Jarun kao pješačka zona dugoročno ima smisla, ali tek kad se za to stvore nužni uvjeti. Treba poboljšati javni gradski promet, napraviti mrežu parkirališta u okruženju i interni elektrificirani promet za posjetitelje. Za Zagreb News piše Željko Marušić, redoviti profesor iz tehnologije prometa i transporta, glavni urednik portala Autoportal.hr

Nastavlja se niz ishitrenih, populističkih prometnih mjera u Zagrebu, napravljenih bez osiguranja potrebnih uvjeta, od kojih ima više štete nego koristi. Zatvaranje područja Jarunskog jezera za automobilski promet i pretvaranje u pješačku zonu u prvi mah izgleda super. Prava ekološka, “zelena” mjera koja potiče zdrav način života, omogućava nesmetano pješačenje i bicikliranje oko Jarunskog jezera koje će time postati raj za sve rekreativce, slabije pokretne i starije osobe, a rekreacijsko-sportski centar Jarun konačno će postati ono za što je osmišljen. Sve je to, kao jedan od političkih aduta, platforma aktualne vlasti predstavila pred aktualne parlamentarne izbore. No zanemarilo se ono što je bitno, da se nove mogućnosti u određenom sustavu mogu i trebaju raditi tek kad se ostvare nužni preduvjeti za to, odnosno prvenstveno stvore nove vrijednosti u sustavu.

Nije dobro ako se u sustavu ograničenih mogućnosti jedna funkcionalnost ostvaruje nauštrb druge. To je u pravilu kontraproduktivno, što se pokazalo dosadašnjim “mjerama”- prenamjenom jedne vozne trake u ulici Gjure Deželića (posredno) u biciklističku stazu te pretvaranjem Stare Vlaške i dijelova Masarykove ulice u pješačke zonu. Isto će biti i s ishitrenim uvođenjem automatske regulacije prometnih tokova, reda semafora, bez ostvarivanja nužnih preduvjeta, odnosno alternativnih prometnih pravaca.

Zatvaranje područja oko Jarunskog jezera za motorizirani promet, osim za osobe s posebnim dozvolama – članove sportskih saveza i klubova koji djeluju na RSC-u Jarun, fizičke i pravne osobe s poslovnim prostorom na RSC-u Jarun, ribiče s godišnjom ribolovnom dozvolom te osobe s invaliditetom. Tako će se “stvoriti sigurnije, zdravije i ugodnije okruženje za pješake, bicikliste, rolere, aktivne sportaše i rekreativce”, navedeno je u službenom priopćenju gradske uprave.

Ne može biti bolje, osim ako se ne sagleda cjelokupna prometna i komunikacijska situacija u Zagrebu, raspoloživost parkirnog prostora i negativni kontraefekti koje će izazvati ta mjera na život i rekreacijske mogućnosti građana, prometne tokove i parkirališne mogućnosti u području oko RSC-a Jarun i poslovanje ugostiteljskih i ostalih gospodarskih objekata. Lijepo i populistički zvuči briga za invalidne osobe, ali kako će se nakon uvođenja zabrane za automobilski promet na Jarunu rekreirati slabije pokretne i starije osobe koje nemaju invalidski status, a ima ih više od sto tisuća?

Što je s njihovim pravima i mogućnostima rekreacije na Jarunu, a riječ je o osobama koje ne mogu duže hodati? Često su to osobe slabijih financijskih mogućnosti koje teško mogu priuštiti taksi prijevoz, a ne odgovara im ni izgubiti nekoliko sati u sporom javnom prijevozu za dolazak na veliko zagrebačko jezero i povratak. Kako će na Jarun doći ljudi iz Dubrave, Sesveta, Novog Zagreba, Borongaja, Laništa, Savice, Donjeg grada? A što je s osobama iz Velike Gorice, Samobora, Zaprešića… koje su dosad jedanput tjedno uživali na Jarunu? “Neka trče od Dubrave do Jaruna…”, ironično je komentirao jedan čitatelj.

Je li netko iz gradske uprave i “prometne struke” koja je osmislila ovo rješenje razmislio kako će stanovnici oko RSC-a Jarun tijekom vikenda pronalaziti parking, posebice u subotu poslijepodne i nedjelju, kad se ne naplaćuje? Još će veći problem biti za one koji će dolaziti i kružiti tražeći slobodno parkirno mjesto. Velika dodatna količina vozila u kvartovima uz Jarunsko jezero povećat će gužve, bučnost i zagađenja zraka/okoliša te smanjiti sigurnost za pješake i bicikliste u okruženju (ekološki i sigurnosni kontraefekti). Posebice će ugrožena biti djeca.

A kad bude loše vrijeme, padne kiša, tada osim automobila neće biti ni pješaka, niti biciklista. Jarun će zjapiti prazan, kao što prazne zjape novootvorene biciklističke staze u Deželićevoj zbog kojih je prigušen promet na važnoj zagrebačkoj poveznici istok – zapad. Sve to će, naravno, bitno pogoršati poslovanje ugostiteljskih i uslužnih objekata oko Jarunskog jezera, a mnogi od njih plaćaju skupe najamnine… Bit će upitan nastavak njihova poslovanja, što će imati gospodarske posljedice za njih i njihove obitelji i “ubiti” sadržaje za posjetitelje koji daju smisao rekreaciji na šetnicama.

Jarun kao pješačka zona dugoročno ima smisla, ali tek kad se stvore nužni uvjeti za to. Treba poboljšati javni gradski promet i napraviti mrežu parkirališta u okruženju RSC-a Jarun. Paralelno s tim trebalo bi napraviti interni elektrificirani javni prijevoz električnim autobusima i vlakićima oko jezera, povezan na tramvajski koji bi neprestano kružio, a cijena bi mu bila povoljna, odnosno plaćena karta bi mogla biti vaučer za uslugu u ugostiteljskom objektu. Vlasnici lokala bili bi zainteresirani subvencionirati ga jer bi im to povećavalo promet. To bi omogućilo da Jarun postane funkcionalni sportsko-rekreacijski centar bez osobnog motoriziranog prometa. A bez toga, ako se nekritički i nestručno, iz promidžbenih i političkih razloga odmah zatvori promet osobnih motornih vozila, na gubitku će biti svi, čak i oni koji budu imali posebne dozvole za ulazak na Jarun. Sasvim će zamrijeti noćni život sportsko-rekreacijskog centra Jarun koji je postao važan dio zagrebačke subkulture, a bitno će se smanjiti prihodi u gradsku blagajnu.

Zbog toga bi aktualna gradska vlast trebala “povući ručnu”, izbori su prošli, pa bi na miru, temeljito i stručno trebali razmotriti i osmisliti politiku pretvaranja SRC-a Jarun u pješačku zonu. Treba osigurati nužne uvjete, građanima iz svih dijelova Zagreba za dolazak automobilom i parkiranje na najvažniji rekreacijsko-sportski centar u županiji. Dotada treba zadržati sadašnji model, a opterećenje vozilima moglo bi se modelirati stupnjevanjem cijena parkiranja uz Jarunsko jezero, uz mogućnost da parkirne karte budu vaučeri za usluge u ugostiteljskim objektima. Bio bi to “win-win” model od kojeg bi najviše profitirali građani i posjetitelji Zagreba.