Nakon serije članaka koje je o još uvijek nerazjašnjenim zločinima u Gospiću te ubojstvu Milana Levara objavio Nacional, policija je po nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću ispitala nekoliko svjedoka. Zagrebačka policija ispitala je Nikolu Rendulića i Zdenka Bandu, koji su u Nacionalu od 10. veljače 2015. upozorili da je nestanak 117. gospićke brigade ZNG-a iz arhiva Ministarstva obrane te nepriznavanje postojanja te brigade usko povezan s ratnim zločinima nad srpskim stanovništvom koji su se u jesen 1991. događali u Gospiću, kao i s ubojstvom Milana Levara koji je o tim zločinima trebao svjedočiti u Haagu. Rendulić i Bando ponovili su policiji saznanja koja imaju o Levarovu ubojstvu.

• Nakon serije članaka koje je o još uvijek nerazjašnjenim zločinima u Gospiću te ubojstvu Milana Levara objavio Nacional, policija je po nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću ispitala nekoliko svjedoka.

• Zagrebačka policija ispitala je Nikolu Rendulića i Zdenka Bandu, koji su u Nacionalu od 10. veljače 2015. upozorili da je nestanak 117. gospićke brigade ZNG-a iz arhiva Ministarstva obrane te nepriznavanje postojanja te brigade usko povezan s ratnim zločinima nad srpskim stanovništvom koji su se u jesen 1991. događali u Gospiću, kao i s ubojstvom Milana Levara koji je o tim zločinima trebao svjedočiti u Haagu.

Iako o samom ubojstvu imaju tek posredna saznanja i Rendulić i Bando, koji su kao i Levar bili pripadnici nepriznate 117. gospićke brigade ZNG-a, detaljno su policiji opisali svoja neposredna saznanja o situaciji koja je vladala u ratnom Gospiću 1991. te o odnosima među ljudima koji su tada u svojim rukama držali obranu grada. U kombinaciji s drugim do sada prikupljenim dokazima, to bi policiji i Državnom odvjetništvu moglo pomoći u konačnom rješavanju tog slučaja koji je velika mrlja u novijoj hrvatskoj povijesti.

Iako je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić u prosincu prošle godine raspisao nagradu od 100 tisuća kuna za obavijest koja će razriješiti Levarovo ubojstvo ili pridonijeti razrješenju, pojedini prijatelji pokojnog Milana Levara smatraju da je to sve farsa. “Istražitelji samo moraju pročitati što piše u starim policijskim izvješćima. A ondje sve piše”, rekao je za Nacional izvor iz Gospića blizak policijskim strukturama.

Isti izvor, koji je osobno imao uvid u Levarov dosje, otkrio je za Nacional da se njegovo ubojstvo nije odigralo točno onako kako se do sada mislilo.

Naime, na dan kada je ubijen, 28. kolovoza 2000., Levar je, po običaju, popravljao neki automobil u svojoj radionici. Ondje mu je, najvjerojatnije noć ranije, podmetnuta bomba koja je bila postavljena u poklopcu plinske boce koji se nalazio ispod stare gume na kojoj bi Levar ležao dok je radio. Nacional je još prije nekoliko godina razgovarao s Levarovom suprugom Vesnom koja je to ispričala. Iako se do sada smatralo da je Levar dodirnuo bombu kad se sagnuo na tu gumu kako bi odrezao komad nekog lima, Nacionalov izvor tvrdi drukčije:

“Milan Levar uočio je bombu. Zbog toga je svom sinu Leonu, koji je s njim bio u dvorištu radionice, rekao da brzo sjedne u automobil. U Levarovu dvorištu vladao je grozan nered, posvuda su bili razbacani razni automobilski dijelovi, poklopci, kape i štošta. Osigurač na bombi bio je izvučen i bio je dovoljan jedan udarac nogom da bomba eksplodira. Međutim, Milan se u tom svom neredu savršeno snalazio i on je primijetio bombu. Bio je siguran da će je uspjeti razmontirati, zato je i rekao malom da sjedne u automobil. On je naprosto bio takav, htio je pokazati ubojicama da se ne boji. Nije previše vjerovao ni policiji. Htio je prvo razmontirati bombu, a onda ih pozvati i pokazati im da su ga htjeli ubiti.”

Nacionalov sugovornik iz Gospića tvrdi da se potvrda za ovakvu verziju događaja nalazi u policijskom izvješću te u izvješću patologa, prema kojem je najviše gelera bilo u Levarovim prsima, što dokazuje da je bio u nagnut iznad bombe.

Međutim, prema onome što tvrdi Levarova supruga, on je mogao biti u nagnutom položaju i zato što se oslonio na gumu dok je rezao lim koji mu je bio potreban za popravak automobila. Cijela priča o zločinu do sada nije, a vjerojatno nikad ni neće biti objavljena. Jedan od razloga je taj što policiji treba moment iznenađenja s kojim će suočiti potencijalnog sumnjivca na poligrafu.

Foto: SRPSKA-MREŽA.COM

O tome tko je taj sumnjivac postoje iskazi u policiji i Državnom odvjetništvu. Jedan od iskaza je i onaj Vesne Levar koja je nedavno i u Jutarnjem listu izjavila kako svaki dan vidi ubojicu svog muža, ali mu nitko ništa ne može.

Među člancima koje je Nacional na temu zločina u Gospiću nedavno objavio je i policijsko izvješće o ispitivanju Ivice Rožića, zvanog Bijeli vuk, koji je 12. rujna 2000. detaljno opisao kako je i po čijem nalogu sudjelovao u ubojstvima civila na gospićkom području, ali je njegov iskaz proglašen nezakonitim jer je uzet bez prisutnosti odvjetnika. S obzirom na to da je Rožić i sam bio pod sumnjom da je ubio Levara, on je prema službenom izvješću policiji u Gospiću 12. rujna 2000. rekao da nema veze s tim ubojstvom, ali je kao mogućeg organizatora i ‘’osobu boj jedan’’ odgovornu za taj događaj naveo Tihomira Oreškovića. Nakon tog članka u Nacionalu Rožić je preko svog odvjetnika poslao demanti u kojem je ustvrdio da ‘’nikad nije ispitivan na policiji’’ o tom događaju. Iako je jasno da ne govori neistinu, formalno-pravno, on to može tvrditi s obzirom na to da je njegov iskaz proglašen nevažećim pa se tretira kao da se nikad nije ni dogodio.

Iako je cilj Levarova ubojstva bilo njegovo ušutkavanje kako ne bi pred Haaškim sudom progovorio o zločinima nad srpskim stanovništvom u Gospiću 1991., dogodilo se zapravo to da je upravo njegovo ubojstvo pokrenulo niz događaja koji će dovesti do uhićenja Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, kao i Stjepana Grandića, te njihovo procesuiranje kao ‘’gospićke skupine’’. Tako je na neki način prekinuta politika šutnje hrvatskog državnog vrha o zločinima koje je počinila hrvatska strana. Zbog zločina nad srpskim civilima sva trojica su osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne, Orešković na 15 godina, Norac na 12, a Grandić na 10 godina zatvora. Sva trojica su u međuvremenu puštena iz zatvora nakon odsluženja dvije trećine kazne.

“Gospićka skupina” osuđena je  i odslužila je zatvorsku kaznu zbog zločina nad pedesetak srpskih civila koji su iz svojih stanova, podruma i radnih mjesta odvezeni najprije u Vojarnu Perušić, a potom na lokacije Žitnik i Lipova Glavica gdje su bili pogubljeni. Nekoliko dana kasnije dio leševa na lokaciji Lipova Glavica je poliveno benzinom i zapaljeno, dio je razbacano po smetlištu Razbojište, a dio je zatrpan zemljom. Prema presudi Županijskog suda u Rijeci, koju je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, likvidirani civili iz Gospića i Karlobaga bili su “osobe koje nisu sudjelovale u ratnim sukobima i oružanoj pobuni protiv nove hrvatske vlasti, nego su se s punim povjerenjem u nju zadržali u svojim domovima u Gospiću i Karlobagu. Nitko od njih nije pripadao neprijateljskim paravojnim formacijama, dapače vodili su miran suživot s ostalim stanovništvom tih gradova, bez namjere pružanja bilo kakvog otpora obrambenim postrojbama HV-a, dijeleći sudbinu branitelja grada i ostalog stanovništva. Kod nikoga od njih nisu nađene nikakve radio stanice, snajperi, za nikoga od njih nije postojala ni osnova sumnje da bi bio špijun, snajperist. Odvođenju u zatočeništvo, a zatim na likvidaciju nisu se mogli oduprijeti, odvedeni su od strane naoružanih osoba, zatočeni i potom likvidirani bez razloga i povoda. Radilo se o civilima mahom srpske, ali i hrvatske nacionalnosti.”

Međutim, osim 50 civila koji su ubijeni na Lipovoj Glavici i Žitniku, iz Gospića je nestalo najmanje još toliko osoba srpske nacionalnosti. Policija sada istražuje još neke pojedinačne slučajeve, a među njima je, kako je Nacionalu potvrdilo više izvora, i slučaj tada 43-godišnjeg Milana Skendžića, Srbina iz Otočca koji je iz svog doma odvezen 2. studenog 1991., pod sumnjom da je počinio kazneno djelo terorizma te je prepraćen u Okružni zatvor Gospić, odakle mu se gubi svaki trag.

Nacional je ekskluzivno dobio uvid u izvješće Službe za zaštitu ustavnog poretka – Centar Gospić od 4. ožujka 1993., u kojem se detaljno opisuje što se sve događalo u jesen 1991. u Gospiću te se spominje i slučaj Milana Skendžića.

U izvješću se tvrdi da je nakon pada gospićke vojarne 19. rujna 1991. dio vojnika pušten kućama, dok su časnici i dočasnici JNA zarobljeni i smješteni u gospićki zatvor.

“Sve odluke u svezi vojnih zatvorenika donosio je Tihomir Orešković. Po njegovu naređenju pušteni su časnici, šifranti i vezisti, što je veoma simptomatično. Pušten je kapetan Vasić, velikosrbin, kapetan Peškirski Branko koji je bio čovjek KOS-a i još neki”, stoji u izvješću u kojem se navodi i da je Tihomir Orešković s još trojicom operativaca ispitivao zarobljene časnike, dok je radnicima SZUP-a zabranio bilo kakvo kontaktiranje s vojnim i drugim zatvorenicima.

“Okružni zatvor u Gospiću potpuno je u rukama Oreškovića”, piše u izvješću gdje se navodi i da se za zatvorenim časnicima JNA, ali i s ostalim zatvorenicima, dosta nehumano postupalo te da su pojedinci iz ZNG-a i druge osobe, kad god im se prohtjelo, dolazili u zatvor i tukli zatvorenike.

“Često su Oreškovići po noći odvodili pojedine časnike u privatne prazne kuće gdje su ih saslušavali i zlostavljali. Dosta zatvorenika je bilo zatvoreno bez ikakvih rješenja te je Orešković koncem listopada natjerao gospićku policiju da za iste donese rješenje o pritvoru”, navodi se. Opisan je i slučaj pojedinih zatvorenika, poput poručnika Marcela Duspera koji je čuvan po raznim privatnim kućama, a u jednom trenutku je čak i otet, te slučaj Milana Klobučara koji se u zatvoru objesio, a priveden je radi sumnje da radi s četnicima.

U tom dijelu izvješća podrobno se opisuje i što se zapravo dogodilo s Milanom Skendžićem:
“Skendžić Mišo iz Otočca tijekom rata bio je napustio Otočac te se vratio natrag u listopadu 1991. Zapovjednik policijske stanice Otočac Orešković Josip u dogovoru s Tihomirom predao je Skendžića vojnoj policiji u Gospić, koja ga je prebila, dovela u zatvor, te kad su stražari počeli uzimati podatke od Skendžića isti je na stolcu umro. Odvezen je po vojnoj policiji negdje i bačen. Kasnije se Josip kod Tihomira interesirao gdje je nestao Skendžić, na što mu je on odgovorio da je pobjegao. Očito Tihomir Orešković nije dopustio obradu pritvorenika u našoj službi i policiji iz sračunatih razloga – da kompromitira ove dvije službe kako ništa ne rade te da s razlogom dovede na čelo službi svoje ljude. Posebno treba naglasiti da je ovim činom upropaštena mogućnost operativnog postupanja prema četničko-neprijateljskoj strani”, stoji u izvješću SZUP-a.

Iz ovog izvješća te još nekih razgovora koje je Nacional obavio sa svjedocima iz Gospića jasan je modus operandi Tihomira Oreškovića: pojedini civili srpske nacionalnosti bili bi privedeni bez konkretnog razloga i potom optuženi za terorizam ili suradnju s neprijateljem. Da su Orešković i ljudi oko njega antidatirali dokumente piše i u izvješću, a potvrđuje to i Skendžićev slučaj. Naime, iako je on iz svog stana u Otočcu odvezen 2. studenog, u službenom izvješću se navodi se da je uhićen tek 3. studenog i to zbog terorizma. U vrijeme kad je optužen za terorističko djelovanje, Skendžić je poslovno boravio u Njemačkoj, a uhićen je kad se vratio kući svojoj obitelji. Njegovo tijelo do danas nije pronađeno, a njegova obitelj, supruga i dvoje djece, vode dugogodišnji sudski spor s državom. Skendžićeva kći Tamara u vrijeme nestanka oca imala je nepunih deset godina, a njezin brat Aleksandar, koji je danas dekan gospićkog veleučilišta ‘’Nikola Tesla’’, tek sedam.Slučaj Milana Skendžića tek je, na žalost, jedan u nizu.

“I prije masovnog hapšenja i odvoženja Srba u Gospiću je ubijeno više Srba. Odmah na početku rata u Smiljanu je pronađen leš Igrić Nedjeljka, tržnog inspektora u Gospiću. Igrić je bio izbjegao u Karlobag, tamo je uhićen, ubijen i dovezen u Smiljan. Nedugo iza toga u podrumu jedne zgrade obješena je tročlana obitelj (mater, sin i snaha). Prema nekim saznanjima ova ubojstva izvršila je grupa S. Joze. Hapšenja i ubijanja Srba nastavila su se sve do proljeća 1992. Jednostavno bi uniformirane maskirane osobe dolazile kolima bez tablica, ili s vojnim vozilima, te odvodili Srbe s radnog mjesta, s ulice ili iz stana ili kuće i odvodili ih u nepoznatom pravcu. Neki ubijeni pronađeni su i u septičkim jamama u porušenom istočnom dijelu Gospića. Neki leševi su pronađeni u Plantaži kod Gospića i u Velebitu, ali vlada bojazan prijavljivanja policiji ovakvih saznanja. Prema procjenama, u Gospiću je na ovakav način likvidirano 100-tinjak Srba”, piše u izvješću.

Jedan od najvećih misterija ostat će i slučaj hrvatskog dragovoljca Nikole Klobučara, sina spomenutog Milana Klobučara koji se u zatvoru objesio jer su ga optužili da surađuje s četnicima. Ta optužba je dosta nelogična ako se zna da se njegov sin Nikola Klobučar još u ljeto 1991. priključio obrani Hrvatske. Bio je pripadnik 32. satnije 1. bojne 118.brigade Hrvatske vojske. Klobučar je bio i među ljudima koji su blokirali tenk JNA postavljen ispred Policijske uprave Gospić, a kasnije je sudjelovao i u oslobađanju gospićke vojarne. “Kad je pala gospićka vojarna, Mirko Norac je tražio deset dragovoljaca da idu u čišćenje terena i Nikola Klobučar bio je među njima”, rekao je za Nacional jedan od pripadnika te satnije. Klobučar se dobrovoljno javio za kurira i kad je Tihomir Orešković tražio dobrovoljca koji će odnijeti pismo Čedi Budisavljeviću, koji je bio odgovoran za masakr nad Hrvatima u Širokoj Kuli. Budisavljević je bio zamjenik načelnika Stanice javne bezbjednosti u Teslingradu, kako su srpski pobunjenici prozvali Novi Lički Osik, a pismo je navodno bilo vezano uz razmjenu zarobljenika između hrvatske i srpske strane. Kako ga četnici ne bi ubili čim ga spaze, Nikola Klobučar kao kurir je na srpsku stranu otišao u civilnoj odjeći. S obzirom na to da mu se otada izgubio svaki trag i da se nikad nije vratio, ljudi Tihomira Oreškovića proširili su priču da je Klobučar prebjegao četnicima, baš kao što su i njegovog oca optužili za suradnju s četnicima.

Njegove kosti pronađene su  tek tijekom ekshumacije u jami Globnjača II na Ljubovu, zajedno s ostalim masakriranim mještanima Široke Kule. Unatoč tome što je bio hrvatski branitelj i službeni kurir Tihomira Oreškovića, hrvatske vlasti nisu mu priznale status hrvatskog branitelja, a njegove kosti već deset godina leže na zagrebačkoj patologiji.

U Gospiću se može čuti priča da se obitelj Klobučar zapravo našla na meti lokalnih moćnika jer je bila riječ o imućnim i sposobnim ljudima koji su imali tvrtku s vrlo vrijednim strojevima kojih su se ovi htjeli domoći po bagatelnoj cijeni. Majka Nikole Klobučara i njegov mlađi brat ostali su stigmatizirani i danas se zapravo boje govoriti o cijelom slučaju, a jedini koji se usude nešto reći su nekadašnji suborci Nikole Klobučara koji su pokrenuli postupak za dokazivanje njegovog statusa. “Zamislite kako je toj ženi, najprije je ostala bez muža, a onda i bez sina. Ostao joj je samo mlađi sin i živi u strahu jer su joj prijetili. Živi pod stigmom lažne optužbe da su joj muž i sin surađivali s četnicima. Dva života su uzaludno izgubljena”, rekao je obiteljski prijatelj i suborac Nikole Klobučara koji smatra da su njega namjerno poslali na drugu stranu ‘s garancijom da se neće vratiti’.

O zločinima u Gospiću državni je vrh bio na vrijeme obaviješten, ali ništa nisu mogli ni htjeli poduzeti. “Državni vrh je trebao reći hoćemo li ići dalje s istragama o ratnim zločinima, ali nije bilo volje da se to riješi. Svi su oni nakon toga imali krvave ruke jer su prešli preko svih informacija i nisu ništa poduzeli”, rekao je za Nacional jedan pripadnik nekadašnje obavještajne službe.

Danas osim zagrebačke policije na rasvjetljavanju nekih pojedinačnih ubojstava u Gospiću 1991. po nalogu Županijskog državnog odvjetništva iz Karlovca radi i riječka policija. Neke osobe iz Gospića nedavno su čak privedene na informativni razgovor. No poznavatelji situacije u Gospiću na to samo odmahuju rukom.

“To je već deseti put da ispituju iste ljude, a rezultat je uvijek isti, odnosno rezultata nema”, zaključio je Nacionalov sugovornik iz Gospića.