Ruski disident Vladislav Ariničev (30) nakon iskustva ruskog zatvora i progona zbog političkog aktivizma, stigao je prije 14 mjeseci do Hrvatske te je nakon višemjesečnog smještaja u hotelu Porin uspio pronaći posao i iznajmiti stan. Nakon što je javno ukazao na uvjete života tražitelja azila u zagrebačkom prihvatilištu Porin, SOA je tom mladiću koji se zbog nenasilnog protivljenja ratu i Putinu nalazi na ruskoj listi terorista i ekstremista, dugo odbijala dati pozitivno mišljenje za pružanje političkog azila. Ariničev je prvi ruski građanin osuđen na novčanu kaznu zbog zagovaranja uvođenja sankcija Rusiji. Među prvima je nedavno došao na glavni zagrebački trg kako bi javno ukazao na Putinovu odgovornost za smrt Alekseja Navaljnog. Uz posao električara u Končaru, trenutno nastoji pomoći ruskim državljanima koje hrvatski Visoki upravni sud nastoji deportirati u Rusiju, gdje većini njih prijeti progon. „Nismo kriminalci, samo smo ostali bez svog normalnog života“, poručuje Ariničev, koji je zahvalan hrvatskim građanima na velikoj pomoći, posebno na poslu. Za Nacional je Ariničev govorio o svom iskustvu progona uslijed rata u Ukrajini, dočarao je život u Rusiji tijekom rata te konstatirao da je medijska slika stvorena o Rusiji na zapadu uglavnom istinita. Uzroci rata su brojni i kompleksni, smatra Ariničev, koji Putina i njegovu elitu vidi kao glavne krivce, no upozorava na neodlučnost i konformizam Europe i Zapada kojima su najvažniji jeftini resursi.

NACIONAL: Kako je tekao vaš put političkog osvještavanja koji vas je odveo prema aktivnom otporu Putinu?

Alekseja Navaljnog cijenim otkad se pojavio i upozorio ruski narod na potrebu poštovanja vlastitih zakona, koji za elitu ne važe. Počeo sam s aktivizmom još u srednjoj strukovnoj školi, kada su uveli dodatno naplaćivanje školskih satova. Napustio sam školu za električara i počeo raditi u ugostiteljstvu, kao konobar na aerodromu, gdje sam počeo upoznavati ljude koji putuju i naučio dobro engleski. Zaposlio sam se u austrijskom poduzeću u kojem sam napredovao te počeo obuku za voditelja posla. Dva tjedna nakon početka te obuke Putin je anektirao Krim, blokiran je veliki broj letova, a rubalj je pao na pola vrijednosti u odnosu na dolar i euro. To je bilo prvi put da mi je Putin popriječio životni put svojim kriminalnim odlukama. Počeo sam čitati vijesti i knjige, posebno me se dojmila knjiga o tome kako je KGB koji je vladao Sovjetskim Savezom nastavio upravljati Ruskom Federacijom. Znao sam da je Putin bio KGB-ov agent, već 2015. godine on je započeo rat u Donjecku i Lugansku niječući da tamo ratuju ruski vojnici, no to smo saznali od ruskih opozicionara. Sve dok nije ubio političkog oponenta Borisa Nemcova na Crvenom trgu, usred Moskve, ostavljao sam mogućnost da Putin nije baš takav kriminalac i ubojica. Što sam više čitao i saznavao o ubojstvima novinara i političkih protivnika, sve više mi je postajalo jasno o kakvom se kriminalcu i banditu radi i da se protiv njega treba boriti.

NACIONAL: Politička i društvena klima u Rusiji, sudeći prema zapadnim medijima, prilično je turobna i neizvjesna. Kakva su vaša iskustva?

U Rusiji se putem interneta 2016. godine pojavio Aleksej Navaljni koji se, kao i Nemcov, nije mogao narodu obratiti putem ruskih televizija jer sve pripadaju Putinu. Progovorio je javno i bez straha o korupciji, potkrepljujući sve dokumentima. Tada sam shvatio da u Rusiji postoje ljudi koji su drugačiji od Putina, ljudi koji nude nadu. Još u vremenu SSSR-a ljudi u Rusiji naučili su šutjeti iako mnogi vide što se događa, no Navaljni je pokazao kako se može javno i slobodno govoriti. Najvažnije je srušiti piramidu koju Putin u Rusiji provodi s vrha tako da se ljude zapošljava po političkoj liniji. Pojavio se pokušaj stvaranja aristokratske elite kao u 16. stoljeću, pripadnici te elite čak se žene između sebe, stvorili su kastinski sistem u kojem postoje elite i većinski potlačeni narod. Narod u Rusiji jako je siromašan, postoje bogati gradovi poput Moskve, Sankt Peterburga, Jekaterinburga i drugih u kojima živi oko 30 posto Rusa, dok u preostalih 70 posto, u malim gradovima i selima, ljudi nemaju za stan i hranu. Oni koji posjeduju većinu bogatstva to bogatstvo štite znajući da je narodom lakše upravljati što je siromašniji. Na poslovima se traži potpuna lojalnost šefovima kako bi se moglo napredovati, potreban je nedostatak karaktera kako bi se uspinjalo na društvenoj ljestvici. Putin za rat u Ukrajini regrutira najviše ljude iz najsiromašnijih regija i najviše je tih ljudi stradalo na početku rata. Uzmimo za primjer moga brata koji nema visoko obrazovanje i koji je, kada se odselio u siromašnu regiju, morao odlučiti hoće li mu obitelj preživljavati s 1500 rubalja (oko 150 eura) mjesečno, hoće li raditi s otrovnim reagensima u tvornici ili će za dvostruko veću plaću ući u Rosgvardiju, Putinovu vojnu organizaciju, gdje radi kao vozač.

NACIONAL: Vidjeli ste kako se sprema rat u Ukrajini. Zašto ste morali reagirati?

Kada je Navaljni 2017. godine najavio kandidaturu za predsjednika, započeo sam prosvjedovati jer sam sve više doznavao o korupciji vladajućih. Na prvom mitingu prosvjedovali smo sa slikama žutih patkica jer smo doznali kako Medvedev posjeduje cijelo selo s jezerom i kućom za patke koja je raskošnija od kuća u kojima živi većina Rusa. To je bilo u Jekaterinburgu, tada policija nikoga nije privela. Kada se Navaljni vratio iz Njemačke s liječenja i kada je priveden na aerodromu u Rusiji, znali smo da Rusija postaje zemlja u kojoj više nitko nije siguran, u kojoj se ne poštuju ni domaći zakoni ni međunarodne presude. Početkom 2022. godine primijetio sam sve veći broj ruskih vojnika i tenkova kako kreću prema ukrajinskoj granici, osjećao sam da se rat približava, ali nisam mogao vjerovati da Putin do te mjere može zarobiti demokraciju. Kada je započeo rat, htio sam internetom poslati poruku podrške prijateljima u Ukrajini. Kursor na mom ekranu je blinkao, ali ruke su mi drhtale, valjda nisam imao to snage napraviti. Sve to me ubijalo tako da sam 5. ožujka sjeo pred kameru na računalu i snimio za kanal na YouTubeu svoju poruku protiv rata i ubijanja te kako bi sve europske države trebale pomoći Ukrajini, a pozvao sam i na uvođenje europskih sankcija Rusiji.

‘S bratom, koji je policajac u ruskom gradu rosgvardiju, više ne smijem komunicirati, roditelje u brjansku ponekad nazovem, ali ne razgovaramo o politici’, rekao je disident Vladislav Ariničev. FOTO: Stipe Majić

NACIONAL: Dok Putinu osvajanje Ukrajine nije išlo po planu, policija je u samo dva tjedna privela 20.000 ljudi koji su prosvjedovali, zatvori su postali pretrpani građanima koji su se usprotivili režimu. Kako je započeo vaš progon i kako ste dospjeli u zatvor?

Na Dan žena, 8. ožujka, odlučio sam sa ženama prosvjedovati protiv rata na trgu u Moskvi, misleći da me policija neće dirati, da ću samo dobiti kaznu i dati policiji posla, a oni neće imati vremena privoditi žene. Ponio sam sa sobom u ruksaku papir na kojem sam, uz nacrtanu ukrajinsku zastavu, napisao kako Putin treba zaustaviti rat te kako policija ne bi smjela privoditi prosvjednike. Čim sam došao na trg, policija me je opkolila jer sam im bio sumnjiv, pretresli su mi ruksak prije nego što sam izvadio papir s porukama. Uveli su me u obližnju policijsku maricu u kojoj su me dočekali policajci specijalizirani za borbu protiv tzv. ekstremne opozicije. Uzeli su mi mobitel i izvadili SIM karticu, jedan policajac je stajao ispred mene s kamerom dok je drugi iza mojih leđa u zatvorenoj marici palio elektrošoker. Vikali su na mene, prijetili elektrošokerom i gurali me na policajca s kamerom kako bi snimkom prikazali da sam napadao policajce, ali zapravo nisam pružao nikakav otpor, takva sam osoba. Samo sam izgubio svijest i pao na pod. Priveli su me potom u policijsku postaju, nisu mi dali da pozovem odvjetnika, nisu me puštali satima van iz sobe i pokušali su me natjerati da potpišem priznanja, no odbio sam. Kada sam nakon više sati maltretiranja izišao, nazvao me je otac te rekao da je kod njega i mame, u stanu u Brjansku, tristo kilometara od Moskve, policajac. „Ti si kriminalac i ekstremist, završit ćemo i mi zbog tebe u zatvoru. Brat ti radi u policiji, zašto mu radiš takve probleme?!“ vikao je otac. „Recite da me ne podržavate, to je samo moja stvar“, odgovorio sam mu. Otada moj brat koji je u Rosgvardiju svakoga mjeseca mora ispunjavati psihotest kako bi potvrdili da nije sa mnom u kontaktu i da podržava režim. S njim više ne smijem komunicirati, roditelje ponekad nazovem, ali ne razgovaramo o politici. Nije me strah za obitelj jer u Rusiji je do sada tek u nekoliko poznatih slučajeva netko od obitelji odgovarao za antiputinovske aktivnosti svojih članova.

NACIONAL: Odmah po izbijanju rata krenuli ste s pripremama za odlazak iz Rusije, a tek kasnije ste saznali da ste prvi državljanin Rusije osuđen po novom zakonu zbog pozivanja na sankcije?

Dva, tri dana nakon tog događaja već sam kupio avionske i karte za vlak te pripremio komplicirani plan putovanja i smještaj u Gruziji kako bih napustio Rusiju, na što sam potrošio sav novac ušteđen od plaće. Otišao sam odraditi posljednji dan na poslu kao električar u centralnoj moskovskoj državnoj tvornici u kojoj proizvode motore za avione. Čim sam na poslu otvorio laptop, došli su KGB-ovci koji su svima nadređeni u tvornici, pritisnuli su me na pod i pretražili moj laptop, e-mailove i sve stvari u mom ruksaku. Pritom su me ispitivali o mojim političkim stavovima te odveli u malu zatvorsku sobu sa stalno upaljenim svjetlom. Nakon dva dana, u lisicama i pod oružanom pratnjom, odveli su me na sud, a putem me dočekala prorežimska novinarka koja me je ispitivala o stavovima o ratu, na što sam rekao da sam miran građanin koji se protivi svakom ratu. Sutkinja je rekla da vjeruje izjavama policajaca i osudila me na 10 dana zatvora. Izveli su me sa suda ponovno do agenata FSB-a, ponovno su me ispitali i rekli da će mi oprostiti jer sam u ovakvom prekršaju prvi put, ali ako ponovim prekršaj, zaprijetili su mi ozbiljnim zatvorom. Nakon toga sam odveden u zatvor pokraj Moskve na odsluženje ostatka desetodnevne kazne. U zatvoru je bilo jako puno nevinih ljudi; osobe koje su zatvorene jer su imale ukrajinsko državljanstvo, obični građani za koje se posumnjalo da su protiv rata u Ukrajini i razni drugi. Ponovno sam išao na sud, no dobio sam odvjetnika od međunarodne organizacije koja pomaže osuđenicima Putinova režima i tako sam saznao da sam postao prvi državljanin Rusije koji je osuđen po novom zakonu zbog pozivanja na sankcije Rusiji, što je kasnije objavljeno i u medijima.

NACIONAL: Kako ste došli do Hrvatske, bojite li se ovdje za svoju sudbinu?

Iz Moskve sam otišao u Sankt Peterburg, tamo zaradio novac za kartu i na Dan pobjede nad fašizmom, koji se obilježava vojnom paradom u Moskvi, uspješno pobjegao preko granice. Radio sam dugo na farmi u Gruziji za stan i hranu, a u međuvremenu su mi blokirani svi kontakti na ruskoj društvenoj mreži Kontakt. Potom sam avionom došao do Beograda, pa do Bačke Palanke gdje me je srbijanski policajac nakon ispitivanja pustio prema hrvatskoj granici, u povjerenju mi rekavši da dijeli slične stavove o ratu. Preko dunavskog mosta ušao sam u Hrvatsku, gdje su me dočekali pristojni hrvatski policajci i ponudili me toplim čajem, uzeli podatke i poslali me sutradan u prihvatilište za azilante Porin. Preko pola godine boravio sam u Porinu, no uspio sam dobiti posao i iznajmiti stan. U Rusiji su me u međuvremenu stavili na listu terorista i ekstremista tako da mi prijeti uhićenje čim uđem u zemlju, a svaka država koja ima takav međudržavni ugovor može me izručiti Rusiji. Bio sam u ruskom zatvoru, nemam se čega bojati u Hrvatskoj, ali bojim se za svoje sunarodnjake, da će ih hrvatski sud izručiti Rusiji.

NACIONAL: Koji su uzroci rata u Ukrajini, kako vidite razvoj ratne situacije u toj zemlji?

Kada završe ruski izbori, očekuje nas sve jako teška godina, u ratnoj zoni fali ratnika, a u Rusiji fali radne snage, država nema novca za nastavak rata. Putin će pokušati privremeno zaustaviti rat, ovisno o izborima u SAD-u, dok ne prikupi dovoljno sredstava za njegov nastavak. Jedina opcija koju on nudi je Putin ili smrt i zato ljudi biraju Putina. Ako diktatoru nešto date, on će htjeti još više i stoga mu se treba suprotstaviti. Europa se nije dovoljno suprotstavila, kao ni rusko društvo. No razlozi za rat su kompleksni. Tu ulogu ima i izvoz jeftinog plina i nafte u EU, na čemu se Putinova klika obogatila dok narod od tih resursa nema koristi. To se u ekonomiji zove prokletstvo resursa. Francuski predsjednik Emmanuel Macron i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović fotografirali su se s Putinom tijekom nogometnog finala u Sočiju, čime su mu dali legitimitet. Isto tako, ostale zapadne zemlje uživaju u jeftinim resursima bez da pitaju kakva je politička situacija u Rusiji, kakvo je stanje ljudskih prava.

NACIONAL: Uz posao koji vam omogućuje egzistenciju, čime se još bavite u Zagrebu?

Cilj mi je pomoći Ukrajincima i Rusima u Hrvatskoj kroz organizaciju Dobro dobrim i na druge načine, recimo, kroz prevođenje. Bojimo se da će neke Ruse Hrvatska vratiti u Rusiju. Neki su u Rusiji uhićeni za nacionalnu izdaju i osuđeni na višegodišnje kazne jer su preko ruskih računa uplatili pomoć Ukrajini. Ali hrvatski Visoki upravni sud često ne vjeruje Rusima koji znaju da postoji opasnost za njihov život ako ih deportiraju u Rusiju.

Možda će nam trebati i deset godina da se izborimo protiv Putina, spreman sam na to, ali noć je najmračnija prije zore.