Ovog utorka, 26. siječnja, u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU bit će otvorena izložba “Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića” koja donosi novo i suvremeno tumačenje teme tijela, akta i erotike u opusu velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. Ideju za prezentiranje tog dijela Meštrovićeva opusa široj kulturnoj javnosti, inicirala je viša kustosica Barbara Vujanović iz zagrebačkog Atelijera Meštrović, koja je u suradnji s višom kustosicom splitske Galerije Meštrović Zoranom Jurić Šabić pokrenula novi ciklus tematskih izložbi iz fundusa Ivana Meštrovića unutar Muzeja Ivana Meštrovića, a na ovoj izložbi pridružio im se povjesničar umjetnosti Dalibor Prančević sa splitskog Filozofskog fakulteta.

BARBARA VUJANOVIĆ I PRANČEVIĆ pojasnili su zašto i kako danas kulturnu javnost uopće može šokirati ili iznenaditi tretman aktova i erotike, što su sve u istraživanjima otkrili unutar niza podtema u opusu slavnog kipara te zašto misle da upravo mlade generacije hrvatskih kustosa moraju raditi nove i ideološki potpuno neopterećene interpretacije Meštrovićeva opusa.

“Zorana i ja imale smo više tema koje smo iznijele kao prijedlog, a prva i osnovna je bila tema erosa, odnosno tjelesnosti, jer smo primijetile da koliko god je očito da je Meštrović figurativan i da mu je tijelo uvijek bilo u fokusu, te iako su se povjesničari umjetnosti time bavili, nikada to nije bila sveobuhvatna tema publikacije ili izložbe na ovaj način”, navodi kustosica Barbara Vujanović.

Kako se povjesničar umjetnosti Prančević u svojoj disertaciji opširno bavio različitim fazama Meštrovićeva opusa, njegov je odabir, kao jednog od autora izložbe, bio logičan, smatra Barbara Vujanović. Kustosica ističe da je autorska ekipa bila svjesna da će sama tema izložbe biti možda kontroverzna. “Dok smo radili na konceptu, pričali smo s nekim drugim kolegama i reakcije su bile dvojake. Neki su se čudili zašto uopće idemo u takav projekt. To nam je bio još veći izazov jer su mnogi smatrali da ta tema kod Meštrovića ne postoji”, pojašnjava kustosica.

“ZAISTA SMO IŠLI NA PROVOKATIVNOST, računali smo na mlađu publiku, ali sa željom da tu temu zapaze i stariji kolege, posebice oni koji su tvrdili da taj segment kod Meštrovića nije toliko važan. Međutim, mi se s tom tezom apsolutno ne slažemo, ali ne bavimo se na izložbi samo erotikom kao takvom, već temom tijela na svim razinama, ne samo narativno-deskriptivnoj. Jednako tako, bili su nam jako važni konteksti, osobito bečki period, odnosno Meštrovićev opus u prva dva desetljeća 20. stoljeća, kada je on doista bio izrazito provokativan, što je razvidno i u samom vizualu koji koristimo za izložbu. Govorim pritom o njegovim znamenitim ‘Udovicama’ iz 1909. koje su provocirale i bečku i drugu publiku, a mislim da provociraju i dan-danas”, tumači kustos Prančević koji u sklopu izložbe obrađuje temu “Nelagoda tijela – tenzije u prikazu: starost, erotizirani pathos, drugačija spolnost, neposredna putenost”.

Autori izložbe slažu se da je bizarno što danas, nakon svih stilova i pokreta u umjetnosti, od antike do suvremenih performansa, golo ljudsko tijelo uopće može izazvati negativne reakcije ili provocirati na nepoželjan način. “Da, ali ipak vidimo da može, upravo u ovom segmentu gdje mi nismo razriješili neke stvari, a to je upravo pitanje drugačije spolnosti. Koliko god se ekspresionisti bavili tom temom, to pitanje je još uvijek otvoreno. Kod Meštrovića postoji tema dviju nagih žena u zagrljaju… naravno, on je to zaogrnuo narativnom stranom, kroz pripovijest o Vidovdanu, ali ako se bavim čistom deskripcijom – onim što gledamo – ne znajući kakva je pripovjedna osnova tog djela, vidimo eksplicitno to što vidimo, moment nježnosti dviju žena. To očito provocira i danas”, ističe Dalibor Prančević. Ipak, autori se ne bave samo lijepom stranom estetike ove teme jer istražuju i kategoriju ružnog, propadanja i dekadencije tijela, kroz dvije skulpture, “Nevinost” i “Starost”, kao dvije figure, identično impostirane, kroz koje pratimo dva perioda jednog istog tijela.

NA IZLOŽBI JE NAJPRISUTNIJE ŽENSKO TIJELO, ali autori su htjeli uključiti i muške aktove. “Zanimalo nas je možemo li u umjetničkom, književnom i filozofskom narativu Meštrovićevih djela tražiti protutežu. Dakako da možemo; spomenuli smo Kosovski ciklus, junaci su bili ti koji su nosili akciju i priču, a žene su imale pasivnu ulogu, u oplakivanju i iščekivanju, kao Udovice. Kolega Prančević prvi put izvan svoje disertacije donosi to novo tumačenje, koje se može vidjeti i u skulpturi ‘Adam i Eva’ koju obrađujem. Bavila sam se primarno klasičnom, antičkom tradicijom, temu sam naslovila ‘Između dvaju Erosa i dviju Afrodita – klasično poimanje tjelesnosti’. Ta je antička potka iznimno prisutna i u suvremenoj umjetnosti jer svaka generacija umjetnika na svoj način interpretira i referira se na klasičnu antičku svijest. Tako sam u Meštrovićevu opusu prepoznala nekoliko izrazitih obrazaca i motiva; primjerice, ‘Venera pudica’ je varijanta klasične Venere koja se skriva prilikom pripreme za čin kupanja, kroz dvojaku temu čednosti i izazivanja promatrača jer ruke koje prekrivaju spolne organe istovremeno na njih usmjeravaju pažnju. Meštrovićev Adam sličan je antičkim herojskim junacima, ukazuje na aktivan, agresivan muški element. Ipak, postoji i muški anti-junak koji se osjeća ogoljeno, krhko, koji preispituje svoju muškost i tjelesnost, a u jednom svojem tumačenju prepoznala sam i Narcisa, kao mogući slobodniji interpretacijski okvir. Mnogo su mi koristile izložbe koje sam u zadnje vrijeme vidjela; u londonskom British Museumu, izložbu posvećenu grčkoj skulpturi i golom tijelu “Defining Beauty”, dok je izložba “Nude Men” u Beču bila više fokusirana na muško tijelo u suvremenoj elaboraciji. Dakle, zanimala su nas nova čitanja i tumačenja skulptura, od kojih će se neka djela prvi put vidjeti”, pojasnila je Barbara Vujanović.

DALIBOR PRANČEVIĆ SMATRA da je jako bitna dimenzija izložbe i kontekst opresivnosti same kulture prema spolnosti. “To je razlog što se u svojem tekstu dosta naslanjam na Freudove postavke, što je apsolutno u duhu vremena, vrlo prisutno, što se reflektira i u naslovu moje izložbene cjeline, s referencom na poznati Freudov esej ‘Nelagodnost u kulturi’. No izdvojio bih isto kao kuriozum Meštrovićeva opusa jedno djelo koje poradi objektivnih razloga neće biti izloženo, a to je skulptura ‘Amor i Psiha’; dakle, mitološka tema, ali u deskriptivnom smislu direktan prikaz vođenja ljubavi koje je zakriveno mitološkom temom. Ali znamo što zapravo vidimo. Važna su i tijela u grču, osobito mladih žena (Žrtva nevinosti, Strast), koja sigurno nose tragove opresivne kulture, jer kultura je uvijek u svojoj biti opresivna, sa svojim konvencijama i vrlo često ne dopušta otvoreno ispoljavanje spolnosti, čime se bavio i Freud. Pokušao sam u istraživanjima doći do podatka jesu li se Meštrović i Freud mogli susresti, ali nisam našao ikakvih dokaza za to, iako sam u Freudovu muzeju u Londonu pronašao u njihovoj biblioteci Meštrovićevu monografiju iz tridesetih godina 20. stoljeća koju mu je darovala književnica Camilla Lucerna. Dakle, Freud je znao za Meštrovića, a njegovo djelo u to vrijeme bila je svjetska činjenica”, navodi Prančević.

U SAMOM POSTAVU TROJE KUSTOSA nije se držalo stroge podjele po trima temama izložbe, već su djela u prostoru povezana kronološkom, tematskom i semantičkom sličnošću. “Mislim da će likovni postav izložbe koji je radio kolega Filip Beusan biti vrlo veliko iznenađenje. Nije oblikovao konvencionalne postamente, i nije se zadržao na uobičajenom muzejsko-galerijskom oblikovanju svjetla, već se za ‘oživljavanje’ skulptura poslužio kazališnim pristupom stvaranja prizora i stavljanja skulptura u međusobne korelacije. Skulpture se uvijek više-manje doživljavaju kao izlošci per se, a mi smo željeli oživjeti njihovu put i putenost, kao i kvalitetu materijala. Postav izložbe u Gliptoteci bit će četvrta razina interpretacije uz naše tekstove”, navela je kustosica Barbara Vujanović.

Splitska kustosica Zorana Jurić Šabić u svojoj interpretaciji “Požar čula” polazi od same umjetnikove biografije, gdje izvlači određena Meštrovićeva razmišljanja i o ženama, pristupu aktovima i tijelu, što je posebno karakteriziralo umjetnikov tzv. bečki period. U predgovoru kataloga izložbe Zorana Jurić Šabić navodi da su autori izložbe odabirom Meštrovićevih djela sa specifičnim erotskim nabojem, bilo skrivenim ili eksplicitnim, nastojali razotkriti intimnu ispovijest umjetnika te ponuditi novo čitanje koje izvore traži u Meštrovićevoj biografiji, mitskoj ikonografiji i duhu vremena. “U tom bečkom periodu postoji jedan crtež gdje umjetnik prikazuje sebe i svoju tadašnju nevjenčanu suprugu Ružu Klein u prisustvu krilate žene, što je vrlo indikativan crtež jer tadašnje društvo i kultura nisu bili naklonjeni izvanbračnom kontekstu”, ističe Dalibor Prančević, dok Barbara Vujanović također smatra da je autobiografski element izrazito važan i prisutan. “Umjetnici gotovo uvijek progovaraju iz vlastita iskustva, što se u mojem dijelu izložbe i teme vidi kroz skulpturu Prometeja. Nakon iskustva Drugog svjetskog rata umjetnik kroz tijelo i Prometejev krik daje dvoznačnu mogućnost ekstaze, ali i opraštanja sa životom. Tu je vidljiva strast s kojom se Prometej drži za život, a u tom periodu svjetske povijesti mnogi umjetnici posežu za antičkim mitološkim temama, o čemu je pisala britanska povjesničarka umjetnosti Penelope Curtis. Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća Meštrović je vrlo u duhu vremena i u tom kontekstu”, navodi Barbara Vujanović.

RECENZENT IZLOŽBE JOŠKO BELAMARIĆ u svojem tekstu pratećeg kataloga ističe da ova izložbena koncepcija i istraživanje donose mnogo novih i važnih spoznaja o tom segmentu Meštrovićeva djela “kao jednom od ključnih mjesta umjetnikova ukupnog opusa”, ističući vrijednost i inventivnost svih triju pojedinačnih kustoskih tekstova i interpretacija.

Na izložbi u Gliptoteci bit će prikazani i crteži koji su samostalna cjelina, a jednako tako nisu tek predlošci za kasnije skulpture, posebno cjelina crteža iz bečke faze umjetnika, među koje spada i motiv ljubavnika s krilatom zmijom. “Imamo i crteže koji se neposredno referiraju na skulpturu, primjer toga su ‘Dvije udovice’ i dva crteža na tu temu, od kojih je jedan nastao na omotnici pisma, što svjedoči da je kipar itekako razmišljao o samom motivu”, ističe kustos Prančević. Crteži su vezani i za kasnije umjetnikovo zagrebačko razdoblje, u kojem se Meštrović bavi temom ležećeg akta, sanjarenja, odmaranja, autorefleksije, pritajene erotike. “Postoji jedna zanimljiva serija crteža koja do sada nije bila izlagana i koju sam vezala uz ikonološko ishodište ‘Venere pudice’, dakle, kompozicijski je vrlo slična; umjetnik varira motiv stojeće žene čije su ruke obgrljene oko prsiju i posebnu pažnju usmjerava na položaj ruku, kao i njihov izgled i predimenzioniranost, atipično za njegov tadašnji stil”, navodi Barbara Vujanović.

Djela za ovu izložbu posuđena su primarno iz Galerije i Atelijera Ivana Meštrovića, Gliptoteke HAZU koja je partner u ovom projektu, ali i zagrebačkog Kabineta grafike HAZU te Galerije umjetnina iz Splita, kao i od nasljednika Ivana Meštrovića – Mate Meštrovića i Olge Holmberg, a kustosi zaključuju da bi voljeli znati postoje li nepoznati erotski crteži Ivana Meštrovića u nekim privatnim kolekcijama jer bi im to pomoglo i u budućem cjelovitom istraživanju te intrigantne teme.