Rimac je najjači hrvatski tehnološki brend koji treba iskoristiti za unapređenje tehnologije i transporta te razvoj posebnih, zatvorenih turističkih zona i poslovnih kompleksa u kojima bi prometovala vozila 4. razine autonomne vožnje. Za Zagreb News piše Željko Marušić, redoviti profesor iz tehnologije prometa i transporta, glavni urednik Autoportal.hr

Početkom 2021., u jeku koronakrize s nepredvidivim ishodom koja je izazvala velike gospodarske i tehnološke promjene, uz tiskanje tisuća milijardi dolara i eura bez pokrića, Hrvatskoj je pripalo 6,3 milijarde eura kojima je Plenkovićeva vlada pokrenula Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO). Premda to zvuči super, vjerojatno ni u hrvatskoj vladi nisu točno znali što ta ambiciozna i atraktivna složenica znači i kako je primijeniti. U situaciji kad su mnogi bili zabrinuti za egzistenciju, a covid-19 je prijetio turističkoj djelatnosti, hrvatskoj ‘’monokulturi’’, opravdano je bilo razmišljati o revitalizaciji hrvatskog gospodarstva i reindustrijalizaciji Hrvatske.

U toj složenoj i zahtjevnoj situaciji počeli su pregovori neravnopravnih – predstavnika hrvatske vlade i tvrtke Rimac, koja je uživala na slavi promocije električnog bolida Rimac Nevera, obaranju besmislenih performansnih svjetskih rekorda i preuzimanju legendarne tvrtke Bugatti. Volkswagenu je bila teški teret, nije je želio gasiti, a ni dati je na tržište da je ne kupe Kinezi pa jakim imenom i svojom tehnologijom konkuriraju njegovim premium brendovima.

Bila je to za tvrtku Rimac, idealna prilika da, po cijenu od 180 eura milijune bespovratnih, stvarno naših eura, hrvatskoj vladi prodaju ‘’muda pod bubrege’’. Kako bi to bilo kasnije teže raspetljati, nositelj posla bila je novoosnovana sestrinska tvrtka Project 3 Mobility, a hrvatskoj je vladi obećan razvoj funkcionalnog autonomnog vozila pete generacije – upravlja umjetna inteligencija, a vozač nije potreban – i infrastrukture za njegovo korištenje do 2024. i puštanje u pogon cijele flote na zagrebačke ceste do 2026. Premda je to bilo potpuno nerealno i neostvarivo, hrvatska vlada je u izravnim pregovorima, bez javnog natječaja i poziva poduzetnicima, Rimčevoj tvrtki isplatila milijardu i pol kuna. Dvije godine do završetka nema ni naznake prototipa, ništa od potrebne infrastrukture nije napravljeno, a pravni okvir uz brojne nedoumice tek se počeo stvarati.

Autonomna vozila su budućnost prometa, no ona su moguća samo u prometno prilagođenim sredinama, zatvorenim sustavima, odnosno tzv. “pametnim gradovima”. Slično je kao i s vlakovima za visoke brzine – oni su mogući samo na posebno prilagođenim i ograđenim prugama za visoke brzine. Sjetimo se samo kako je neslavno završio projekt nagibnih vlakova na hrvatskoj željezničkoj infrastrukturi napravljenoj po standardima iz 19. stoljeća.

Potpuno autonomna vozila (razina 5), koja su budućnost prometa, moguća su samo u prilagođenoj infrastrukturi, s cestama opremljenim odgovarajućim signalizacijskim i senzorskim mjerama i uređajima, u kontroliranim uvjetima s ostalim vozilima koja posjeduju odgovarajuća upravljačka, signalizacijska svojstva koja komuniciraju s okolinom, Car2X (car to X) i međusobno, V2V (vehicle to vehicle).

Potpuno autonomna vozila pete razine autonomnosti koja voze bez vozača i njegove potpore (robotaxi) moguće je pustiti u pogon samo u zatvorenim, kontroliranim logistički i informacijski povezanim prometnim sustavima. Puštanje autonomnih vozila u prometno nesređenu gradsku sredinu izazvao bi zastoje i opasnosti na cestama.

To je i realni scenarij ako za dvije godine Rimac na zagrebačke ceste i pusti flotu ‘’autonomnih’’ vozila, izvjesno napravljenih u Koreji – za organiziranu proizvodnju u Hrvatskoj Rimac nema ni resursa niti mogućnosti – kojim upravlja izraelski softver, najviše do četvrte razine autonomnosti. Uz opasnosti i probleme na cestama, u Zagrebu će doći do prepucavanja poput ‘’mi smo svoje napravili, a vi niste osigurali potrebne uvjete’’. Bit će dobro ako sve završi bez žrtava na zagrebačkom asfaltu.

Sada je došlo do apsurdne situacije jer su u Rimčevoj tvrtki Project 3 Mobility očito shvatili da su ‘’zagrizli više nego što mogu progutati’’, ugovorili i obećali neostvarivo, pa su izlaz iz situacije našli kupovinom gotovog softvera ‘’autonomne vožnje’’ od izraelske tvrtke Mobileye. A ako se kupi softver, kakve potrebe i logike ima razvijati hardver kad izvrsne električne automobile za gradski promet, prilagođene za autonomizaciju, već proizvode u Koreji, Kini, Njemačkoj, SAD-u…?

Iz toga proizlaze logička pitanja. Prvo, ako je Rimac sada posrednik, a novac ionako završava izvan EU-a koji ga financira, zašto projekt autonomnih vozila nismo izravno ugovorili s izraelskom tvrtkom Mobileye ili drugom svjetskom tvrtkom koja razvija autonomna vozila da nam ponudi softver te predloži hardver, funkcionalno vozilo prilagođeno za dogradnju sustava autonomnog upravljanja? Drugo, zašto smo ušli u problematičan posao koji bi mogao završiti pod lupom europskih istražitelja zbog nenamjenskog trošenja sredstava?

Budući da je projekt zagrebačkih robotaxija u ugovorenim okvirima neostvariv, što su potvrdili naši istaknuti informatički i prometni stručnjaci, treba ‘’povući ručnu’’, analizirati sadašnje stanje i promijeniti ugovor.

Prijedloge rješenja iznio sam 4. veljače 2024. u emisiji ‘’Nedjeljom u 2’’. Mnogi bi željeli dočekati kompromitaciju Rimca i njegovo ‘’valjanje po blatu’’, a i situacija s projektom robotaxija nije bezazlena ni po njega, ni po hrvatsku vladu. No izjavio sam i ponavljam: Hrvatska je s Rimcem i tih uloženih 180 milijuna eura u velikom plusu. Rimac je izgradio snažan, jedan od najjačih hrvatskih brendova i ima velike potencijale za razvoj i unapređenje tehnologije. Bio bi gubitak da projekt robotaxija završi kompromitirajuće i pravosudno. Predložio sam da se projekt odmah promijeni i usmjeri na razvoj vozila četvrte generacije koja mogu autonomno voziti samo u zatvorenim i posebno pripremljenim sredinama i na ‘’pametnim’’ prometnicama (u običnom prometu vozač treba nadgledati vožnju i biti spreman reagirati). Takva vozila treba razvijati za posebne turističke zone – Dubrovnik, Hvar, dio Splita i Marjan, dijelove Šibenika, Zadra i Opatije, Plitvice, Sv. Nedjelja, Samobor…

To bi pomoglo rebrendiranju hrvatskog turizma i podizanju na višu razinu, uz najviše ekološke standarde i bioprehranu. Rimac za to može ponuditi zanimljive prometne sustave, a njegovo ime i glavni proizvod, Rimac Nevera mogli bi pomoći u unapređenju našeg turizma te potaknuti reindustrijalizaciju Hrvatske po novim osnovama. Dakle, izmijenimo ugovor s Rimcem te izgledni ‘’lose-lose’’ model pretvorimo u ‘’win-win’’.