Prvi veliki događaj na kojem je došlo do susreta dvaju donedavno nespojivih svjetova,hrvatske emigracije i članova represivnog obavještajnog sustava, održan je 24. i 25. veljače 1990. na I. Općem saboru HDZ-a koji se održavao u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Pripreme za taj sabor na kojem se trebalo okupiti oko dvije tisuća delegata HDZ-a, od kojih su neki prvi put iz emigracije stigli u Hrvatsku, počele su znatno prije. Problem je bio u tome što mnogi pripadnici emigracije nisu imali jugoslavenske putovnice, a mnogi od njih bili su i na Udbinu popisu neprijateljske emigracije te su o njima vođeni dosjei. Među glavnim organizatorima tog događaja bio je tadašnji glavni tajnik HDZ-a, budući hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. On je zatražio sastanak kod tadašnjeg ministra, odnosno sekretara za unutrašnje poslove SR Hrvatske Vilima Mulca. Mesić o tome kaže:

“Rekao sam mu da bi trebalo dobro osigurati taj sabor HDZ-a jer će doći i jedan dio emigranata i da nam je važno da ne bude problema. Ministar je tada rekao da će on svim emigrantima na tri dana osigurati pravo prolaza, bez obzira na to imaju li naš pasoš ili tuđi, ako nije za njima izdana potjernica zbog ratnog zločina. Dakle, tako smo se osigurali da ne dođu ratni zločinci. I drugo, s njim sam dogovorio da nam omogući vrlo dobro osiguranje i da se pregleda sam prostor dvorane ‘Lisinski’ prije događaja. Za osiguranje tog skupa bili su zaduženi Mato Laušić i njegov kolega Vjeko Brajović. Tu sam čuo za Josipa Perkovića da radi negdje u sustavu, ali nisam konkretno čuo što je bio njegov posao jer su mi u tom trenutku bili važniji Laušić i Brajović koji su mi bili dodijeljeni.”

[quote_box_center]

• Problem je bio u tome što politički emigranti nisu imali hrvatske putovnice, a mnogi od njih bili su i na Udbinu popisu neprijateljske emigracije pa su o njima vođeni dosjei

• ‘Tuđman nas je osobno dočekao. Ja sam bila u strahu jer ni ja ni Gojko nismo imali vizu. Mogli su nas u svakom trenutku uhititi. No Tuđman je rekao da je on sve sredio’, sjeća se Zdravka Bušić

• ‘Koministi su se obvezali da će neutralizirati najtvrđe članove koji budu silom htjeli spriječiti HDZ da osvoji vlast, a Tuđman je obećao da HDZ neće progoniti komuniste’

[/quote_box_center]

Vjekoslav Brajović bio je u to vrijeme načelnik Odjela za javni red i mir, osiguranje i izvanredne mjere u tadašnjem gradskom sekretarijatu unutrašnjih poslova. Ankica Tuđman u svojoj knjizi ‘Moj život s Francekom’ ističe da je Vjekoslav Brajović organizirao i osobno nadzirao doček iseljenika u zračnoj luci. Novinar, urednik i TV voditelj Romano Bolković u svom tekstu “Russellov paradoks” piše da je Brajović još u siječnju 1990. u svom uredu primio cijeli niz HDZ-ovih predstavnika: Ćiru Grubišića, Vicu Vukojevića, Pericu Jurića i Stipu Mesića. Također piše da je Brajovića kao pregovarača odredio Mato Lisičak, tadašnji v. d. sekretara gradskog SUP-a, a prije načelnik sektora upravnih poslova u GSUP-u.

Vjekoslav Brajović potvrdio je da je dobio naredbu od Mate Lisičaka da primi predstavnike HDZ-a i razgovara s njima. On kaže da su se ti sastanci održavali u tadašnjem uredu Mate Lisičaka u zgradi policije u Petrinjskoj, na drugom katu, ali i u njegovu uredu u susjednoj Matičinoj ulici:

“Kao načelnik jednog samostalnog odjela u gradskoj policiji ne bih to ni u ludilu mogao samostalno dogovarati bez zapovijedi s najvišeg vrha. Na tim sastancima koji su se održavali u siječnju 1990. dogovorio sam da će emigranti dolaziti isključivo preko zrakoplovne luke, nikako automobilima preko slovenske granice jer bi ih ondje uhitili s obzirom na to da su oni na saveznom nivou bili smatrani neprijateljskom emigracijom. Ali posebno je bilo naglašeno da pri dolasku u zračnu luku sa sobom ne nose nikakva hrvatska obilježja i simbole, nikakve hrvatske zastave, posebno ne one s prvim bijelim poljem, da se ne zezaju. Rekao sam da će ih na Plesu čekati moji ljudi.”

Iznad svih njih po hijerarhiji bio je Josip Perković i vjerojatno je upravo on bio taj koji je delegirao poslove.

O Josipu Perkoviću Stjepan Mesić detaljnije je čuo od Mate Laušića i Vjeke Brajovića. Njih dvojica prisustvovala su, čini se, i Mesićevu sastanku s ministrom Vilimom Mulcom. Budući da je u to vrijeme Mesić intenzivno obilazio teren i znao je kakvo je raspoloženje građana, bio je uvjeren da će HDZ na predstojećim izborima pobijediti, a svoja je razmišljanja prenio i ministru:

“I ja kažem Mulcu da ćemo mi pobijediti i da nam je zato važno da ne dođe do kakvog skandala ili ekscesa. Ova dvojica, Laušić i Brajović, poslije su me pitala zar mi stvarno mislimo pobijediti. Rekao sam im: ‘Ovako, ako mi ne pobijedimo, ja plaćam janje, a ako pobijedimo, vi plaćate.’ I platili su janje. Tad sam drugi put u razgovoru čuo za Josipa Perkovića jer je bio na nekakvoj funkciji, ali ne znam točno kojoj.”

Josip Perković bio je tada na funkciji pomoćnika ministra unutrašnjih poslova SRH, a time i šefa hrvatskog republičkog SDS-a. Njegov nadređeni ministar Vilim Mulc došao je na tu funkciju po političkoj liniji, odnosno iz partije. Postavio ga je direktno Mika Špiljak. Perković kaže da mu je Mulc odmah dao odriješene ruke i obećao potporu za sve što čini u okviru Službe državne sigurnosti. Evo kako je Perković u razgovoru za Večernji list opisao pripreme za sabor HDZ-a:

“Već smo u najavama sabora, dakle u siječnju 1990., imali informacije da će određen broj ljudi u Zagreb doći s ‘neurednim dokumentima’. Bez viza i sl. Oformio sam ekipu operativaca u zračnoj luci Pleso, jer su delegati iz inozemstva uglavnom dolazili zrakoplovima, uvezali smo ih s ekipom koja je radila u dokumentaciji i za svaku osobu koja je prolazila kroz takvu našu evidenciju na aerodromu morali su pitati mene. Telefonski. Na dan održavanja sabora, navečer, stigao je i posljednji delegat, sjećam se bio je to Andrija Getoš iz Njemačke (HNV), a stigao je s emigrantskom putovnicom za koju je trebao vizu i za neke europske zemlje. I njemu sam dopustio ulazak. Danas je umirovljeni pukovnik HV-a. Mnogi od mojih operativaca tada su prvi put bili u mogućnosti tako susresti pripadnike, kako se govorilo, ‘neprijateljske emigracije’.”

Sve stanice milicije (SM) kojima su rukovodili zapovjednici bile su pod ingerencijom i zapovjedništvom načelnika Odjela za javni red i mir, osiguranja i izvanredne mjere, za razliku od stanica javne sigurnosti (SJS) kojima su rukovodili načelnici i u čijem sastavu je djelovala i kriminalistička milicija pa su ingerencije i zapovijedanje bili podijeljeni između načelnika Odjela za suzbijanja općeg kriminaliteta i načelnika Odjela za javni red i mir, osiguranja i izvanredne mjere.

Vjekoslav Brajović tvrdi da su operativci na aerodromu bili pod njegovom ingerencijom, odnosno zapovjednik stanice milicije za kontrolu prelaska državne granice na aerodromu Pleso:

“Ondje je bio zapovjednik Stanice milicije za kontrolu prelaska državne granice Ivica Živković, moj čovjek, koji je čak bio kod mene u odjelu, i dobio je zapovijed od mene da se te ljude pušta unutra. Je li Josip Perković sa strane državne sigurnosti radio nešto mimo mog znanja, to ne mogu znati, pretpostavljam da je, ali znam da su moji ljudi bili na graničnom prijelazu. No kako sam ja dobio ovlasti za postupanje, vjerojatno su tako dobili i ljudi iz Službe državne sigurnosti u centrali i u centru na Zrinjevcu.”

Na pitanje kako to da jedni za druge nisu znali, Brajović kaže da je SDS bio njima nadređen:

“Oni su bili ‘Bogom dani’ i smatrali su da nam ne trebaju ništa govoriti jer je sve što oni rade obavijeno velom tajne, a javna sigurnost, u koju smo mi spadali, mora njih izvještavati. Postojala je razlika između službe i službe. A ako je trebalo nešto zajednički odraditi ili pružiti asistenciju, onda bismo bili minimalno upoznati sa situacijom i ciljem postupanja.” No javna sigurnost, odnosno Brajović nije direktno o dogovorima na tim sastancima u siječnju 1990. godine izvještavao SDS. Izvještavao je podsekretare, u ovom slučaju Ivana Sokača i Francisku Jurak. Prema nekim tvrdnjama, mimo znanja ostalih u GSUP-u, na vezi SDS-u bio je zapravo Mate Laušić koji je u to vrijeme bio načelnik Dežurne službe GSUP-a Zagreb. O tome da je upravo Laušić dogovore između hadezeovaca i Vjeke Brajovića prenosio Službi državne sigurnosti (bez znanja ostalih sudionika iz GSUP-a) u jednom je društvu mnogo godina poslije navodno tvrdio Franjo Vugrinec, koji je bio šef zagrebačkog SDS-a. Jer “neprijateljska emigracija” bila je u ovlasti SDS-a.

[Slika1]

A među ljudima koji su iz svijeta došli u Zagreb bilo je 150 onih koji su se nalazili u evidenciji Službe državne sigurnosti kao pripadnici baš te “neprijateljske emigracije”. Zbog toga je, kako je rekao Perković, u beogradskim novinama, ali i u nekim hrvatskim bilo kritika i upita, a uslijedio je i izravan napad na njega osobno. Perković i sam kaže da je odluka o puštanju emigranata bila isključivo njegova:

“Nitko drugi nije sudjelovao u odlučivanju da te ljude treba pustiti na osnivački sabor HDZ-a. Bila je to posljedica mog pristupa slobodi kretanja ljudi.”

Ta njegova tvrdnja samo je naizgled malo pretjerana. Vjekoslav Brajović kaže da je o puštanju emigranata u zemlju postojao opći nalog koji je donesen najniže na republičkoj razini. No činjenica jest da je i Perković spadao u viši rang. Njegove ovlasti opisala je u svojoj knjizi “Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška” i novinarka Dunja Ujević:

“Za ‘teže slučajeve’ (Perković, op. a.) konzultirao je Vilima Mulca, tadašnjeg sekretara za unutarnje poslove. ‘Napravite ono što mislite da treba jer nemamo koga pitati’, rekao je Mulc. Htio je reći da u tadašnjem političkom vrhu Hrvatske nema nikoga tko bi u toj situaciji imao petlje nešto reći. Bilo je to vrijeme čuvene ‘hrvatske šutnje’ i početak kraja jednog povijesnog razdoblja. Naizgled paradoksalno, no obavještajci su se bolje nosili sa situacijom nego ključni ljudi Partije.”

U Zagreb je tada prvi put iz emigracije stigao i Gojko Šušak. Perković tvrdi da su se njih dvojica upoznali kada je Šušak stigao u Hrvatsku, a da je za njega čuo još prije. Jedan Perkovićev znanac tvrdi da je predsjednik Tuđman upravo Perkoviću dodijelio brigu o Šušku u prvim danima njegova boravka u Hrvatskoj:

“Sjećam se kako mi je Perković rekao da je jedna od prvih stvari bila da je odveo Šuška u trgovinu da si kupi neku garderobu.”

Perković je o početku poznanstva sa Šuškom rekao samo da ga je poznavao još dok je bio ministar iseljeništva, a spojili su se u vrijeme kad je Šušak postao zamjenik ministra obrane, a Perković pomoćnik ministra obrane. Odmah je otklonio i priče o tome da je Šuška poznavao iz vremena dok je on bio emigrant:

“Nismo se prije znali, to su priče.”

Gojko Šušak prvi je od emigranata stigao u Zagreb, nekoliko dana prije održavanja HDZ-ova sabora. Njegova je formalna funkcija bila potpredsjednik HDZ-ova Odbora za Kanadu. Na čelu tog odbora bio je Ivan John Zdunić, a tajnik je bio Ante Beljo. No po svemu sudeći, glavni je ipak bio Šušak.

On je ujedno bio jedan od dvojice kanadskih emigranata koji su došli bez vize jer su mu je u jugoslavenskoj ambasadi u Kanadi odbili dati. Đurđa Šušak, supruga Gojka Šuška, novinaru Ivici Radošu u knjizi “Tuđman izbliza” ovako je ispričala što se događalo:

“Gojko je nazvao Tuđmana i rekao mu da nema vizu, a Tuđman mu je poručio da svejedno dođe i da će on srediti ulazak u Hrvatsku.”

Unatoč tome što nije imao vizu, zahvaljujući angažmanu kanadskih Hrvata Cvitke i Andrije Fistonić, vlasnika turističke agencije u Ottawi, Šušak se uspio progurati u avion. Samo on i još jedna osoba u avionu za Zagreb, a bila je to Zdravka Bušić, rođakinja Brune Bušića, nisu imali vizu. Kad su ga carinici u Zagrebu pitali zašto nema vizu, Šušak je rekao da mu je Tuđman jamčio da može ući bez vize, na što ga je, prema svjedočenju Đurđe Šušak, carinik opsovao.

“Onda se umiješao Josip Perković i, unatoč tome što Šušak nije imao vizu, sredio da može ući u Hrvatsku.”

To svjedočanstvo Đurđe Šušak pokazuje da je upravo Josip Perković imao glavnu pozadinsku ulogu u sređivanju prolaza nekadašnjim emigrantima. Potvrdila je to i Dunja Ujević u svojoj knjizi “Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška”:

“Obavještajci su za svaki pojedinačni ulazak tražili odobrenje šefa Službe državne sigurnosti Josipa Perkovića. Perković je, pak, bio na vezi s osobom koja je pretraživala evidenciju Udbe.”

Evo kako je Dunja Ujević opisala atmosferu na zagrebačkom aerodromu tog dana:

“Agenti Službe državne sigurnosti bili su raspoređeni po svim punktovima u zračnoj luci za koje je Udba smatrala da ih treba pokrivati. Mnoštvo novinara muvalo se uokolo sa zadatkom da ‘zabilježe atmosferu’. Redakcije su uključile dvije vrste novinara. Klince koji nisu razumjeli ništa i koji su imali zadatak da donesu što više štofa. Iz te ‘sirovine’ maheri su probirali što treba objaviti. Tražili su se provokativni detalji koji su išli u prvi plan i intonirali cijeli događaj. Svakako su to trebale biti one pojedinosti koje su, za političko shvaćanje onoga doba, bile incidentne. Klasična metoda medijske manipulacije. Milicija je osiguravala sve okolne punktove i prilaze zračnoj luci pred čijim su ulazom ‘Zlatni dukati’ svirali ‘Ustani bane’ i druge domoljubne pjesme.”

Novinar Darko Hudelist u svojoj knjizi ‘Tuđman: Biografija’ piše da je Šuška, po Tuđmanovoj naredbi, u zagrebačkoj zračnoj luci dočekao član Izvršnog odbora HDZ-a Perica Jurić (budući zamjenik ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca).

Međutim, to nije posve točno. Pred Šuška i Zdravku Bušić Tuđman je došao osobno. O tome kakav je tretman Tuđman već tada imao svjedoči činjenica da ga je policija pustila u zabranjeni prostor gdje nakon silaska s aviona putnici čekaju na pregled putovnica. Dok smo se jednom prilikom zajedno vraćale iz Bruxellesa i na zagrebačkom aerodromu čekale na pregled putovnica, tu mi je priču osobno potvrdila Zdravka Bušić, koja je u prvom mandatu nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju postala HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu.

“Da, Tuđman nas je osobno dočekao i ušao je u ovaj prostor gdje nas dvije sada stojimo. Ja sam bila u strahu jer ni ja ni Gojko nismo imali vizu. Mogli su nas u svakom trenutku uhititi. Međutim, Tuđman je rekao da je on sve sredio.”

Zdravka Bušić nije znala detalje o tome s kim je to Tuđman dogovorio njezino i Šuškovo puštanje u Hrvatsku bez vize.

Po dolasku u Zagreb Gojko Šušak smjestio se u hotel “Dubrovnik” na glavnom zagrebačkom trgu, tada Trgu Republike. Ivan Nogalo, jedan od pripadnika američke emigracije koji će ubrzo nakon demokratskih promjena kupiti hotel “Dubrovnik”, u intervjuu Večernjem listu 7. svibnja 1998. rekao je da je Šušak uz pomoć nekih ljudi iz hotela u hotelskim sobama instalirao telefaks uređaje kako bi mogao komunicirati s vodstvom HDZ-a. Tuđmanov biograf Hudelist iz toga zaključuje da to ne bi bilo moguće bez aktivne potpore republičkog SUP-a te da je zapravo riječ o tajnom dogovoru ili tajnom “dealu” vodstva HDZ-a i vrha hrvatske policije na čelu s Vilimom Mulcom. Postojanje tajnog dogovora o organizaciji 1. Općeg sabora HDZ-a Hudelistu je potvrdio i Josip Manolić:

“Operacija je uspjela zahvaljujući tajnom dogovoru između vodstva HDZ-a i hrvatske policije, na čelu s Mulcom. Ja sam načelno posredovao tom dogovoru, dok je konkretno, u operativnom smislu, bio angažiran Stipe Mesić, tadašnji tajnik HDZ-a. On je i fizički otišao na aerodrom, da dočeka te ljude iz inozemstva. Iz redova policije u tom su nam pothvatu pomagali još i Laušić i Brajović. Laušić je bio operativac za kontrolu stranaca u Republičkom sekretarijatu za unutrašnjeg poslove, dok je Brajović također bio zadužen za kontrolu stranaca, ali u ‘gradskoj Udbi’. Poznavao sam obojicu. Njihov je zadatak bio da ljudi koji su dolazili na sabor HDZ-a imaju što manje problema u zračnoj luci. Bilo je dovoljno deklarirati se kao sudionik sabora HDZ-a i dokazati da su sletjeli tim i tim avionom pa da im se ne rade nikakvi problemi.”

Dan, dva nakon Šuška u Zagreb su stigli i ostali iseljenici iz Kanade koje je predvodio Ivan Zdunić, te iz Sjeverne Amerike. Za pojedine goste bila je priređena večera u kući Franje Tuđmana, a prisustvovali su Gojko Šušak, Ivan Zdunić, Miško Primorac, Ivan Nogalo i još neki, a od Tuđmanovih najbližih suradnika iz Hrvatske bio je Perica Jurić. Perica Jurić poslije je Hudelistu rekao da se na toj večeri odlučivalo o tome koliko će koja iseljenička zajednica dati novca za HDZ-ovu izbornu kampanju.

Bližili su se prvi demokratski izbori u Hrvatskoj u zadnjih 50 godina. Na njima su se trebali birati predstavnici triju vijeća od kojih je bio sastavljen Sabor SR Hrvatske: Društveno-političkog vijeća, Vijeća općina i Vijeća udruženog rada. Prvi krug održavao se 22. i 23. travnja 1990. godine. S jedne strane bile su nove stranke, poput HDZ-a i HSS-a te stranaka okupljenih u Koaliciji narodnog sporazuma koju su činili HSLS Dražena Budiše, SDSH Antuna Vujića, HKDS Ivana Cesara, HDS braće Veselica i nestranačke osobe poput Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. S druge strane bila je nekadašnja partija koja je nastupala pod imenom Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP) i Socijalistička stranka Hrvatske (SSH).

Već nakon prvog kruga bilo je jasno da je najjača stranka postao HDZ. Nakon prvog kruga osvojili su 104 od ukupno 131 zastupničkog mjesta. U drugom krugu, koji se održavao 6. i 7. svibnja, osvojili su 205 mjesta od ukupno 356.

Odmah nakon prvog kruga počele su pripreme za preuzimanje vlasti. Perica Jurić kaže da je Tuđman bio svjestan da mora sačuvati strukturu upravne, policijske i vojničke službe koliko je to moguće i staviti ih u funkciju nove vlasti:

“Naša je politika bila da nećemo rušiti nego graditi, da se nikome ništa loše neće dogoditi, da ćemo nastojati zaštititi ljude i preuzeti njihovo znanje. Jer školovani kadar ne stvara se preko noći. Kad je završio prvi krug izbora, Josip Manolić mi je rekao da idem razgovarati s ljudima u policiji i prenijeti im naša razmišljanja kako bi se mogli prilagoditi. I kao njihov budući nadređeni, zamjenik ministra unutarnjih poslova, došao sam i rekao tim ljudima da su oni vrijednost ove zemlje. Rekao sam im: ‘Svi ostajete raditi, nema Hrvatska drugih policajaca.’ To je bila politika koja je spojila Tuđmana i Perkovića. I svi su znali, uključujući i toga gospodina (Josipa Perkovića, op. a.), da ostaju, ali uvjet je bio da se trgnu i prilagode toj tranziciji iz komunističkog u demokratski režim. Oni su to slušali s više ili manje povjerenja ili nepovjerenja, ali ta je politika na kraju dobila borbu za nezavisnost zemlje i ta je politika, ako hoćete, dobila rat.”

Perica Jurić kaže da je to bilo vrijeme okupljanja ljudi oko Franje Tuđmana, ali za određene poslove nije bilo lako pronaći adekvatne ljude niti one koji su se bili spremni žrtvovati. No smatra da je Tuđman angažirao najbolje ljude i da je imao dobre naočale za njihovu procjenu u tako kratko vrijeme kad je trebalo provesti tranziciju i prilagoditi sustave. U obavještajnoj službi to je značilo da se mora povući i cijela agenturna mreža, da im se moraju dati nove upute i sadržaji.

O tome kakva je atmosfera vladala u službi uoči promjene vlasti svjedoči Marko Melčić, tada predsjednik partijskog komiteta u zagrebačkom Trnju i jedno vrijeme predsjednik partijskog komiteta cijele zagrebačke organizacije. On se sjeća kako je bio pozvan na sastanak u republičko sjedište Službe državne sigurnosti, na uglu Savske i Vukovarske ulice, onamo gdje se i danas nalazi zgrada SOA-e. Njegov kolega Ivek Magdalenić, predsjednik partijskog komiteta Općine Centar, bio je pozvan u sjedište gradske Službe državne sigurnosti na Zrinjevcu 7. Melčić kaže:

“Oni su od političkog rukovodstva htjeli čuti što ih čeka. Svima je bilo jasno što se sprema, da će biti promjena vlasti.”

Kad je Melčić došao u zgradu sjedišta SDS-a u Savskoj, prvo ga je primio republički sekretar unutrašnjih poslova Vilim Mulc.

“To je bilo onako kurtoazno”, kaže Melčić. “Onda su me vodili kroz te hodnike. Jako se dobro sjećam jer je to jedna jeziva zgradurina, hodnici nemaju prozore nego samo uske otvore visoko gore blizu stropa. Znači, vi ne možete gledati van i vas izvana nitko ne može vidjeti. Uglavnom, vodili su me po tim labirintima i doveli do jedne dosta velike kinodvorane, dvorane za sastanke, u koju je moglo stati 200, 300 ljudi. Unutra su bile debele fotelje, govornica, baš poput nekadašnjih kinodvorana. Posjeli su me gore na govornicu kao gosta, a u oči su mi bili upereni reflektori tako da su oni mene vidjeli, a ja njih nisam, osim onih koji su bili u prvom redu. U prvom redu su sjedili Josip Perković i njihov šef partije, zaboravio sam kako se zvao.”

U to je vrijeme svaka radna organizacija još imala svoju partijsku organizaciju, i tvornice i banke i sudovi, iako su poslije pri pokušaju liberalizacije raspustili partijske organizacije u sudu, tužilaštvu i policiji. Ministarstvo unutarnjih poslova imalo je 14 osnovnih organizacija. Melčić se sjeća:

“Počasna organizacija broj 1 bila je Udba. Ostalo su bili obični policajci i oni nisu imali pristup ovom sastanku. Na tom predavanju nisam im rekao ništa posebno. Objasnio sam da ćemo dobiti novi parlamentarni sustav i da je moguće da će, ako mi padnemo s vlasti, nova vlast formirati razne istražne komisije. Ja sam očekivao da ćemo izgubiti izbore, naravno, čak smo i namjerno išli na to, posebno Račan, ali sam smatrao da ćemo biti jaka opozicijska stranka i da ćemo u toj situaciji kao sljednici SKH biti izloženi kritici i napadima za sve stvari koje su udbaši napravili.

Međutim, život se sasvim drukčije razvijao, kao što znate, ovi su prešli na stranu Franje i nitko ih nije dirao. Neke Srbe su pobacali van jer su kvarili strukturu, ali Udba – naša sudba, uredno je postala državotvorna.”

Nakon tog predavanja u sjedištu SDS-a Melčić je s pet, šest šefova tajne službe otišao na piće. Zapamtio je samo da su među njima bili Josip Perković i Franjo Vugrinec.

“Perković je na mene ostavio jako dobar dojam, bio je vrhunski profesionalac, pristojan čovjek. Pitao sam ga koliko oni uopće još imaju ljudi u Hrvatskoj, a on mi je odgovorio da ih je oko 200 i nešto. Nisam mogao vjerovati da imaju tako malo ljudi, a on meni kaže: ‘Kao prvo, ne treba nam više, kao drugo, nemamo love. Ali imamo i neke vanjske suradnike.’ Tako da zapravo za neke ljude za koje sam mislio da su udbaši, ispostavilo se da nisu, kako bi se reklo, položili prijemni.”

Perković je u medijskim istupima tvrdio da je 90 posto službe podupiralo demokratske promjene i procese i bilo ih spremno zaštititi. Tvrdi da je na tranziciji počeo raditi već nekoliko tjedana prije izbora i služba se zapravo i prije službene primopredaje vlasti već stavila na raspolaganje novom vodstvu. O tome je očito postojao izvjesni dogovor između bivše komunističke vlasti i buduće nove vlasti na čelu s Tuđmanom. O tome svjedoči i Mate Meštrović u svojoj knjizi “U vrtlogu hrvatske politike, Kazivanje Peri Zlataru” gdje je otkrio da mu je Dušan Bilandžić povjerio kako je upravo on, u ime vodstva Saveza komunista Hrvatske, utanačio predizborni džentlemenski dogovor s Franjom Tuđmanom. Meštrović kaže:

“Komunisti su se obvezali da će neutralizirati svoje najtvrđe članove koji budu željeli silom i oružjem spriječiti HDZ da preuzme vlast ako je bude osvojio na budućim demokratskim izborima. Tuđman je, pak, zauzvrat obećao da, pobijedi li, Hrvatska demokratska zajednica neće progoniti komuniste sveteći im se zbog dugogodišnjih progona. Svoju je riječ i održao…”