Kompleks dvorca baruna Trenka u Trenkovu, koji je od privatnog vlasnika 2019. otkupila Požeško-slavonska županija s ciljem zaustavljanja daljnjeg propadanja i revitalizacije njegove baštine s parkom, postat će posjetiteljski centar i nova kulturno-turistička destinacija, a projekt je samo u prvoj fazi vrijedan 4,5 milijuna kuna, od čega je 3,8 milijuna kuna dobiveno iz EU-a. Prema dostupnim izvorima, dvorac i park su od 1702. do 1945. bili u vlasništvu više grofova, baruna i poznatih obitelji političkog i društvenog života, ali i Kraljevske komore. Dvorac, dio parka i pomoćne zgrade upisani su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao zaštićeno kulturno dobro. Park dvorca upisan je 1964. godine u Registar zaštićenih objekata prirode kao spomenik parkovne arhitekture, a zahvaća površinu od 5,20 hektara. Najpoznatiji je vlasnik tog imanja, odnosno gospoštije Velika, barun Franjo Trenk, iznimno zanimljiva ličnost hrvatske i europske povijesti, istaknuti vojskovođa koji je živio od 1711. do 1749. godine Zanimljivost perivoja bio je Trenkov hrast ispod kojega je barun Trenk proglašavao osude kmetovima. Nakon Drugog svjetskog rata dvorac i imanje bili su u funkciji poljoprivredne škole, proizvodnih i skladišnih kapaciteta poljoprivrednih kombinata i osnovne škole, za vrijeme Domovinskog rata objekt je dobio vojnu namjenu, da bi nakon 1992. bio prepušten zubu vremena.

Požeško-slavonska županija povjerila je pripremu i provedbu projekta Panori – regionalnom koordinatoru razvoja Požeško-slavonske županije. U projekt su uključeni djelatnici muzeja, knjižnice, kazališta, turističkih zajednica, konzervatorskog odjela, ustanove za zaštitu prirode, turističkih zajednica, škola, javnog sektora, kao i udruge u kulturi i povijesni stručnjaci, a Interpretacijski plan dvorca Trenkovo izradila je renomirana tvrtka za kulturni turizam Muze. Kako je istaknula Senka Horvat iz Panore, u “oživljavanju” dvorca kao mjesta baštinskih priča iz Trenkova i okolice, najviše će se isticati fenomeni vezani uz baruna Trenka i ostale plemićke obitelji koje su se izmjenjivale u dvorcu i imale utjecaj na imanje i razvoj kraja, a svaki od njih nosi priču koja zrcali određeni povijesni kontekst Hrvatske i Europe.

“Iako park promatramo kroz prizmu prirodne baštine kojoj treba dati značajnog prostora, jasno je da su dvorac i park jedinstvena i nerazdvojna cjelina, što će se u interpretaciji uzeti u obzir. Pričat će se priče o suživotu čovjeka i prirode, plemstva i puka, ali i o širim procesima koji su utjecali na život ovog kompleksa i ovdašnje lokalne zajednice. Osmišljene su različite funkcije i sadržaji u dvorcu, parku i gospodarskim zgradama. Stalna izložba bit će multimedijalna, ali dijelom upriličena i putem stvarnih i autentičnih predmeta koji su činili inventar dvorca te će interaktivno i zaigrano otkrivati i pričati priče. Park je jednako kao i dvorac put do doživljaja baštine, različitih priča i legendi iz prošlosti, ali i otkrivanja važnih poruka za budućnost. U vanjskom i unutarnjem prostoru omogućit će se i odvijanje kulturnih i društvenih manifestacija. Osigurat će se prostori suvenirnice, caffe bara, restorana, nekoliko smještajnih jedinica, ali i prostori za djelovanje udruga i čitaonice. U svojoj edukativnoj funkciji dvorac i park bit će mjesta održavanja edukacija, radionica i predavanja za široki krug dionika. Park obnovljen u maniri francuske arhitekture, parkovni elementi sa stazama i mostovima preko potoka Veličanka koji dodatno obogaćuju ovaj prostor, ponovno će postati oaza mira i opuštanja”, objasnila je Senka Horvat.

Kako je rekla, ključna je literatura o kompleksu knjiga “Park u Trenkovu” Juraja Zebića i Tomislava Crnjca, iz koje saznajemo da je u 18. stoljeću dvorac bio sjedište feudalnog imanja Velika koje se spominje još 1332. O samom Trenkovu dvorcu ne zna se još uvijek puno jer njegova povijest nije dovoljno istražena.

“Zna se, pak, da se radi o kasnobaroknom, klasicističkom dvorcu za koji se vjeruje da je izgrađen u drugoj polovici 18. ili početkom 19. stoljeća. Predmeta i namještaja iz dvorca ostalo je i čuva se malo, a nekoliko ih je u Gradskom muzeju Požega. Današnji dvorac, dakle, izgrađen je nakon Trenkove smrti, no poznat je kao “Trenkov dvorac”. Naime, u Trenkovo doba na tom je mjestu stajala barokna kurija koja je kasnije dograđena i pretvorena u dvorac, koji s parkom čini jedinstvenu cjelinu. Park obiluje raznovrsnim biljnim i životinjskim vrstama, od faune posebno ribama, pticama, rakovima, gmazovima, kukcima i sisavcima. Flora parka bogata je mnogim vrstama drveća i grmlja. Parkovnu arhitekturu čine dvije komponente: biljke i arhitektonski elementi. Arhitektonski elementi vrlo su malo zastupljeni, uglavnom u prvom dijelu parka. Vodeni elementi su potok Veličanka koji velikim dijelom prolazi kroz park i potok Razinec koji manjim dijelom omeđuje park. U parku su tri pomoćne gospodarske zgrade i bazen. Bazen je nekoć bio kupališni, dimenzioniran za potrebe obitelji Rakodczay, no u njemu su gotovo pola stoljeća plivala i ronila seoska djeca zbog čega je imao značajnu društvenu funkciju.”

Mladi postdoktorand Pavao Nujić nedavno je doktorirao povijest na temi Petrovaradinske pukovnije u drugoj polovici 18. stoljeća. Predaje na Katedri za filozofiju i povijest Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti, a u svom znanstvenom radu bavio se, između ostalog, i barunom Trenkom. Istaknuo je da je barun Franjo Trenk prvenstveno bio vojnik i časnik koji je kao profesionalac služio u vojskama Habsburške Monarhije i Ruskog Carstva, a bio je i istaknuti vlastelin s velikim imanjima na prostoru Slavonije, posebice unutar Požeške županije. Iz naše perspektive, za njegovu vojnu karijeru ključna je, po Nujiću, činjenica da je uspostavio neregularnu postrojbu sastavljenu gotovo isključivo od Slavonaca, s kojom je aktivno i uspješno sudjelovao u Ratu za austrijsku baštinu, a zaslužan je i za uspostavljanje prve regularne i ujedno najdugovječnije slavonske pukovnije, koja je postojala u kontinuitetu nešto manje od dva stoljeća.

“Oni su kao neregularna laka postrojba prozvani ‘pandurima’, a o njima i njihovu zapovjedniku nizale su se brojne priče već tijekom njihova života, čime se već 1740-ih postavlja mitska baza. Budući da je sam barun Trenk bio vrlo osebujna ličnost i da su njegovi memoari sredinom 18. stoljeća bili čitani, brzo je stekao poseban status velikog i beskrupuloznog ratnika. Kroz vrijeme su nastale i bojne druge legende i mitovi o njemu i njegovu djelovanju, a jedna od najpoznatijih je navodna ljubavna veza sa samom caricom i kraljicom Marijom Terezijom, što naravno nije potvrđeno historiografskim istraživanjima. Stoga, moglo bi se reći da Franjo barun Trenk i danas živi više kao mitska nego povijesna osoba, odnosno kao određeni duh vremena svoga doba i utjelovljenje svega onoga što je u srednju Europu donijela praksa tzv. malog rata, tada slabo poznata i vrlo odbojna središnjem vojnom strategu, vojnom teoretičaru i najvećem neprijatelju Habsburške Monarhije i carice i kraljice Marije Terezije, pruskom kralju Fridriku II. Upravo je pruski kralj jedna od važnih osoba u njegovoj konačnoj sudbini, a uz koju se također veže jedna od legendi – da je barun Trenk u ratu uspio zarobiti samog kralja Fridrika II., ali ga je pustio nakon odigrane partije šaha u kojoj je izgubio, naravno, uz veliku otkupninu u novcu”, rekao je Nujić i nastavio o zanimljivim anegdotama koje se vežu uz Trenka:

“Tako je on u svojim memoarima već na prvoj stranici napisao da pri rođenju nije davao znakove života te da ga je spasila domišljata babica koja mu je stavila pijevčev kljun u zadnjicu i uz pomoć cjevčice pijevcu je puhala u zadnjicu sve dok nije uginuo, a Trenk je zatim počeo vrištati. Zatim navodi da je s pet godina nosio očev mač na gradski sajam i s njim rastjerivao prodavačice voća kako bi njegova braća mogla nesmetano krasti i pobjeći. Njima je to, naravno, bila samo igra, s obzirom na to da su dolazili iz imućne plemićke obitelji, a naknade i kazne za njihova nedjela uredno je plaćao otac. Samo tijekom službe u vojsci Ruskog Carstva bio je nagrađen za hrabrost, imao je tri malodobne ropkinje, zadobio je teže ranjavanje, redovito se sukobljavao i tukao s drugim časnicima, sudjelovao je u nekoliko dvoboja zbog časti sa smrtnim ishodima, bio je osuđen na izgnanstvo u Sibir i na smrt, više puta je bolovao od jake groznice i mislio da se neće izvući, a od svega je naveo da mu je najteže bilo to što se dvije godine nije ispovjedio zbog izostanka katoličkih svećenika. Njegova svakodnevica bila je protkana neprestanim situacijama i događajima na rubu smrti, usponima i padovima, zločinima i junaštvima.”

Istina je, navodi dalje Nujić, da su Hrvati stekli slavu u Ratu za austrijsku baštinu koji je trajao od 1740. do 1748. Tako je o vojnim pothvatima Trenkovih pandura pisao u svojim novinama i Benjamin Franklin, istaknuti državnik i jedan od očeva osnivača SAD-a, a uglavnom su ih nazivali Hrvatima ili “pandurima”, nešto rjeđe Slavoncima. Trenkovi panduri su bili na lošem glasu zbog napada na vojsku i vojnu opskrbu, pljačkanja i uništavanja civilnog dobra te nasilja nad civilima, ali su također donijeli vojnu glazbu na bojišnicu srednje Europe. Koristili su je kao zastrašivanje neprijatelja uz korištene bojnih pokliča, što je bilo uobičajeno u ratovima s Osmanskim Carstvom.

Nuić je objasnio zašto je Trenk osuđen na doživotnu tamnicu i je li bio kriv: “Optužnica protiv baruna Trenka sastojala se od 10 točki među kojima su prevladavale optužbe za pljačkanje, otmice, silovanja i previše strog odnos prema svojim časnicima i vojnicima. Međutim, ta prva optužba bila je odbačena jer nije bilo konkretnih dokaza koji bi izlazili izvan ‘objektivnih okolnosti’ djelovanja. Prvotna je istraga bila njemu u korist te je zaključak bio da barun Trenk i nije mogao drugačije postupati s obzirom na to da je zapovijedao neregularnim postrojbama koje nisu dobivale direktnu plaću u novcu, koje su bile novačene među razbojnicima i čiji su časnici također bili vrlo neprofesionalni pa se posljedično od njega nije mogla očekivati ista razina ponašanja i profesionalizma kao kod pukovnika regularnih pješačkih linijskih pukovnija.”

Međutim, nastavio je Nuić, Trenkovi protivnici na dvoru nisu mirovali i počele su se širiti klevete koje su dosezale čak do optužbi za veleizdaju i pokušaj oružane pobune. Tada je nastala priča da je Trenk ne samo opljačkao kraljevski pruski logor, nego je uspio zarobiti i kralja Fridrika II. kojeg je zatim pustio uz golemu otpremninu umjesto da ga je izručio Beču i time okončao rat. Optužbe i klevete su se nizale, a njegova nagla narav učinila je puno da u očima carice i kraljice Marije Terezije pokaže krivnju i istinitost tvrdnji svojih neprijatelja, premda su bile neutemeljene. U konačnici je pritvoren nakon što je u Beču u kazalištu napravio eksces, kada je prvotno jednog generala i svog bivšeg časnika izazvao na dvoboj, da bi zatim drugog svog bivšeg časnika za kojeg je smatrao da ga je prevario prilikom prodaje vlastelinstva Nuštar pokušao baciti preko ograde lože. Otegotna okolnost bila je, kaže Nujić, to što se sve to dogodilo “u prisutnosti carskog dvora”, čime je njegovo ponašanje interpretirano kao direktna uvreda Monarhiji. Premda su car Franjo I. i njegov brat princ Karlo Lotarinški stali u obranu baruna Trenka, ističući njegove velike vojne zasluge, Marija Terezija ostala je nepokolebljiva u nakani da kazni baruna pa ga je tako konačna optužnica teretila za korištenje rata u svrhu masovnog pljačkanja i osobnog bogaćenja, veliku okrutnost prema podređenima, ali ovog puta i sudjelovanje u pokušaju oružane pobune u Slavoniji protiv Monarhije.

“Ubrzo mu je zaplijenjena sva imovina, što nije proteklo bez problema jer je Požeška županija prvotno odbijala predati njegove posjede sve dok sama carica i kraljica nije osobno intervenirala. Presuda prema optužnici bila je okrivljujuća, a kazna smrt. U posljednji trenutak Marija Terezija ukazala mu je ‘milost’ i poslala ga na doživotnu tamnicu u Spielberg kraj Brna, gdje je proveo svoje posljednje dane. Uopće nije sporno da je barun Trenk sa svojim pandurima počinio brojna nedjela diljem srednje Europe, da je kumovao raznim pljačkama, otmicama, malverzacijama, okrutnostima itd., ali je također neosporno da je u trenutku nužnosti njegova ponuda da sastavi odrede od razbojnika i hajduka koji bi činili učinkovitu i besplatnu vojnu snagu bila prihvaćena, samo da bi ih se dvor, u neku ruku, odrekao kada su se okolnosti neposredne opasnosti promijenile. Političkim dvorskim spletkama barun nije bio dorastao, a koliko su bile utjecajne najbolje govori to što ga ni sam car Franjo I., muž Marije Terezije, u konačnici nije mogao spasiti na temelju njegovih direktnih vojnih zasluga, koje su uistinu bile značajne. Zavist zbog slave i uspjeha bili su za njega daleko pogubniji od oružja neprijatelja.”