Psihijatar Dragan Puljić iz Neuropsihijatrijske bolnice Popovača od potresa pruža pomoć nastradalim stanovnicima Banovine.

“U Petrinju sam došao 4. siječnja 2021”, kazao je za Jutarnji list. “Prvi sam put bio u ovom gradu, prvi smo došli na teren. Ostali smo idućih sedam mjeseci, radili smo doslovce svaki dan prvih mjeseci. Bili su to nevjerojatni prizori. Imali smo ljude s teškim psihičkim problemima, ali smo vidjeli i zajedništvo, nestao je jal među susjedima, svi su si međusobno pomagali”, kazao je Puljić u Sisku, gdje u sklopu Dnevne bolnice za psihijatriju i dalje pomaže žrtvama potresa triput tjedno.

Kaže da mu je, kao liječniku, bilo izuzetno izazovno pomagati ljudima koji su proživjeli ovu traumu. Prvih su dana, u maleni stacionar koji je oformio, dolazile uglavnom majke s malenom djecom. No, malo-pomalo počeli su dolaziti i muškarci. Svi su imali gotovo identične siptome. “U prvim danima bile su to majke koje nisu mogle spavati. Boje se da će zaspati i da se neće moći brinuti o svojoj djeci ako se opet nešto dogodi. Bila je potrebna psihoterapija, razgovor, kako bi se umirile. No, to je prva faza. Tek nakon mjesec dana, kao što znamo iz literature, dolazi do poremećaja poput poremećaja prilagodbe. Druga grupa su nam anksiozno deperesivni simptomi. Taj dio rješavali smo ambulantno. Imali smo i problem retraumatizacije. Mnogi s ovih prostora preživjeli su ratna stradanja i to je na njih ostavilo posljedice, a potres je otvorio rane. Prizori razaranja, rušenja, sve se to vratilo i treba vremena da se riješi”, kazao je Puljić.

Liječnička etika sprečava ga da nam govori o konkretnim slučajevima, no kaže kako mu je drago da su se ljudi iz Banije počeli javljati psihijatrima kako bi im pomogli. Često je riječ o stanovnicima zabačenih sela, ruralnih sredina, gdje odlazak kod psihijatra nosi nekakvu stigmu koju su ipak uspjeli savladati, svjesni da im ovi liječnici uistinu mogu pomoći. “Počeli su se javljati ljudi koji su prvi put posjetili psihijatra. Neki od njih pokušali su sami rješavati svoje probleme jer nisu htjeli biti stigmatizirani, no u jednom su trenutku shvatili da im je potrebna pomoć. Samo u prva dva mjeseca na dvije lokacije primili smo 368 pacijenata. Najvažnije je što smo među stanovnicima stvorili povjerenje. Pomagali su nam i liječnici obiteljske medicine, kao i učitelji u školama, koji su nam upućivali pacijente. Oni bolje od nas znaju što se događa na terenu i jako su važni”, objašnjava.

Kada je krenuo progam psihološke i psihijatrijske pomoći, po Petrinji i Sisku polijepili su plakate kojim su ljude pozivali da im se jave. “Velikim slovima pisalo je ‘razgovor’, a malim slovima da možemo dati i lijekove. Stavili smo broj dežurnog psihijatra i dežurnog psihologa. Iznenadilo me je da je više ljudi zvalo psihijatra. Prestali su zazirati od nas”, drago je dr. Puljiću.

Kaže da su se banijska djeca brzo oporavila od stresa. Imaju podršku obitelji, učitelja i pedagoga te se, zapravo, lakše oporave od starijih. No, i odrasli će s vremenom biti bolje. “Moja je procjena da će velik broj njih biti dobro u roku od dvije godine od potresa. Tek manji broj, možda pet posto, razvit će ozbiljnije poremećaje, ali to je, na žalost, neizbježno”, kaže i otkriva nam kako je pri kraju opsežno istraživanje koje će dati sliku o mentalnom zdravlju stanovnika Banije. Rezultati će biti uspoređeni sa stanovnicima talijanske L’Acquile te s ljudima koji su proživjeli potres na Islandu, a vjeruje se da će rezultati biti slični.

Na pitanje kako je osobno doživio sve te traume, kaže: “Teško. I sam sam proživio potres u Zagrebu. Taman je prošao moj PTSP kad sam došao ovamo. Nije to lako. Čovjek preko noći promijeni svoj sustav vrijednosti. Neke ‘fasade’ koje imamo preko noći nestanu. Zato sam znao da moramo doći ovamo, jer ljudima je potrebna pomoć”, kaže i dodaje da je u ovih godinu dana naučio mnogo, a najvažnije je da smo, kada je potrebno, uvijek zajedno.