Ivan Turudić, od prije nekoliko dana ponovo izabrani predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, zapravo najvažnijeg hrvatskog suda, stekao je naklonost većine članova Državnog sudbenog vijeća prvenstveno zbog svojih kritičkih stavova prema Ustavnom sudu koji je ukinuo njegovu presudu bivšem premijeru Ivi Sanaderu. To je za Nacional potvrdilo više neovisnih izvora. Neki od njih tvrde i da su mu lobiranjima pomogli Zdravko Mamić i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa svojim interesnim grupacijama.

Uloga Ustavnog suda u hrvatskom društvu koncem proteklog tjedna ponovo je dospjela u središte pozornosti nakon što se ispostavilo da je izgleda upravo odluka u Sanaderovu slučaju temeljito, možda i presudno potkopala pozicije hrvatske Vlade u arbitražnom postupku koji je pokrenula protiv mađarskog MOL-a oko upravljanja u Ini.

Turudić je izjavio da bi ograničio ovlasti odlučivanja Ustavnog suda o ustavnim tužbama protiv odluka svih redovnih i specijaliziranih sudova. On misli da se stječe dojam da je Ustavni sud postao posljednja instanca i da se počeo baviti činjenicama. „Kad taj sud ukaže da je povrijeđeno pravo na obrazloženu presudu, oni polemiziraju s činjenicima, a ne s pravom”, izjavio je nedavno Turudić za portal Telegram, dodajući kako nije vidio ni jednu osporenu presudu koja nije bila obrazložena, ali da Ustavni sud pokazuje da nije zadovoljan sa sadržajem obrazloženja, što je korak koji nije smio prijeći.

Iako nije jasno kako su te njegove izjave povezane s onime što će ubuduće raditi na čelu zagrebačkog županijskog suda, ako su točne tvrdnje da su te izjave presudile u njegovu odabiru, još se jednom pokazalo kako Turudić ima izvrsne reflekse u svojim javnim istupima. Tada bi se pokazalo da su mu upravo njegovi po mnogima neprimjereno česti javni istupi osigurali produženje dominantnog utjecaja na vjerojatno najvažnijem sudu u državi.

Sve se to tako odigralo unatoč brojnim kontroverzama koje prate njegov rad, pa se može tvrditi da je Turudić kao sudac trenutno nedodirljiv, kao i da je upravo on možda ponajbolje utjelovljenje slike današnjeg hrvatskog pravosuđa u cjelini – pravi stup hrvatskog pravosuđa na početku 21. stoljeća.

Posljednji Turudićevi javni istupi zapravo predstavljaju kontinuitet onoga što je znao minuciozno tempirati i ranije kada se približavalo vrijeme u komu se trebalo odlučivati o šefu zagrebačkog županijskog suda. Još u ljeto 2015., Turudić je svoju kampanju za novi mandat na čelu tog suda počeo pripremati pojačavanjem medijskih istupa.

Turudić je tada u svega tjedan dana dao dva intervjua za Jutarnji list. Prvi je dao 12. srpnja 2015. i u njemu je, po mnogima posve neprimjereno, preko novina davao Zdravku Mamiću savjete što bi trebao raditi u za njega izazovnoj situaciji. Turudić je tom prilikom dodatno potvrdio da je s Mamićem dugogodišnji prijatelj, savjetovao mu da svoje probleme rješava pravnim sredstvima te posredno otklonio bilo kakav utjecaj na suce koji odlučuju u pojedinačnim predmetima. Potom je Mamiću preporučio da se suzdrži od prepucavanja s tadašnjim ministrom policije Rankom Ostojićem.

Komentirajući najave kako se od Ustavnog suda očekuje skorašnje usvajanje ustavne tužbe Ive Sanadera koga je upravo on osudio na zatvorsku kaznu, Turudić je i u tom svom javnom istupu kritizirao i Ustavni sud, navodeći da se više puta ponašao kao sud posljednje instance, da je u nekim svojim odlukama prešao granicu tako da se bavio činjenicama i meritumom stvari, umjesto povredom Ustavom zajamčenih prava.

Turudić je i u ljeto 2015. kritički govorio o Zakonu o kaznenom postupku, ali i aktivnostima Ministarstva pravosuđa. Posredno je optužio ministra pravosuđa Orsata Miljenića da je ciljano podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja zbog sumnji da su Turudića ilegalno pratili i obrađivali, samo kako bi se ta odluka odbacila, što bi ga označilo kao osobu koja je lažno prijavljivala, kada je svojedobno tvrdio da ga nepoznate osobe ilegalno prate i obrađuju. Bilo je to u ljeto 2014., usred jednog u nizu Turudićevih prepucavanja s političkim neistomišljenicima, odnosno s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem. Turudić je tada izjavio da ima saznanja kako represivni aparat radi na tome da ga se smijeni. Pokušao se prikazati žrtvom neprimjerenih pritisaka represivnog aparata, slično kao što se u ljeto 2015. počeo prikazivati i Zdravko Mamić.

Turudić je istom prilikom demantirao kako se nudio Tomislavu Karamarku da želi postati budući ministar pravosuđa ako na predstojećim parlamentarnim izborima pobijedi koalicija HDZ-a i partnerskih stranaka. Izjavio je Turudić i to da zbog svog prijateljstva s Mamićem njemu nikada ne bi sudio. Svega nekoliko dana poslije Turudić se opet preko Jutarnjeg lista obrušio na čak trojicu ministara tadašnje vlade zbog izjava koje su davali o Mamićevim pravnim problemima.

Tadašnje ministre financija Borisa Lalovca, unutarnjih poslova Ranka Ostojića i pravosuđa Orsata Miljenića žestoko je napao da svojim izjavama i komentarima postupka koji je započeo protiv Mamića rade pritisak na pravosudnu vlast, čiji su pojedinci na zgražanje struke i javnosti tih dana pustili Zdravka i Zorana Mamića, kao i njihova dugogodišnjeg suradnika Damira Vrbanovića da se brane sa slobode, unatoč sumnjama da su oštetili Dinamo i državni proračun za više od stotinu milijuna kuna.

Ima onih koji su sumnjali da je Turudić tada nominalnom obranom sudačke nezavisnosti u biranim situacijama zapravo radio jednako neprimjeren pritisak na dio svojih kolega, kako bi naoko neovisne sudačke odluke išle u prilog pojedincima koji su mu bliski. Njegova se javno izgovorena riječ sluša, a osobito među njegovim kolegama na Županijskom sudu u Zagrebu. U pravosudnim krugovima i ti Turudićevi javni istupi doživljavali su se pretežito kao priprema za kampanju s ciljem da zadrži funkciju predsjednika Županijskog suda.

Da se pitalo i druge visoke dužnosnike aktualne Vlade, a ne samo aktualnog ministra pravosuđa Antu Šprlju, Turudić vjerojatno ne bi opet bio izabran za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Oni za tako formirane stavove imaju više ozbiljnih indicija, ali i neke činjenice koje Turudićevu sudačku karijeru čine kontroverznom.

Još u studenome 2015. Nacional je otkrio da je Turudić gotovo dvjesto dana držao u svojoj ladici pravomoćnu optužnicu protiv svog bratića Mire Vrlje. Turudić mu je trebao suditi, ali sve to vrijeme nije zakazao početak tog suđenja niti je tražio svoje izuzeće iz tog predmeta, iako je kao savjestan sudac trebao to učiniti čim je vidio da je spis dospio upravo njemu u ruke. Time je prekršio Zakon o sudovima, kao i Zakon o kaznenom postupku, a prema nekim slobodnijim interpretacijama tog Turudićeva propusta, moglo bi se čak sumnjati da je Turudić u toj situaciji u najmanju ruku bio na rubu zloporabe položaja i ovlasti ili potencijalne trgovine svojim utjecajem.

Optužnica protiv Vrlje na zagrebačkom Županijskom sudu dospjela je u sustav elektronske dodjele koncem 2014. Prvo se odlučivalo koji će sudac biti na čelu optužnog vijeća koje će odlučivati hoće li se optužnica uopće prihvatiti, odbiti ili će morati biti dopunjena. Elektronskom dodjelom spis je bio dodijeljen sutkinji Jasni Galešić. Unutar propisanih rokova ona je zakazala sjednicu optužnog vijeća i nakon rasprave to vijeće potvrdilo je optužnicu. Optužnica protiv Vrlje tako je postala pravomoćna. Poslije toga spis je ponovo završio u sustavu elektronske dodjele. Tog puta trebalo se odlučiti koji će sudac voditi suđenje u tom predmetu i spis je elektronskom dodjelom završio u referadi Ivana Turudića. To se dogodilo još 20. veljače 2015.

Da bi sudac uopće mogao započeti suđenje, sukladno Zakonu o kaznenom postupku mora se odrediti održavanje tzv. pripremnog ročišta. Međutim, to se pripremno ročište do studenog 2015. uopće nije održalo. Odgovornost za taj (ne)namjerni propust prvenstveno leži na Turudiću. “Točno je da je sudac Ivan Turudić, predsjednik Suda, automatskom dodjelom zadužen s navedenim spisom u veljači 2015. g. S obzirom na svoje obveze koje ima kao sudac koji redovito vodi rasprave, a istovremeno je i predsjednik suda, spis je faktično uzeo u rad u rujnu ove godine i čim je utvrdio da se radi o njegovu bratiću, zatražio je otklon od rada na tom predmetu. Nakon njegova izuzeća spis je dodijeljen sutkinji Jasni Smiljanić, koja je također zatražila otklon zbog navodnog poznanstva s okrivljenikom, a o čemu se mora još odlučiti. Rasprava, odnosno, pripremno ročište se, sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, zakazuje u roku od dva mjeseca od potvrđivanja optužnice, no radi se o instruktivnom roku bez procesnih reperkusija. Inače, optužnicom se okrivljenom Miri Vrlji stavlja na teret, između ostalog, počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, za koje je zastara 20 godina”, odgovorio je u studenom 2015. za Nacional glasnogovornik zagrebačkog Županijskog suda Krešimir Devčić na upit što se zapravo dogodilo s tim predmetom i zašto ga je Turudić toliko dugo držao u ladici.

Zakon o kaznenom postupku u članku 368. propisuje da predsjednik Vijeća, a u ovom slučaju je to bio Turudić, odmah nakon primitka optužnice i spisa predmeta treba započeti pripreme za raspravu. U istom članku tog zakona navodi se da pripreme za raspravu obuhvaćaju održavanje pripremnog ročišta za raspravu, određivanje rasprave i donošenje drugih odluka koje se odnose na upravljanje postupkom.

Zakon o kaznenom postupku u članku 371. propisuje da se pripremno ročište provodi pred predsjednikom Vijeća, u ovom slučaju pred Turudićem, da se pripremno ročište određuje najkasnije u roku od mjesec dana ako je optuženik u istražnom zatvoru, a dva mjeseca ako nije određen istražni zatvor, računajući od primitka potvrđene optužnice u sudsku pisarnicu. “Ako predsjednik Vijeća ne odredi pripremno ročište u tom roku, obavijestit će o tome predsjednika Suda koji će poduzeti mjere da se pripremno ročište odmah odredi”, stoji u Zakonu o kaznenom postupku. Drugim riječima, kako je on ujedno i tada bio i predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, Turudić je trebao izvijestiti samog sebe o tomu da nije održao pripremno ročište te je potom kao predsjednik Suda trebao poduzeti mjere da se taj propust odmah ispravi.

Turudić sasvim sigurno jako dobro poznaje članak 371. Zakona o kaznenom postupku. U svom javnom nastupu na RTL Televiziji 23. kolovoza 2015., Turudić je kao predsjednik Županijskog suda govorio o okolnostima koje su nastale nakon što je Ustavni sud u slučaju bivšeg premijera Ive Sanadera predmet vratio na ponovno suđenje. Voditelj i urednik emisije “RTL Direkt” Zoran Šprajc tom prilikom Turudića je, među ostalim, podsjetio i na to da ga Sanaderovi odvjetnici optužuju da je pripremno ročište na ponovljenom suđenju Sanaderu zakazao neuobičajeno žurno, kako se oni za njega ne bi stigli kvalitetno pripremiti. Turudić je, odgovarajući na to pitanje, izjavio: “Rok za zakazivanje pripremnog ročišta po članku 371. ZKP-a je trideset dana. Dakle, u roku od mjesec dana sud je dužan zakazati pripremno ročište. Mi smo postupili po zakonu, a sad vidim da me odvjetnici za to optužuju. Ja sam postupio po zakonu.”

Međutim, otkako je primio Vrljin spis, Turudić gotovo punih sedam mjeseci nije poduzimao ništa. Tek 14. rujna 2015. Turudić je podnio zahtjev za izuzećem. Napisao je da je “nakon primitka spisa i pripreme za raspravu, ustvrdio da mu je optuženik bratić te je zamolio da ga se izuzme iz suđenja u tom predmetu”. Sredinom listopada spis je, zahvaljujući ponovljenoj elektronskoj dodjeli, završio kod sutkinje Jasne Smiljanić. Ona je također zatražila izuzeće u tom slučaju. Za razliku od Turudića, ona je zatražila izuzeće svega jedan dan nakon što je spis primila. U obrazloženju svog zahtjeva napisala je da poznaje optuženika preko obitelji Turudić, čiji je on rođak. Spis je potom ponovo završio u elektronskoj dodjeli.

Smatralo se da si je Turudić tim propustom zasigurno napravio medvjeđu uslugu. Činilo se da Državno sudbeno vijeće sve minucioznije odlučuje o tomu tko će biti izabran na odgovorne sudačke funkcije, pa se računalo da će vjerojatno uzeti u obzir da bi Turudićevu kandidaturu trebalo sagledavati i u okviru članka 97. Zakona o sudovima, gdje se navodi da će sudačko vijeće ocjenjivati rad suca prema četirima mjerilima, među kojima se na trećem mjestu navodi i kriterij poštivanja rokova za donošenje i izradu odluka. Međutim, pokazalo se da se taj kriterij u Turudićevu slučaju nije sagledavao.

Ivan Turudić rođen je 2. lipnja 1962. u Lugu Gradinskom, malenom selu smještenom desetak kilometara istočnije od Virovitice. U okolicu Virovitice roditelji su mu se doselili 30-ih godina prošlog stoljeća iz sela Vrlika u Dalmaciji.

Školski kolege svojedobno su ga opisali su ga kao ‘netipičnog uzornog odlikaša kojeg su svi drugi učenici spontano prihvaćali kao vođu’ te kao ‘’korektnog, susretljivog i pouzdanog školskog druga’’. Nakon mature položio je prijemne ispite na Pravnom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Odlučio se za studij prava jer mu se činilo da će s tom diplomom lakše naći posao. Diplomirao je 1987., na temu “Međunarodni terorizam” kod profesora Zvonimira Šeparovića. Kako tada u Zagrebu nije mogao naći stalan posao, Turudić se nakon diplome vratio u Viroviticu. Ondje je 1988. dobio posao vježbenika na Općinskom sudu te je upravo tijekom vježbeničkog staža odlučio da želi biti sudac. I po završetku vježbeničkog staža više od godinu dana je bio bez posla. Po izbijanju Domovinskog rata Turudić se s prijateljima iz djetinjstva uključio u dobrovoljačke postrojbe. Tijekom 1991. dobio je i posao suca na Općinskom sudu u Virovitici, a četiri godine kasnije imenovan je i predsjednikom suda.

Po nekima je na funkciju predsjednika suda došao prebrzo, najvjerojatnije uz političku podršku istaknutih virovitičkih HDZ-ovaca, njegova ratnog zapovjednika Đure Dečaka i bivšeg suca Ustavnog suda Milana Vukovića s kojim dijeli zavičajne korijene. Turudić je tih godina bio aktivan i u sportu. Igrao je nogomet u klubu “Mladost 127”, pa je na lokalnom zimskom turniru 1994. bio najbolji strijelac, a bio je povezan i s drugim virovitičkim klubom “NK Tvin” čiji je pokrovitelj bila poznata virovitička tvornica namještaja. Prije ga se u medijima prozivalo da je kao potpredsjednik kluba “Mladost 127” bio osoba ‘zadužena za suce’. On je to demantirao kazavši da je, iako mu to ne služi na čast, nekoliko puta bio kažnjavan odlukama Hrvatskog nogometnog saveza radi ‘’vrijeđanja’’ nogometnih sudaca, pa je ‘’apsurdno da bi na takav način pribavljao naklonost sudaca’’. Ujesen 1997. s Dečakom se sukobio zbog klupskih financija.

Godinu kasnije Turudić se vratio u Zagreb. Postao je pomoćnik tadašnjeg ministra pravosuđa Miroslava Šeparovića s kojim je otprije bio u prijateljskim odnosima. Sam je svojedobno izjavio da su mu u tome pomogli ljudi iz virovitičkog i slavonskog HDZ-a. Vjerojatno Dečak i Josip Đakić. Svega nekoliko dana nakon što je dospio na tu funkciju, Miroslav Šeparović je otišao za ravnatelja HIS-a, a novi Turudićev šef postao je Milan Ramljak.

Nakon njega, ministarsko mjesto nakratko je preuzeo Turudićev nekadašnji mentor Zvonimir Šeparović. Nakon smjene vlasti 2000. novi ministar pravosuđa u Račanovoj vladi postao je Stjepan Ivanišević. Vlada Ivice Račana u ožujku 2000. razriješila je Turudića s dužnosti pomoćnika ministra pravosuđa. Pravosudnu karijeru kasnije je nastavio kao istražni sudac zagrebačkog Županijskog suda. Nakon povratka HDZ-a na vlast, u studenom 2003., počelo se govoriti da je Turudić ‘’predodređen’’ za velike funkcije jer uživa potporu dvojice tada moćnih HDZ-ovaca: Miroslava Šeparovića i Vladimira Šeksa.

Potkraj 2004. Turudić je dobio svoj prvi veliki i kontroverzni predmet: slučaj otmice sina Vladimira Zagorca, u kojem je trebao presuditi Hrvoju Petraču, a budući da je Petrač bio izvan Hrvatske, sudilo mu se u odsutnosti. Nekoliko tjedana prije nego što je donio prvu osuđujuću presudu protiv Petrača, Britanci su preko šefa POA-e Tomislava Karamarka poslali vladi poruku da bi zatvorska kazna za Petrača mogla biti pomak Hrvatske u suradnji s Haaškim sudom. Hrvatska je u to vrijeme bila u grču zbog bijega Ante Gotovine i samo zbog toga 17. ožujka 2005. Vlada nije uspjela ishoditi početak pregovora o priključenju Hrvatske EU-u.

Nakon otmice Zagorca novine su prvi put počele nagađati da je Petrač jedan od pomagača odbjeglog Gotovine koji se prometnuo u glavnu prepreku hrvatskom pristupu EU-u. Ta otmica i hrvatsko približavanje EU-u koje je bilo uvjetovano kvalitetom potrage za Gotovinom dva su procesa koja sve do ožujka 2005. nitko nije formalno povezivao, jer za to ne bi trebala postojati nikakva osnova.

Međutim, prvog veljače 2005. pokazalo se da britanska obavještajna služba misli suprotno. Tada je u prostorijama POA-e njen ravnatelj Karamarko primio u posjet Andrewa Waltona i Geretha Geoffreyja Lungleyja, predstavnike američke i britanske obavještajne službe u Hrvatskoj. Na sastanku se razgovaralo što je hrvatska strana poduzela kako bi locirala i uhitila Gotovinu i njegove pomagače te o mogućim zajedničkim aktivnostima. Lungley, šef britanskih agenata u Hrvatskoj, tijekom sastanka je domaćinima u POA-i predao dokument “Prijedlozi za poboljšanje obavještajne suradnje” s devet zahtjeva koje je Hrvatska trebala učiniti ako je htjela britansku potporu da počne pregovore o priključenju EU-u 17. ožujka 2005. Među njima se, u točki 5. navodi i sljedeće: “Ostali članovi bande Hrvoja Petrača trebali bi biti opkoljeni i uhićeni. Policija bi trebala udružiti svoje napore na prikupljanu dokaza koji će važiti na sudu protiv njih. Svjedocima treba pružiti potrebnu zaštitu. Suce koje Petrač plaća, tj. Krešimira Devčića i Ivana Turudića, treba i same sudski progoniti kao sredstvo zastrašivanja.”

Najvjerojatnije će zauvijek ostati misterij je li hrvatska vlast informirala suca Turudića o napucima britanskih špijuna prije donošenja njegove prve osuđujuće presude protiv Petrača. Nacional je objavio točke britanske ucjene Hrvatskoj nedugo po izricanju prve Turudićeve presude protiv Petrača i ustanovio da je hrvatska zbog diplomatskih aktivnosti usmjerenih na otvaranje pregovora o pristupu EU-u posve obezvrijedila srž sudbene vlasti i sudačkog poziva u Hrvatskoj. Nitko od predstavnika Vlade i referentnih državnih tijela tada nije htio javno zaštititi Turudića od tvrdnji britanske obavještajne zajednice da ga je Petrač korumpirao, niti se ogradio od britanskih zahtjeva da ga se zastraši.

Time su posredno otvorili prostor za razne interpretacije i špekuliranja oko mogućih pozadinskih motiva za donošenje svake njegove odluke i ugrozili kredibilitet hrvatskog pravosudnog sustava u cjelini. Takvo ignoriranje otvorilo je sumnju da je Turudić koncem veljače 2005. pod pritiskom najvišeg državnog vrha, a ovaj pak pod britanskim pritiskom donio prvostupanjsku odluku kojom je za otmicu Tomislava Zagorca osudio Petrača prvi put na 6 godina zatvora.

Turudić je tada za Nacional izjavio da se osjećao pomalo kafkijanski, jer nije mogao razaznati tko ga i na temelju čega sumnjiči za korupciju. Rekao je da se nije osjećao ugodno i nije htio komentirati zašto ga nitko nije htio javno zaštititi. Nije htio komentirati ni to zašto su tri čelna čovjeka u državi u pismu Europskoj komisiji napisali da je prvo suđenje Petraču bilo povezano sa slučajem Gotovina. Svoje privatno mišljenje o tome također nije htio javno iznositi. Iako su ga reakcije vlasti na britanske pritiske dovele do toga da se osjećao pomalo kafkijanski, nedugo poslije kandidirao se za funkciju predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Vesna Škare Ožbolt, tadašnja ministrica pravosuđa, odbila ga je imenovati na tu funkciju, tvrdeći da nije bio izabran s dovoljno velikom razlikom u glasovima. Krugovi bliski HDZ-u za Nacional su tada potvrdili da je to naljutilo vrh HDZ-a. Turudić je imao podršku premijera Sanadera, Vladimira Šeksa i Miroslava Šeparovića, odvjetnika koji slovi za glavnog HDZ-ova neformalnog pravosudnog “kadrovika”. Iako nitko od njih trojice nije imao formalne veze s izborom predsjednika Županijskog suda, u stranci su računali da bi, uz formalne pretpostavke koje je Turudić ispunio za tu funkciju, njihovo lobiranje za njega trebalo biti presudno.

Zanimljivo je da se među neformalnim lobistima u Turudićevu korist pojavio Miroslav Šeparović. Na prvom suđenju zbog otmice, Šeparović je zastupao Zagorca. Nakon što je Vesna Škare-Ožbolt odbila imenovati Turudića na mjesto šefa Županijskog suda, Šeparović se s njom oštro sukobio, a Vesna Škare-Ožbolt nedugo potom je i smijenjena s funkcije. Kao jedan od četiriju glavnih razloga za njenu smjenu spominjalo se i neimenovanje Turudića na mjesto šefa Županijskog suda. Neki pravnici i tih su godina tvrdili da opisani događaji pokazuju da Turudić ima dobar osjećaj za naknadnu političku kapitalizaciju nekih svojih poteza, koje vuče kao naoko neovisni pravosudni dužnosnik. S druge strane, mnogi ga kolege smatraju taštom i promišljenom osobom koja pomno važe sve moguće posljedice svojih odluka.

Proteklih nekoliko godina Turudićeva karijera bila je u stalnom rastu: prvo je imenovan predsjednikom novooformljenog tzv. uskočkog odjela na Županijskom sudu u Zagrebu, a potom ga je tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković imenovao i vršiteljem dužnosti predsjednika Županijskog suda.

Turudić je redovito preuzimao teške i politički osjetljive predmete: tako je 2009. sudio Mladenu Šlogaru, optuženom za ubojstvo Ivane Hodak. Iste godine Turudić je predvodio i suđenje za tzv. aferu Dubai, u kojoj je bivši voditelj zagrebačke porezne ispostave osuđen zbog primanja mita. U presudi za taj slučaj Turudić je prvi put iskoristio novinu u hrvatskom pravosuđu – naložio je oduzimanje imovinske koristi osuđeniku i to u iznosu od 3,6 milijuna kuna. Turudić je osudio i bivšeg hrvatskog veleposlanika u SAD-u Nevena Juricu. Na njegovoj optuženičkoj klupi našao se i bivši potpredsjednik vlade Damir Polančec koji je je za plaćanje nepotrebne stručne studije vukovarskom odvjetniku Petru Miletiću ‘’dobio’’ godinu i pol zatvora. Nakon donošenja te presude Polančec i njegov odvjetnik Anto Nobilo javno su Turudića optuživali da je presudu donio pod utjecajem HDZ-a, odnosno premijerke Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa, a u političkim kuloarima kružile su i glasine da bi Turudić uskoro mogao biti ‘’nagrađen’’ novim karijernim skokom: u to vrijeme neki u HDZ-u bili su nezadovoljni radom glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, pa se nagađalo da bi Bajića na funkciji mogao zamijeniti upravo – Turudić. On je to demantirao.

Turudić je u srpnju 2009. imenovan za predsjednika Državnog sudbenog vijeća (DSV), tijela zaduženog za imenovanja, razrješenja i utvrđivanja stegovne odgovornosti sudaca. DSV je pod Turudićevim vodstvom često bio točka prijepora u domaćim pravosudnim krugovima zbog nekih spornih sudačkih imenovanja. Statistički gledano, Turudićev DSV bio je rekorder po broju tužbi koje su suci koji nisu bili imenovani podnijeli Upravnom sudu. Najviše kritika na račun Turudića i DSV-a odnosio se na kriterije za imenovanja, jer se u određenim slučajevima nije poštovao redoslijed propisane rang liste sudaca, već su neki suci na svoje nove položaje bili imenovani ‘’preko reda’’.

Posljednjih nekoliko godina sudačke karijere svakako je Turudiću obilježilo suđenje Sanaderu, ali i njegovi prijateljski odnosi sa Zdravkom Mamićem, zbog čega je Uskok tražio izuzeće zagrebačkog županijskog suda. Unatoč svemu, Turudić je ponovo zasjeo na čelo zagrebačkog županijskog suda, što ga definitivno svrstava među najutjecajnije suce od nastanka suvremene hrvatske države.