“Ako danas prestane pandemija, još dugo će ostati njezine mentalne posljedice. Taj strah i agresija neće izaći i kad virus ode. Dugo će još u obitelji iskriti i dugo će još biti teških zločina”, kazao je za HRT Ante Bagarić, psihijatar u Klinici za psihijatriju Vrapče u Zagrebu.

On podsjeća kaže da je porast obiteljskog nasilja očekivan u situacijama povećanog stresa. “Neki ljudi će reagirati povlačenjem, strahom, depresijama, apatijom. Neki će tu vanjsku, unutarnju uzburkanost prenijeti na bliske članove svoje obitelji. Očekivano je da će onda kada oni budu pritisnuti nekim vanjskim stresom, taj svoj stres eksternalizirati na drugu osobu, napasti drugu osobu, ozlijediti ju, pokušati da svoju unutarnju napetost prenesu agresijom na drugu osobu”, kaže Bagarić.

Broj prijavljenih slučajeva obiteljskog nasilja u velikom je porastu. U deset mjeseci ove godine procesuirano je 1308 kaznenih djela nasilja u obitelji, što je za 46 posto više u odnosu na isto razdoblje lani.

Komu se javiti kad nas preplave strahovi, depresije, anksiozna stanja – podgrijani društvenom psihozom koja nas okružuje? Potrebne, a najčešće zanemarene informacije u izvještajima Stožera uporno izostaju. U Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, zbog straha od zaraze koronavirusom, neki su pacijenti odustali od svoje terapije. Javljaju im se neki novi pacijenti.

“Pandemija je uzrokovala snažno povećanje anksioznosti kod većine populacije. Najčešće kažu: ‘Nešto se čudno sa mnom događa, a ne znam što. Više se ne radujem, više me ne raduju knjige ni filmovi. Događa se nešto neobično. Je li to pandemija, je li to moj strah? Ja se ničeg ne bojim, a opet se osjećam čudno'”, objašnjava psihijatar Bagarić.

Netko priznaje, netko ga negira, ali strah postoji. Pandemija, anksioznost, depresija. Svatko iza svojih zidova proživljava ih na svoj način. “Vrlo važan je zreli terapijski stav da je strah prirodan, on se mora javiti, nećemo sigurno postupiti u smislu ‘Kako se možeš toga plašiti, pa nije to ništa'”, kaže psihijatar Bagarić.

Kad je riječ o lakšim slučajevima, kaže, nekome će biti dovoljna kratka intervencija. “Često će ljudi reći da se odmah nakon prve sesije osjećaju dobro jer su mislili da je to početak ludila, neke teške bolesti. Vrlo važno im je reći da je dobro da o tome razgovaraju, da je dobro da njihov organizam reagira, da je taj strah jedan obrambeni mehanizam od svega što nas okružuje”, kaže Bagarić.

Nažalost pandemija kod nekih osoba potakne vrlo teške emocionalne procese i u tom slučaju je potreban pravi terapijski postupak u smislu dnevnih bolnica, grupne terapije, individualne psihoterapije, dodaje. “Vrlo važno je da osobe inače u terapijskom procesu nisu stigmatizirane, da nisu optužene kao slabići, da ne gajimo ideju da najjačim ljudima ništa ne može biti nego da kažemo da i najjači osjećaju strah, a da superjaki mogu o njemu govoriti”, objašnjava Bagarić.

A govore o strahu za egzistenciju, strahu od otkaza, najavi ekonomske krize, spominju koliko im nedostaju druženja. “Mi smo pomjereni iz svog prirodnog staništa, kao vrsta odjednom smo postali netko drugi i u tom smislu se navikavamo, privikavamo, trpimo posljedice. Mentalno stanje nacije u ovom trenutku je prirodno nepovoljno”, kaže Bagarić.

Smatra da na svakoj presici Stožera treba biti jedan psihijatar. “Koji će voditi, koji će ukazivati, kao ovo što imamo da je pet metara dobra distanca, da su maske dobre, da je dobro uzimati vitamin D, da je dobro ići u planinu itd., tako isto stalno trebamo ponavljati da je dobro razgovarati, obratiti se za stručnu pomoć. Na tim presicama bi trebali stalno biti brojevi na koje se može uvijek dobiti realno pomoć. Mislim da je najbolji i jedini lijek potpuna istina. Onda je u populaciji strah manji i lakše je raditi s njima”, pojašnjava.

Važna je istina, a svakodnevne informacije često su zbunjujuće i kontradiktorne, bez obzira na to jesu li to izjave političara, epidemiologa ili znanstvenika, šum koji dodatno pojačava tenzije i stvara nesigurnost. “Ako mi danas kažemo da u Hrvatskoj imamo tisuću i nešto respiratora, a 250 je zauzeto i u funkciji, to znači da mi oko toga valjda nemamo nikakvu krizu. A onda se pojavi u novinama: “Mi moramo odlučivati koga ćemo staviti na respirator”. To ne stoji. To mora biti vrlo čisto. Različite su manipulativne skupine koje govore da korona uopće ne postoji, da je ovo sve jedna izmišljotina. S druge strane sutra se pojavljuju tih desetine tisuća mrtvih. Dakle, različite skupine – jedne iz vlastitog straha, što je prirodno i za njih imamo razumijevanja, a jedne iz manipulacije”, kaže Bagarić.

Ljude se, kaže, manipulira. “Svi smo pomjereni i svi treperimo, a ako ljudima ulijete još strah, onda su skloni za manipulaciju”, dodaje.

S jedne strane, s 30.000 kuna kažnjava se vlasnika dućana zbog nenošenja maske u prostoru u kojem nije bilo kupaca. S druge, dopušta se okupljanje više tisuća ljudi, i to u vrhuncu pandemije. “Pandemija nas je pogodila i može nas pogoditi puno teža, zato što ćemo imati liječnike koji tvrde da se u 10.000 ljudi ne može nitko zaraziti, mi ćemo imati liječnike profesionalce koji će tvrditi da je opasno petero ljudi u jednom stanu. To ljudi prepoznaju, s pravom su ljuti, rezignirani, bijesni. Trebamo imati pravila – kao što svi vozimo desnom stranom i nitko ne može po cesti voziti lijevom stranom jer je to budalasto”, kaže.

Kako se snaći u silnim kontradikcijama, nositi se s nelogičnostima kojima smo izloženi, sačuvati vlastito mentalno zdravlje, put je na koji dr. Bagarić upućuje one koji mu se obrate. “Uputa je da izaberete onoga kojemu vjerujete od javnih radnika koji daju informacije i slijediti njegove upute. Drugo, nije dobro cijeli dan provesti tragajući za različitim informacijama. Moja je preporuka da ne radimo ono što nam ne može donijeti korist. Pravila moraju postojati i biti jednaka za sve, inače su ona lažna”, zaključuje.

Jer kad bismo živjeli u društvu u kojem vrijede ista pravila za sve, u kojem ne bismo svako malo slušali kontradiktorne i zbunjujuće informacije, bolje bismo podnosili teret ovih izvanrednih situacija i okolnosti, a zasigurno bismo se i lakše nosili sami sa sobom.