, Arkan i Ceca
“Ceca je nakon atentata na Arkana ostala sama i molila me da joj pomognem. Rekao sam joj da hoću jer je to moja moralna obaveza prema Arkanu. Preuzeo sam Obilić kao direktor i bio u klubu pet godina. Pritisak na Obilić u to vrijeme bio je jak. Čekali su me pred kućom desetak dana i onda me dočekali kad sam se vratio sa splava”…
“Meni je uvijek hobi bio oružje, a taj hobi mi je spasio život. Maskirani u sačekuši je pucao odmah na mene nekoliko puta. Da nisam imao ništa sa sobom, ubio bi me kao zeca. Izvadio sam pištolj, repetirao ga. Pucao sam šest puta na napadača. Ja sam mu lice prvi put vidio na suđenju. Znači, naručeno. Očevid je radio isti inspektor kao i kod Arkanovog ubojstva i tu su mi se filmovi počeli vrtjeti. Napadač je dobio 7 godina zatvora i nikada nije otkrio naručitelje atentata na mene”.
Ćiro, Dinamo i Zvezda
“Ćiro je ’87 nakon utakmice s Dinamom uklizao po blatu do mene i rekao: ‘Sine. Ti mi trebaš‘. S kumom i menadžerom Stankom Jovićem otišao sam u Zagreb na pregovore. Na neki način smo se tamo dogovorili, ali ostali su tu još Zvezda i Partizan, kao opcija da ostanem u Srbiji.”…
“Mi smo tada kao nogometaši malo zarađivali, minimalac. U Zagreb na pregovore smo došli po snijegu i ledu i kada smo se spremali natrag, Ćiro je rekao generalnom sekretaru Dinama: “Daj momcima za put” i to je bila kuverta. Mi je nismo ni otvarali, nego kad smo došli u Beograd i onda unutra vidimo 20 tisuća njemačkih maraka. To je bio ogroman novac. Nogometaši u Jugoslaviji su u to vrijeme toliko zarađivali za godinu ili dvije. Ali… Ne mogu se mjeriti Dinamo i 20 tisuća maraka sa Zvezdom”.
Prosinečki, davljenje i izlasci
“Prosinečki bi dugo držao loptu umjesto da mi je doda, dok bih ja utrčavao i trošio se. Zbog toga što me tako ‘lomio’ davio sam ga na poluvremenu u svlačionici. Ali nakon toga bi se odmah to zaboravilo i mi smo svaku večer bili zajedno u gradu”.
Komentari