Do nastanka Ženevske konvencije došlo je zahvaljujući naporima Henrija Dunanta, švicarskog poslovnog čovjeka, koji je svjedočivši strahotama rata u bitci kod Solferina 1859. godine, došao na ideju stvaranja neutralne organizacije koja bi brinula o ranjenim vojnicima.

Svoja sjećanja i razmišljanja opisao je u knjizi ‘Sjećanje na Solferino’. Dunant je svoju knjigu tiskao o vlastitom trošku i poslao primjerke na adrese vodećih politički i vojnih ljudi različitih europskih zemalja. Ukupno 26 delegata iz 16 država došlo je na konferenciju i 22. kolovoza 1862. dvanaest država potpisuje prvu Ženevsku konvenciju. Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu – štiti ranjene i bolesne vojnike i osoblje koje ih njeguje, zgrade u kojima su smješteni i opremu koja se koristi za njihove potrebe. Uređuje uporabu znakova: Crvenog križa i Crvenog polumjeseca.

Temeljno je načelo Ženevskih konvencija da ratne radnje smiju poduzimati samo borci (kombatanti), a to su ponajprije pripadnici oružanih snaga. Osobe koje ne sudjeluju u ratnim operacijama ili zbog ranjavanja, bolesti, brodoloma ili zatočenja više ne mogu sudjelovati u njima, ne smiju biti cilj napada. Osobito se zabranjuje nasilje protiv života i tijela, napose sve vrste ubojstava, sakaćenja, bioloških pokusâ, okrutna postupanja i mučenja, uzimanje talaca, vrijeđanje osobnoga dostojanstva, zabranjuju se uvrjedljivi i ponižavajući postupci, kao i izricanje i izvršavanje kazne bez redovito ustanovljena i potrebnim jamstvima osigurana sudskoga postupka. Građanske osobe i civilne građevine ne smije se napadati, zbog čega postoji obveza razlikovanja zaštićenoga civilnoga pučanstva i civilnih građevina od vojnih ciljeva.