Objavljeno u Nacionalu br. 529, 2006-01-02

Redoviti profesor američkog sveučilišta Yale i jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za međunarodno pravo Mirjan Damaška govori o problematičnim aspektima doktrine zajedničkog zločinačkog pothvata, pod kojom se sudi Čermaku, Gotovini i Markaču

Hrvatska će se u novoj godini suočiti s velikim problemima na Haaškom sudu jer će početi suđenje Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, koje Haaško tužiteljstvo tereti za udruživanje zbog zločinačkog pothvata tijekom vojno-redarstvene akcije “Oluje”. Optužnica protiv njih trojice temelji se na doktrini zajedničkog zločinačkog pothvata, koja neizravno sugerira da je cijela hrvatska država nastala na zločinu. Takav sadržaj optužnice od trenutka njena objavljivanja izaziva brojne reakcije domaće javnosti, ali se dosad o toj doktrini s pozicija pravne struke moglo malo toga čuti. Sredinom prošle godine o problematičnim aspektima doktrine zajedničkog zločinačkog pothvata prvi se izjasnio Mirjan Damaška, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za međunarodno pravo, inače redoviti profesor na uglednom američkom Sveučilištu Yaleu, gdje predaje više predmeta na tamošnjem pravnom fakultetu. Damaška je 7. lipnja prošle godine na zagrebačkom Pravnom fakultetu polaznicima poslijediplomskog studija Kaznenog prava održao predavanje o boljkama zajedničkog zločinačkog pothvata, pojma koji se u posljednjih nekoliko godina prometnuo u omiljeno oružje Haaškog tužiteljstva. Damaškino predavanje potom je u tekstualnoj formi objavio stručni časopis Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, a taj tekst izazvao je veliku pozornost i domaćih i međunarodnih pravnih krugova.

Političke igre

Damaška je na tom predavanju kritički progovorio o zajedničkom zločinačkom pothvatu i upozorio na neke ozbiljne manjkavosti te doktrine, na kojoj se temelji optužnica protiv Ivana Čermaka, Mladena Markača i Ante Gotovine. Rekao je da se Haaško tužiteljstvo odlučilo na favoriziranje te doktrine zbog problema u procesuiranju stvarno odgovornih osoba za teške ratne zločine, koje najčešće nisu bile izravno povezane sa zapovjednicima koji su formalno zapovjedili te zločine, te s njihovim izvršiteljima ili suučesnicima. Damaška je upozorio i da se doktrina o zajedničkom zločinačkom pothvatu u Statutu Haaškoga suda zapravo uopće ne spominje, nego su je suci i tužitelji izveli iz članka u kojem se spominje činjenje i različiti oblici suučesništva u kaznenom djelu. On tvrdi da pri definiranju zajedničkog zločinačkog pothvata postoji ozbiljan problem s određivanjem donjih granica i stupnja individualne odgovornosti u kolektivnom kontekstu, te brojne druge nejasnoće koje zasad nemaju presedana u sudskoj praksi. Damaška je istaknuo da je time Tužiteljstvu ostavljen velik prostor da određivanjem donjih granica igra političke igre. Te Damaškine kritike zločinačkog pothvata izazvale su veliko zanimanje, ponajprije zbog njegove profesionalne reputacije. U razgovoru za Nacional Damaška je detaljno objasnio na čemu temelji kritiku doktrine zajedničkog zločinačkog pothvata, koja u predmetima što ih Haaško tužiteljstvo vodi protiv Čermaka, Markača i Gotovine prijeti bacanjem ozbiljne sjene na okolnosti pod kojima je nastala suvremena hrvatska država. Damaška je opisao kako je i kada počeo surađivati s hrvatskom vladom te iznio što misli o nekim aspektima spornih optužnica protiv trojice generala, posebice protiv Ante Gotovine.

Zapovjedna odgovornost

NACIONAL: Kako objašnjavate činjenicu da se Tužiteljstvo MKSJ-a u osam godina svog postojanja gotovo isključivo oslanjalo na zapovjednu odgovornost, a ne na princip zajedničkog zločinačkog pothvata? Što je uvjetovalo da se nakon 2001. situacija posve promijeni te da spomenuti princip postane omiljenim oružjem u arsenalu Haaškog tužiteljstva?

– Prema mojem mišljenju, ima za to više razloga. Prvobitni oslonac Tužiteljstva na zapovjednu odgovornost lako je razumjeti jer je taj oblik odgovornosti bio predviđen osnivačkim aktom Haaškog suda. No s vremenom se uvidjelo da zapovjedna odgovornost nije uvijek pogodan instrument koji bi doveo do osude onih za koje je Tužiteljstvo smatralo da trebaju biti osuđeni. Jedan je problem bio poteškoća da se dokaže vertikalni odnos podređenosti i nadređenosti u sukobima u kojima djeluju paramilitarne trupe, ili pak efikasna kontrola nad podređenima. No kad je zbog povoljne političke klime negdje oko 2001. Tužiteljstvo odlučilo proširiti optužbe na osobe iz političkih struktura i državnog vodstva, pojavili su se dodatni nedostaci zapovjedne odgovornosti. Osobe u toj novoj meti Tužiteljstva bile su često povezane horizontalnim odnosima koordinacije i podjele rada, a ne vertikalnim sponama hijerarhije. Uz to, u tom novom kontekstu nije bilo lako pronaći i dokazati konkretnu vezu između dalekog političkoga vrha i neposrednih počinitelja na terenu. Konstrukcija zajedničkog zločinačkog pothvata postala je stoga privlačna, pogotovo u kombinaciji sa zapovjednom odgovornošću.

NACIONAL: Smatrate li pravno logičnim da se zajednički zločinački pothvat, omiljeno oružje Haaškog tužiteljstva, uopće ne spominje u Statutu Haaškog suda, nego su ga suci izveli iz članka 7. u kojem se spominje činjenje i različiti oblici suučesništva u kaznenom djelu?

– Rekao bih samo da je to omiljeno oružje Tužiteljstva za tradicionalnu pravnu teoriju problematičnije od zapovjedne odgovornosti jer se to oružje stvaralo i još se brusi kroz sudsku praksu, što dovodi do trzavica sa zabranom da se kaznena odgovornost oblikuje nakon događaja na koje se kazneni propisi primjenjuju. To vam je kao da ste danas zabranili nekome da učini nešto – jučer. Usput budi rečeno, presedani na koje se haaški suci pozivaju da odbiju prigovor retroaktivnog stvaranja prava ne podupiru jasno sve oblike zajedničkog zločinačkog pothvata koje je Haaški sud prihvatio. Moram odmah istaknuti da su prigovori zasnovani na tome što sam upravo spomenuo bez praktične važnosti. Sud zbog njih neće odstupiti od svoje prakse. No taj će prigovor biti od interesa kad se bude hladno i objektivno – sine ira et studio – ocjenjivao rad
Haaškog suda, kao i pitanje treba li zabranu retroaktivnosti zanemariti u odnosu na međunarodne zločine.

Neodređenost pojma

NACIONAL: Kako odrediti donju granicu i stupanj individualne odgovornosti u kolektivnom kontekstu koji opisuje zajednički zločinački pothvat, posebice u svjetlu u kojem Carla Del Ponte u optužnici protiv Gotovine, Čermaka i Markača spominje mnoge dužnosnike na različitim razinama raznovrsnih grana vlasti, uključujući “i druge znane i neznane osobe”?

– Glavna mana zajedničkog zločinačkog pothvata jest neodređenost tog pojma. Tako se prigovor neodređenosti odnosi i na pitanje kako daleko seže članstvo u zajedničkom zločinačkom pothvatu. To je vrlo važno jer svaki član zajedničkog zločinačkog pothvata odgovara za sva djela počinjena u sklopu pothvata, a pod nekim uvjetima i za djela koja premašuju okvire planiranog pothvata. Uzmite jedan aktualan primjer. Prema teoriji koju je postavio Haaški sud, nije jasno bi li svaki član Al Qaide pred mjerodavnim sudom odgovarao za sve terorističke akte te svijetom porazbacane organizacije, samo pod dodatnim uvjetom da je počinio neko djelo koje se može smatrati doprinosom organizaciji. Spomenuli ste dopunjenu optužnicu u slučaju Čermaka i Markača kojom se u članstvo zločinačkog pothvata ubraja gotovo cijeli državni i dobar dio političkog aparata. Istina jest da se te osobe u optužnici samo spominju, ali i ne optužuju. No to ne mijenja činjenicu da su sve te osobe optužnicom stigmatizirane te da samo o diskrecijskoj ocjeni Tužiteljstva ovisi hoće li biti podvrgnute suđenju. Ne valja zaboraviti da već sam čin optuživanja može u međunarodnoj areni imati veliku političku težinu. Kad Tužiteljstvu date tako široke ovlasti pa se oslanjate na njegov dobar osjećaj za mjeru, ono de facto postaje najvažniji akter u međunarodnom pravosuđu. Iskustvo s nacionalnim pravosudnim sustavima uči nas da je vrlo rizično do te mjere uzvisiti jednu stranu u kaznenom postupku.

NACIONAL: Kako sadašnjim pristupom pojmu zajedničkog zločinačkog pothvata izbjeći ulazak u zonu kolektivne odgovornosti naroda za legitimnu političku odluku pokretanja oslobodilačkih akcija “Bljesak” ili “Oluja”?

– Ne valja brkati pravnu i moralnu odgovornost, iako su one isprepletene. Kad haaške optužnice u zajednički zločinački pothvat ubroje cijeli državni aparat, s pravnog je stajališta još uvijek samo taj aparat priveden sudu. No ako je taj aparat izabran demokratskim putem te ako je uživao potporu građana, optužba podrazumijeva da građani nisu moralno nedužni promatrači, nego da na njima leži dio moralne odgovornosti za ono što se dogodilo djelovanjem po njima izabrane vlasti. Pod uvjetom da nije namjeravalo insinuirati tu vrstu odgovornosti, Tužiteljstvo je moralo o njoj voditi računa kad je u dopunjenoj optužnici Čermaku i Markaču skrojilo tako široku mrežu zločinačkog pothvata. No da se vratim pravnoj sferi. Nema sumnje da se pojam zajedničkog zločinačkog pothvata u svojoj sadašnjoj formi približava kolektivnoj odgovornosti, i to u smislu koji se u Americi zove krivnjom zbog udruživanja – guilt by association. Iskoristit ću spomenuti primjer: ako se bilo koji član Al Qaide – pod uvjetom da počini neku radnju koja se može protumačiti kao doprinos organizaciji – smatra odgovornim za sva djela koja ta organizacija počini, onda nestaje jasne granice prema odgovornosti samo po osnovi članstva u organizaciji.

Dvostruki moralni kriteriji

NACIONAL: Smatrate li da ustrajanjem na zajedničkom zločinačkom pothvatu Tužiteljstvo dugoročno doista ugrožava legitimnost međunarodnog pravosuđa, i zašto?

– I dalje krhka legitimnost međunarodnih sudova uvelike ovisi o tome da društvo u sredinama koje su neposredno podvrgnute njihovoj nadležnosti ne nalazi etičke prigovore njihovu radu. Dvostruki moralni kriteriji, o kojima je upravo bila riječ, jedan je takav razlog, a ima i drugih koji prelaze okvire našeg razgovora. Cinizam koji iz negativne reakcije na te razloge proizlazi, šteti reputaciji međunarodnog pravosuđa i podriva njegovu legitimnost.

NACIONAL: Smatrate li da su tzv. Brijunski transkripti dovoljna dokumentacija da se dokaže postojanje izričitog ili prešutnog dogovora da se izvrše kaznena djela za koje Tužiteljstvo tereti Gotovinu, Čermaka i Markača, te da se analogno tomu svi zločini u “Oluji” mogu pripisati njima trojici kao navodnim urotnicima, bez potrebe dokazivanja bilo kakve veze između njih i neposrednih počinitelja? Mogu li ti dokumenti poslužiti kao temelj dokazivanja “zajedničke namjere” ili “prešutnog sporazuma”, dvaju po vama maglovitih pojmova iz ishodišta doktrine zajedničkog zločinačkog pothvata?

– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Primjedbe u tim transkriptima mogu se različito tumačiti, a nije još ustanovljeno jesu li transkripti potpuni ili selektivni. Sudski još nije konstatirana njihova autentičnost, a nepoznati su i eventualni protudokazi. No ako Tužiteljstvo prebrodi sve s tim povezane dokazne teškoće, optuženi mogu biti osuđeni bez potrebe dokazivanja konkretnih veza između njih i neposrednih počinitelja. Upravo je u tome privlačnost zajedničkog zločinačkog pothvata za Tužiteljstvo. Dovoljno je da tužitelj dokaže da su optuženi počinili radnju koja pridonosi planu, a ona ne mora biti kazneno djelo.

NACIONAL: Mislite li da je realno očekivati da bi se braniteljski timovi trojice generala – Gotovine, »ermaka i Markača – tijekom postupka mogli sukobiti? Kako komentirate vijest da se Gotovininu odvjetničkom timu pridružio bivši haaški tužitelj u slučaju protiv Blaškića?

– Iako se mogućnost sukoba sad poriče, ona se ne može isključiti. Pritisci Tužiteljstva da se sklope nagodbe mogu nakon određenog vremena imati svoj učinak i na snažne ličnosti. To se vidjelo u slučaju Plavšićke, kao i u nekim predmetima koji su potekli iz sukoba u Lašvanskoj dolini. Prvi put čujem da se Gotovininu timu pridružio tužitelj u slučaju protiv Blaškića. Ja sam do prvostupanjske presude bio upleten u taj slučaj na strani obrane, ali moram priznati da nisam bio impresioniran stručnošću protustranke. No moguće je da je riječ o sposobnu čovjeku, a dobro je imati u obrambenom timu osobu koja zna nešto o internom funkcioniranju Tužiteljstva. Zamoljen sam da budem savjetnik odvjetničkog tima generala Gotovine, ali to nisam prihvatio jer imam puno poslova u SAD-u. Sastat ću se s Mišetićem. Voljan sam neke stvari sugerirati, ali formalno se neću uplesti i zbog mogućeg sukoba interesa u budućnosti. Bude li Gotovina u budućnosti prihvatio određene ponude Tužiteljstva, prihvaćanje tih ponuda moglo bi se kositi s interesom Vladine komisije čiji sam član. Iako je zasad teško vjerovati da bi se to moglo dogoditi, u takvom razvoju događaja bilo bi moguće da Gotovina, Markač ili Čermak, u kontekstu eventualne nagodbe, priznaju nešto što nije u interesu Hrvatske. Zato si ne mogu dopustiti aktivno sudjelovanje u njihovim obrambenim timovima jer s pravno-etičkog stajališta moram voditi računa o svom profesionalnom integritetu.

Strategija obrane

NACIONAL: Kakvu biste strategiju obrane sugerirali Gotovini, Markaču i Čermaku?

– O tome iz taktičkih razloga ne bih želio javno govoriti da im ne otežam obranu. Treba čuvati sve adute, osobito u situaciji u kojoj je Tužiteljstvo u priličnoj prednosti.

NACIONAL: Kada ste počeli suradnju s Vladom o haaškim pitanjima?

– To je duga priča koja je počela prije nekoliko godina kada me telefonom nazvao Salaj, tadašnji veleposlanik RH u Nizozemskoj, te mi ponudio da preuzmem Blaškićevu obranu jer je Statut Haaškog suda tada dopuštao da optuženike mogu zastupati i profesori prava, a ne samo pravni praktičari. Kako nisam mogao dobiti dopust s fakulteta, odbio sam tu ponudu. Bio sam tada zamoljen da napišem elaborat o strategiji obrane, koji su navodno zatražili Mate Granić i pokojni Gojko Šušak. Izradio sam ga i sjećam se da sam u njemu naveo da će Blaškića biti teško obraniti od optužbe na osnovu zapovjedne odgovornosti. Potom su me zamolili da im pronađem kvalitetnog američkog odvjetnika. Predložio sam Russela Haymana. Prihvatio sam njegov zahtjev da mu budem savjetnik i bio sam aktivan u tom predmetu sve dok ga nije preuzeo Anto Nobilo. Kad se počelo raditi o osjetljivim stvarima o kojima nisam bio informiran, spoznao sam da ne mogu više biti koristan u tom predmetu pa sam prekinuo odnose s Haymanom. Do sljedećeg je kontakta došlo kad je Šušak dobio subpoenu da se pojavi pred Haaškim sudom s dokumentima. Ponovo mi se javio Salaj i zamolio me da izradim idejni nacrt o tome što da se radi. Slučaj je potom preuzeo Ivan Šimonović i stvar je završila djelomičnim uspjehom. Treći kontakt bio je uspostavljen prije dvije godine, a ticao se optužnica vezanih uz Domovinski rat i događaje u BiH. Slučajno sam se tada u Rimu sastao s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom, koji me nastojao animirati da uđem u već spomenutu Vladinu komisiju čija bi zadaća bila da se uplete u s tim događajima povezane postupke. Nakon sastanka s premijerom Ivom Sanaderom i ministricom Vesnom Škare-Ožbolt pristao sam biti član te komisije u kojoj sam i danas.

Zadaća Komisije

NACIONAL: Kako komentirate ukupno dosadašnje ponašanje hrvatskih vlasti u kontekstu suradnje s Haaškim sudom? Je li se taj odnos s vremenom mijenjao i kakav je u stručnom smislu?

– Nisam to ponašanje sustavno pratio, ali imam dojam da se dugo nije obraćala dostatna pozornost na odluke koje su se odnosile na pozadinu Haaškim sudom inkriminiranih djela. Prije nekoliko godina došao sam do uvjerenja da bi Vlada trebala sastaviti neku vrstu “bijele knjige” i u njoj iznijeti hrvatsku perspektivu na događaje, osobito u vezi s Domovinskim ratom. I to zato što kazneni postupak iz mnogo razloga, a posebno zbog ograničenja na činjenice koje su pravno relevantne, nije prikladan instrument za osvjetljavanje kompleksnih povijesnih procesa. ©to se Ureda za suradnju s Haaškim sudom tiče, nisam kompetentan davati ocjene. Nije mi poznato je li se taj ured agresivno služio pravnim sredstvima što su mu ih na raspolaganje dala haaška pravila o postupku i dokazima. Komisija o kojoj sam već govorio ima zadaću pripremiti podnesak Vlade kao “prijateljice suda” te opovrgnuti optužbe o zajedničkom zločinačkom pothvatu koje se odnose na događaje u Bosni i na Domovinski rat. Tek se u toj mjeri zadaća Komisije poklapa sa zadaćom obrane optuženih za navodno članstvo u tim pothvatima. Koliko mi je poznato, povjesničari, članovi Komisije, predano prikupljaju dokumentaciju, ali će učinkovitiji rad Komisije biti moguć tek kad ona bude upoznata s optužnim dokazima. Tada će se pojaviti i uporište za pravne argumente koji su po američkom uzoru glavna svrha podneska prijateljice suda. Kao član Komisije, hendikepiran sam što nisam na njezinim sjednicama, nego mi se povremeno šalju zapisnici. Moj je jedini doprinos taj da sam nekoliko puta kontaktirao s ministricom Škare-Ožbolt iznoseći neke svoje sugestije na rad Komisije.

NACIONAL: Smatrate li deplasiranom inicijativu državnog vrha iz 1998. o preispitivanju je li Haaški sud nadležan za “Bljesak” i “Oluju”?

– Ne znam za tu inicijativu. No ako se to odnosi na tvrdnju da tu nije riječ o oružanom sukobu, za što je Haaški sud nadležan, nego o redarstveno-policijskoj akciji, onda su šanse da ta inicijativa uspije minimalne. Postoji niz presuda Haaškog suda u kojima se za oružani sukob smatra dovoljnim da je grupa s kojom je izbio sukob kontrolirala određeni teritorij i imala organizirane jedinice. To je neosporno bio slučaj u “Krajini”. Mislim da je iluzorno očekivati da će Haaški sud odustati od svoje ustaljene prakse, kakva bila.

Ljutnja hrvatske desnice

NACIONAL: Je li opravdana, ili deplasirana, ljutnja hrvatske desnice koja godinama govori da se u Haagu sudi hrvatskoj državi i narodu?

– Teško je nezaslijepljenoj osobi protestirati da se sudi Hrvatima za ratne zločine koje su počinili – bez obzira na obrambeni karakter rata. Opravdani bijes zbog nepravde nije isprika za neljudske postupke. Osveta može biti slatka, ali i protivna pravu. No mislim da je Haaško tužiteljstvo djelomično odgovorno za reakciju koju spominjete. U nastojanju da uplete državni vrh u zločinački pothvat, ono je stvorilo emocionalnu klimu koja pogoduje argumentu da Tužiteljstvo nastoji implicite pokazati da se hrvatska država rodila u zločinu.

NACIONAL: Kakav je vaš status na Sveučilištu Yale?

– Ja sam na tom sveučilištu tzv. sterling profesor, što je svojevrsna počasna titula. Za cijelo Sveučilište postoji određeni manji broj titula koje se daju zaslužnim nastavnicima. Ja sam je dobio zbog svojih radova iz poredbenog prava. Uz to, predajem i međunarodno kazneno pravo, kao i znanost o dokazima, koja je u Americi vrlo važan predmet zbog kompleksnosti koju ste sigurno zamijetili u filmovima iz američkih sudnica.

STVARANJE DRŽAVE KAO KRIMINAL

Tumačenje zločinačkog pothvata

NACIONAL: U kojoj bi mjeri eventualna presuda protiv Gotovine, Čermaka ili Markača mogla baciti sjenu na okolnosti u kojima je nastala hrvatska država?
– Moje je mišljenje da nije moguće osporiti da bi eventualna osuda za zločinački pothvat bacila negativno svjetlo na okolnosti u kojima je Hrvatska ostvarila svoj teritorijalni integritet. To je i razlog zašto sam pristao da budem član Komisije i pomognem koliko mogu da se ta osuda izbjegne. No kao što proizlazi iz onog što sam rekao, to neće biti lak zadatak. Moguća je, naime, tako široka interpretacija zajedničkog zločinačkog pothvata po kojoj se stvaranje gotovo svake države opasno približava organiziranoj kriminalnoj djelatnosti.

PRLJAVE MANIPULACIJE SUDOM

MI6 i političke igre u Haagu

NACIONAL: Na predavanju postdiplomcima na Pravnom fakultetu u Zagrebu rekli ste da je Tužiteljstvu MKSJ-a ostavljen velik prostor da određivanjem donjih granica tih odgovornosti igra političke igre. Smatrate li da je Tužiteljstvo u nekim situacijama potpadalo pod političke utjecaje ili igralo političke igre? Može li se to naslutiti iz činjenice da su neki agenti MI6 zaposleni kao haaški istražitelji, uzme li se u obzir da je upravo Velika Britanija putem MI6 iskoristila slučaj Gotovina za prljave političke manipulacije i pritiske na Hrvatsku?
– Budući da Tužiteljstvo ima velik prostor za diskrecijske ocjene, gotovo je nemoguće da ne donosi odluke od političke važnosti. Eto vam primjera. Čini se da je Tužiteljstvo odlučilo ostvariti simetriju u izvođenju Srba, Hrvata i Bosanaca pred Sud bez obzira na broj počinjenih kaznenih djela i na kontekst u kojem su ona izvršena. Pustimo sad po strani što je ta simetrija manjkava jer je, na primjer, bio optužen Bobetko a ne Adžić, iako su bili na simetrijskim položajima u vojsci. Odluka da se uspostavi simetrija među stranama u sukobu jest odluka političkog karaktera, čak i ako je motivirana nastojanjem da se pokaže nepristranost Tužiteljstva. Bojazan da se u Srbiji ne stvori dojam da je Tribunal usmjeren samo protiv Srbije, zapravo je bojazan političkog karaktera. Je li Tužiteljstvo u nekim situacijama potpalo pod utjecaj službi Ujedinjenog Kraljevstva, pouzdano ne znam, pa nije red da o tom nagađam. No očigledno je da je slučaj Gotovina bio iskorišten u političke svrhe, bilo da je do tog došlo na samostalnu inicijativu Tužiteljstva ili na pobudu neke države.

TRIDESET GODINA NA YALEU

U SAD zbog Hrvatskog proljeća

NACIONAL: Kako i zašto ste otišli u SAD?
– Bio sam redoviti profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a 1970. prodekan i obnašatelj dužnosti dekana. Sjećam se da sam predsjedao sjednicom Nastavnog vijeća na kojoj je za nastavnika izabran Miko Tripalo. U Saboru sam u to vrijeme predsjedao jednom potkomisijom za izmjenu zakonodavstva. Hrvatsko me proljeće ispunjavalo euforijom. Kad se u prosincu 1971. dogodio prevrat, bio sam duboko potresen. Posebno mi je traumatičan bio prizor kako policija mlati moje studente na Jelačićevu trgu. Tužnu scenu promatrao sam iz stana svoje punice, sa suprugom koja je tada bila zamjenica općinskog tužitelja zadužena za privredni kriminal. Duboko razočaran i ogorčen, otputovao sam nakon tri dana u SAD, u Philadelphiju, gdje sam prije bio profesor gost i imao stalnu ponudu za zaposlenje. Nekoliko mjeseci nakon dolaska bio sam izabran za redovitog profesora prava. Nakon što sam objavio nekoliko radova koji su bili dobro primljeni, dobio sam sredinom sedamdesetih ponude s Harvarda i Yalea da ondje budem profesor. Supruga i ja smo se isprva odlučili za Harvard, ali mi je Yale naknadno ponudio puno bolje uvjete, posebno kad je riječ o plaćenom dopustu. Mislili smo ostati samo kratko na Yaleu, a onda prijeći u Berkeley. Voljeli smo ambijent oko San Francisca koji nas je podsjećao na naše jadranske prostore. No eto, dogodilo se da smo ostali u Connecticutu tridesetak godina. Na Pravnom fakultetu sad sam najstariji aktivni profesor. Supruga se isprva teško privikavala na Ameriku jer je morala napustiti svoju pravnu struku. No počela se baviti financijama te danas vodi naše obiteljske poslove i ulaganja. Tu mi je od neprocjenjive pomoći jer imam više vremena za znanstveni rad.

OPASNOSTI ‘ZLOČINAČKOG POTHVATA’

Optuženička klupa i za Irak

NACIONAL: Jesu li svojedobne ideje o podjeli Bosne same po sebi zajednički zločinački pothvat onih koji su o njoj pregovarali i pokušali je provesti, ako je bilo predvidivo da će provedba tog plana dovesti do sukoba i mogućih ratnih zločina? Je li po tom ključu i intervencija Velike Britanije i SAD-a u Iraku i Afganistanu također zajednički zločinački pothvat?

– Prema sadašnjoj formulaciji zajedničkog zločinačkog pothvata, taj oblik odgovornosti postoji i kad plan sam po sebi nije kazneno djelo iz mjerodavnosti Haaškog suda, ali “uključuje” činjenje tog djela. Stoga bi se u hipotezi koju ste iznijeli doista moglo govoriti o zajedničkom zločinačkom pothvatu. No nije teško vidjeti da se time u teško prihvatljivoj mjeri kriminaliziraju političke odluke. Primjenom te logike i planovi o razbijanju Jugoslavije mogli bi također dovesti njihove tvorce na optuženičku klupu kad bi za to postojala vremenska nadležnost. Moglo se, naime, predvidjeti da će izvođenje tih planova dovesti do sukoba, kao i to da će se u tim sukobima, zbog sudjelovanja neregularnih trupa, činiti ratni zločini. To pak pogotovo vrijedi za intervenciju Zapadnih sila u Afganistanu. Intervencija sama po sebi nije bila kazneno djelo prema međunarodnom pravu. No ratni plan uključivao je oslonac na trupe Sjevernog Saveza za koje su planeri intervencije znali, ili morali znati, da se neće držati Ženevskih konvencija i drugih propisa ratnog prava, pa će se doći do ratnih zločina. Intervencija u Iraku, premda malo složenija, dovodi do sličnog rezultata. Tu sad nailazimo na težak moralni problem međunarodnog kaznenog pravosuđa u njegovoj sadašnjoj formi. Nema izgleda da bi se oblici odgovornosti koje je Haaški sud skrojio za kriminalizaciju odluka u vezi s raspadom Jugoslavije primijenili na ponašanje političara i vojnih zapovjednika velikih sila. Drugim riječima, ono što vrijedi za male, ne vrijedi za velike. Što može Bog, ne može vol.