Pravilnicima određen omjer standardnih i invalidskih parkirališnih mjesta, kojih u Zagrebu ima 2250, nije realan jer mnoge invalidne osobe koriste isplativije mogućnosti prijevoza te su česte zloupotrebe korištenja besplatnih parkirališta za invalide. Za Zagreb News piše Željko Marušić, redoviti profesor na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu i glavni urednik Auroportala

Parkiranje (promet u mirovanju) jedan je od ključnih prometnih problema Zagreba. Uzrok je u manjem broju raspoloživih parkirnih mjesta od potrebnog, a broj potrebnih povećan je zbog nedovoljno učinkovitog gradskog prometa. Veliki udio komunikacija koji se u velikim organiziranim gradovima obavlja javnim prijevozom, prvenstveno podzemnom željeznicom, u Zagrebu se obavlja automobilima. Zbog manjka parkirnih mjesta mnogi kruže tražeći parkirno mjesto te u središtu grada gotovo svako treće vozilo u prometu traži parkirno mjesto. Time se povećavaju gužve, zagađenja i buka te pogoršava sigurnost, jer oni koji traže parkirno mjesto voze neopreznije, gledaju raspoloživost parkirnih mjesta, rade nagle, često protupropisne radnje – kočenje, skretanje, polukružno okretanje, vožnja u rikverc, ne uključuju žmigavce. Nastaju i konfliktne situacije, kad dvojica vozača istodobno odluče ući na isto parkirno mjesto.

Raspoloživost parkirnih mjesta važan je faktor za funkcioniranje grada zbog civilizacijskih, poslovnih, turističkih i sigurnosnih razloga. Stanje se može poboljšati povećanjem ponude parkirnih mjesta i boljim, funkcionalnijim iskorištenjem postojećih. To je najbolje riješiti u sinergiji sa sustavom javnog prometa. Trebalo bi izgraditi prsten parkirališta na rubnim zonama grada, u blizini autobusnih, vlačnih i tramvajskih stajališta te cijenu parkiranja povezati s cijenom javnog gradskog prijevoza.

Trebalo bi u funkciju staviti veliko otvoreno parkiralište istočno od Zagrebačkog velesajma te parkirališta Paromlin, na istočnoj strani Bundeka, Trgu Francuske republike, okretištu tramvaja na Borongaju. To bi mnogima pružilo priliku da kombiniraju osobni i javni prijevoz.

Problem parkiranja povećava i neracionalno korištenje parkirnih resursa. U bilo kojem dijelu grada te na parkiralištima tržišnih centara, koji su važan dio prometnog sustava hrvatske metropole, svakodnevno se susrećemo s nelogičnom situacijom: parkirna mjesta u sustavu naplate, odnosno dostupna parkirna mjesta u trgovačkim centrima su popunjena, a invalidska su u pravilu poluprazna ili prazna, oko kojih vozači vozilima kruže tražeći, poput predatora koji vreba plijen, raspoloživo parkirno mjesta.

Broj im je određen pravilnikom, od 38.600 parkirališnim mjesta u sustavu naplate ima 2250 mjesta za invalide. Budući da imaju 20 posto veće gabarite, na njih otpada 7,5 posto parkirnog prostora. Parkirališna mjesta za invalide su potrebna i pokazuju brigu društva za osobe s posebnim potrebama.

To jasno pokazuje da parkirališnih mjesta za invalide ima više nego što je potrebno. Dva su razloga za to. Prvi, pogrešna procjena udjela broja invalida kojima je, izravno i neizravno, potrebno motorno vozilo. Naime, to je pitanje bilance troškova jer automobil treba kupiti, odnosno ima gubitak vrijednosti, treba ga registrirati, osigurati, servisirati, kupovati te ugrađivati ljetne i zimske gume, plaćati gorivo, imati izvanredne troškove. U mnogim situacijama za invalidne osobe je (znatno) isplativije, od vlastitog automobila, za koji se koristi važan resurs gradskog prometa (parkirališno mjesto), po potrebi koristiti plaćeni prijevoz preko internetskih platformi. Drugi, korištenje besplatnih invalidskih mjesta često se zloupotrebljava – automobile s invalidskom naljepnicom, bez stvarne potrebe za namjenski prijevoz, često koriste članovi obitelji ili prijatelji invalidnih osoba kako bi besplatno mogli parkirati na mjestima za invalide.

Kazna za parkiranje na mjestu predviđenom za invalide, temeljem članka 82. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, iznosi 90 eura i trostruko je veća nego za pogrešno parkiranje u drugim situacijama. Istodobno se ne kontrolira koristi li se parkiranje vozila u vlasništvu invalida sukladno propisima, odnosno je li u pitanju zloupotreba (nenamjensko korištenje vozila u vlasništvu invalida, odnosno fiktivno namjensko korištenje).  Zbog toga ovaj sustav parkirališnih mjesta za invalide, u sustavu gradskih parkirališta te parkirališta trgovačkih centara (koji su obvezni osigurati propisani broj parkirališnih mjesta za invalide), koji je u pravilu nerealan i prevelik, stvara situaciju u kojoj svi gube, osim onih koji zloupotrebljavaju pravo na besplatan (povlašten) parking za vozila invalidnih osoba.

Svako je tržište, a takvo je i “tržište gradskog parkirališnog prostora” najbolji regulator i pokazatelj stanja. Ono pokazuje da je broj parkirališnih mjesta za invalide nužno, u korist društva i gradskog prometnog sustava u cjelini, smanjiti za trećinu, odnosno na svaka tri parkirališna mjesta za invalide jedno treba ukinuti. Istodobno bi trebalo uvesti poticajne mjere za invalidne osobe, prvenstveno u subvencioniranju, stupnjevito do 100 posto, alternativnih prijevoznih mogućnosti u gradskom prometu (javni prijevoz, taksi i ostale prijevozničke usluge) razmjerno legalnim potrebama.

Tako bi se, promišljenim “win-win” mjerama, dugoročno trebalo ukinuti parkirališna mjesta za invalide. Grad Zagreb, odnosno resorna ministarstva, mogli bi osigurati potpuno pokrivanje realnih prijevozničkih troškova za invalidne osobe, što je znatno isplativije od korištenja vlastitog vozila. Time bi i gradski promet bolje funkcionirao jer bi se olakšalo parkiranje za građane i turiste, smanjile gužve, troškovi i zagađenja te bi, u konačnici, od toga imali koristi svi.