Mnogima je poznat koncept SOS Dječjeg sela, mnogi znaju da u Hrvatskoj postoje dva – prvi u Lekeniku, s 15 obiteljskih kuća i 70-ak djece, otvoren je 1993. godine, a drugi u Ladimirevcima kod Valpova 1997., sa 16 obiteljskih kuća i 80-ak djece. Mnogi isto tako znaju i da u svakoj od tih kuća živi SOS mama koja brine o djeci bez roditeljske skrbi, ali malo ljudi zna što je SOS mama, što ona radi, kako izgleda njezin život s četvero, petero, ponekad i više djece. Zato je vjerojatno mnogima iznenađujuća činjenica da SOS mame taj zahtjevan i težak posao rade cijeli svoj radni vijek i odlaze u mirovinu. Fizički one odlaze iz Sela, ali emotivno i duhovno teško se mire s činjenicom da kroz njihovu kuću neće više prolaziti djeca. Nacional je razgovarao s Grozdanom Poljak, prvom SOS mamom koja je ušla u Ladimirevce i, nakon 25 godina rada, otišla u mirovinu. Čak 22 djece različite dobi, s teškim sudbinama i traumama, prošlo je kroz njezinu SOS kuću, sa svakim se još uvijek čuje, u kontaktu su, pomažu si, vole se, a većina te djece Grozdanu zove „mama“. Kako kaže, teško joj se bilo pomiriti s činjenicom da mora u mirovinu:

„Iskreno, kad pogledam unazad, odlazak u mirovinu bio mi je možda najstresniji trenutak u životu, nisam očekivala da će to tako biti, nisam o tome razmišljala. Ali kad je taj trenutak došao, nisam se dobro osjećala. Čak sam se i razboljela, a inače nikad nisam bila boležljiva. Onda sam se zapitala ‘pa je li moguće da ću otići u mirovinu pa hodati po doktorima?’. To mi je tako teško palo zato što biti SOS mama nije posao. Vi ne dođete u kuću i ‘odradite’ osam sati, vi tamo živite 24 sata, tamo je moj život bio punih 25 godina. Nije to samo odlazak u mirovinu, ja time napuštam i način života, lokaciju, sve. Ja čak nisam bila svjesna toga da mi je zbog svega toga bilo loše, nego sam to čula od neurologa, nakon svih tih silnih pregleda. Upravo zbog toga nisam skroz napustila SOS selo, nego sam se kao umirovljenica aktivirala na 4-satno radno vrijeme kao SOS predstavnik, pa sam i dalje uključena u rad udruge.“

SOS predstavnici su terenski agenti koji na razne načine pronalaze donatore za SOS Dječje selo, jer se Udruga Dječje selo Hrvatska financira najvećim dijelom upravo donacijama pravnih i privatnih osoba. Upravo za te privatne osobe zaduženi su SOS predstavnici, pa se Grozdana Poljak angažirala da malo pripomogne udruzi, ali i sebi jer, shvatila je, nakon toliko godina provedenih u Dječjem selu, teško je pustiti sve to. Odlazak iz Sela za Grozdanu je bio vrlo emotivan:

„U cijeloj je priči dobro to što je moja ‘ekipa’, djeca koja su sa mnom živjela, mojim odlaskom otišla u srednju školu, tako se to uvijek planira, a tako je i najbolje – da djeca ne mijenjaju mame nego da ih ja odškolujem. Meni je bilo nezamislivo da odem, a da netko od njih ostane i da dođe nova mama. Najmlađa je curica mojim odlaskom, dakle, otišla u srednju školu. U kuću je stiglo šestero nove djece, a ja sam ostala još šest mjeseci kako bih pomogla novoj SOS mami da se prilagodi. Nisam si dozvolila da se vežem za tu djecu jer to je najteže, kako otići nakon toga?“

Grozdana Poljak bila je SOS mama u Ladimirevcima punih 25 godina te je otišla u mirovinu, ali i dalje je aktivna kao SOS predstavnik. FOTO: Borna Jaksic/PIXSELL

Grozdana Poljak ispričala je kako je uopće postala SOS mama. Kaže da se to dogodilo sasvim slučajno:

„Tada mi nije cilj bio to raditi, već sam u privatnom životu željela nešto promijeniti. Radila sam tada u Zagrebu nepunih 15 godina i u jednom trenutku osjetila da me taj posao ne čini sretnom. Istovremeno sam čula za kampanju SOS Dječjeg sela, nisam imala pojma o čemu se radi, ali sam se zainteresirala. Tada je postojalo samo selo u Lekeniku, otišla sam tamo i shvatila da je to ono što želim. Nakon što su mi prihvatili zamolbu i obavili testiranja, a to je trajalo mjesecima i bilo je zaista detaljno, slijedila je edukacija – praktični dio unutar SOS kuće plus teorijski dio s raznim stručnjacima specijaliziranima za odgoj i razvoj djece. Od nas osam mama prošle smo nas tri. Bila sam oduševljena. Očito sam pogodila da je to prava stvar za mene.“

Prvi susret s djecom o kojoj će brinuti bio je, naravno, isto tako jedan od najstresnijih trenutaka u njezinom životu. Upravo je ona bila prva SOS mama koja je ušla u kuću u novoizgrađeno SOS Dječje selo Ladimirevci: „Kad sam iščekivala prvu djecu, bilo je jako stresno. Bila sam uzbuđena, ali i jako zabrinuta, pitala sam se hoću li ja to moći, kako ću sve to rješavati, ‘lomila’ sam se. S jedne strane, jedva sam čekala da taj trenutak dođe, a s druge molila Boga da preživim sve to. Kao što je i meni bilo stresno, bilo je i njima. Bili su nesigurni, ‘stisnuti’, kao i ja. Malo po malo sve je ‘sjelo’ kako treba. Najprije sam imala jednog dečkića pa su nakon njega došle i tri curice, jedna vrtićke dobi i dvije koje su tek krenule u školu. Princip je takav da oni u kući ostaju do kraja osnovne škole, pa onda odlaze u Osijek u srednju školu, gdje žive u SOS Zajednici mladih. I tako su i oni ostali sa mnom sve do srednje škole, a dolazili su i vikendom kući k meni. Tko želi, može upisati i fakultet, tko ne želi usmjerava ih se u samostalni život i u posao. Udruga SOS Dječje selo Hrvatska pomaže im u tome, da što lakše prebrode taj period.“

Kako kaže SOS mama Grozdana Poljak, za djecu škola je odgovornost za sebe, tu je sve više-manje poznato. SOS mama pomaže im sa zadaćama, odlazi na roditeljske sastanke, rješava probleme s drugom djecom ili roditeljima. No škola nije na prvom mjestu, to stalno ističe:

„Ne mora dijete biti odlikaš, važno je da ono kao osoba bude spremno za život, da ima ugrađene vrijednosti. Nikad lagati, uvijek pozdraviti, uvijek pomoći drugome, sve te vrijednosti sam pokušala njima ugraditi koliko sam mogla. Kad danas sretnem tu prvu djecu koju sam imala, ali ne samo njih, uvijek se družimo, čujemo telefonom, upoznata sam s njihovim životima, pratim ih, komuniciramo. Dečkić koji je bio moje prvo SOS dijete živi blizu mene. Nakon života u Ladimirevcima, kupila sam stančić u Valpovu. On je taj koji mi je taj stan kompletno renovirao, pomogao mi je beskrajno. Jako sam zbog toga zadovoljna jer mislim da je sve što sam radila imalo smisla, da je vrijedilo.“

Ispričala je neke od bezbrojnih anegdota vezanih uz djecu s kojima je živjela. Jedna njezina SOS djevojčica, kaže, kao odrasla s obitelji je otišla u Irsku i prilikom kratkog posjeta nazvala je Grozdanu i pitala za savjet za svoju kćerku, željela je znati kako da ju smiri. Rekla joj je da jedino može trčati za njom kao što je i Grozdana trčala za njom. Rekla joj je da joj se divi i pitala se kako je kao SOS mama mogla sa svima njima izaći na kraj.

S tužnim životnim pričama djece koja su s njom živjela u SOS kući, Grozdana se teško mirila. FOTO: Borna Jaksic/PIXSELL

U ovih 25 godina kroz Grozdaninu je kuću prošlo 22 djece. Svi oni danas su sretni, veseli, zadovoljni ljudi, s usađenim vrijednostima i odličnim temeljem za život. Ispričala je kako funkcionira život u Selu, u jednoj kući, posebno kad se zna da Grozdana ima i kći:

„To nije posao, to je poziv, to je život, bez obzira na to što se dobiva plaća, ide se na godišnji, dobivaju se slobodni dani. Kad SOS mame nema, mijenja ju SOS teta. Možete si to zamisliti kao samohranu majku s petero djece, ponekad i više ako je riječ o braći i sestrama. Moja kći živjela je s nama u kući. Nije ni čudno da je teško naći osobu koja može biti SOS mama jer potrebno je dosta žrtvovanja i prilagođavanja privatnog života životu u selu. Najvažnije je da SOS mama ima empatiju, ne može to svatko raditi. Meni se sve to poklopilo i moram priznati da sam jako sretna i zadovoljna, sa svom svojom djecom sam u kontaktu, većina njih me zove ‘mama’.“

Ponosna je na to da su svi izrasli u ljude koji su korisni članovi zajednice. Drago joj je kad se jave, pitaju za savjet, žele razgovor. Kad su bili u potrebi, uglavnom je Grozdana razgovarala s njima, kao i svaki roditelj, ponudila pomoć i savjet kako je najbolje znala:

„To je bilo svakodnevno, uvijek se nešto događalo. No, bilo je i većih problema ili u Selu, ili vezanih za školu, s vršnjacima. Kad SOS mama ne može sama onda u selu postoji cijela stručna služba – psiholog, pedagog, socijalni radnik, apsolutno sve što je potrebno kad se neka situacija ne može drugačije riješiti. No veliku većinu situacija rješavala sam sama, razgovorom. U kući smo imali jednu prostoriju, moglo bi se reći da je to bio vešeraj. Kad je netko od njih želio nešto sa mnom riješiti, porazgovarati, onda smo odlazili u tu prostoriju jer bi nas onda svi drugi ostavili na miru. To mi znaju sad spomenuti, da nikad neće zaboraviti tu prostoriju. U Dječjem selu nema škole, škola im je udaljena 500 metara i nalazi se u centru mjestu. U školu idu s lokalnom djecom.“

Višnja Matić, voditeljica stručnog tima SOS sela u Ladimirevcima, i Grozdana Poljak. FOTO: Borna Jaksic/PIXSELL

Budući da su s njom u kući živjela djeca s vrlo tužnim, teškim sudbinama, strašnim traumama, nije bilo lako nositi se sa svime time. Kaže da je na nju to utjecalo puno više nego što si sama želi priznati, jako je teško to proživljavala:

„Međutim, pred njima sam uvijek željela biti hrabra, zbog njih, bila sam sva u tome, kad god i koliko god im je trebalo. Kad bih ostala sama, onda su tu bile prisutne svakakve emocije, pa i plač. Teške su to sudbine, bilo je tu i suza i vikanja, trebalo je za svakog od njih naći način kako doći do tog djeteta, ali i vremena. Minimalno pola godine bilo je potrebno da se približim svakom od te djece, da ono stekne neku sigurnost, da se počne otvarati. To, naravno, ovisi i o uzrastu djece, pa bi onima koji bi bili malo stariji došli k meni trebalo duže da se prilagode, da se smire. Jedno dijete predškolskog uzrasta došlo je k meni, a ja ga pola godine nisam mogla niti dotaknuti, nije željelo nikakav dodir, nikakav kontakt. U tom trenutku potrebno je dati mu prostora, ne ići na silu unatoč tome što imate veliku želju pomoći mu. Danas je to odrastao čovjek i danas, kad priča o tome, uvijek kaže koliko mu je značilo to što je u pravom trenutku dobio prostor i vrijeme da se nosi sa svime. On me nikad nije zaboravio i danas me još uvijek toliko treba, a imao je kao dječak puno problema. Teško se prilagođavao, zbog njega sam često odlazila u školu na informacije, zbog pritužbi roditelja ili vršnjaka. Najviše je bilo problema i ‘koškanja’ s jednim dječakom, pa sam ja više puta razgovarala s majkom tog dječaka, da bi kasnije on dolazio k nama na igru, a moje dijete njemu. I nakon nekog vremena su se zbližili i od šestog razreda postali najbolji prijatelji. Ja sam jednostavno osjećala da on nije ni loš ni zločest nego da mu samo treba prići na pravi način. A svaki drugi, treći dan morala sam zbog njega u školu. Koliko god da mi je bilo teško zbog svega toga, nikad nisam ‘dramu radila’ i na tome mi on danas zahvaljuje.“

Ni u jednom trenutku, kaže, nije razmišljala na način „što meni ovo treba“, vrijeme je nosilo svoje, svaki dan je imao lijepih i loših trenutaka i situacija, ona je s djecom kroz sve to prolazila. Kad bi sve zaokružila, sa svima njima bilo joj je jako lijepo, a s obzirom na to da je sa svima ostala u kontaktu, da joj se svi jave, da se viđaju i pomažu, pretpostavlja da je i njima bilo lijepo s njom. Grozdana Poljak svoju je SOS kuću u selu prepustila novoj SOS mami, koju je šest mjeseci „uvodila“ u posao. Sve to dio je procesa koji se priprema godinama. „Budi dio koji nedostaje“ nova je kampanja SOS Dječjeg sela Hrvatska kojom se zainteresirane SOS mame, tate i tete poziva da se zaposle.

Višnja Matić, voditeljica stručnog tima SOS Dječjeg sela Ladimirevci, kaže da je nova kampanja započeta za oba Djećja sela, Lekenik i Ladimirevce, jer nekoliko mama odlazi u mirovinu pa je potrebno popuniti ta radna mjesta:

„Sve moramo unaprijed pripremiti za odlazak naših SOS mama jer one koje će doći ne mogu odmah početi raditi, potrebna je prilagodba, one moraju najprije određeno vrijeme provesti s mamama kao mentoricama. Selekcijski postupak je stručan i sveobuhvatan, a kad govorimo o Ladimirevcima, u nekoliko idućih godina šest mama odlazi u mirovinu. Ne idu sve odjednom, pa je sve to priprema za normalni tijek rada. Iskustvo nam govori da je teško pronaći osobe s takvom odgovornošću i spremnošću za takav način života, koji ipak zahtijeva neko odricanje. SOS mama je pružatelj usluga u našem sustavu, živi u SOS Dječjem selu, u jednoj od 16 SOS kuća, te vodi ukupnu brigu o jednoj SOS obitelji, koja uključuje u prosjeku petero djece vrtićke i osnovnoškolske dobi. Nakon osnovne škole ta djeca odlaze u naše SOS Zajednice mladih u Osijek, postoje dvije, ali velik broj njih dolazi vikendima i blagdanima u selo, posebno ako u kući imaju još braće i sestara.“

Kuća u kojoj je 25 godina živjela Grozdana Poljak, jedna od 16 kuća u SOS selu Ladimirevci. FOTO: Borna Jaksic/PIXSELL

Višnja Matić ističe da je trenutačno u SOS Dječjem selu Ladimirevci 16 kuća u kojima je 16 SOS mama i 16 SOS teta. U svakoj kući teta je mami najbliža osoba, najveća pomoć i podrška. Ona radi uglavnom osam sati dnevno, a ako SOS mama koristi slobodne dane ili godišnji odmor, SOS teta je u kući 24 sata umjesto mame.

Višnja Matić opisala je situaciju u sustavu socijalne skrbi i gdje se u tom sustavu „uklapa“ SOS Dječje selo. Da je sve kako treba biti, SOS Dječja sela bila bi idealan smještaj za velike obitelji, odnosno za više braća i sestara različite dobi:

„U domovima za nezbrinutu djecu djeca su smještena po skupinama, dakle ne gleda se uvijek da braća i sestre budu zajedno, često su, nažalost, odvojena. Mi smo imali obitelji s petero, šestero, sedmero djece koja bi onda sva bila smještena u istoj kući. Budući da nema kapaciteta, jer previše je djece bez roditeljske skrbi, ne može se nažalost uvijek brinuti o najboljem interesu djece nego se ta djeca smještaju tamo gdje ima mjesta. Mi bismo isto tako bili dobri za djecu koja nemaju biološke roditelje i kojima je važno da imaju osobu s kojom će izgraditi odnos privrženosti, jer u domovima je njih previše, ne postoji kuća u kojoj je ipak sve intimnije, kao što je to slučaj u Dječjem selu. Mi smo slični udomiteljskim obiteljima, ali njih kod nas ima nedovoljno, a naša je prednost u odnosu na udomiteljsku obitelj ta što SOS mame i SOS tete imaju 24-satnu pomoć stručne službe u Selu. Nas je šestero u stručnom timu, a imamo i vanjske suradnike. Mi smo u Selu svaki dan u svako doba i na raspolaganju da pomognemo svima kojima je pomoć potrebna. Djeca koja dolaze u skrb imaju sve više problema, sve su više traumatizirana, sve im se teže prilagođavati. Stoga je neposrednim pružateljima skrbi – mamama i tetama – potrebna dodatna stručna pomoć.“

U 16 SOS kuća u Ladimirevcima je, ističe, 81 dijete, jedno više od maksimalnog kapaciteta. Višnja Matić pojasnila je tko financira Dječje selo:

„Nas je prije u najvećem dijelu financirala međunarodna organizacija, ali otkad smo u EU počeli smo se samofinancirati pa se tako najviše financiramo donacijama građana. Oni sklapaju ugovor putem naših SOS predstavnika i mjesečno plaćaju određeni iznos, a kad se puno takvih malih iznosa zbroji, to nam na kraju bude najveći izvor prihoda. Država nas isto tako financira, manjim dijelom, resornom ministarstvu podnosimo izvješća, radimo prema svim standardima. SOS mame su zaposlene, imaju sva prava iz radnog odnosa. Bez obzira na to što je riječ o pristojnom iznosu, nema tog novca koji to može platiti ako to ne želite raditi. Netko tko će doći samo zbog plaće neće biti dobro, to mora biti neka druga vrsta motivacije i posvećenosti. Ne može to svatko raditi i upravo zato mi taj selekcijski postupak dugo i brižno provodimo. Moraš imati intrinzičnu motivaciju za taj posao, biti dobro sam sa sobom i imati kapacitet da primjećuješ male stvari koje će ti donijeti zadovoljstvo. Pogrešno je vjerovati da će ti djeca svaki dan pokazivati zahvalnost za ono što radiš, to ne rade ni biološka djeca. Te SOS mame najveću potvrdu za svoj rad i ljubav koju djeci pružaju dobiju tek kad ta djeca odrastu. Osoba koja je svjesna da svaka riječ i gesta puno znače toj djeci, a premda se to neće odmah vidjeti, djetetu će se tako prenijeti važne poruke presudne za njegovo odrastanje i život, ta je osoba prava za taj posao.“

Višnja Matić u sustavu je socijalne skrbi, kako kaže, dugi niz godina, a sad već više od 20 godina radi u SOS Dječjem selu Ladimirevci. Taj ju posao, kaže, zaista ispunjava:

„S radošću dolazim na posao, volim to raditi, a kad pronađeš posao koji te ispunjava onda radiš sebi dobro, a možeš puno toga dati i drugima. Kroz naš sustav pokušavamo dati podršku ne samo SOS mamama i tetama već i djeci, uz neposredan kontakt s njima. Oni znaju da smo tu za njih. S mamama radimo edukaciju, superviziju, antistres programe. Jako vodimo brigu o mentalnom zdravlju zaposlenika jer je posao iznimno zahtjevan i važno je voditi računa i o tome kako se osjećaju oni koji to rade. Jer samo ako se oni osjećaju dobro mogu drugima činiti dobro.“

A Grozdana Poljak, SOS mama koja je nakon četvrt stoljeća rada otišla u mirovinu, završava:

„Koliko god da je teško i zahtjevno biti SOS mama, to je ujedno i vrlo plemenito zanimanje. Zaista preporučujem svima koji osjećaju da mogu dati dio sebe za djecu, neka se jave, nova kampanja je počela. Znam da će sigurno biti sretne kad vide što je to. Ima teških dana, teških trenutaka, ali tko ih nema? Sve skupa u konačnici zaista vrijedi.“

Udruga SOS dječje selo Hrvatska provodi novu kampanju ‘Budi dio koji nedostaje’