Zoran Milanović je prije točno šest mjeseci, 18. veljače, prisegnuo za predsjednika Republike Hrvatske, ali već od same inauguracije nije prestao izazivati podijeljene osjećaje, i cjelokupne javnosti i svojih pristaša. Njegov govor u Kninu i na Sinjskoj alki izazvao je brojne pozitivne reakcije i odobravanja i slijeva i zdesna, ali u mnogim drugim pitanjima izazivao je puno više polemika. Od načina na koji se gotovo uopće ne želi miješati u rad Vlade, pa je jedino pitanje oko kojeg se suprotstavio premijeru Andreju Plenkoviću bilo pitanje ovlasti Stožera civilne zaštite, do toga da je odličje uručio generalu HVO-a protiv kojeg je podignuta optužnica u Haagu. Jedan od njegovih najkritiziranijih poteza bila je izjava da neće izaći na izbore kako ga nitko ne bi mogao pitati za koga je glasao jer on mora biti neutralan. Kritičari su smatrali da je time samo dodatno demotivirao SDP-ovo glasačko tijelo umjesto da kao predsjednik osobnim primjerom pokaže koliko su izbori bitni. Nije bio ni na konstituirajućoj sjednici Sabora, iako su svi predsjednici osim Franje Tuđmana u pravilu nazočili takvim sjednicama. No možda najveći problem njegova dosadašnjeg mandata je dojam da svojim postupcima kao da umanjuje ulogu predsjednika u državi te kao da radi na tome da sam sebi potkopava poziciju.

Najdugovječniji hrvatski političar, 100-godišnji Josip Manolić, koji je prvi javno rekao da će Zoran Milanović pobijediti i to već u prvom krugu, smatra da je svojom podrškom Milanoviću itekako dao vjetar u leđa, ali da je Milanović nekim svojim potezima pokazao kao da je zaboravio na čijim je glasovima dobio izbore. Milanović ga je razočarao odmah na početku zbog načina na koji je organizirao inauguraciju koja je de facto održana u krugu HDZ-ovih dužnosnika, a Manolić, iako bivši premijer, pozivnicu nije ni dobio. Kao što uostalom nisu ni brojni drugi. No nije to jedini razlog zašto ga je razočarao do te mjere da je povodom prvih šest mjeseci Milanovićeva mandata za Nacional izjavio:

„Milanović se razbahatio, sada se ponaša kao da nikoga ne treba, ali za četiri godine će nas trebati.“

Na pitanje znači li to da će trebati i njega, iako bi tada imao 105 godina, i hoće li Milanović i za drugi mandat moći računati na njegovu podršku, Manolić se samo nasmijao i napola u šali, a napola ozbiljno rekao:

„Da, ili ću ga podržati ili ću mu biti protukandidat. Neću imati mnogo godina tada, svega 104 i pol godine. To bi bio baš izazov.“

Na pitanje što je to toliko zamjerio Milanoviću Manolić kaže:

„Što je zaboravio one koji su ga podržali. Recimo, svi oko mene smatraju da sam ja u jako dobrim odnosima s njim, pošto sam bio u agitaciji za njegov prolaz. Takva je fama, ali u stvarnosti to nije uopće tako. Još uvijek me nije pozvao niti na kavu. Doduše, odgovorio je na jednu moju poruku jer sam želio s njim razgovarati o jednom potencijalnom investitoru u Hrvatsku, on mi je odgovorio da je to pitanje za Vladu te da se on ne želi miješati u to, ali da će me jednom prilikom primiti na kavi. Vjerojatno bi me i primio da sam ja to zatražio, ali ne volim se nametati, a on se odonda nije javio.“

Manolić je svesrdno podržavao Milanovićevu kandidaturu, a da će on pobijediti u prvom krugu izjavio je još 2. listopada 2019. pred novinarima okupljenima na Bundeku, prilikom svečanosti otkrivanja biste Mahatme Gandhija, više od dva i pol mjeseca prije predsjedničkih izbora, kad su ankete puno veću prednost davale tadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Manolić je tada rekao da Kolinda Grabar-Kitarović ne može pobijediti na sljedećim predsjedničkim izborima jer je „polovica Hrvatske odmah u početku protiv nje zbog izbacivanja s Pantovčaka Tita kao nositelja antifašizma. Sad ćemo mi objediniti SDP i antifašizam i mislim da ćemo u prvom krugu već dobiti bitku protiv gospođe.“ Iako Milanović nije pobijedio u prvom krugu, činjenica je da u trenutku kad je Manolić to rekao nitko nije ni sanjao da će Milanović u prvom krugu već osvojiti najveći broj glasova, skoro 60 tisuća glasova više od Kolinde Grabar-Kitarović. Osim Manolića koji je u to bio uvjeren – i pogodio.

Kao i napuštanje obljetnice Bljeska u Okučanima zbog majica s grbom HOS-a na kojem je istaknut ustaški pozdrav „Za dom spremni“, a koje su nosili predstavnici braniteljskih udruga. Manolić to smatra jednim od rijetkih besprijekornih poteza Zorana Milanovića jer je time, smatra, pokazao da će se prema obilježjima ustaškog režima odnositi bez kompromisa.

„Milanović je vezano uz pozdrav ‘Za dom spremni’ pokazao da neće ići u kompromise kakve su pravili oni drugi“, rekao je aludirajući očito na premijera Andreja Plenkovića i na vrh Vlade i HDZ-a.

Bivša premijerka i bivša predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor, koja je s Milanovićem svojedobno „ratovala“, danas je s njim u vrlo korektnim odnosima i također smatra da je odlazak iz Okučana zbog pozdrava „Za dom spremni“ bio dobar Milanovićev potez, ali da je ipak trebao pričekati dok ne završi hrvatska himna.

No puno većim problemom smatra Milanovićevo neprestano isticanje kako daleko najteži posao u državi ima premijer, iz čega proizlazi da umanjuje važnost svoje uloge kao predsjednika.

„Još negdje na početku njegova mandata, nakon prvih izjava u kojima je dodatno javnosti obrazlagao da najveću i stvarnu moć u politici ima Vlada, a da je predsjednik nema, rekla sam da Milanović djeluje kao ‘ljekoviti Zoran’ i da bi ga Andrej Plenković mogao doslovce na ranu priviti kad mu bude teško. Čak mislim da je na trenutke Zoran Milanović išao i korak previše, možda čak i obezvređujući ulogu predsjednika odnosno instituciju predsjednika Republike jer Ustavom određene ovlasti predsjednika nisu velike, ali su značajne. Prije svega, predsjednik Republike jest čuvar ustavnih vrednota i čuvar Ustava Republike Hrvatske i to mu zapravo, uz izborni legitimitet jer je jedini neposredno kao osoba biran, daje i golemu obvezu u smislu da neprekidno vodi računa o tome da bude neka vrsta moralne vertikale i čuvara Ustava. Čini mi se nepotrebnim to stalno ponavljanje da sve što treba činiti u državi čini Vlada, a da se predsjednik u to ne treba prtljati. Predsjednik mora voditi računa o usklađenom djelovanju institucija i mora reagirati kad se ne poštuje Ustav, kad se ne poštuje zakon i trodioba vlasti, to je njegova uloga. U nekoliko slučajeva se dobro postavio, ali opet na svoj način, tako da mi se čini da u velikom dijelu javnosti nije bio dobro shvaćen i nije ga se dobro razumjelo. Jedan od tih poteza je bio u Okučanima. On je imao potpuno pravo kad je istaknuo da je ‘Za dom spremni’ protuustavan, ali je ipak trebao pričekati da završi hrvatska himna i da onda eventualno ode, a da prethodno učini sve da se ta stvar dodatno razjasni“, kaže bivša premijerka Jadranka Kosor.

Ona podsjeća da su drugi predsjednici, s istim ustavnim ovlastima kao Milanović, znali pozivati ministre iz Vlade na Pantovčak na konzultacije, a podsjeća i na radikalan primjer kad je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović 7. srpnja 2015. Tihomiru Jakovini, tadašnjem ministru poljoprivrede u SDP-ovoj Vladi, doslovno upala u ured, zbog čega je on pobjegao na stražnji izlaz. Predsjednica je tada u Ministarstvo upala bez najave, tražeći od ministra da hitno riješi slučaj braće Markić, poljoprivrednika koji su danima prosvjedovali pred zgradom Ministarstva. No još je drastičniji primjer kako je bivša predsjednica ni manje ni više nego tadašnjeg premijera Zorana Milanovića pozvala na – ostavku. To se dogodilo nakon njezina inzistiranja da prisustvuje sjednici Vlade, u skladu s motom njezine kampanje da će ako treba lupati šakom o stol. Milanović joj je napisao pismo u kojem joj je sugerirao da za tu sjednicu Vlade mora predložiti konkretne mjere, način kako bi se one provele i koliko bi sve to utjecalo na državni proračun, na što mu je, također pismom, ona odgovorila:

„U vezi s pozivom predsjednika Vlade RH Predsjednici da pripremi konkretne prijedloge, način provedbe i procjenu financijskih učinaka tih prijedloga za zajedničku sjednicu Vlade, naglašavamo kako je Predsjednica, nakon temeljitih analiza i obavljenih konzultacija s gospodarskim stručnjacima, došla do zaključka kako je najkonkretniji prijedlog za izlazak RH iz krize – ostavka predsjednika Vlade RH.“

Jadranka Kosor smatra da je Milanović više nego koncilijantan u odnosu prema predsjedniku Vlade:

„Mislim da bi između Pantovčaka i Banskih dvora bile puno veće napetosti da je izabrana Kolinda Grabar-Kitarović jer bi to za nju bio drugi mandat, ona više ne bi imala nikakvih ograda i zapravo bi mogla govoriti i činiti što bi htjela gradeći neku svoju sljedeću karijeru. Mislim da Zoran Milanović mora učiniti sve da vrati i ojača važnost institucije predsjednika, vrati dignitet toj instituciji i da više progovara o stvarima o kojima smatra da bi trebalo više govoriti i više raspravljati. On recimo nema ni jednog zahtjeva prema Vladi, ako izuzmemo zahtjev da se o ovlastima Stožera za civilnu zaštitu traži dvotrećinska podrška u Saboru. No događa se nešto drugo zanimljivo. Zoran Milanović u ulozi predsjednika Republike postaje sve više tuđmanovac, sve više štovatelj prvog predsjednika, a s druge strane ne inzistira više na stvarima na kojima je inzistirao kao premijer. Reći ću samo jedan primjer. Mi danas imamo na vlasti koaliciju HDZ-a i SDSS-a. U toj koaliciji, naravno, SDSS i gospodin Pupovac više ne inzistiraju na dvojezičnim pločama u Vukovaru. To je međutim bio jedan od prijelomnih trenutaka u Milanovićevo vrijeme, dok je bio predsjednik Vlade. Sjećamo se ogromnih okršaja 2013. oko ploča, razbijanja ploča, podjele Kolone sjećanja, zaustavljanja državnog vrha i njega kao predsjednika Vlade u Vukovaru… Danas više ni SDSS ni gospodin Pupovac ne postavljaju pitanje dvojezičnih ploča, ali o tome ne govori ni predsjednik države koji je na tome inzistirao kao premijer i dobio krš i lom i šatore koji su ga rušili. Dakle, neke vrijednosti, neka stajališta koja je zastupao kao predsjednik Vlade, kao da su se pogubili. U svakom slučaju mislim da si Andrej Plenković kao predsjednik Vlade nije mogao poželjeti boljeg partnera za kohabitaciju.“

O jedinom pitanju oko kojeg je doista zaiskrilo između Milanovića i Plenkovića, a to je pitanje ovlasti Stožera, Jadranka Kosor kaže:

„Kad Milanović govori o ovlastima Stožera, on to isto govori na jedan svoj specifični način i mislim da će na kraju i od toga manje-više odustati. No smatram da imam pravo jer bi Vladi na jesen, kad nitko ne zna što će se događati, bilo puno jednostavnije da je napravljen neki čvrsti okvir u Hrvatskom saboru kojem Vlada odgovara i gdje se Vlada bira. I tu Milanović ima pravu jer kad se radi o ograničavanju ljudskih prava, odnosno prava zajamčenih Ustavom, tu treba biti dodatno oprezan i osigurati se, na primjer, dvotrećinskom većinom.“

Kad je pak riječ o pitanjima iz sfere obavještajnih poslova i vojske, u kojima predsjednik ima ovlasti, Jadranka Kosor ironično kaže kako je prvi potez vezan za vojsku bilo micanje svečanih odora Zaštitne bojne. No njegovi potezi u sektoru vojske trebali bi ipak biti puno vidljiviji.

„Činjenica da je on vrhovni zapovjednik Oružanih snaga njemu daje zapravo velike ovlasti. Recimo, neobično mi je bilo kad se ponovno otvorilo pitanje kupovine aviona, on je odmah nastojao naglasiti da je to u ovlasti Vlade. Točno, ali se valjda i vrhovnog zapovjednika mora nešto pitati i on tu mora reći svoje mišljenje o toj kupovini, kao i biti obaviješten o svakoj pojedinosti.“

„To je pomalo neobično s obzirom da su njegovi prethodnici koristili ovlasti široko izvan Ustava. Međutim, Milanovića znam kao osobu koja je pravnik i koja se drži slova zakona, što je i obećao i što je bilo očekivano. Svoje ovlasti koristi u punom obimu, ali se čuva izlaska izvan tih okvira, za razliku od njegovih prethodnika koji su se dirali u sve i svašta, i u ono gdje su imali i gdje nisu imali ovlasti. Milanović je u ovih šest mjeseci, a pogotovo u posljednje vrijeme, pokazao jednu državničku notu i crtu za koju znamo da je ima, što je dio birača lijeve orijentacije možda ne odbilo, ali stavilo im upitnik za koga su i za što su glasali. No siguran sam da će do kraja mandata taj upitnik nestati jer sam siguran da će Milanović odraditi mandat korektno i dobro, a kad je u pitanju status Hrvatske, voditi računa o tome da ne budemo sluga nikome, da imamo svoju samostalnost i svoje ja, posebno u vanjskoj politici.“

Na pitanje bi li se Milanović ipak trebao više miješati u rad Vlade, s obzirom na to da i u tom dijelu ipak ima određene ovlasti, Mrsić kaže da su te mogućnosti više teoretske nego praktične. „Milanović si neće dozvoliti da se njim manipulira i da se te njegove inicijative koje pokreće pokažu kao nešto što nema plodno tlo. Ono što sustavno radi je ukazivanje na određene pojave u društvu i stvaranje mišljenja o tome što je glavni smjer politike u pitanjima, poput primjerice pitanja prava žena, manjina, Domovinskog rata ili pak usklika ‘Za dom spremni’. To je njegova uloga, koju on rado koristi. A što se tiče njega i Plenkovića, bilo je za očekivati da će se njih dvojica sukobiti, kako na političkoj tako još više na toj osobnoj razini jer su u isto vrijeme započinjali svoje karijere i na tom putu imali rivalstvo u smislu da su i jedan i drugi pokušavali dokazati superiornost nad onim drugim. To je nešto što uveseljava narod, ali nema nikakvu vrijednost za politiku i razvoj društva“, zaključio je Mrsić.