Književnik Dubravko Jelačić Bužimski napisao je zbirku priča “Nezaboravne priče iz kavane Corso”, u kojoj je u finom doziranju fikcije i zbilje ocrtao Zagreb u doba kada su gradske kavane bile žarišta intelektualnog i umjetničkog života. Sličan podsjetnik na ljude koji su obilježili kulturnu povijest Zagreba, u svojoj kronici jednog intenzivnijeg života, dala je povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka i novinarka Marina Baričević u nedavno objavljenoj knjizi “Lica bez sjene: umjetnički ateljei”. Riječ je o vodiču kroz ateljee 23 značajna hrvatska likovna umjetnika, od kojih je najstariji, slikar, grafičar i scenograf Kamilo Tompa živio od 1903. do 1989. dok je najmlađi, slikar Ratko Janjić Jobo, rođen 1941. Ova biografska zbirka eseja nastajala je u pola stoljeća autoričina rada i obilaska radnih prostora i ateljea hrvatskih likovnih umjetnika.

Marina Baričević, dobitnica nagrade ULUPUH-a za životno djelo, rođena je 31. prosinca 1941. u Zagrebu, a diplomirala je 1968. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pohađala je kao apsolventica Vjesnikovu novinarsku školu, a 1969. je počela raditi na Radiju Zagreb, gdje je uređivala emisiju “Govorimo o likovnoj kulturi”. Od 1991. do 1994. bila je ravnateljica Fundacije Ivana Meštrovića, a kao novinarka pisala je i za Novi list i Feral Tribune. Njezino kapitalno djelo je knjiga “Povijest moderne keramike u Hrvatskoj”, a zbog svoje posvećenosti toj grani primijenjene umjetnosti izabrana je 1990. za članicu Međunarodne akademije za keramiku sa sjedištem u Genevi.

Kako je objasnila, u knjizi “Lica bez sjene” pisala je o onim umjetnicima koji su joj tijekom vremena postali prijatelji. Kaže da nije željela imati površan pristup koji bi se svodio na jako ime, a da nema anegdotu, uspomenu i sjećanje na umjetnika, nego je željela postići autentičnost: “Kada bi knjiga imala nastavak, a već ga ljudi traže, uvrstila bih Matu Benkovića možda zato što je jedan od naših prvih i najvećih kaligrafa, profesora pisma. Imali smo tek službene kontakte pa nisam željela remetiti laganiji ton u knjizi. Umjetnički atelje je izvorno, autentično, nepatvoreno mjesto izviranja svake ideje koja se poslije pretače u djelo. U ateljeu se može živjeti, stvarati, plakati, smijati, svi osjećaji i emocije mogu se izraziti. Tamo je opuštajuće, podsjeća na neki ladanjski život iako nema livade, pijucka se, priča, čitaju se novine. Lica bez sjene su lica umjetnika, ali i ateljea. I atelje ima svoje lice: ono gdje ima puno mačaka kao kod Pavla Perića ili puno bola kao kod Valerija Michelija. Najmanji atelje ima Ratko Janjić Jobo. Među zadnjim novim ateljeima je onaj splitski, Vaska Lipovca, gradio ga je sam autor po svom ukusu i to bez pomoći društvene zajednice. To mi je najdraži atelje, a dragi su mi i oni koji su nosili svoju patinu i plijesan, stari ateljei u kojima se nije pazilo da zidovi budu ofarbani ili ponuđena stolica čista”.

Slikar Ratko Janjić Jobo, o kojem je Marina Baričević također pisala u knjizi, kaže da je njegov atelje pomalo neadekvatan jer se nalazi na petom katu bez lifta. Što za njega znači atelje?

“Ljudima koji se ne bave slikarstvom draže je biti za kompjuterom nego u ateljeu, ali ako se radi o klasičnom slikarstvu, čak i o suvremenom, trebate imati mir. To je laboratorij u kojem vi možete manipulirati raznoraznim formatima i bojama. Atelje je prostor slobode u kojemu se umjetnik osjeća kao u svom gnijezdu. Kao što možete mehaničara prepoznati po tome kako drži alat, tako i slikara možete prepoznati po ateljeu jer je to odraz karaktera i senzibiliteta osobe. Ja sam odgajan u majstorskoj radionici Krste Hegedušića pa za mene atelje znači susretanje, ateljei su nešto kao azil za slobodnu misao. Mlađi povjesničari umjetnosti ne trebaju atelje, nemaju osjećaj da je atelje nešto što čuva vas i vašu intimu. Danas nema baš živih razgovora u ateljeima, to je velika greška jer se u razmjeni misli šire horizonti, ne samo umjetnika nego i onih koji se zaljubljuju u umjetnost.”

Marina Baričević istaknula je da je atelje početnica za svakog čestitog i znanja željnog kritičara i da bez kontakta s djelom nije moguće nešto objasniti. Kako kaže, danas više nema tog kontakta ni u galerijama, ni ateljeima, a umjetnici više ne trebaju kritičare osim za afirmativno pisanje:

“Neki plate da dobiju etiketu najboljeg i mirni su, danas se može naručiti što god se želi, kao kada kupujete tkaninu u dućanu, kritičar je izvršni radnik. Ne mogu govoriti o slici ako sam ju vidjela na pet sekundi, morate na licu mjesta u ateljeu vidjeti djelatnu tehniku, a također postoji niz anegdota vezanih uz atelje koje nigdje drugdje ne biste čuli. Danas se ljudi i ne druže, a nekada su iz tog druženja izlazile tajne. Primjerice, dečki, studenti oko Zlatka Price, povjerili su erotske crteže kiparici Stelli Skopal da ih čuva, a ona ih je kada je već bila jako bolesna dala meni da ih vratim onima koji su joj ih dali. Oni su već zaboravili da su to nacrtali. Takvi crteži mogu nastati samo u ateljeu jer tamo nema svjedoka, nikoga tko smeta tajni i umjetničkom radu. Danas ateljei nisu potrebni jer je umjetnost drugačija, za koncept i performans ne treba atelje, složiš pričicu na licu mjesta i ideš dalje. Postoji i ulica u kojoj se nalazi puno ateljea. To je Umjetnička kolonija u Voćarskoj ulici u Zagrebu koja postoji od 1919. do danas. Bila je najzgusnutija između broja 74 i 84. Vezano uz to, ostala mi je jedna živa slika: jednog ljetnog dana čuo se žamor kupača sa Šalate, a tada najstariji živući umjetnik, stogodišnji Mirko Rački, sjedio je u zimskom kaputu i kapi na broju 74. To je jedan vrlo slikoviti detalj: on je živio svoj život na plus 35 jer mu je bilo zima, a oni su se kupali i živjeli svoj život ne znajući da je jedan starac bio u blizini”.

S velikim hrvatskim slikarom, ove godine preminulim Josipom Vaništom, razmjenjivala je pisma od kojih su neka objavljena u njezinoj knjizi “Umjetnici kritičarki, pisma 1970.-2004.”. Kakvim je ona doživjela Josipa Vaništu i s kim je od spomenutih umjetnika bila najbliža?

“On je bio jedan veliki gospodin, akademik, ali postojala je neka brana, koprena, između svakoga sugovornika i njega. Rekla bih da je riječ o mirnoj naravi koja je plašila staloženošću. Najrađe ne bih opisivala Vaništu zato što ne znam bi li to bio istinit i iskren izvještaj. On je tu svoju mirnoću i staloženost mogao nositi kao pozu. Ne bih željela da me krivo shvatite, ali to je bilo kao da ste došli u muzej voštanih figura. Znam da ni moji kolege i kolegice nisu sigurni kakva je bila njegova prava narav. Pokazao se i duhovitim, čak u neku ruku i zavodnikom, imao je nekoliko lica. Pisma je pisao jer je to bilo u stilu pokreta Gorgona, oni su se izražavali pismima i to je bio dio koncepta, dakle, nije ih slao samo meni nego i mnogima drugima. Ne možete uvijek naći adekvatan izraz u svome djelu, slici ili skulpturi, nego se morate služiti i nečim drugim da biste istaknuli svoj program pa je tako pismo poslužilo gorgonašima. Najbliža sam bila s Pavlom Perićem i Valerijem Michelijem, oni su mi najdraži, iako su obojica bili kipari, izražavali su se oprečno, Perić je radio više minijature, a Micheli velike i potresne skulpture. Možda sam najviše od svih novinara održala pogrebnih govora, najviše umjetnika otpratila u vječnost. Ova je knjiga moja inventura: čitav život se družim s njima, red je bio da im se odužim nekim sjećanjem nakon pola stoljeća bavljenja ovim poslom.”

Smatra da je hrvatski kipar Vanja Radauš, koji je živio od 1906. do 1976., najznačajniji protagonist hrvatske likovne kulture 20. stoljeća:

“On je bio jedan veliki erudit i intelektualac. Kočila ga je možda njegova brzina htijenja i nervoza koja je priječila da nešto mirnije predoči iz svoje bogate riznice znanja. Kada je osvanula u Umjetničkom paviljonu njegova velika izložba ‘Panopticum croaticum’, koja se isticala po nadrealističkom pristupu krvavoj povijesti Hrvatske, koja je bila ekspresija bola, nitko nije mogao zaustaviti čuđenje i divljenje. Tada sam nadrealistički dio njegova opusa počela više proučavati, on spada bez daljnjega u najveće hrvatske kipare, pjesnike, intelektualce, novinare, medaljere, dotakao je gotovo sve discipline umjetnosti. Zadnja sam novinarka koja je razgovarala s njim i prva koja nije izabrala neki njegov crtež za uspomenu i kao dar od njega. Kada je u pitanju istina, ne trebam biti hrabra, ja sam takva, nema smisla da uzmem čovjeku crtež i ne stavim ga na zid. Uostalom, nikada nisam uzimala slike od umjetnika kao dar, uvijek sam ih kupila, iako su umjetnici snizili cijenu. Sve što vidite od umjetničkih djela u mojem domu kupila sam sama”.

Novinarstvo joj je, kaže, donijelo tugu i radost, dinamiku i sporost, ali i bolest. Kaže da bi bila loša novinarka kada bi broj njezinih posjeta ateljeima različitih umjetnika bio 23:

“Toliko je ateljea i umjetnika obrađeno u knjizi, ali mislim da sam posjetila barem stotinu ateljea isto toliko umjetnika. Kada je god događaj tražio novinara i tumača išla sam na teren, što je nerijetko značilo i atelje. Radio je najbrži medij, izvještava se u sekundi, ponekad sam radila noćni program u ponoć. Nisam imala slobodnog vremena. Novinarstvo mi je donijelo i strah, bilo je to vrijeme kontrola. No povrh svega, donijelo mi je puno toga lijepoga, što nigdje drugdje ne bih mogla ostvariti. Novinarstvo je jedna silno zanimljiva, skoro pa i umjetnička profesija. Informacija je ponekad kratka i bez duše, ali ipak donosi radost kada ju stvoriš. Dogodilo mi se jednom da me tadašnji urednik programa Radio Zagreba tražio da idem na Kongres antropologa, što sam odbila rekavši da ne znam ništa o tome. Odgovorio mi je da bi mi vratio novinarsku knjižicu da može jer novinar mora sve znati, a ako ne zna treba napisati bilo što. Odbila sam poslušnost i zabranio mi je putovanje na službeni put na jednu izložbu. Kada sam napisala ‘Povijest moderne keramike u Hrvatskoj’ to je bila prva takva knjiga u Europi, što je ostala i do danas. Radio mi je platio put na promociju u London, gdje je u knjižari koja je imala 48.000 knjiga održana i dvojezična promocija”.

‘Atelje je prostor slobode u kojemu se umjetnik osjeća kao u svom gnijezdu. Slikara možete prepoznati po ateljeu jer je to odraz karaktera i senzibiliteta osobe’, tvrdi Ratko Janjić Jobo

Prisjetila se još nekih anegdota iz svoje zanimljive i plodne karijere:

“Kada je umro slikar i grafičar Mirko Rački, zamoljena sam da dam slike sa sprovoda njegovoj udovici, gospođi Rački koja je tada živjela u Splitu. Moja prijateljica Olga Turina iz NSK i ja, došle smo joj tim povodom u posjet. U jednoj polumračnoj sobi, prepunoj tamnih slika, vidjeli smo u kutu hrpicu smeća. Činilo mi se da nešto svjetluca u tom smeću pa sam zamolila udovicu da pogledam. Pronašla sam Skizzenbuch Izidora Kršnjavog: to je bila skripta koju je sam nacrtao i napisao kako bi studenti što lakše shvatili predmet povijesti umjetnosti. Moja prijateljica odmah je prepoznala vrijednost toga, nakon čega je NSK to otkupio, a to je postalo jedna od njezinih vrjednijih akvizicija koja je slučajno iskrsla upravo našim posjetom udovici Rački. Također, slikar Nikola Reiser, čija je izložba sada otvorena u Galeriji Klovićevi dvori, poklonio mi je crtež partizana koji sam mijenjala za jedan ženski akt kipara Velibora Maćukatina kojem se sviđao crtež partizana. Kada sam vidjela u njegovu ateljeu crteže ženskih aktova, sve puteno i sočno, rekla sam mu: ‘Evo ti mog partizana, ti meni daj stražnjicu’. I tako smo se trampili. Reiser je bio veliki gospodin, kavalir, bio je neodoljiv. No ako je vidio da netko ima cvijet, uzeo bi ga toj osobi iz ruke jer ga je želio nacrtati pa ubrzo nije bilo ni njega ni cvijeća niti crteža. Što je radio s tim cvijećem? Valjda je uvenulo pa ga je bacio dok je crtež uvrstio među svoja djela. Bio je poznat po tome da je svakoj dami obećao ovjekovječiti njezin buket”.

Marina Baričević obitavala je u blizini značajne hrvatske slikarice i akademkinje Nives Kavurić-Kurtović koja je živjela od 1938. do 2016. U eseju-crtici posvećenoj njoj u knjizi “Lica bez sjene” napisala je: “Mi generacijski bliski, svi smo obitavali nedaleko jedine zagrebačke rijeke kojoj smo okrenuli leđa”.

Kakav je bio njihov odnos i kakvo je njezino sjećanje na tu neponovljivu umjetnicu?

“Ona je živjela na Cvjetnom naselju, a ja na Savskoj cesti. Imale smo obitavalište jedna blizu druge, okrenule smo leđa Savi, a danas smo svi okrenuli leđa Savi. Voda je poticajna, tješi i inspirira, a mi joj okrenemo leđa. Zagreb je specifičan negativan primjer grada u tom smislu. No da se vratim na Nives. Puno sam putovala, postojala je jedna klapa, da tako kažem, koju smo činili poznati hrvatski fotograf Mladen Grčević, arhitekt Vahid Hodžić i neki članovi Udruženja umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske. Počeli smo sami organizirati putovanja pa je Mladen Grčević napravio program puta u Meksiko, išli smo gledati piramide. Vraćali smo se i nosili sa sobom dijapozitive. I onda je Nives saznala za putovanje i fotografije i pitala može li doći vidjeti dijapozitive s putovanja. Svi smo se okupili kod mene doma, kako mi to ne bi bila velika čast? Osim toga smo obje bile isti horoskopski znak. Bila je vrlo seriozna, jedinstvena ličnost u našoj umjetnosti, ne samo zbog svog poetičnog i nadrealističnog izraza i velikog fundusa aforizama koje je pretakala u slike, nego i zato što se pokazala i kao velika intelektualka. Željela bih napisati knjigu o umjetnicima intelektualcima jer to nisu svi. Nives je bila snažna, neki ljudi su se bojali njezinih slika, nisu ih razumjeli, greška je u njima, a ne u njoj. Kada je bila bolesna, Ratko Janjić Jobo nosio joj je kataloge svih izložbi koje su tada bile u gradu jer nije željela ništa propustiti. To pokazuje da je znatiželja te skromne i diskretne osobe bila neugasla i da je uvijek tragala za svime što je novo.”