“Prije svega želim poslati apel svima za predstojeće blagdane: ‘Nemojte ugrožavati druge'”, poručio je za 24sata.hr psihijatar Veljko Đorđević.

“Sada se ljubav i poštovanje pokazuju čuvanjem od moguće zaraze”, kazao je, naglašavajući kako se cijelo vrijeme pandemije, a uz to i potresa u Zagrebu, premalo pažnje posvećuje psihološkim problemima.

“Nakon ove pandemije sigurno slijedi svojevrsna pandemija psiholoških problema. Slijedi nam još dosta neizvjesnih mjeseci, još puno toga o virusu ne znamo i dok čekamo da znanost odgovori na brojna i kompleksna pitanja, ne preostaje nam ništa drugo nego sačuvati zdravi razum, mobilizirati svoje pozitivne snage usmjeriti se koliko možemo u svakodnevne aktivnosti, ali i zatražiti stručnu pomoć ako je potrebna”, govori Đorđević.

Osvrnuo se na tri problema o kojima se premalo govori. A ako se govori, kaže, najčešće to otvaraju mediji, a premalo struka.

“Jedan je problem zdravstvenih profesionalaca i njihovog suočavanja s umirućim pacijentima koji su na respiratoru. Nisu naučeni kako se suočavati sa smrću, i to ovako naglom. I pitam se postoje li u Hrvatskoj jedinstveni protokoli baš u svim Covid odjelima o tome tko obavještava članove obitelji i kako se to radi. I, primjenjuju li se principi palijativne medicine svugdje i jednako” – pita se Đorđević. Iza njega je dugogodišnja praksa i iskustvo, a smatra da zdravstvenim radnicima treba brza i sustavna edukacija. “S tim ljudima treba raditi. Jedno je psihološka pomoć, a drugo brza i sustavna edukacija. S iskustvenim učenjem mogu prevenirati posljedice kod onih koji će još dugo raditi s oboljelima. U tim situacijama znanje, komunikacije i kompetencije vezane uz rad s ljudima na kraju života presudne su da sačuvamo sebe”, objašnjava Đorđević.

U ovoj pandemiji i porastu smrtnih slučajeva posljednjih dva mjeseca, obitelji se jako teško nose sa smrću svojih članova. Teško se nose s činjenicom da njihovi bližnji umiru u bolnicama. Sami. Bez opraštanja, ispraćaju ih u najužem krugu ljudi. “Obitelji svoje preminule gotovo da nisu vidjele od ulaska u bolnicu do iznošenja u zatvorenom sanduku. Nema pravog oproštaja. Pa se pitam, jesmo li tu u svim bolnicama u Hrvatskoj definirali protokole odvijanja komunikacije s oboljelima? Zadnjih mjeseci psihijatrijske su nam ordinacije natrpane ljudima kojima je netko preminuo a nisu se oprostili. Poseban je problem kada su osobama umrli članovi obitelji, primjerice, stariji otac ili majka, a oni misle da su upravo oni donijeli njima virus jer još nisu znali da imaju simptome. Osjećaju zbunjenost, kajanja, krivnju, patnju. A kod dijela njih to će prijeći u kompleksno žalovanje, ponekad u neki oblik PTSP-a. Za sada je to poremećaj prilagodbe”, objašnjava Đorđević.

Tumači kako mu u ordinaciju dolaze i pacijenti koji su preboljeli teži oblik Covida, sa simptomima PTSP-a zbog mnogih smrti kojih su se nagledali ležeći u bolnici. “Američko psihijatrijsko društvo u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DMS) predlaže dijagnozu perzistentnog kompleksnog žalovanja upravo zato da bi razlikovali od depresije. Ova dijagnoza obilježena je karakterističnim predloženim kriterijima: patnjom kao reakcijom na smrt, ometanjem socijalnih odnosa i identiteta, velikom žalošću i emocionalnom boli kao odgovorom na smrt. Postavlja se samo ako je prošlo najmanje 13 mjeseci od smrti nekoga s kim je ožalošćeni bio u bliskom odnosu. Postavlja se ako je prošlo najmanje dvanaest mjeseci od smrti nekoga s kim je ožalošćeni bio”, kaže Đorđević i dodaje kako su mu se ljudi s nekim oblikom PTSP-a zbog Covida počeli dolaziti unazad dva mjeseca. LiječnPrije toga su imali anksioznosti i napadaje panike.