Nacionalna groupie

Zamolio sam Radojku Šverko da za sve nas radnike i neradnike otpjeva ‘Svijet je moj’. Konzumovoj blagajnici zasuzile su oči kad je zapjevala. Svijet sigurno nije njen.

Nitko me na Prvi maj nije pozvao na roštilj. Teška su vremena, a svi već znaju da sam škrt i da nikad ne dam lovu za meso, vino, pivo. Nije mi se dreždalo doma uz grah iz konzerve. Razmišljao sam o tome da se po prvi put u životu zaletim na onaj besplatni grah u Maksimiru. Ali nisam ja za to. Kad god se u gomili treba izlaktarit za porciju, uvijek se nekako paraliziram. U životinjskom svijetu najvjerojatnije bih bio hijena; glodao bih kosti nakon lavova i njihove mladučadi. Ili bih bio neki krilati strvinar. Kao što oni razvlače crijevca, tako ja na domjencima, nakon što se svi izredaju, stružem s plata zgrudane komadiće sira što su drugima poispadali iz obijesno grabljenih štrukli.

Puklo me da se popnem na Sljeme i gore u nekom od planinarskih domova pokrkam grah, možda i kobasicu. Uspeo sam se stazom od tunela do Puntijarke. Vrijeme je bilo šugavo, prijeteće: svako malo gledao kad će grunuti kiša i dodatno mi otežat ovo naporno penjanje. Osjećao sam se kao neki prvomajski hodočasnik. Kao da ću ovom svojom žrtvom penjanja na planinu radnicima vratit dostojanstvo. Ili još bolje, vratiti posao svima onima koji su ga izgubili.

Do Puntijarke sam se uspeo na rubu moždanog udara. Oprala me i teška, vučja glad. Jedino mi je bilo u glavi kako strpati nešto hranjivo u sebe. Nisam imao izbora nego pokorno stati u red duži od Godzilinog repa.

Nakon valjda sat vremena stajanja probijao sam se s tim svojim tanjurom graha kroz uznojene, od gladi poživinčene planinare. U tom naguravanju dragocjena tekućina iz graha isprolijevala mi se po prstima, rukavu. Maltene sam bio riješen otić dolje u zahod i pojest svoju porciju na zahodskoj školjci. Ali i pred zahodom je bila redusina.

Onda sam, bauljajući unezvijereno po domu, naletio na blagavaonu za nepušače. Za stolom u kutu ugledao sam pjevačicu Radojku Šverko. Sjedila je s dvije frendice i jela puricu s mlincima. To me malo diglo. Ako jedna diva ovdje u miru slavi Prvi maj, zašto da ja negodujem, žalim se. Pa ovako baš i treba slaviti, na Sljemenu među radnim narodom željnim kakve takve prirode. I ubijati se stajanjem u redu za grah jer to je ono što Hrvati moraju svladati još od malih nogu. Pola života provedemo u redovima. Čekamo kod doktora, u banci, pošti. Čekamo za vađenje putovnica, osobnih iskaznica, trulih zubi. Čekamo svaki mjesec na burzi da bi dobili onaj štambilj u radnu knjižicu kao dokaz da, usprkos tome što ne radimo, uredno evidentiramo svoju nezaposlenost. Ako ni iz kakvog smislenog razloga, onda bar zato da novinari mogu na Prvi maj iznijeti najnovije podatke, statistike o nezaposlenosti.

Skrenuo sam pogled s Radojke Šverko i za stolom uz kaminsku peć spazio žensku s dubokim podočnjacima koja je sama jela svoju porciju graha. Pitao sam je mogu li pojesti za njezinim stolom, nemam gdje drugdje. Kimnula je preko žlice.

Žlicu po žlicu, razvezali smo razgovor. Počelo je tako da sam pokazao na Radojku Šverko i promrmljao nešto glupavo u stilu: “Ručamo u visokom društvu”. Na to mi je ta ženska odvratila da je njezina stara svaku nedjelju dok je kuhala ručak puštala na kazeti Radojkin album “Svijet je moj”.

“Ja svojoj obitelji ne mogu radit te nedjeljne ručkove jer skoro svaku nedjelju radim”,samoprijekornim će glasom.

Uz grah je pila crno Tomislav pivo, a ono razvezuje jezik. Lagano mi se krenula povjeravati. Blagajnica je u Konzumu. Muž joj je prošle godine dobio otkaz u Gredelju ili gdje već. Ne može naći novi posao. Povremeno radi nešto na crno. Jutros su se gadno posvađali. On je htio na radnički prosvjed u Sisak, a ona da se s djecom popnu na Sljeme. Prvi maj je jedna od rijetkih prilika da odu svi zajedno nekamo. Muž joj je odbrusio da nam zbog takvih poput nje kapitalisti i mogu radit ovo što rade, držat ljude maltene u ropstvu.

“Dadu vam taj slobodan dan na Prvi maj kao u zoo-vrtu majmunu bananu. A vi, umjesto da se na taj dan ko naši stari nekad prije organizirate i svima im skupa jebete mater, vi se s dječicom penjete na to usrano Sljeme i gore vas od te jadne ropske plaćice još oderu dvadeset kuna za taj bijedni, prezačinjeni grah! I onda na silasku prdite više od muke nego od graha jer vas opet čeka radna subota i nedjelja… I sve to za usrane tri tisuće kuna! Taman da vas održavaju na životu, da ne krepate! Ali ako i krepate, imaju hrpetine novih na lageru! A uz to što za crkavicu rintate za njih, štancate im i djecu s kojom se ne možete bavit kako treba, niti ćete im moć plaćat školovanje, pa će vas oni zamijenit po svim tim dućanima, šoping centrima kad krepate!” “To mi je sasuo u facu. Onda je otišao u Sisak na taj prosvjed. Nakon kojeg će se tamo sa svojim sindikalcima naroljat i sutra mi doma mamuran povraćat…“, izjadala mi se.

Odmjerio sam je bolje. Sasvim mi je dobro izgledala. Podočnjaci su joj dodavali neki dekadentni šarm, kao da je umjetnica koja po čitave noći slika fantazmagorične motive.

“Barem ste našli malo vremena za sebe, briga vas. Opustite se, uživajte”, lagano sam počeo koketirat.

Već sam nas vidio kako se drpamo u onoj odbačenoj, u travu zarasloj kabinici od žičare dolje pri dnu Sljemena. Fakat sam strvinar, pomislio sam. Ništa mi nije sveto. Umorna radnica odvoji se na trenutak iz kruga obitelji i ja odmah nasrnem na nju.

Nakon trećeg crnog Tomislava, ustao sam i prišao Radojki Šverko. Zamolio sam je da za sve nas ovdje radnike i neradnike otpjeva “Svijet je moj”. Konzumovoj blagajnici zasuzile su oči kad je Radojka zapjevala. Svijet sigurno nije njen, ali uz bocu crnog piva i nostalgičnu pjesmu bar joj se na pet minuta čini da jest, pomislio sam. I to je nešto.