Objavljeno u Nacionalu br. 824, 30. kolovoz 2011.

Nakon pomorske nesreće medijski i politički pokrovitelji distancirali su se od Horvatinčića koji čami u šibenskom pritvoru

Iako su prošla gotovo dva tjedna od pomorskog sudara Tomislava Horvatinčića nedaleko od Primoštena, šibenski istražni sudac Branko Ivić dosad je ispitao samo njemačkoga državljanina koji je prvi dojavio nesreću. “Otišao je na godišnji odmor do 6. rujna, kad počinje saslušavati sve ostale svjedoke, njih 20-ak. Nakon toga, vjerujem, moj branjenik izići će na slobodu“, izvijestio je Nacionalove novinare Velimir Došen, jedan od Horvatinčićevih odvjetnika. Nijemac je kod istražnoga suca izvojevao prednost jer se njegov godišnji odmor u Hrvatskoj bližio kraju. Usto, učinio je fundamentalnu uslugu domaćem pravosuđu, bude li volje da se slučaj razriješi do kraja: ne samo da je prizor vidio vlastitim očima, nego je zgromljen fotografirao poprište zločina ili poprište “tragičnih okolnosti“ – već kako tko interpretira ulogu Horvatinčića u Hrvatskoj.

Jedno od većih iznenađenja u dosadašnjem popisu svjedoka jest ime splitskoga ugostitelja Nenada Teklića Bare, navodno, vrlo problematičnoga. Naime, u krugovima tajkunskoga glamura nitko ne bi rekao da se Horvatinčić i Teklić poznaju, kamoli da jedan o drugome imaju što reći. No u biografiji Tome Horvatinčića puno je mutnih tajni i čudnovatih savezništava, natkrivenih s trima apostrofiranim činjenicama o njegovim tvoračkim i herojskim uspjesima: u komunizmu je stvorio restoran Babylon, u postkomunizmu je Cvjetni trg pretvorio u garažno-potrošački prostor te pobijedio karcinom kostiju, uz bolnu kemoterapiju koja je trajala 182 dana.

HAVARIJA KOD PRIMOŠTENA razotkriva malu, zgrčenu dušu jednog graditelja koja je kalkulirala s materinskom zaštitom državne Vlasti, bankovnih kredita i svoga krhkog kapitalističko- medijskog bratstva. Zato gliser Santa Marina, koji je ovoga ljeta postao središnja kriminalistička tema, nikada nije imao samo upotrebnu vrijednost. Kupljen 2006., ulazio je u kolekciju Horvatinčićevih trofejnih stvari. Isti se gliser prošloga ljeta demonstrativno motao oko otoka Hvara, ugađajući TV-zvijezdi Dijani Čuljak. Zauzvrat je Horvatinčić u njezinim TVemisijama o zahvatima na Cvjetnom trgu imao specijalno povlašteni tretman. Nije čudno da se pronosi glasina, za sada ničim dokazana, da je riječ o novinarki kojoj se Horvatinčić obratio u prvim satima nakon primoštenske Havarije. Sve dok nije zaprimio kaznenu prijavu i rješenje o trajnom pritvaranju, Horvatinčić nije mislio na posljedice plovidbe uz obalu Primoštena. Bio je samo “u tranzitu“, kažu danas primoštenski mornari. On u vremešnoj dobi 63-godišnjaka i nakon dva pregažena braka, zatekao se u laskavom društvu crnokose 36-godišnjakinje maslinaste puti, na romantičnom krstarenju duž dalmatinske obale, o kojemu se trebalo pisati u ženskim novinama, izazivajući opću hrvatsku zavist. Onda se dogodio 16. kolovoza.

Toga jutra, u munjevitu isplovaljavanju iz lokalne marine Kremik, Horvatinčić se svojim 12-metarskim gliserom zabio u krmu znatno sporije talijanske jedrilice, koja se kretala pred njegovim nosom. Dvoje Talijana na romantičnom odmoru skončali su kao objekti obdukcijske analize: muškarac odrezane noge, žena odsječene glave. Uz sve glorificirane Horvatinčićeve poslovne prodore po kontinentalnoj Hrvatskoj, time je jedna biografija kumulirala matematički surovu činjenicu: samo za uzgrednim kretanjem Tome Horvatinčića danas se rasprostire trag od barem tri ljudska leša. Druga je stvar što se raniji slučajevi do sada nisu smjeli spominjati. Kako je moguće doznati od novinara jedne velike izdavačke kuće, žena koju je Horvatinčić ubio svojim automobilom 1980. ulazila je u medijske tabu-teme: bilo je nemoralno, kako rekoše nadležni urednici i izdavači, upozoravati na grijehe hrvatskih kapitalista u procvatu, na kaznena djela koja su ionako, zbog svoje starosti, izbrisana iz policijskih evidencija. Dan nakon havarije srušen je medijski tabu oko Horvatinčića, unatoč njegovim pokušajima da sebe, kao žrtvu, izjednači s mrtvim Talijanima.

Dobio je rješenje o pritvoru. Istodobno se pojavio Velimir Došen, vrlo praktični odvjetnik, bez imalo smisla za održavanje ružičastih javnih predodžbi. Kao nekadašnji šef šibenskoga zatvora i specijalist za kriminalce na odsluženju kazne, odvjetnik se poduhvatio zadaće da klijenta nekako izvuče iz šibenske ćelije. Nastao je preokret u kojemu se Tomo Horvatinčić, možda prvi put u životu, suočava sa sudbinom smrtnika koji nikada nije znao što čini, što govori i kome se obraća. No tijekom prvih sati nakon udara na talijansku jedrilicu još je reagirao po davno stečenoj tajkunskoj navici državnoga miljenika: spasiti svoju materijalnu imovinu i skupo plaćenu medijsku reputaciju.

“U pomorskom pravu postoji obaveza da se u slučaju havarije najprije spašava vlastiti brod“, kaže u razgovoru za Nacional Sem Žurić, jedan od iskusnih mornara koji su sudjelovali u evakuaciji Horvatinčićeva glisera Santa Marine na primoštensko kopno. Premda ni sam ne vjeruje da je žabar iz sjeverozapadne Hrvatske poznavatelj pomorskih običaja, Sem Žurić Horvatinčićevo ponašanje prepušta istrazi. Havarija je detektirana toga jutra, 16. kolovoza, malo iza 11 sati. Prije nego što se pokrenuo nadležni istražno-kazneni aparat, vijest je neko vrijeme strujala kanalima nadležnih servisa i institucija, pa su u šibenskoj policiji za havariju doznali u 11.45 od kolega iz splitsko-dalmatinske policijske uprave. Zato istražitelji pretpostavljaju da se sudar zbio oko 11.25.

Do tada je scenu uočio njemački nautičar, možda jedini neutralni svjedok koji Horvatinčiću ništa ne duguje: vidio je teško oštećenu jedrilicu bez posade nedaleko od otočića Barilca, koja se upaljenog motora vrtila oko svoje osi. Vidio je također Horvatinčićev gliser Santa Marina s dvoje neozlijeđenih i vrlo zauzetih ljudi. Dok je Nijemac nazivao hrvatske servise za krizne situacije, Horvatinčić je na jednom od svoja tri mobitela obavljao razgovor s Davorom Jelavićem, zagrebačkim ministrom graditeljstva, porijeklom s otočića Drvenika, od kojega je nesumnjivo dobio inicijalne instrukcije o daljnjim pozivima. Zato je na njegovu mobitelu ostao i jedan splitski broj. Riječ je, navodno, o splitskom skiperu koji će žabara podučiti da se plovilo s rupom od 20 centimetara mora uredno usidriti u najbližem plićaku. Kao najbliže kopno ukazao se otočić Maslinovik, gdje je Santa Marina na kraju pronađena pedantno usidrena. Pomorska policija iz mora je izvukla izmasakrirana tijela oko 14 sati.

Prema prvim obdukcijskim zapažanjima, bila su razrezana propelerom, a Horvatinčić ih nije ni pogledao. Već koju minutu kasnije neke od vodećih novinskih redakcija dobile su usmenu najavu iz zagrebačkog sjedišta Hoto Grupe da će se vrhovni gazda uskoro obratiti svekolikoj naciji, putem njegova vlastoručnoga priopćenja. U tom trenutku Tomo Horvatinčić i njegova romantična pratilja već su sjedili u primoštenskoj policijskoj postaji, njihov gliser dovučen je do kopna, trajao je očevid. Ali se još nije znalo tko će napisati kaznenu prijavu. I da li će je itko napisati.

PRIOPĆENJE JE STIGLO u redakcije u 14.22. Uz priznanje da je “sudjelovao“ u pomorskoj nesreći, svoje žaljenje spomenuo je četiri puta, odričući se svake odgovornosti. “Upravljački sustav broda je otkazao te u trenutku nesreće nisam njime mogao normalo upravljati i skrenuti sa smjera koji je vodio prema drugom plovilu“, stajalo je u tekstu, poslanom s poznate Horvatinčićeve mail-adrese. Štivo je shvaćeno kao priznanje izazivača nesreće, a ne žrtve nesretnih okolnosti. Utoliko je postalo bumerang za akciju Velimira Došena, koji se uključio u priču s dva računa o neuspješnim popravcima glisera i – demantijem vlastitoga klijenta. “Nije on pisao to priopćenje. Ne znam tko ga je pisao i zašto ga je pisao. Ionako je to priopćenje pravno i sudski irelevantno“, ponavljat će odvjetnik svim novinarima, pa tako i Nacionalovim. I doista, nevažno je što odvjetnik Tome Horvatinčića laže, nastojeći svoga klijenta izvući iz pritvora.

Ali Tomo Horvatinčić, skutren u šibenskoj ćeliji, zna: kažnjen ili oslobođen, nikada više neće biti dio solidarnoga tajkunskoga bratstva, koje je toliko uzdrmano političkom i ekonomskom recesijom da njegov lik i djelo postaju potpuno nevažni. “Ionako nije uživao osobito poštovanje među malobrojnim poduzetnicima koji se nisu oslanjali na državne poslove i političku zaštitu. Podnosili su ga, ali s dozom prezira ili barem suzdržanosti. Njegova tvrdoglavost i upornost počesto su ga činile osobom bez ikakvih skrupula“, kaže jedan od domaćih biznismena, koji je ostao vjeran vlastitim počecima: u komunizmu mali ugostitelj, danas je stvorio znatno šire i profitabilnije ugostiteljsko carstvo. Tomo Horvatinčić je primjer stalne metamorfoze koju je moguće pratiti kao ovisnost o učestalim reformama ovdašnjih režima. Kao završeni prometni tehničar, do 1972. radio je u zagrebačkom SUP-u na izdavanju vozačkih dozvola – vrlo moćna pozicija za ono doba u osvajanju korisnih veza, poznanstava i vječnih dužnika. Nakon sloma hrvatskoga proljeća emigrirao je u Njemačku. Navodno, bio je samo konobar, ali toliko marljiv i šparan, pričao je sam, da se vratio s uštedom od 280.000 DEM. Uštedu je uložio u Babylon, tada poznati riblji restoran između Zagreba i Samobora. Njegovi vršnjaci priči dodaju detalje koji svjedoče o Horvatinčićevu retuširanju. Prije svega, iz Njemačke se vratio s nekim starim mercedesom, bez prebite pare, pa je prije Babylona taksirao, loveći mušterije na Britanskom trgu. Babylon nikada ne bi otvorio bez Krunoslava Kiće Slabinca, koji je u projekt unio ne samo svoju tadašnju glazbenu slavu, nego i inicijalni kapital.

NADALJE, BABYLON nikada ne bi bilježio profitabilnost u uvjetima proklamirane uravnilovke da nije uživao nikada razjašnjene povlastice, koje će Tomo Horvatinčić nehotice odati puno godina kasnije: “Tada sam zapošljavao 15 ljudi, što nitko nije mogao. Zakon je bio takav da se smjelo zapošljavati samo pet ljudi. Imali smo dnevni promet od 15.000 DEM.“ Privilegiju je, kako danas veli, stekao zasluženo nakon brojnih nagrada za gastronomska postignuća. To je zanimljivije da je postojala stanovita vrsta klijentele, kojima su stajale na raspolaganju ekvivalentno privilegirane usluge. “Hrana je stvarno bila odlična, ambijent kičast, baš kako žabar zamišlja more. Ali kao osobiti desertni dodatak postojale su dvije sobice, koje smo od milja zvali sobe za brze razgovore“, sjeća se jedan od učestalih posjetitelja Babylona. Bila je to odskočna stepenica prometnoga tehničara u ovo što će postati kao titulirani građevinski magnat. Uz kojekakve političare, policajce, špijune, u Babylon je zalazio i Franjo Tuđman. Impresioniran Horvatinčićevom profesionalnom servilnošću, uključio ga je u organizacijski konvoj za pretvorbu otpisanih jugoslavenskih dinara u marke.

U sljedećem koraku instalirao je šefa Babylona u šefa Dinama, koji se u velikom prekrštavanju hrvatske stvarnosti imao zvati NK Croatia. Danas se vodi postupak protiv Horvatinčića za utaju Dinamova novca za vrijeme njegova direktorskog mandata. Do sada je prolazio nezamijećen. No od sada, nema sumnje, postaje slučaj rane antikorupcijske akcije. Postoji još mnoštvo drugih aktera sage o idealiziranom Tomi Horvatinčiću, među kojima ne treba zanemariti ni ulogu svih njegovih žena. Prva supruga Vesna naradila se uz muža kao konj. Druga supruga Nela gradila je njegov imidž napredujućega poslodavca. Pratilja s glisera Santa Marina dolazi iz Hypo banke. Upoznao ju je kao osobnu bankaricu koja je skrbila za njegov privatni tekući račun. Na gliseru se zatekla da vremešnoga tajkuna prezentira u punoj, neuništivoj vitalnosti. No fino tkani svijet hrvatskih iluzija, eto, srušila su dva talijanska trupla i jedan njemački očevidac.