Prvu kaznu za prebrzu vožnju u povijesti zaradio je Britanac William Arnold koji je vozio četiri puta brže od dopuštenog, a uključivala je i jurnjavu s policijom…

Walter Arnold naslijedio je obiteljsku inženjersku tvrtku William Arnold and Sons sa sjedištem u selu East Peckham u okrugu Kent na jugoistoku Engleske, koju je kasnije transformirao u londonsku tvrtku Arnold Motor Carriage Co, nakon što je udružio snage s Henryjem Hewetsona. Licencu za proizvodnju automobila Benz Velo dobili su 1895,  te su od 1896. do 1898. proizveli su 12 primjeraka s motorima vlastite konstrukcije.

Walter Arnold je 1895. također je iz Njemačke uvezao originalni automobil Benz, za čijim volanom je ubrzo zaradio svoju prvu kaznu za prebrzu vožnju, jureći seoskim cestama brzinom od 8 milja na sat (oko 12,9 km/h). Najveća dopuštena brzina u to vrijeme bila je samo 2 mph (3,2 km/h). Limit je dakle četverostruko premašen. Najveća dopuštena brzina tada je bila dio zbirke zakona pod nazivom “Zakoni o lokomotivama”, koji se ponekad nazivaju i “Zakoni o crvenoj zastavi”.

“Zakon o lokomotivi” iz 1865. navodi da cestovne lokomotive, koje su prema općem shvaćanju također uključivale prve automobile, mogu voziti maksimalnom brzinom od 4 mph (6,4 km/h) izvan grada, dok se u gradu primjenjuje gore spomenuto polovično ograničenje. Još jedan dio zakona koji je Walter Arnold zaboravio bio je propis da svakom “cestovnom lokomotivom” moraju upravljati najmanje tri osobe.

Ako je lokomotiva u pokretu, jedna osoba trebala je hodati najmanje 60 jardi (54,9 m) ispred vozila i koristiti crvenu zastavu kako bi upozorila druge sudionike u prometu, posebno pješake i jahače, na približavanje lokomotive. Dana 28. siječnja 1896. policijski službenik zadužen za održavanje reda u gradu Paddock Wood u Kentu primijetio je prekršaj. Uslijedila je potjera duga oko 8 km, prije nego što je policajac na biciklu uspio sustići Waltera Arnolda i zaustaviti ga.

Poduzetnik je nakon toga pozvan na sud da objašnjenje u četiri stvari. Jedan od prekršaja gospodina Arnolda bio je taj što je koristio “lokomotivu” bez konja, drugi je bio taj što u “lokomotivi” nisu bile najmanje tri osobe, treći je vozio preko ograničenja od 2 mph (3,2 km/h), a četvrti nije imao svoje naziv i adresa na motoru. Waltera Arnolda zastupao je odvjetnik Cripps, koji je tvrdio da su trenutni Zakoni o lokomotivama doneseni u vrijeme kad je postojanje automobila sličnog onom koji je vozio Walter Arnold bilo jednostavno nezamislivo.

Ukazao je i na slučajeve poznatih osoba koje su upravljale sličnim vozilima bez kazne. Da je sud odlučio da je motorna kočija gospodina Arnolda lokomotiva, tražio bi izračun kazne. Novinski isječak iz tog doba kaže da je sud tražio ukupno 4 funte i 7 šilinga od Waltera Arnolda za sva četiri kršenja Zakona o lokomotivama. Prema Bank of England, taj bi iznos trebao biti jednak današnjih gotovo 600 funti, odnosno 685 eura. Za veliku brzinu naplaćeno je samo 10 šilinga, odnosno manje od 55 funti, ili oko 63 eura.

Pomisao da biste danas dobili slično nisku kaznu za četiri puta veću brzinu u gradu od dopuštene vožnju 200 km/h u gradu je u najmanju ruku smiješna. Samo deset mjeseci kasnije na snagu je stupio revidirani “Zakon o lokomotivama na cestama” iz 1896., čime je stvorena nova kategorija vozila, takozvane lake lokomotive. Oni nisu podlijegali obvezi upravljanja strojem s tri osobe i mogli su putovati brzinom do 14 mph (približno 22,5 km/h).

Sukobi Waltera Arnolda sa zakonom nisu ga spriječili i nastavio je brzo voziti. Davne 1896. godine uspio je sudjelovati na prvoj godišnjoj utrci od Londona do Brightona. Premda je sljedeća utrka održana 1927. i pauzirana tijekom II. svjetskog rata, i dalje se smatra najdugovječnijim automobilističkim događajem na svijetu. Danas se zove London to Brighton Veteran Car Run.

Nastojanje da se postave razumna pravila za sudionike u prometu dio je povijesti automobilizma. Kao i Walter Arnold. Njegovi automobili temeljeni na Benz patentu bili su neki od prvih automobila u Britaniji. Sam Walter Arnold tada je zabilježen u Guinnessovoj knjizi rekorda kao prva osoba koja je kažnjena zbog prebrze vožnje. Izdavačka kuća nagađa da je brza vožnja možda bila marketinški trik kako bi se istaknuo početak proizvodnje njegovih licenciranih automobila od strane Waltera Arnolda.