U klubu KSET 13. travnja, posebno pripremljenim nastupom, hrvatska glazbenica Sara Renar obilježit će prvih deset godina karijere. U deset godina Sara Renar je na glazbenoj sceni postigla uspjeh kakav mnogi priželjkuju. S četiri albuma, jednim EP izdanjem i jednim live albumom osvojila je publiku i glazbene kritičare. Stoga ne čudi da ju je i struka nagradila nagradom Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu 2015. i to samo nekoliko godina nakon što se odlučila baviti glazbom. Gostovala je u Sloveniji, Srbiji, BIH, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, a radila je i projekte i performanse u Njemačkoj, Ukrajini i Velikoj Britaniji. U deset godina održala je preko 500 koncerata i sudjelovala u brojnim glazbeno-scenskim projektima u Hrvatskoj i Europi.

Sara Renar je kroz svoje formativno razdoblje uživala u popularnoj glazbi. Doduše, žešćoj od one koju će kasnije izvoditi, pa je tako slušala Alice in Chains, RHCP, Pearl Jam, Led Zeppelin i druge, ali i hrvatske glazbenike poput Urbana, grupe TBF ili Darka Rundeka, s kojim je kasnije i ostvarila suradnju. Nakon upisa na Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, otkrila je grupe Tool, Massive Attack, Rage Against the Machine, Nicka Cavea, White Stripes, Cat Power itd. Fakultet joj je ipak bio na prvom mjestu, a arhitektura iz vrlo specifičnog razloga: „Arhitekturu sam odabrala jer su na prijemnom ispitu tražili najviše predmeta, od matematike do povijesti umjetnosti, a ja sam imala visok prosjek ocjena i sve živo me zanimalo pa mi je bilo jako teško što se od mene traži da se s jedva navršenih osamnaest godina opredijelim za samo jednu stvar. I onda sam upisala nešto gdje se traži sve“, ispričala je Sara Renar koja je po završenom fakultetu počela raditi u jednom manjem uredu ovlaštenog arhitekta. Potom je par mjeseci radila u nešto većem uredu, a onda je dala otkaz u proljeće 2015. i u potpunosti se posvetila glazbi, jer kako nam je rekla: „Ma brzo je to meni bilo intuitivno jasno, samo su trebale proći godine da steknem dovoljno samopouzdanja“.

Ispričala nam je i kada je i zašto odlučila početi skladati autorske pjesme i čemu je najviše pridala važnost kada je uzela gitaru u ruke: „Mislila sam da bi se netko ozbiljno bavio glazbom da mora biti izrazito nadaren i glazbeno školovan. Uz to, rock’n’roll je bio i ostao jedno jako testosteronski nabijeno muško igralište – toga sam tek kasnije postala svjesna. Nisam se uklapala u koncept cover bendova, glas mi je dubok i pojeli bi ga ostali instrumenti. Tako da sam počela piskarati i snimati na mobitel. Potpuno naivno i intuitivno. Ali trebale su proći godine da se uopće usudim nekom to pokazati, a kamoli da to ozbiljno snimim“, ispričala nam je.

Unatoč početnom strahu, 2011. objavila je svoj prvi singl ‘’Trebam te’’, a dvije godine kasnije, na krilima vala nove hrvatske kantautorske scene i prvi album ‘’Djeca’’ za diskografsku kuću Aquarius Records. „Sada kada se tog razdoblja sjećam, bila sam prestravljena, ali imala sam ogromnu želju da nešto radim s glazbom. Pojma nisam imala što me sve čeka. Naprosto sam se bacila u cijeli proces, a onda sve učila putem“, rekla je i prisjetila se osjećaja kada je prvi put u ruke primila svoj prvi album: „Predivan osjećaj! Nešto što je stidljivo nastajalo u mojoj spavaćoj sobi dobilo je opipljiv oblik“.

Pjesme s tog albuma počele su se vrtjeti na radijskim stanicama, a Sara Renar postala je zanimljiva i medijima te osvojila prvu nagradu žirija na regionalnom festivalu autorske glazbe Poezika u Vojvodini i prvu nagradu žirija na regionalnom festivalu Kantfest u Beogradu, a ništa manje nije bila sretna kada je bila nominirana s albumom ‘’Djeca’’ za Porin u kategoriji Najboljeg debitantskog albuma.

Onda se priključila i kazališnoj skupini Montažstroj. „Priključila sam se 2012. Te sam godine diplomirala i prošla dramatičan prekid duge veze pa sam, da odvratim misli, prihvatila poziv prijatelja koji je tada surađivao s Montažstrojem da volontiram na radu u kulturi. Mislila sam da ću odrađivati neke birokratske stvari – na kraju se ta suradnja protegla na tri projekta i u svima sam bila na sceni“, rekla je. Riječ je o predstavama ‘’55+’’, ‘’Budućnost je sada’’ i ‘’Mali čovjek želi preko crte’’.

Nakon suradnje s Montažstrojem, 2015. je paralelno sa svojom glazbeničkom karijerom postala i članica alternativne rock grupe Moskau, u kojoj je ostala tri godine i ostvarila niz nastupa. Na krilima početnog uspjeha i perioda s Montažstrojem, 2014. snimila je EP ‘’Jesen’’, koji se prilično razlikovao od debitantskog albuma jer je počela koristiti elektroniku u svojim pjesmama, tražila je vlastiti glazbeni izraz. Stoga smo je pitali zašto je tako brzo nakon prvog albuma počela eksperimentirati s elektronikom. „Naučila sam u međuvremenu neke stvari, oslobodila se i ohrabrila. S vokalnim looperom sam počela raditi da doskočim tome što nema sredstva za back vokale u bendu. Ispalo je da sam otvorila Pandorinu kutiju. Imala sam osjećaj da su svi oko mene bolji instrumentalisti, glazbeno obrazovaniji, imaju veće vokalne sposobnosti, a u radu s elektroničkim spravama sam našla vlastiti izraz. Uz taj hardver, rad u softveru mi je oduvijek dobro išao, i na faksu i na poslu sam bila radila u raznoraznim 3D programima, tako da mi se novi svijet otvorio kada sam kroz godine otkrila Ableton Live.“

Da je uspjela u svom naumu i otvorila prava vrata za nastavak karijere saznala je već 2015., kada je osvojila nominaciju za Najbolji alternativni album i Porin za Najbolju žensku vokalnu izvedbu, što je pokazala na dodjeli u izravnom televizijskom prijenosu te oduševila publiku u dvorani i televizijske gledatelje. U razgovoru za Nacional se prisjetila tog događaja: „Bila sam isključivo fokusirana da izvedem to na televizijskom prijenosu kako spada. Sjećam se da mi iz organizacije Porina nisu dali da izvedem pjesmu s vlastitim bendom, nego su inzistirali na aranžmanu s orkestrom HRT-a. Koliko god bi to bio izazov, u to vrijeme sam radila zahtjevan posao u uredu i znala sam da nemam dovoljno snage i energije posvetiti se aranžmanu koliko bih htjela, a nisam htjela riskirati da mi se od pjesme napravi neka standard-konfekcija. Tako da sam predložila a capella varijantu, na što su pristali. Nije mi bilo na kraj pameti da bih tu nagradu mogla i osvojiti“, ispričala je.

Sara Renar privukla je medije i publika je sve više obraćala pažnju na njezine autorske pjesme i rad. Iako je bilo za očekivati da će sljedeće diskografsko ostvarenje biti poletnije i veselije, album ‘’Tišina’’ koji je objavila 2016. bio je njezino najmračnije i najdepresivnije izdanje. Unatoč činjenici što je osvojio nominacije za Porin u kategorijama Album godine i Najbolji alternativni album, za nju je imao posebno značenje i s razlogom je bio mračan i depresivan. Ispričala nam je i zašto: „Usred procesa rada na tom albumu mi je otac izgubio bitku s rakom, to je ostavilo ogromnog traga. Inače sam s ‘Tišinom’ konačno bila potpuno zadovoljna zvukom albuma i izborom suradnika – pretpostavljala sam da neće donijeti neki skok u popularnosti, ali sam bila ponosna kako je ispao.’’

Sara Renar na koncertu u zagrebačkom klubu KSET 2012. godine. FOTO: Privatna arhiva

Iako nije očekivala skok u popularnosti, Sara Renar nominirana je za prestižnu europsku nagradu za najbolji europski album nezavisne glazbe IMPALA i to iste godine kada se njezin album našao u konkurenciji s albumom grupe Radiohead. Dobitnici te nagrade proteklih godina bili su Adele, Arctic Monkeys, The XX, Caribou, Mogwai itd. Nominacija i spominjanje njezina imena u medijima u Europi nisu joj otvorili vrata za više nastupa izvan Hrvatske. „Mislim da je ta nominacija donijela više bodova na domaćem terenu. Znate kako to ide – tek kada dobiješ priznanje iz inozemstva, kod kuće te se počinje više cijeniti“, rekla je.

Godine 2018. realizirala je opet drugačiji album zahvaljujući Rođendanu umjetnosti. „Prvo je nastala pjesma ‘Gdje povlačiš crtu’, rif te pjesme je uz dopuštenje autora preuzet iz pjesme benda Plastic Knives s kojima sam ostvarila suradnju 2016. ‘Gdje povlačiš crtu’ je ujedno bila i zadnja pjesma na albumu ‘Tišina’ koju smo bend i ja snimili. Na poziv urednica emisije ‘Ars Acoustica’ na Trećem programu Hrvatskog radija za Rođendan umjetnosti 2017. sam to naslovno pitanje obradila u četrdesetminutni konceptualni performans s glumcima i muzičarima, a godinu dana kasnije smo taj live izdali na vinilu. Ne nudim nikakva rješenja ni poruke tim albumom, samo sam u hibridnoj formi radio drame i koncerta htjela postaviti pitanje granica i kompromisa – i naših osobnih i društvenih. Dan danas ne znam odgovor na to pitanje“, prisjetila se tog albuma.

Recenzije albuma bile su iznad svih očekivanja. Kako je projekt ‘’Gdje povlačiš crtu’’ bio produkcijski zahtjevniji od njezinih dotadašnjih koncerata, nije ni očekivala da će puno nastupati, ali tijekom sljedeće dvije godine predstavila ga je nekoliko puta: „Nastupili smo tri puta u Zagrebu, u Splitu, u Koprivnici, na festivalu Prix Marulić na Hvaru, u Dubrovniku te na festivalu INDIGO u Ljubljani u fenomenalnom prostoru Križevniške crkve na Križankama. Suradnja na projektu ‘Gdje povlačiš crtu’ u tim mi je dovela Vedrana Peternela koji mi je jedan od najbližih suradnika i danas“, ispričala nam je. Godine 2017. upoznala je Dimitrija Simovića, glazbenika iz Niša i vođu grupe Igralom koji se preselio u Zagreb, s kojim je započela vezu. Surađuju i na glazbenim projektima. Tako ona svira s njim na njegovu novom projektu Dimitrije Dimitrijević, a on sudjeluje u stvaranju njezinih glazbenih zamisli i prati je na nastupima.

Godine 2019. snimila je mini album “U privremenom smještaju kod ljudi”, u suradnji s pjesnikinjom Marijom Dejanović temeljen na njezinim stihovima iz zbirke pjesama ‘’Etika kruha i konja’’, za koju je osvojila nagrade Goran za mlade pjesnike. U obrazloženju nagrade stoji da njena poezija izravno dopire do čitatelja originalnošću i začudnom ljepotom pojedinih pjesničkih slika koje su ostvarene svedenim i preciznim jezikom te da jednostavnost jezika opravdava čitanje rukopisa ne kao hermetičnog u smislu da skriva tajno značenje, već upravo suprotno, kao pokušaja da se poezija ostvari kao prostor jezične i značenjske slobode i igre. Marija Dejanović je tako u Sari Renar pronašla idealnu partnericu da uglazbi svoje pjesme.

Posljednjih nekoliko godina često je dobivala pozive na razne suradnje, a istaknuli su se zajednički albumi s osječkom producenticom i DJ-icom Sunčicom Barišić, poznatom pod umjetničkim nadimkom Insolate te album s Dinom Aganovićem, poznatim kao Hibrid. „Sunčica Barišić Insolate sama mi se javila nakon što je odslušala naš nastup na jednom festivalu u Osijeku. Prvo sam joj gostovala na albumu, a onda smo napravile i zajednički EP. Ogromna mi je čast bila raditi s tako velikom profesionalkom, govorimo o legendi techno scene u svjetskim razmjerima. Dina Aganovića, odnosno Hibrida, znam još otkako mi se bio javio za remiks pjesme ‘Jesen’. Kada je radio svoj album, pitao me za suradnju pa sam napisala tekst i snimila vokale za ‘Na pola puta’. Potom sam pak ja njega pitala za remiks pjesme ‘Mlad kao mi’ s posljednjeg albuma. Volim te kreativne dijaloge“, rekla nam je o svojim suradnjama iz kojih se 2021. izrodio EP ‘’Hyperventilation’’ te album ‘’Na pola puta’’ s Hibridom 2020.

U to vrijeme sudjelovala je i u projektu Europske unije za potporu mladih glazbenika European Music Incubator koji joj je omogućio odlazak u Talin, Liverpool i Genovu, a u sklopu tog projekta je nastupila na showcase festivalu Slash u Nantesu u Francuskoj te je u tom gradu napravila sinestetski projekt uglazbljivanja degustacije vina. Također često sudjeluje na književnim manifestacijama jer, kako je istaknula, veliki joj je izazov odgovoriti zvukom na nečiju tuđu poetiku, naći ključ i princip po kojem muzika komplementira poeziju. Tako ove godine u suradnji s Muzejom grada Šibenika, Ministarstvom kulture i medija te klubom Azimut kao skladateljica i aranžerka sudjeluje u projektu ‘’Četiri bunara; Neispričana priča grada Šibenika’’, kao i u projektu ‘’San i ludilo’’, za koji je skladala glazbu i pojavljuje se na sceni s Goranom Matovićem u Teatru &TD.

Jedan od razloga zašto je publika prati su i njezini tekstovi pa smo je pitali na što najviše stavlja naglasak kada piše. „Mora biti dobar flow. Nije bitno doslovno značenje: mora naprosto zvučati dobro, a što to zapravo znači – svaki slušatelj upisuje za sebe. Moram nešto osjetiti dok to izgovaram, dok to pjevam, osjetiti ritam slogova, zvuk samoglasnika i suglasnika mora teći. To je jako intuitivan proces. I mislim da ne ide bez puno čitanja i još više slušanja. Igram se citatima i parafrazama, onomatopejama… Ali prvi proces je uvijek intuitivan, uvijek je to podsvijest. Koju treba hraniti i njegovati“, rekla je i naglasila da je pisanje introvertna disciplina i da pjesme piše u samoći, bez distrakcija, kao i da se ideje mogu roditi svuda, ali tek u tom ništavilu samoće isplivaju konkretni stihovi.

Njezin posljednji studijski album ‘’Šuti i pjevaj’’, najbolji u njezinoj relativno kratkoj karijeri, objavila je za Croatia Records 2021., ujedno je i tekstualno najradikalniji i glazbeno drugačiji od svega što je do tada stvarala. „Svaki album je drugačiji od svega što sam do tada stvarala pa nije ništa čudno da je takav i ‘Šuti i pjevaj’. Tekstualno je najradikalniji jer se više ne bojim ničijih reakcija. Moram istaknuti i ogroman doprinos producentice Ivone Eterović Tonote koja je oblikovala zvuk i bez koje taj album ne bi bio to što jest“, rekla je Sara Renar. Izašao je usred covid krize pa smo je pitali i kako je preživjela taj period. „Taj je period bio strahoviti financijski udarac, ali najteže je bilo to što smo bili osuđeni na digitalnu komunikaciju bez mogućnosti direktnog kontakta s publikom. Internet je jako toksično mjesto i tu vrlo brzo mulj ispliva“, ispričala nam je.

S obzirom na to da je prvih deset godina iza nje, pitali smo je koliko je teško baviti se profesionalno muzikom danas u Hrvatskoj i živjeti od nje. “Ako govorim o svojoj situaciji, tržišno s ovom vrstom glazbe koju radim ne mogu opstati, ali zato radim i glazbu za kazalište, prijavljujem se na umjetničke rezidencije, prijavljujem umjetničke projekte na razne europske i međunarodne natječaje i slično. Treba imati strahovitu disciplinu za rad ali, što je još važnije, i svijest za stvoriti si vrijeme za odmor da se ne izgori. Uz to je kao svaki prekarni rad strahovito nesiguran financijski i primanja variraju. Ali radim ono što volim, sama raspolažem svojim vremenom i nikad se ne bih vratila u ured. A ako govorim općenito, živimo u maloj siromašnoj zemlji u kojoj se u kulturu minimalno ulaže te u kojoj je kultura na dnu prioriteta, sa svim posljedicama koje to nosi“, rekla je.

Najteže joj padaju duga putovanja koja, kako je istaknula, zaista znaju biti fizički naporna, a najtežim dijelom posla smatra konstantnu promociju. „Konstantna prisutnost i smišljanje sadržaja na društvenim mrežama mi je u jednom trenutku pojela sav kreativni kapacitet za poeziju. Ove godine sam to presjekla i zadužila jednu osobu da to vodi, a s mobitela sam izbrisala aplikacije. Najviše me ispunjava onaj prvi intimni početni proces pisanja pjesme u samoći. I koncerti. Koncerti su najljepša ovisnost“, ispričala je Sara Renar.