U visokim pravosudnim krugovima bliskim Županijskom sudu u Zagrebu dodatno se učvrstilo uvjerenje da Državno sudbeno vijeće ima ambiciju kadrovirati u pravosuđu na neprimjeren način, uz pomoć tajnih dogovora, te da predsjednik DSV-a Darko Milković, inače sudac Vrhovnog suda koji je prije desetak godina bio zamjenik Mirjane Rigljan i Ivana Turudića, dvoje predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, nije tako neovisan kakvim se predstavlja. To potkrepljuju činjenicom da je upravo Darko Milković prije četiri godine bio jedan od četvorice kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, u vrijeme kada je o izboru predsjednika suda izravno odlučivala predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, odnosno kada je ona izravno predlagala Saboru kandidata za tu funkciju. I odlučivala o tome tko će uopće biti uvršten u red kandidata. No pitanje je je li o tome odlučivala posve neovisno i samostalno.

U prilog tvrdnjama kakvi su se sve pritisci vršili na predsjednicu oko izbora kandidata za predsjednika Vrhovnog suda ide i izjava predsjednika Zorana Milanovića koji je prije mjesec dana o tome govorio u svom obraćanju medijima na Cresu. On je tada rekao:

“Godine 2017. je Sessa, zadnji dan, predložen i izabran jer se nisu mogli dogovoriti i natjerati Kolindu Grabar-Kitarović koga da predlože. Dakle, zlostavljali su je, dala se zlostavljati. Zato do zadnjeg trenutka nije bilo kandidata. Ona je imala drugog kandidata. Tko je to bio, jel’ to bio Turudić ili netko treći, kao što mi ona kaže, i bi li ona baš sama predlagala Turudića ili je tu prste imao gospodin Šeksolog, činjenica je da se dogodilo to što se dogodilo. Sramota.”

Kandidati su tada bili Đuro Sessa, Ivan Turudić, Ante Perkušić i Darko Milković. Nacionalov izvor iz pravosudnih krugova sjeća se kako je Turudić tada demonstrativno povukao kandidaturu kada je shvatio da neće biti izabran:

“Kad je prije nekoliko godina Sessa na kraju izabran za predsjednika Vrhovnog suda, na konzultacije kod predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović bila su pozvana sva četvorica kandidata, a Turudić je demonstrativno odustao kad je čuo da je izvisio i da neće biti izabran, formalno zbog ‘pritisaka kojima je izložen zbog poznanstva sa Zdravkom Mamićem’. Međutim, bila je javna tajna da nije uopće u obzir mogao doći nitko tko nije blizak HDZ-u, odnosno za koga netko ne lobira. Turudić je kasnije predsjednici u pismu zahvaljivao što ga je ‘uvrstila u red kandidata’. Dakle, da bi uopće postao kandidat, i Milkovića je predsjednici morala predložiti neka od HDZ-ovih struja. On sada pokušava napraviti odmak od HDZ-a iako je bio kadar moćnog ličkog župana Darka Milinovića. Pa danas tvrdi da nema veze s politikom i da politika ne utječe na pravosuđe. Neka onda objasni kako je Kolinda Grabar-Kitarović saznala za njega i razmatrala ga kao jednog od kandidata za predsjednika Vrhovnog suda? Tko ga je gurnuo u igru? Nema jačeg dokaza da je blizak HDZ-u jer Kolinda inače ne bi ni znala za njega. Za Sessu se znalo tko ga gura, za Turudića također, za Antu Perkušića tvrdilo se da je blizak Ivici Todoriću, a Milkovića je evidentno gurala ta treća struja HDZ-a bliska Milinoviću.”

Milković je inače rodom iz Gospića, a njegov otac Božo Milković bio je pročelnik za komunalne poslove u Općini Perušić. I otac i sin našli su se usred afere 2012. kad je tadašnja kandidatkinja za šeficu Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Sanja Kalambura, nakon pritiska medija zbog kaznenog postupka koji se vodio protiv nje, izjavila da se za to mjesto nikada ne bi prijavila “da nije imala informacije da je njezin slučaj s optužnicom riješen”. Naime, protiv nje se na Županijskom sudu u Zagrebu vodio postupak temeljem optužnice USKOK-a da je kao nekadašnja voditeljica projekata i programa zaštite okoliša u Fondu trebala za općinu Perušić nabaviti kontejnere, kante i spremnike vrijedne 574 tisuće kuna, a iako su plaćeni, kontejneri navodno nisu bili isporučeni. Kako je tada pisao Objektiv, čovjek koji je potpisao da su kontejneri zaprimljeni bio je tadašnji pročelnik za komunalne poslove u Perušiću Božo Milković, otac tadašnjeg suca Županijskog suda u Zagrebu Darka Milkovića. Nekoliko dana nakon toga je sklopljen ugovor između Perušića i Fonda o zajedničkom financiranju kupnje kontejnera za odvojeno prikupljanje otpada u kojem je Fond sudjelovao sa 70 posto, odnosno 402 tisuće kuna. No, taj iznos je završio na privatnom računu Wernera Trautmanna.

Kada je Vlada odbila njezino imenovanje, Kalambura je izjavila da je “imala informaciju da je optužnica riješena”, ali je dometnula i sljedeće: “Prethodile su tome informacije da sam ja zapravo na neki način čista, kako su mi rekli. Ali, nažalost, kada bih vam rekla tko mi je to rekao, sebi bih dodatno zakomplicirala život.” Objektiv je tada pisao da je njezina veza vjerojatno bio sudac Darko Milković, otac Bože Milkovića. Darko Milković je ujedno bio i zamjenik tadašnjeg predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića. Na to mjesto došao je s Općinskog suda u Zagrebu, a index.hr pisao je da se Milković tamo “proslavio” presudom protiv bivšeg zaposlenika HT-a, i poznatog zviždača, Mislava Šutala, koji je otkrio nepravilnosti u radu tadašnjeg šefa HT-a Ivice Mudrinića. Šutalo je tvrdio da je ostao bez posla zato što je ukazao na kriminal Uprave i Mudrinića “težak čak dvije i pol milijarde kuna”, ali Milković je presudio da je njegov otkaz bio legalan.

No osim te dvije zaboravljene epizode, Milković je široj javnosti sve do sada bio gotovo nepoznat. To mu u visokim pravosudnim krugovima s kojima je Nacional razgovarao također stavljaju kao “otegotnu okolnost”, s argumentom:

“Taj čovjek ima 56 godina, a cijeli život je anoniman. Nitko za njega nije čuo dok nije postao predsjednik Državnog sudbenog vijeća.”

U tom kontekstu Nacionalovi izvori sada upozoravaju na ulogu Državnog sudbenog vijeća u imenovanju predsjednika najvažnijih sudova u državi te na njihove moguće manipulacije i dogovore ispod stola, barem kako oni to doživljavaju. Tvrde da se te manipulacije daju iščitati iz procedura te redoslijeda i načina odlučivanja u pojedinim važnim imenovanjima. Indikativnim prvenstveno smatraju činjenicu da je Državno sudbeno vijeće u istom danu objavilo četiri izuzetno važne odluke kao i odluku o raspisivanju novog javnog poziva za predsjednika Vrhovnog suda.

“Tog dana, 31. ožujka, objavljena je odluka o privremenom udaljavanju s dužnosti na rok od tri mjeseca sudaca Županijskog suda u Osijeku Zvonka Vekića i Darka Krušlina, zbog njihove povezanosti sa Zdravkom Mamićem, što je bila tema od iznimnog javnog interesa. Istog dana objavljene su odluke o izboru predsjednika Visokog kaznenog suda, predsjednice Općinskog građanskog suda te o poništenju natječaja za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. No, odgovor na pitanje zašto je toliko značajnih odluka donesen u jednom danu je vrlo logičan. Pa zato da jednu vijest prekriješ drugom, kao u klasičnom PR-u. Jer taj su dan svi pričali samo o tome kako Turudić nije izabran za predsjednika Visokog kaznenog suda, a posve je u drugom planu ostala odluka o poništenju natječaja za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. A tek negdje u trećem planu je bila odluka o izboru nove predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu.”

Upravo u odabiru nove predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu Nacionalovi pravosudni izvori vide zametak onoga što nazivaju “trgovinom” i “dogovorom ispod stola”.

Na toj 52. sjednici Državnog sudbenog vijeća, održanoj 31. ožujka 2021., za novu predsjednicu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, vjerojatno najvećeg suda u državi, odabrana je Petra Kušević Fraculj iako se na novi mandat natjecala i dosadašnja predsjednica tog suda Jadranka Liović Merkaš. Što je presudilo da ona, po mišljenju članova DSV-a, ne dobije priliku za još jedan mandat? Nacionalov izvor to objašnjava ovako:

“Nova predsjednica bliža je Goranu Goluži, članu DSV-a koji je ujedno i sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu. I znate kako to ide, svakom članu DSV-a najbitniji je sud s kojeg dolazi ili uz koji je profesionalno ili lokalpatriotski bio vezan. Pa on kaže: glasajte vi ovdje za moju kandidatkinju, a ja ću onda kod izbora predsjednika nekog drugog suda glasati za onoga koga vi hoćete. Ili neka članovi DSV-a lijepo objasne po kojim kriterijima dosadašnja predsjednica više nije izabrana, a neka druga je. Naravno, ne možemo znati njihove dogovore u četiri oka, ali nije slučajno da se prvo glasalo o predsjednici Općinskog građanskog suda, a s izborom predsjednika Županijskog suda se malo pričekalo. Nije slučajno da su glasovi članova DSV-a bili raspršeni između više kandidata kako se ne bi moglo reći da je jedan kandidat dobio četiri ili pet glasova da može ući u drugi krug. Valjda da se u novom natječaju jave kandidati koji su njima po volji.”

Na sličan način Nacionalovi izvori objašnjavaju i još dvije, po njima nelogične, odluke DSV-a:

“Zašto nije još izabran predsjednik Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, iako je izbor bio relativno lagan? Na natječaj su se prijavile samo dvije kandidatkinje, Sanda Bramberger Ostoić i sadašnja v.d. predsjednica Jasna Zoretić Rendulić. Zašto na prošloj sjednici nisu tu točku stavili niti na glasanje? Po mom skromnom mišljenju, zato što još nema deala. Jer teoretski, ako želite izabrati predsjednika Općinskog kaznenog suda, zašto je lani izabran v.d.? Zato što još nije napravljen deal, tko će koga, tko koga gura, nije još napravljena trgovina. Ako si neovisan član DSV-a, onda ne bi trebao biti problem izabrati najboljeg kandidata od onih koji su se javili na natječaj. Ali ne, oni žele kadrovirati. U tome je poanta.

Žele znati kome pripadaju ljudi koje biraju i koje ciljeve žele provoditi. To govori i o tome zašto bi netko tko je 50 godina bio anoniman sada odjednom uopće želio ući u tijelo koje o svemu odlučuje. Čini mi se da se tako stvara grupacija koja kadrovira u pravosuđu u točno određenom smjeru, slično kao što je to bio slučaj krajem 90-ih u vrijeme Ante Potrebice i Mile Vuković, kada je ta grupacija potajno kadrovirala.”

U tom kontekstu Nacionalov izvor promatra i natječaj za izbor novog predsjednika Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, koji je u tijeku, a dosadašnji predsjednik Mario Vukelić ne može se više kandidirati jer mu istječe mandat.

“Riječ je o vrlo bitnoj poziciji. Očekujem da će prijedlog dati Mirta Matić, članica DSV-a koja je ujedno sutkinja Visokog trgovačkog suda. A onda će se o tom prijedlogu odlučivati ovisno o dogovoru. Već znamo kako to ide: glasajte vi za ovo, ja ću zauzvrat za ono, slušajte vi mene na mojem terenu, ja ću vas na vašem.”

Jer, prema tvrdnjama tog izbora, članovima DSV-a svakako je jedno od najvažnijih imenovanja ono predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. I zato je, smatra, potrebno zadovoljiti sve apetite prije nego što to pitanje ponovno dođe na dnevni red.

O tome da se u pozadini odluke o poništenju natječaja za izbor predsjednika Županijskog suda u Zagrebu krije zakulisna igra DSV-a i želja da se pojavi neki njima prihvatljiviji kandidat, možda čak i aktualni v.d. predsjednika suda Vjeran Blažeković koji je na sporan način postao sudac tog suda, pa je zato i povukao kandidaturu za predsjednika, Nacional je pisao u pretprošlom broju. Jutarnji list objavio je u nedjelju intervju s predsjednikom DSV-a Darkom Milkovićem u kojem kroz pitanje u kojem se pozivaju na pisanje Nacionala iznose i dosad nepoznatu informaciju da je čak pet članova DSV-a u kutiju ubacilo nevažeće izborne listiće. Što zapravo dodatno upućuje na moguće tajne dogovore. Međutim, Milković se oglušio na taj dio pitanja te je samo ponavljao da “jednostavno nitko od kandidata svojim programom i nastupom nije uspio uvjeriti većinu u DSV-u da baš on treba biti izabran”. Informacije o sucu Vjeranu Blažekoviću, koje je objavio Nacional, nazvao je špekulacijama i ustanovio kako “postoje ozbiljne indicije da iza toga članka u Nacionalu stoje osobe iz kruga jedne od kandidatkinja na tom natječaju”.

Nacional je tada, međutim, objavio sljedeću izjavu jednog od pravosudnih izvora:

“Nije postojao nikakav opravdani razlog da nitko od šestero kandidata za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu ne bude izabran. Osobno sam preferirao sutkinju Maju Štampar Stipić, ali hajdemo nju izuzeti da ne bi ispalo da sam subjektivan. Bilo je više solidnih kandidata. Da je bilo tko izabran, ne bih ništa rekao jer su to sve respektabilni kandidati. Ali nije izabran nitko. Što nedostaje istražnom sucu Krešimiru Devčiću, ujedno glasnogovorniku tog suda, koji je više nego pristojan kandidat? Ili pak Mireli Mijoč, predsjednici Građanskog odjela i bivšoj dugogodišnjoj predsjednici Općinskog građanskog suda u Zagrebu?”

Da su kandidati i osobno razočarani odlukom DSV-a potvrdili su izjavama za Dnevnik HRT-a prije desetak dana. Sutkinja Maja Štampar Stipić izjavila je sljedeće:

“Moram reći da je pomalo neobično da baš nitko od šest kandidata nije izabran od strane članova Državnog sudbenog vijeća. Mislim da nije dobro da Županijski sud, kao najveći sud u Hrvatskoj, gdje se vode zaista najteži predmeti, nema predsjednika.” Sutkinja koja je između ostalog presudila bivšem premijeru Ivi Sanaderu neće odustati te će se prijaviti i na novi natječaj, ali neki od njezinih protukandidata nisu sigurni hoće li se ponovno javiti. Glasnogovornik suda Krešimir Devčić bio je vrlo otvoren u svojoj izjavi HRT-u: “S obzirom na rezultate glasanja sad na ovom posljednjem natječaju i način na koji su članovi DSV-a glasali, evidentno je da se traže novi ljudi i ja mislim da će to na neki način biti poziv novim sucima.”

Time je Devčić zapravo neizravno potvrdio tvrdnje Nacionalovih izvora koji su upozorili da poništavanjem natječaja bez opravdanih razloga DSV zapravo prekoračuje svoje ovlasti jer njihov posao nije kadroviranje u pravosuđu, već odabir onih kandidata koji su se prijavili na natječaj.

Predsjednik DSV-a Darko Milković za HRT je dao znakovitu izjavu kako će u novom natječaju predsjednik suda biti izabran, pa čak i ako se prijave isti kandidati. Nacionalov izvor na to je komentirao:

“Kako on zna što će biti, a nisu ih mogli izabrati prvi put. Znači da nešto znaju i nešto kreiraju – ili su se prepali stavova javnosti jer su prozvani za svoje postupke. Jer oni se očito bave traženjem kandidata, a ne raspisivanjem natječaja. Glume da je sve jako transparentno i čisto, a sve je podložno dogovorima klanova unutar DSV-a. Oni odlučuju o sudbinama ljudi i tome kako će izgledati hrvatsko pravosuđe, a kriju se iza anonimnosti jer njihovih fotografija nigdje nema. Zna li itko kako izgleda taj Goluža ili pak, na primjer, Gordana Jalšovečki, zamjenica predsjednika DSV-a? Pa čak je i predsjednik Milanović nedavno rekao da on kao predsjednik države ne zna tko su ljudi koji sjede u DSV-u, osim možda jednog profesora i dva političara koje poznaje. Jedna od članica DSV-a je, primjerice, i Lidija Vidjak, sutkinja koja je s Općinskog građanskog suda u Zagrebu ‘skočila’ na Županijski sud i odmah je imenovana za šeficu Kaznenog odjela II. stupnja, bez da je imala jednu jedinu raspravu na Županijskom sudu. Direktno ju je postavio Turudić. I ona bi sada trebala biti neovisna. Javnost treba saznati tko su ti ljudi koji odlučuju o svemu, a nitko ne zna za njih. To su šverceri kroz život.”