Internet nasilje – podmuklo, razorno i često maskirano, ni danas nije dovoljno prepoznato. Iako ne ostavlja tragove vidljive golim okom, njegove posljedice mogu biti jednako razorne kao i one koje proizlaze iz fizičkog nasilja. Pravovremeno suzbijanje često izostaje, a mogućnosti povezivanja i učenja koje dobivamo zahvaljujući tehnološkom napretku, pojedinci koriste kako bi povrijedili ili ponizili druge, što može biti okidač i dovesti do tragičnih događaja. No, što ako iza svega stoji problem veći od tehnologije, problem koji je stvorilo današnje narcističko društvo? U tom slučaju kontrola društvenih mreža neće biti dovoljna kako bi se spriječile tragedije i izmijenile društvene postavke.

U razgovoru za nacional.hr renomirani psihijatar Miro Jakovljević, pokušao nam je približiti probleme društva u kojem živimo, a koje je postalo usko isprepleteno s cyber realnošću.

“Mi živimo u pet realnosti, prva je naša fizička, materijalna realnost, druga je psihološka realnost – naši doživljaji, emocije… treća je socijalna realnost – odnosi i okolina, četvrta je pak naša duhovna realnost, točnije koliko smo povezani s nečim većim i peto je cyber realnost – ona koja danas postaje sve važnija.

Problemi u svakoj od tih realnosti mogu dovesti do određenih poremećaja u ponašanju i duševnih bolesti”, kazao je Jakovljević, naglasivši kako je napredak cyber realnosti doveo do toga da danas postoji i cyber psihijatrija, specijalizirana za poremećaje vezane uz virtualnu realnost.

“Tehnologija nam omogućuje tri dimenzije, to vam je kao – dobar, loš, zao. Postoji dobra komunikacija, dakle mogućnost da razmjenjujemo informacije i učimo, loša, naprimjer u to možemo svrstati seksting, koji može dovesti do toga da pojedinci upadnu u probleme i treća je zlo – u to možemo svrstati prijetnje, pozivanje na samoubojstvo… Problem leži i tome što nažalost država, ali i kompanije u čijem su vlasništvu društvene mreže, ne preuzimaju odgovornost te ne kontroliraju sadržaj”, objasnio nam je psihijatar.

Nema dovoljno empatije

Smatra kako je potrebna hitna akcija, kako bi se stavio takav jedan sustav pod kontrolu. Iako neke države, navodi, razmišljaju u uvođenju zabrana za maloljetnike zbog rasta cyber-bulinga, Jakovljević smatra kako takva krajnost neće dugoročno pomoći.

“Mnogi ljudi razmišljaju mehanistički – jedan uzrok, jedna posljedica, a zapravo puno toga ovisi o kontekstu. Naime, postoje čimbenici predispozicije, od genetske predispozicije do stečene predispozicije pa naprimjer i ono što smo doživjeli u djetinjstvu… Razvijamo se cijeli život i kroz taj život imamo razne razvojne krize”, napominje naš sugovornik, upozoravajući kako je potrebno gledati širu sliku te stvarati kulturu empatije.

“Nema dovoljno empatije u obitelji što može u nekim slučajevima dovesti do toga da djeca imaju predispozicije za samoubojstvo, nema empatije u školi što dovodi do nasilja, nema empatije kod nastavnika za djecu jer su premalo plaćeni, nema empatije na radnom mjestu, u medijima pa čak ni u Saboru…”, dodaje.

U razgovoru saznajemo kako cyber-buling može biti okidač te na taj način kod pojedinaca aktivirati suicidalan program.

“Potrebno je ovo shvatiti kao proces, kako bi naučili djelovati s našim društvenim sustavom. Uvijek je važno vidjeti cijeli niz čimbenika. Mentalno zdravlje je iznimno važno i nije samo individualni već kolektivni fenomen, a upravo kroz internetsku komunikaciju to sve više i više dolazi do izražaja.

Umjesto da osuđujemo, trebamo potaknuti i pokazati da ne živimo samo za sebe nego s drugima i kroz druge”, govori nam Jakovljević.

Vidi kako su mnogi ljudi nesretni te svoje nezadovoljstvo prelijevaju na druge.

“Živimo u narcističkoj kulturi u kojoj svatko misli da je on najpametniji te da je baš on u pravu. Ljudi nisu naučeni na kulturu dijaloga. Mi se ne moramo slagati, ali ako se poštujemo mi njegujemo kulturu dijaloga. Previše je danas ljutnje, novac je najvažniji, a malo kome možete vjerovati. Čak možemo tu govoriti o psihologiji zla, gdje je samo bitno zadovoljavanje svoje potrebe. Društvo je bolesno, civilizacija je bolesna… Sve je postalo roba, sve se prodaje, nema odgovornosti – a bez odgovornosti nema slobode… Ne shvaćamo da smijemo raditi ono što želimo, ali ukoliko time ne ugrožavamo druge”, napominje.

Ipak na pitanje koje vrijednosti slijediti i što za nas znači biti čovjek nije lako odgovoriti u današnjem društvu, što Jakovljević potkrepljuje svakodnevnim primjerom: “Pa i u Saboru kažu ‘poštovani kolega’, nakon čega se nastavlja s uvredama.”

Kazna ili škola?

Kako bi nam približio problematiku i činjenicu da sve treba postaviti u kontekst osvrnuo se na slučaj mladića kojega je kriza neriješenog identiteta u cyber-realnosti dovela do nezavidne situacije.

“Zamislite mladića, vrlo inteligentnog, čini dobra djela, nadaren je, piše pjesme, slika, studira medicinu, želi činiti dobro… Odličan je student ali je i veliki vjernik, pa je angažiran u udrugama te usvaja koncept predbračne čistoće”, započinje psihijatar.

Mladić koji se nije ostvario na psihoseksualnom planu u doba korone i izolacije, počinje se educirati na mrežama, kroz takozvani seksting. Nemogućnost kontrole seksualnog nagona te neriješena kriza identiteta, tada još maloljetnog mladića dovela je do ucjena pod kojima se našao.

“Razmjenjivao je u to vrijeme i poruke s maloljetnicama te je zbog toga čovjek bez ikakvog realnog seksualnog iskustva dobio kaznu veću nego ijedan ratni zločinac. Iz takvih primjera vidimo kako bi u školi trebali učiti kako komunicirati preko interneta. U Norveškoj je najveća kazna zatvora 23 godine, oni prakticiraju kulturu života, da svakome daju šansu, zbog toga je u Norveškoj tek 20 posto recidivista, dok je u Americi 80.

“Education, education, education for empathic civilization” (edukacija, edukacija, edukacija za empatičnu civilizaciju), dakle edukacija na prvom mjestu, ali kazne moraju postojati”, naglašava Jakovljević za nacional.hr.

“U društvu koje je toliko nesretno, da je svoju nesreću odlučilo prelijevati na druge – važno je reći oprosti, važno je prakticirati kulturu empatije, kulturu ljubavi.

Od obitelji sve kreće, ono što upijamo od okoline prenosimo na internet. Pa pogledajte filmove, glazbu… puno nas toga kvari i vodi na put mržnje i osvete”, kazao nam je poznati psihijatar, zaključivši kako je jedini put ka civilizacijskom napretku i mogućnosti savladavanja izazova pred kojima se nalazimo – razumijevanje i ljubav.

Na kraju, kada bi te dvije riječi bile uz nas u svakom trenutku, ‘hejterski’ komentari i osuđivanja zamijenile bi riječi podrške i razumijevanja, koje bi ne samo uljepšale naš svijet već i svijet onih oko nas, dok bi tužne vijesti poput one koja je potaknula stvaranje ovog teksta, zamijenile neke pozitivnije priče.

Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335 (radi od 0 do 24 sata)

Plavi telefon: 01/4833888 ([email protected])

Psihološki centar TESA: 01/4828888 ([email protected])