Splitski psihijatar Ivan Urlić u N1 Studiju uživo komentirao je atmosferu u društvu u Hrvatskoj, posebno nakon posljednjeg napada na Platku. Istaknuo je da je vidljiv porast zabrinutosti i tjeskobe te da više treba cijeniti dobro.

Na pitanje možemo li govoriti o valu nasilja u Hrvatskoj, posebno u odnosu na prošlost, Ivan Urlić je rekao:

“Imamo puno agresivnih impulsa u sebi i nema svatko sposobnost moderiranja i kontrole nasilja u sebi, ali vidimo da se taj val nasilja širi globalno. Unatrag tridesetak godina činilo se da će barem Europa predahnuti od raznih nasilja, ali onda je došao rat u bivšoj Jugoslaviji i zapravo nekih 26 godina nije nakon toga bilo ratnih sukoba. Mislim da smo se uljuljali u to da će Europa razviti novi kapacitet s novom generacijom koja stiže, da će znati baratati agresivnim porivima, no imam osjećaj da s jedne strane pandemija covida, s druge strane agresija Rusije na Ukrajinu, da je temeljito poljuljala civilizacijske osnove na kojima se gradila ideja u skladu sa željama da uđemo u mirniji period u kojem će se kontroverze zrelije kontrolirati i energija koju nosimo, da će se moći na zreliji način pokrenuti, da će Europa poslužiti kao primjer kako se društva mogu organizirati.”

Komentirajući odnos društva prema nasilju i je li se razvila neka tolerancija prema nasilju, Urlić za N1 objašnjava:

“Ne znam što bi značilo tolerancija nasilja, ali kao što vidite, ovo što se dogodilo na Platku izgleda kao da je bilo puno više ljudi prisutno, no malo je njih interveniralo, gotovo nitko. Nasilje se dosta slobodno odvilo dok nije došla policija. I strah čini da se ljudi povlače, da se ne žele miješati. Je li to onda tolerancija ili zrcalna slika straha i osjećaja nesigurnosti da ako u ime pristojnosti i tolerancije intervenirate, da ćete izvući deblji kraj? Za nula kuna dobije napadaj, ozljede, neuviđavno ponašanje, čini mi se da HGSS i ljudi dobre volje zaslužuju puno pristojniji način odnosa i veću cijenjenost, veće poštovanje, da cijenimo ono dobro. Kakav primjer pružamo novim generacijama?”

Dotaknuo se i na napade na medicinske djelatnike:

“To je poznati rizik rada u medicini, osobito na polju mentalnog zdravlja. Kako je govorio Andrija Štampar, bolje je spriječiti nego liječiti. Ali teško je svakoga zaštititi i zdravstveni radnici trebaju voditi računa o tme ne samo da štite pacijente, nego da trebaju zaštititi i sebe. Kolegica u Virovitici je krasna osoba, dugo se znamo, vidim što piše i kako djeluje. Jako je požrtvovna, ali ne može garantirati što će se dogoditi u nečijem svijetu, tko dolazi kao pacijent. Nije to ni prva ni zadnja agresija, ali o tome moramo voditi računa. Kaže Voltaire da nije dovoljno biti dobar, treba imati razloga za to. Pa kad vidite da imate posla s osobama koja se ne kontrolira, koje žive u psihotičnom svijetu, onda je to realna opasnost za zdravstveno osoblje. Nažalost, izgleda da je kolegica radila sama u ambulanti i sreća da su ljudi okolo čuli i reagirali. Nije samo pitanje mnogo reznih rana, što već samo po sebi govori o brutalnosti napada i poremećenosti osobe, nego i o tome kakve će psihičke posljedice kolegica imati.”

Prema jednom od posljednjih izvještaja o mentalnom stanju nacije u Hrvatskoj je porastao broj suicida. “Općenito mislim da raste zabrinutost, tjeskoba i strah za sadašnje vrijeme i neposrednu budućnost što je opravdano jer to jednostavno vidimo”, rekao je Urlić i dodao:

“Vidimo da je nesigurnost sve veća. Pogledajte SAD – tamo čak šestogodišnje dijete uzme vatreno oružje i puca u učiteljicu. To su toliko krajnje alarmantni znaci da nešto značajno treba napraviti. No, tad se dolazi do lobija i interesa koji su motivirani da zadrže moć. Strah i nesigurnost, neizvjesnost, odavno je zabrinula futurologe koji se posebno time bave. Bio je pred par godina kongres na kojem su rekli da su početkom stoljeća mogli predviđati što će biti kroz 5 ili 10 godina, a sad ne mogu predvidjeti ni što će biti sutra.”

Na koncu je citirao desetak godina staro djelo američkog psihologa Jeremyja Rifkina: “Napisao je knjigu o tome kako čovječanstvo može spasiti empatija, suosjećanje i prepoznavanje vlastitih stanja duha i objektivnih mogućnosti. Objektivno je više dobroga, ali to kao da je dosadno.”