Objavljeno u Nacionalu br. 822, 2011-08-16

Razdoblje od 2008. do 2011. izgubljeno je za Hrvatsku. Ono što je buknulo u ljeto 2008. traje i danas, kad je na pomolu nova kriza u kojoj će najgore proći ionako desetkovan srednji sloj građanstva

Budimo realni, dužnička kriza najrazvijenijih zemalja svijeta sasvim sigurno ne pridonosi vraćanju optimizma ni na svjetskim burzama ni u realnom gospodarstvu. Opasnost od nove recesije sasvim je realna, ali ne bih se usudio prognozirati hoće li nas doista i zadesiti nova kriza. Nama u Hrvatskoj svako novo povećanje panike i neizvjesnosti na svjetskim tržištima silno šteti i zato opasnost od izbijanja nove krize nositelji ekonomske politike moraju shvatiti krajnje ozbiljno. Osobno mislim da bi posljedice izbijanja nove krize, posebno u slučaju da i ovaj nalet dočekamo potpuno nespremni, mogle biti zaista katastrofalne po naše društvo”, ispričao je za Nacional ovih dana Ivan Ergović, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca i vlasnik Nexe Grupe.

ERGOVIĆEVO MIŠLJENJE posebno je zanimljivo u situaciji kada recesija u Hrvatskoj traje tri godine, a na pomolu je nova gospodarska kriza, koja je opet započela u SAD-u, i u sve ga nekoliko tjedana proširila se na Italiju, Francusku i još nekoliko zemalja. Veliki su izgledi da se među njima nađe i Hrvatska, pa se postavlja pitanje kolike će to probleme donijeti, jer i sadašnji su ionako zamalo izazvali kolaps. Naime, tri godine nakon početka velike ekonomske krize, situacija u Hrvatskoj višestruko je lošija nego u ljeto 2008. kada je postalo jasno da država ulazi u recesiju. Podaci pokazuju koliko je Hrvatska nazadovala: BDP je smanjen za dvije milijarde eura i tri godine je u padu, vanjski dug narastao je za šest milijardi eura, broj nezaposlenih veći je za 60.000, a inozemne investicije manje su približno 19 puta i pale su s 2,2 milijarde na svega 112 milijuna eura.

NIŠTA BOLJA SITUACIJA NIJE ni na psihološkom planu, jer i ona pokazuje golemu depresiju izazvanu recesijom, a da sve bude gore, pesimizam građana je u porastu. Tako je u istraživanju agencije GfK iz sredine 2009. gotovo 50 posto hrvatskih građana izjavilo da osjeća negativne posljedice recesije, u sličnom istraživanju 2010. broj se popeo na 70 posto, a rezultati objavljeni 1. kolovoza ove godine pokazuju da čak 79 posto građana i njihovih obitelji trpi zbog gospodarske krize u zemlji. Za predsjednika HUP-a sadašnja ekonomska situacija rezultat je slabe reakcije na krizu: “Ova kriza jasno je pokazala da su svi oni koji su odlučili reagirati na prve znakove krize i koji su pravodobno proveli nužne reforme kako bi povećali fleksibilnost, učinkovitost i održivost gospodarstva brže iz krize izašli i vrlo brzo počeli svojim građanima vraćati životni standard kakav su imali prije krize. U Hrvatskoj to još uvijek nismo učinili, pa se i kriza produžila, a prema svim relevantnim pokazateljima, još uvijek traje. Zbog izbjegavanja nužnih reformi i rezova, gospodarstvo koje smo uspjeli očuvati sada je dodatno oslabljeno, neotporno na eventualne nove šokove”, smatra Ergović. Problem je u tome da stiže nova kriza koja prijeti još težom situacijom. Stvari nikada nisu tako loše da ne bi mogle biti još gore. Tako je na nedavnom okruglom stolu koji je organizirala Hrvatska gospodarska komora zaključeno da će se posljedice financijske krize još dugo osjećati. Hrvatska se najsporije oporavlja od svih tranzicijskih država, a kriza se manifestira i kroz umjerenije stope rasta kreditiranja, selektivniji sektorski raspored kreditiranja i veliku osjetljivost na rizik. Iako banke raspolažu relativno velikim sredstvima likvidnosti, bit će potrebni dodatni napori da se realni sektor prilagodi novim okolnostima i iskoristi raspoloživ novac za nove investicijske projekte.

U Hrvatskoj je sve započelo prije tri godine, negdje sredinom ljeta 2008. kada su se počele osjećati posljedice krize koja je najprije zahvatila SAD, a potom i većinu zemalja Europske unije. Postalo je očigledno da najveća opasnost hrvatskoj ekonomiji prijeti od nedostatka kapitala. Bila je to izravna posljedica globalne financijske krize i nelikvidnosti među bankama, koje su počele usporavati novčane plasmane namijenjene investicijama. Kao što je tada najavio Nacional, u takvoj situaciji došlo je do pada potrošačke moći i, posljedično, gospodarskih aktivnosti, pa je postalo jasno da će poduzetnici kada ne budu mogli financirati troškove poslovanja, morati zaustaviti investicije, smanjit će se prodaja, prihodi i zarada te će i država ubirati manje novca od poreza. Da bi opstale, tvrtke će morati smanjiti troškove. Kao i uvijek, prvi na udaru naći će se radnici, a kada počnu otpuštanja, povećat će se socijalni izdaci države i samim time trošak državnog proračuna. U tekstu je objavljena sumorna prognoza o opasnosti da 50.000 radnika ostane bez posla. Ono što se dogodilo, bilo je, nažalost, još gore jer je broj nezaposlenih porastao za više od 70.000, a zbog neplaćanja države još nekoliko desetaka tisuća ljudi mjesecima radi, ali ne primaju plaće.

NO U TADAŠNJOJ HDZ-OVOJ VLADI nije se reagiralo na najavu krize. Upravo suprotno, tadašnji premijer Ivo Sanader i ministar financija Ivan Šuker odbacivali su upozorenja i mjesecima tvrdili da u Hrvatskoj nema nikakve krize. Sanader je to tvrdio sve do prosinca 2008. kada je i u intervjuu za New Europe osporio realne događaje: “Hvala bogu, Hrvatska nije zahvaćena globalnom financijskom krizom. Mi smo mala ekonomija u odnosu na velike europske zemlje, ali to ne znači da smo izvan tokova svjetske ekonomske krize. Odnosno, nismo u financijskoj, nego ekonomskoj krizi koja bi se mogla odraziti na Hrvatsku. Trenutačno se borimo da očuvamo zaposlenja, no mislim da će se financijska kriza odraziti na bankarski sektor”, hvalio se Sanader.

BILA JE TO JOŠ JEDNA SLABA prognoza tadašnjeg premijera, ali nije bio usamljen. Bivši ministar financija Ivan Šuker optimistično je najavio 2008.: “Pozitivni trendovi u hrvatskom gospodarstvu se nastavljaju i u Hrvatskoj jednostavno nema nikakve krize, jer da je tako, sigurno ne bi došlo do ovogodišnjeg smanjenja deficita državnog proračuna, nego bi došlo do njegova povećanja.” Šuker je za 2008. obećao ekonomski rast od šest posto, a ispalo je tri puta manje. Ivan Šuker ni nakon dvije godine od početka krize nije odustao od optimističkih prognoza. Prije točno godinu dana hvalio se Vladinim rezultatima gospodarske politike, a 2011. nazvao je godinom izlaska iz krize i gospodarskog oporavka, dok je za tadašnji rebalans ustvrdio da predstavlja kvalitetnu podlogu upravo za proračun za 2011. godinu. Prije nekoliko tjedana HUP je kao izlaz iz krize donio plan gospodarskog oporavka do 2015. godine. U programu su iznijeli skup mjera za smanjenje troškova poslovanja, jačanja industrije i izvoza te jačanja malih i srednjih tvrtki. Predložene su reforme sustava javnih i državnih poduzeća, obrazovanja i pravosuđa, kao i reforme javnih financija, što su – prema poslodavcima – ključni problemi Hrvatske.

Iako su u HUP-u uvjereni da će dosljedno provođenje njihova prijedloga, bez preskakanja bolnih rezova, pokrenuti gospodarstvo, vratiti optimizam društvu i povećati otpornost na vanjske šokove, od političara su primili isključivo načelnu podršku. Bivši SDP-ov premijerski kandidat Ljubo Jurčić bio je među prvima koji su još u jesen 2008. upozoravali na to da Vlada nema strategiju za suočavanje s krizom. U to vrijeme se suprotstavio politici smanjivanja plaća i umjesto toga predložio prestanak financiranja neisplativih projekata, poput sportskih dvorana ili Pelješkog mosta, i okretanje domaćem tržištu. Pojednostavljeno, predložio je svojevrsnu protekcionističku politiku kojom bi se stanovništvo stimuliralo na kupnju domaćih, a ne inozemnih proizvoda. Vlasti ga gotovo ni u čemu nisu poslušale. Tri godine kasnije, kada svijetu i Hrvatskoj prijeti nova kriza, Ljubo Jurčić podsjeća da je, jednostavnim riječnikom, kriza nastala jer se proizvodilo puno više vrijednosnih papira i novca nego roba i dobara. Sve su skrivili privatni financijski špekulanti koje su Amerika i ostale države išli spašavati pomoću vrijednosnih papira koji, također, nisu imali pokrića, a posljedica tako pogrešne politike je trenutačna kriza.

“HRVATSKA NIJE IZOLIRANA, pa će i ona osjetiti novu svjetsku krizu, ali njezine posljedice, vjerojatno, neće biti preteške”, smatra Jurčić. “Naše gospodarstvo malo izvozi, tako da neće previše osjetiti pad potrošnje na europskim tržištima, a ionako je 80 posto problema s kojima se suočavamo posljedica vlastitih strateških pogrešaka, a ne događanja u svijetu. Kriva je politika koja forsira uvoz i potrošnju, umjesto proizvodnje, iako imamo dobre potencijale u drvnoj i kemijskoj industriji, turizmu, brodogradnji i još nekim sektorima. Nije rješenje u rezanju troškova i plaća, nego u stvaranju uvjeta da se isplati raditi, proizvoditi i izvoziti. Kada bi se to uradilo, Hrvatska bi iz krize izišla za dvije godine”, uvjeren je Jurčić. No čini se da je izgledniji scenarij prema kojem će Međunarodni monetarni fond i banke, nakon parlamentarnih izbora u prosincu, od nove vlade moći zatražiti smanjenje troškova, a to uključuje i rezanje javne potrošnje i redukciju javnog sektora. To znači otkaze u administraciji, a potom i smanjenja socijalnih davanja i državnih subvencija. Koliko god su ovi potezi prijeko potrebni i trebalo ih je poduzeti još prije četiri-pet godina, oni će, otpuštanjem tisuća osoba koji su radili u administraciji i smanjenjem novca pojedinim kategorijama stanovništva, srednjoročno dodatno produbiti krizu.

U SVAKOM SLUČAJU, razdoblje od 2008. do 2011. tri su izgubljene godine u kojima Hrvatska nije izišla iz recesije, a svi pokazatelji još su gori nego na početku krize. Ono što je buknulo u ljeto 2008. traje i danas, kada je na pomolu nova kriza, s posljedicama koje je zasad teško prognozirati. Neki analitičari smatraju da će najgore proći srednji sloj, koji je nekako izdržao prvu recesiju, ali s novom krizom jako će teško zadržati dosadašnji standard i navike. U tom slučaju, Hrvatskoj zaista prijeti pauperizacija građanskog sloja, najvažnijeg dijela društva.