Jedriličar Tudor Bilić, voditelj servisa u Marini Trogir koja je dio grupe Marina 21, za Navigare otkriva kako su on i dvostruki hrvatski olimpijski vicepravk Tonči Stipanović u Kopenhagenu upravo postali prvaci Europe u klasi Zvijezda

Tonči Stipanović (JK Mornar) i Tudor Bilić (JK Trogir) postali su europski prvaci u klasi Zvijezda na europskom prvenstvu održanom od 7. do 10. srpnja u Kopenhagenu u Danskoj. Tonči, dvostruki olimpijski viceprvak, osvajač srebra iz Rio de Janeira i Tokija u klasi Laser i njegov jedriličarski partner Tudor, za jedan bod su trijumfirali ispred američke posade. Četvrto mjesto osvojila je druga hrvatska posada, Marin Mišura i Tonko Barač.

Dečke nije bilo jednostavno uloviti, rade, jedre punom parom, lovimo se ‘’zoomom’’ dok voze na autocesti. „U Kopenhagenu preuzimamo novi brod, što je uvijek veliko uzbuđenje. Međutim, ne idemo direktno u Dansku, nego vozimo preko Italije, petsto kilometara uokolo jer nam rezervni jarbol nije stigao na vrijeme, pa moramo po njega otići u tvornicu“, govori Tudor.

Tudor Bilić rođen je u Trogiru, jedri od osme godine, probao je i neke druge sportove, ali ga je jedrenje najviše zaintrigiralo. Tudor je, inače, ime iz Trogira. „Djed mi se zvao Tudor i to ime je s Čiova. Na Hvaru je to prezime. Bio sam nedavno u Londonu, ajde, barem tamo mi svi znaju napisati ime“, smije se. Jedriličarski klub nalazi se, kaže, pet minuta od njegove kuće, more mu je život otkako zna za sebe, činjenica da jedrenje traži fizičku snagu i mentalno, taktičko nadmudrivanje, nepresušna je inspiracija.

Tonči Stipanović i Tudor Bilić osvojili su prvo mjesto na Europskom prvenstvu klase Zvijezda održanom u danskom Kopenhagenu od 5. do 10. srpnja ove godine. FOTO: Star Class Sailing.Pics

„Ovo je sport koji kod djeteta razvija niz fizičkih i psihičkih vještina. Dijete se nađe u brodu i mora samo donositi odluke, naravno, u školi je to uz pratnju trenera, ali dijete samo donosi odluke koje se kasnije pokažu važnima i u životu. Jedrenje razvija disciplinu, samostalnost, fizičku snagu i motoriku po svim vremenskim uvjetima. Od prvog dana se učiš kako za nastali problem pronaći rješenje“, opisuje Tudor. Godinama je jedrio, počevši od klase Optimist, potom Laser i Finn, a onda je u jednom trenutku shvatio da više neće postići veće rezultate u natjecateljskom dijelu i odlučio je naći posao s brodovima, a jedrenje staviti u kategoriju strastvenog hobija. Danas je voditelj servisa u Marini Trogir koja je dio grupe Marina 21, u Trogiru, kaže, imaju najveći travel lift od 600 tona za podizanje brodova.

„Posao je dinamičan i zanimljiv, obuhvaća project management, uredski i terenski rad, svaki dan je drugačiji, a mi jedriličari na to smo navikli. No onda su nadređeni i kolege rekli da zašto, uz ovaj posao, ne nastavim s jedrenjem, koji mi je tako ostao hobi na visokoj razini. Potom je Tonči uletio s pričom o klasi Zvijezda koja je i njemu oduvijek bila san“, opisuje Tudor. Nakon osvajanja olimpijske medalje u klasi Laser, Tonči Stipanović je rekao da bi svoju karijeru profesionalnog jedriličara volio završiti jedrenjem na olimpijskim igrama u klasi Zvijezda. Nažalost, kaže Tudor, Zvijezda je ispala iz olimpijskog programa, ali Tudoru i Tončiju ostala je iznimno zanimljiva disciplina.

Tonči Stipanović i Tudor Bilić za jedan bod trijumfirali su ispred američke posade, a četvrto mjesto osvojila je druga hrvatska posada, Marin Mišura i Tonko Barač. FOTO: Star Class Sailing.Pics

„Svjetsko jedrenje u zadnje vrijeme okreće se foilovima, nazovimo ih perajama koje daju uzgon, time i puno veću brzinu, pomoću njih brodovi doslovce lebde u zraku, što je i gledateljima atraktivnije. Brod u klasi Zvijezda, recimo, dug je 6,99 metara, jarbol je visok 10 metara, ima glavno i prednje jedro. Daleko od toga da je to spor brod, ali brzine tu ne dolaze toliko do izražaja, koliko je taktički i tehnički zahtjevan, što iskusni jedriličari vole. Ali danas je sve više atraktivna brzina“, kaže Tudor.

Inače, velike svjetske nacije, Velika Britanija, Amerika, Australija, Novi Zeland i Francuska ulažu puno energije i novca u jedrenje, kod njih je to nacionalni sport.

Desetljećima je prestižno natjecanje America’s Cup koje postoji već više od stoljeće i pol imalo brodove s jednotrupnim dizajnom, mekim jedrima, uskim palubama i prihvatljivim brzinama. No u jednom trenutku, u percepciji zainteresirane javnosti, desetak milja na sat postalo je presporo. Sportskom novinaru Redu Smithu pripisuje se izjava da je America’s Cup “uzbudljivo gledati kao da gledaš travu kako raste”. Čini se da se organizatorima najprestižnijih svjetskih natjecanja u jedrenju, poput America’s Cupa i Volvo Ocean Racea, nije svidjelo to da to postane sport bez pljeska gledatelja.

‘ U ovoj klasi moramo zajednički razmišljati, bitna je sinergija, obojica visimo izvan broda, pokušavamo izjednačiti tu silu koja naginje brod da se postigne ubrzanje, a sve vrijeme poanta je u tome da se na regati pomiču vlastite granice i uživa’, opisuje Tudor Bilić. FOTO: Star Class Sailing.Pics

Stoga je, nakon što je osvojio posljednji kup u Valenciji, u Španjolskoj 2010., Larry Ellison, softverski mogul, milijarder i suvlasnik Oracle Team USA, pogurao promjene kako bi stvari učinio uzbudljivijima za gledatelje. Modernim tehnologijama brodovi za jedrenje dobili su foilove i postali su ‘’hidrogliseri’’ koji se u potpunosti izdignu iznad vodene površine. Oslobođeni otpora vode, ubrzavaju do čak 50 čvorova.

Foilovi, svojevrsne peraje, glatke su, tihe i snažne, a opasnost im nije nevažna karakteristika. U početku su imali spektakularnu sposobnost da se sruše. Jedriličari sada moraju nositi zaštitne oklope, kacige i prijenosne spremnike zraka u slučaju da, prilikom prevrtanja, ostanu zarobljeni pod morem. “To je sada zapravo više stroj”, rekao je nedavno Max Sirena, talijanski jedriličar Luna Rossa Challengea. Uživo ili na ekranu, pružaju poseban efekt: jedrilice poput grabljivica lebde iznad morske površine, nijedan dio broda nije u moru, samo te peraje poput krila daju zamah. Jedrilice s foilovima rapidno se dižu i plove zrakom.

„I to je postalo vrlo atraktivno za gledatelje, to je budućnosti, ali mi stariji jedriličari volimo malo sporije discipline koje su tehnički jako zahtjevne. To je klasa Zvijezda, gdje su kutovi voženja u vjetar jako oštri i svaka mala promjena u polju dovede do drastične izmjene rezultata. Mi jedriličari koji dugo jedrimo volimo te sporije klase, tehnički zahtjevne“, pojašnjava Tudor.

‘Posao u Marini Trogir dinamičan je i zanimljiv, obuhvaća project management, terenski rad… No nadređeni i kolege rekli su da zašto, uz to, ne nastavim s jedrenjem’

Klase i brodovi limitirani su fizičkim predispozicijama jedriličara, njihovom visinom i težinom. Tonči Stipanović i Tudor Bilić jedre u klasi Zvijezda, prošle godine su bili drugi na Svjetskom prvenstvu u njemačkom Kielu.

„Tonči je kormilar, upravlja glavnim jedrom, ja sam flokista, upravljam s prednjim jedrom i konopima. Svaka regata je nešto drugo. Dođeš u isti grad, u kojem si bio prošle godine, ali puše drugi vjetar, druge su struje, drugi brod, drugi natjecatelji, drukčija jedra i sve bude drugačije. Izazova ne nedostaje“, kaže Tudor.

Stotine tisuća milja obojica su skupili u jedrima. Što ih vodi, pitam, je li to ‘’hemingwayska’’ želja u čovjeka da savlada prirodne sile i pokuša ukrotiti more?

„Anegdota je bezbroj. Svaka je situacija dinamična, puknu konopi, velike su sile u pitanju, zapnu i puknu i morate što prije riješiti problem. Ako padne jarbol, odustane se od tog plova i ne možete završiti regatu“, opisuje Tudor.

Sve izgleda kao bijeg u bajku, bjeličastu morsku prašinu. Ne smetaju im hladnoća, vrućina, sol, umor, buka, manjak sna, samo žele vjetar na svojoj strani.

„To je život. Istina je da može biti opasno, ima svakakvih situacija, valova, vjetra, može, primjerice, doći do pucanja opreme, sve je puno adrenalina“, kaže Tudor.

More ponekad iskušava i najjače moreplovce u brutalnim uvjetima.

„Prije startnog signala uvijek raste adrenalin, svi se pokušavaju izboriti za poziciju. Prvo se jedri prema vjetru, to je orca i na toj stranici su taktička nadmudrivanja, brod se naginje i treba ga ispravljati. Potom je stranica niz vjetar, u krmu, tu se postižu veće brzine i prestižu brodovi. Za vrijeme utrke razgovaramo, vičemo jedan na drugoga, ja nekad zakasnim, on nekad urani, u ovoj klasi moramo zajednički razmišljati, bitna je sinergija. Obojica visimo izvan broda, pokušavamo izjednačiti tu silu koja naginje brod, da se postigne ubrzanje. Sve vrijeme poanta je da se na regati pomiču vlastite granice i beskrajno uživa“, kaže Tudor.

Brod u klasi Zvijezda dug je 6,99 metara, jarbol je visok 10 metara, ima glavno i prednje jedro, a pored brzine, glavna odlika mu je da je taktički i tehnički zahtjevan, što iskusni jedriličari vole. FOTO: Star Class Sailing.Pics

Obojica se slažu da Hrvatska ima odlične jedriličare, mala zemlja s nekoliko olimpijskih medalja u jedrenju, što je, kažu, fantastično.

„Evo, Tonči Stipanović je vlasnik dviju olimpijskih medalja, Šime Fantela i Igor Marenić imaju po jednu, za jako malu državu poput naše to su sjajni rezultati. No iako imamo dobrih jedriličara, teško se probiti na svjetsku pozornicu, dobiju pozivnice za velike regate, ali teško je ući u takozvane elitne krugove“, kaže Tudor.

„Vani je jako teško doći iz države kao što je Hrvatska, ta se priča uglavnom vrti između Engleza, Amerikanaca, Novozelanđana, to je zatvoreni krug i kada traže nove ljude, jedriličari iz tih zemalja uvijek imaju prednost“, potvrđuje Tonči.

Na nacionalnoj razini, slažu se, ne ulaže se dovoljno u kadar ljudi. Smatraju da se u nas, nažalost, nautika doživljava kao usputan sektor, unatoč tome što je riječ o velikoj industriji koja bi zemlju s dugim obalnim pojasom trebala zanimati.

„Nautičaru moraš sve pružiti. Jahti treba katering, agent, marina koja će ih privezati i snabdjeti dovoljnom količinom struje, treba im serviser i servisna mreža, usluge poput bojanja, hidraulike, pneumatike, struje, a nama za to sve fali školovanog kadra. I to nije ništa novo, takva je situacija zadnjih deset godina. Primjerice, gužva je na upisima raznih fakulteta ekonomije, a u ovim područjima ovdje fali kadra“, kaže Tudor.

U Dansku Stipanović i Bilić nisu išli direktno, nego su vozili preko Italije, petsto kilometara uokolo, jer im rezervni jarbol nije stigao na vrijeme pa su morali otići po njega u tvornicu. FOTO: Star Class Sailing.Pics

Imaju li regatu koju posebno vole?

„Meni je jako draga regata u Hyeresu, gradu blizu Marseillea u Francuskoj. Volim doći tamo, dragi su mi njihovi vjetrovi“, kaže Tudor.

„A meni je najbolji Split“, dobacuje Tonči. „Split nudi razne uvjete, ima vjetra s mora i s obale, može se jedriti tijekom cijele godine. Svaka regata budi osjećaj kao da je prva, uvijek se nešto novo dogodi na regatnom polju. I doma, kad se jedri u Splitu, svaki dan je neki drugi vjetar i nova priča“.

Žao mu je, kaže Tonči, što veliki problem jedrenja leži u činjenici da ga je na televiziji teže prikazati. „Iako je nevjerojatno dinamičan sport, nije možda toliko uzbudljiv za gledanje jer se događa na širem pojasu, nije dvoranski sport. Zato jedrenje gledaju ljudi koji su osobno uključeni u to, a teže se stvara šira publika“, kaže Tonči.

Kada završi svoju karijeru olimpijskog sportaša jedriličara, Tonči Stipanović razmišlja da postane trener. No to će još malo pričekati. Trenutno ispunjavaju plan za ovu godinu, a to su tri natjecanja u klasi Zvijezda, u ožujku ove godine bili su u Miamiju na Bacardi Cupu, sada su osvojili Kopenhagen, a u rujnu ih čeka Amerika.

„Idemo u Boston, ondje se ove godine obilježava stota obljetnica natjecanja u klasi Zvijezda. Najavljuju da će događaj biti spektakularan i to ne propuštamo. Tudor i ja jedrimo za svoj gušt!“ poručuje splitski olimpijac, ljubimac dobrih morskih struja i vjetrova.