U zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici “Sveti Ivan” započela je u studenom ove godine s radom prva hrvatska Dnevna bolnica za poremećaje prehrane. Prema posljednjim epidemiološkim procjenama, u Hrvatskoj od poremećaja prehrane boluje 40.000 ljudi. Anoreksija, bulimija i kompulzivno prejedanje psihički su poremećaji s visokom smrtnošću. Poremećaji ostavljaju teške posljedice na ljudsko zdravlje, a prema oboljelima vladaju brojne predrasude. Radi rješavanja ovog ozbiljnog problema, u Hrvatskoj se javila potreba za otvaranjem dnevne bolnice za poremećaje prehrane. Nacional je u bolnici razgovarao i jeo s pacijenticama. Iskusni tim psihijatara i psihologa upoznao nas je s programom. U tjednom programu “H(rana)”, predvođen psihijatrom Hrvojem Handlom, trenutačno je devet pacijentica. Dolaze u bolnicu svakog radnog dana i od jutarnjih do popodnevnih sati sudjeluju u brojnim radionicama i terapijskim grupama.

Pacijentice započinju dan rješavanjem straha kako bi ušle u program bliže same sebi. Osnovni preduvjet da dođu do potisnutih osjećaja i mogu same sebe uvidjeti jest opuštanje, odnosno mišićna relaksacija koju provodi Kaja Komesarović, viša radna terapeutkinja. “Pacijentice uče razliku između napetosti i opuštenosti, osvješćuju svaki dio svog tijela radi poboljšanja samopouzdanja”, kaže Kaja Komesarović. U bolnici su djevojke jedna zajednica unutar koje imaju svoje dužnosti – rade evidenciju, izvještavaju o učinjenome i slično. Psihijatar Hrvoje Handl vodi grupnu terapiju po sistemu Amerikanke Carolyn Costin, svjetski poznate stručnjakinje u liječenju poremećaja prehrane. “Grupa je usmjerena na razgovor o simptomima. Gledaju se sve razine simptoma jer su oni samo površinski, a ispod njih se nalazi emotivno i kognitivno.” Svaki dan Handl vodi i 45-minutne individualne terapije u kojima ima dugogodišnje iskustvo. “To je jedna od mojih najvećih radosti jer sam s individualnom terapijom i počeo u trenutku kad je u Hrvatskoj postojalo nerazumijevanje za tu vrstu terapije. Volontirao sam i radio privatno, a sada imam sreću da to mogu institucionalno raditi”, kaže Handl koji je prije završetka Medicinskog fakulteta diplomirao glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Provodi i art terapiju i terapiju filmom na temelju znanja o psihoanalitičkom i inozemnom artterapijskom iskustvu. Kako svaki poremećaj prehrane ima osjećajnu podlogu, raznim vrstama umjetnosti Handl izvlači te osjećaje. “Film možda najviše potiče emotivno u nama. Volim reći da je terapija filmom kao klasična drama Henrika Ibsena – uvijek se pojavi neki lik izdaleka koji uzdrma cijelu grupu. Tako i ja prikazujem filmove da pacijenticama potaknu određene emocije. Gledali smo, primjerice, film “Flawless” s Robertom De Nirom i Philipom Seymourom Hoffmanom. Svatko tko ga pogleda, znat će zašto smo baš taj film prikazali djevojkama.”

O osjećajima koje je prouzročio film pacijentice raspravljaju na ventilacijskoj grupi. Na artterapijskom principu Hermina Tomaić Marinić, viša medicinska sestra, vodi radionicu “hrana i osjećaji”, gdje se bave odnosom simbolike između hrane i osjećaja. “U nama postoji jako puno simbolike u jedenju – s kim i kada jedemo. Jedemo li da zadovoljimo glad ili da dođemo mami na ručak?”, kaže Hrvoje Handl. I navodi nekoliko vježbi: prikaz emotivnog života kolažem, davanje sebi imena prema emocijama, obraćanje svojem poremećaju. “Pacijentice uvijek kažu da u sebi imaju loš dio koji im potiče taj poremećaj pa ih učimo da mu se obraćaju, da žive više sa zdravim dijelom sebe. Djevojke imaju vrlo malo samopoštovanja. Ono nastaje kao neispravna valorizacija sebe i pretvara se u emotivni poremećaj. Kažemo im da donesu nešto od sebe doma, primjerice fotografije, pokažite nam se pa ćemo mi reći vrijedi li to ili ne. Zanimljivo je koliko samo u tom procesu shvate da vrijede i da imaju sreću u životu koju prije nisu vidjele”, ističe psihijatar Hrvoje Handl.

Ena Ivezić, profesorica psihologije, provodi s djevojkama dva puta tjedno po sat i pol kognitivno-bihevioralnu terapiju u kojoj se polazi od ideje da misli utječu na naše emocije. Djevojke rade na samopoštovanju, poboljšanju komunikacije, stvaranju ispravne slike o sebi, rade na emocijama i njihovoj kontroli, uče i o nekim strategijama nošenja sa stresom. “Osvještavamo disfunkcionalne misli i mijenjamo stilove razmišljanja, a potom emotivno doživljavanje i ponašanje. Radimo jako na tome da osvijestimo neke automatske negativne misli i da promijenimo njihov sklop razmišljanja”, kaže Ena Ivezić koja komunicira s pacijenticama, provodi razne vježbe i daje im domaće zadaće samomotrenja. “Praćenjem emocija koje su se javile tijekom dana i misli uz emociju s vremenom se mogu razviti pozitivnije misli i povećati kvaliteta života”, ističe Ena Ivezić.

U timu imaju i iskusnog kuhara Kolomana Tomšića, koji je prije radio u frankfurtskom hotelu InterContinental, a surađivao je i s poznatim hrvatskim kuharom Stevom Karapandžom. S Tomšićem pacijentice uče kuhati i zajedno jedu hranu koju im sprema. Redovito im se mjere i vitalne funkcije. “Djevojke koje imaju poremećaj prehrane strahuju od vaganja. U srednjim je školama stoga bitno pojedinačno vagati djevojke. Uz kontrolu hrane koju unose i mjerenje kilaže, pazimo i na broj elektrocita i elektrolita koji su smanjeni kod djevojaka koje povraćaju”, kaže Hrvoje Handl, koji je jako zadovoljan timom koji je okupio.

Zagrebački Centar za poremećaje hranjenja DEA savjetovao je većini sadašnjih pacijentica Dnevnu bolnicu na Jankomiru. Na preporuku DEA-e u bolnicu je došla i B. D. (20) iz Krapine koja već tri godine boluje od bulimije. “Sve je počelo krajem srednje škole. Mislila sam da ne vrijednim dovoljno ako ne izgledam dobro. A moja tadašnja slika o dobrom izgledu bila je iskrivljena. Normalna mi je težina oko 60 kilograma, a ja sam mislila da sam debela i kada sam imala 40. Imala sam potrebu povratiti sve što pojedem jer sam osjećala veliku grižnju savjesti nakon jela”, kaže B. D. kojoj se grižnja savjesti javlja i u bolnici, ali u puno manjoj mjeri. Zadovoljna je programom, nada se oporavku, a o svom iskustvu namjerava napisati knjigu kako bi pomogla djevojkama sa sličnim iskustvima.

Programi za djevojke s poremećajima prehrane jako su razvijeni u inozemstvu. Dobre programe u Europi, kaže Handl, imaju Njemačka, Portugal, Norveška i Nizozemska. Norveška, kaže, ima oko pet milijuna stanovnika, pet regija, a svaka od njih ima svoj centar za poremećaje u prehrani. Jedna od poznatijih europskih klinika je “Cegonha Retreat” u Portugalu. Vodi je Peggy Claude-Pierre, stručnjakinja koja postiže 90-postotno izlječenje pacijentica s poremećajima u prehrani. “Nju struka baš ne poštuje, ali treba liječiti ljude, a ne poremećaje. Mislim da se Peggy bavi ljudima i ima odlične rezultate. Kod nje su bile i neke Hrvatice koje su se oporavile. Primjenjuje metodu koja je jako emotivna. Tim djevojkama koje su pretežno regresivne i djetinjaste pristupa kao majka. Pruža im puno nježnosti i topline. Možete na YouTubeu vidjeti kako djevojku, kojoj je indeks tjelesne mase devet, drži zagrljenu i daje joj da jede na dudicu. Izvlači i takve djevojke koje su na samrti”, kaže Hrvoje Handl. U SAD-u izdvaja već spomenutu Carolyn Costin koja je procijenila da u toj zemlji ima oko 20 milijuna oboljelih. “Poremećaji u prehrani su u Americi komercijalizirani, a njihovo je liječenje unosan posao. Liječenje u trajanju od šest mjeseci plaća se tisuću dolara dnevno”, kaže Handl.

Na raširenost obolijevanja često jako utječu mediji i modna industrija. Hrvoje Handl navodi da su nedavno jedne hrvatske novine objavile fotografije djevojke koja ima 190 centimetara visine i mjere 90-60-90. Napisali su za nju da je plus size model. “Toj urednici, pronaći će se ako pročita ovaj tekst, poručujem da nije svjesna što radi kad objavljuje takve tekstove.”, kaže Handl. No ističe i jedan pozitivan medijski primjer, televizijski show “The Voice” u kojem je bitno kako netko pjeva, a ne kako izgleda. U današnjoj je kulturi jako važno dobro izgledati. Na YouTubeu ima mnogo videa djevojaka koje su učitale snimke samih sebe kako bi drugi komentirali kako izgledaju. Komentari su često jako ružni: “odvratna si”, “ubij se” i slično. Danas je jako popularan i takozvani “selfie”. “Selfie znači fotografirati se, staviti se na društvenu mrežu i izložiti komentarima o sebi. Zato naša Hermina Tomaić Marinić radi s pacijenticama individualne vježbe u kojima ih zatvara u prostor u kojem moraju devet minuta biti same sa sobom – bez mobitela, kompjutera, ičega. Imaju samo papir na kojem moraju zapisati svoje osjećaje”, kaže Handl i dodaje da je kultura emocija također loša. “Mi smo svi nastali od emocija, a često ne znamo ni što one znače. Nije netko kriv što ima određene emocije – nesvjesni je dio nas odgovoran za njih. Kad bi se ljudske emocije poštovale, živjeli bismo u potpuno drukčijem društvu”, kaže Hrvoje Handl. Djevojke su usamljene u svojim poremećajima, ne nailaze na razumijevanje okoline i zato postoji potreba da se ovakve bolnice otvore i u drugim hrvatskim regijama.

Psihijatar Hrvoje Handl poziva sve djevojke koje prepoznaju simptome poremećaja prehrane da 8. siječnja u 15 sati dođu u Dnevnu bolnicu na Jankomiru na prvi sastanak u vezi s novim programom. “Svima nam je u bolnici važno da iziđemo ususret ljudima koji smatraju da je psihijatrija nešto što je zatvoreno i gdje ljudi kao zombiji šetaju hodnicima. Pokazat ćemo im da nije tako”, kaže Handl. U pretprogramu se djevojke četiri tjedna upoznaju s timom i programom, nakon čega slijedi intenzivni program od dva mjeseca. Nakon kratke separacije djevojke ponovo dolaze u bolnicu jednom tjedno na terapiju koju vodi psihijatrica Branka Restek-Petrović. Program ukupno traje devet mjeseci. “Osobama koje boluju desetljećima dva je mjeseca nedovoljno da se izliječe, ali je dosta za redukciju simptomatike i promjenu životnog usmjerenja. Naš je program koncipiran tako da se bavi i prošlošću i sadašnjošću i budućnošću pacijenta. Važno nam je da u ovom kratkom programu pripremimo djevojke za život sa sobom i sa svojim poremećajem”, zaključuje Hrvoje Handl, osnivač Dnevne bolnice za poremećaje prehrane.