Trenutno je to radni objekt, stroj pomoću kojeg se dižu brodovi, ali neće uvijek biti u funkciji u creskom brodogradilištu. Dok ljudi u njemu uglavnom vide samo plutajući komad metala, arhitektica Bojana Vuksanović ima iznijansiranu viziju kada je riječ o budućnosti creskog Doka 9. Od 12. do 21. srpnja u organizaciji voditelja HDD galerije Marka Goluba bila je otvorena njezina izložba “dock culture” koja je predstavila taj projekt. Ideja je očuvati jedini preostali objekt ove vrste iz austro-ugarskog vremena u svijetu koji je još uvijek u funkciji. Jedan je od sedam dokova koji postoje u Hrvatskoj i relativno je malih dimenzija u odnosu na druge. Dok je izgrađen za potrebe austro-ugarske mornarice početkom prošlog stoljeća, a u funkciji je stotinjak godina. Bio je u upotrebi u vojskama Austro-Ugarske, Italije, Jugoslavije i Hrvatske. Više puta mijenjao je lokacije, od Pule gdje je izgrađen, preko Tivta, do Cresa. U Jugoslavenskoj ratnoj mornarici bio je vojna tajna, a prvi put imao je civilnu funkciju 1983., kada ga je otkupilo cresko brodogradilište. Autorica projekta predlaže očuvanje Doka 9 kao povijesnog industrijskog artefakta, integraciju objekta u kulturnu, društvenu i urbanu scenu te njegovo pretvaranje u novu kulturnu platformu. Bojana Vuksanović diplomirala je arhitekturu u Edinburgu 2003., a postdiplomski studij završila je u Barceloni 2005. Nakon niza godina provedenih u inozemstvu, zadnjih godina živi na otoku Cresu i bavi se arhitekturom i dizajnom kao freelancer. Članica je Kraljevskog instituta britanskih arhitekata.

Prije dvije godine počela je istraživati povijest ovog doka i intervjuirati ljude koji su bili vezani uz povijest brodogradnje i lokalnim mještanima. Na Cres dolazi od kada je bila dijete: ne pamti Cres bez doka koji se nalazi usred zaljeva nasuprot starom gradu. To je prvi objekt koji se vidi kada se s brda dolazi prema Cresu. Zbog svoje veličine i statičnosti, za nju je postao integralni dio grada i objekt po kojem je on prepoznatljiv. “Jedne noći slučajno sam se našla na tom doku i bila sam oduševljena tim prostorom. Nemam neke sentimentalne impulse da bih nešto spašavala pod svaku cijenu. Bila sam oduševljena jer je ovo nešto različito, prostor je zanimljiv, inženjeri su ga radili vrlo racionalno. Svi imaju predodžbu broda, to se često vidi na filmovima, ali ovo je potpuna nepoznanica. Zanimljiv mi je i kontrast između plutajućih industrijskih ‘zidina’ doka i idiličnog srednjovjekovnog gradića pastelnih boja. U Rijeci bi, primjerice, to bilo utopljeno u industrijsku luku, a ovdje bi i dok i srednjovjekovni stari grad dobili još više definicije u tom kontrastu. Kada bi u toj zoni napravili marinu kao što je predviđeno u urbanističkom planu, to bi jedan dio grada učinilo bezličnim. Marine su posvuda iste, rijetko tko ih posjećuje i poništavaju specifični identitet nekog mjesta”, rekla je Bojana Vuksanović.

Naglasila je da bi dok morao biti zaštićen kao kulturno dobro ako bi se desila prenamjena. Tako je zaštićena Ferdinandova jahta, još jedan objekt iz vremena Austro-Ugarske koja je prije tri godine izvađena s morskog dna. “Dok je sada radni objekt, a cilj je pokazati kako bi se u budućnosti mogao zanimljivo iskoristiti. Drago mi je da sada izvlači brodove, voljela bih da tako funkcionira još deset godina. Cilj je da se od trenutka kada više neće imati radnu namjenu skupi dovoljno materijala i da ta vizija do kraja bude jasna”, naglasila je Bojana Vuksanović.

Dok je u budućoj funkciji zamišljen ne kao zatvoren objekt muzejskog tipa, iako je svojevrsni muzej brodogradnje, nego kao produžetak rive. “Podsjeća na dugačku ulicu na kraju koje se nalazi more. Jednim dijelom ima kontakt s rivom, a svojom drugom stranom je u centru zaljeva. Dugačak je 100 metara, ima gornje palube na koje se moguće popeti i hodati s jedne i druge strane po 100 metara. S vrhova ‘zidova’ doka, odnosno gornjih paluba vidi se stari grad iz perspektiva iz kojih se drugdje ne vidi. Donja paluba, unutarnja ‘ulica’ doka, bila bi otvorena za javnost, kao produžetak rive. Taj objekt je predviđen da nosi teret pa bi mogli postojati zasebni prostori napravljeni posebno za različite namjene ‘natovareni’ duž cijelog doka u promjenjivim konfiguracijama. Donja paluba ima 1000 metara kvadratnih. Kroz razne prostore doka mogle bi biti izložene fotografije i makete koje svjedoče o tehnologiji brodova u Austro-Ugarskoj i u novijoj povijesti, što bi svemu dalo i edukativnu notu. Krajnji dio doka je zanimljiv jer je otvoren prema moru i u samom je centru zaljeva, bio bi osvjetljen i renoviran, vidjelo bi se sa svih strana da se na toj pozornici nešto događa: koncerti, kazalište, kino i različite druge stvari”, objasnila je Vuksanović.

Nenad Labus iz riječkog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture smatra da se ne može pretjerati u naglašavanju važnosti ovakvog objekta. “Riječ je o jedinom plovećem ostatku austro-ugarske mornarice, ovako nešto i u svjetskim je razmjerima rijetkost. Projekt arhitektice Bojane Vuksanović jedna je od mogućih ideja za njegovu prenamjenu kada više neće biti u radnoj funkciji te se nadam da smo u tom smislu postavili zdrave temelje za neko buduće djelovanje. Potrebno je naći zajednički jezik s gradom Cresom i brodogradilištem u Cresu, a ne znam koliko bi bilo sluha za ovakvu ideju”, rekao je Labus za Nacional.

Bojana Vuksanović smatra da ova ideja ima sve uvjete da se predstavi kao kulturni projekt važan na nacionalnoj razini. “Postoji jaka osnova za to zbog povijesti doka i jer je on kuriozitet. Moglo bi se vidjeti nešto što je rijetko i nepoznato i o čemu veliki broj ljudi nema ni blagu ideju. U nekim stranim zemljama postoje brodovi i podmornice kao centri za posjetitelje, ali ovako nešto, preuređeno u centar za posjetitelje, ne postoji. U svijetu su austro-ugarski vojni objekti ne samo pod zaštitom, nego su i svojevrsni muzejski primjerci”, zaključila je Bojana Vuksanović za Nacional.