Povodom smrti bivšeg sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova objavljujemo tekst koji je Nacionalov dugogodišnji urednik Maroje Mihovilović objavio u časopisu Start davne 1985. godine.

Premda ne sadrži nikakve privatne podatke, službena biografija Mihaila Sergejeviča Gorbačova, generalnog sekretara KPSS, koliko god štura, pobudila je veliko zanimanje svjetskih medija i analitičara sovjetskih političkih prilika. Iz nje je, po mnogim procjenama, očito da se prema sovjetskom političkom vrhu penje tzv. četvrta generacija rukovoditelja…

Biografija 54-godišnjega Mihaila Sergejeviča Gorbačova, najmlađeg člana Politbiroa CK KPSS, koji je 11. ožujka 1985. izabran za generalnog sekretara CK KPSS, u najkraćim crtama glasi ovako: rođen je 2. ožujka 1931. u selu Privolju na području Stavropola, sjeverno od Kavkaza.

Diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu u Moskvi 1955. Diplomirao je agronomiju na Poljoprivrednom institutu u Stavropolu 1967. Član je KPSS od 1952. Prvi je sekretar Pokrajinskog komiteta u Stavropolu 1970-1978. Član je CK KPSS od 1971. Član je Sekretarijata CK KPSS od 1978. Kandidat je za člana Politbiroa CK KPSS 1979. Član je Politbiroa CK KPSS od listopada 1980. Generalni je sekretar CK KPSS 11. ožujka 1985.

Sposoban i obrazovan čovjek

Već i ti šturi podaci o partijskoj biografiji Mihaila Gorbačova govore o brzoj karijeri sposobna i obrazovana čovjeka, te se po tome, naoko, ne razlikuje mnogo od sličnih biografija članova Politbiroa, sekretara CK ili drugih viših funkcionara sovjetske Partije. Poznato je da se u SSSR-u i o najvišim rukovoditeljima objavljuju najčešće samo takvi šturi podaci o partijskom napredovanju, o funkcijama koje je netko imao u prošlosti, i, uglavnom, ništa više.

Rijetki su sovjetski rukovoditelji o kojima se zna štogod više. Takav je, možda, samo Andrej Gromiko, i to zbog svoje bogate međunarodne karijere. Tako je bilo i s Leonidom Brežnjevom, oko kojega se stvarao blagi osobni kult, pa je o njemu tiskano mnogo novinskih članaka, a i biografske knjige.
Srdačan i energičan

O Gorbačovu se zna razmjerno malo. Možda je poznatija njegova ličnost nego njegova biografija, a i informacije o njegovoj ličnosti stigle su ponajprije iz Velike Britanije, za njegova posjeta toj zemlji lani u prosincu.

Tamo su opazili da je srdačan i energičan, da je izvanredno obrazovan i znatiželjan. Nakon razgovora s njim Margaret Thatcher izjavila je:

“Sviđa mi se Gorbačov. Čini mi se da je čovjek s kojim se mogu obavljati poslovi.”

Zamijećeno je da izvrsno govori engleski, a posebnu je pažnju izazvala njegova elegantna 51-godišnja žena Raisa, također visokoobrazovana osoba. Ona je na Moskovskom sveučilištu diplomirala filozofiju i književnost.

Ne zna se ništa o djetinjstvu

O Gorbačovljevu se djetinjstvu, za sada, ništa ne zna. Ne zna se ni gdje je bio za vrijeme rata, kad su područje Stavropola zauzeli Nijemci.

Ipak, ako se njegova biografija usporedi s biografijama drugih vodećih sovjetskih ličnosti i biografijama lokalnih rukovoditelja na razini republika, oblasti i pokrajina, otkrivaju se neke zanimljive stvari.

Recimo, već je značajan podatak da je Gorbačov osamnaest godina mlađi od preminuloga Černjenka. On je pet godina mlađi od najmlađega člana Politbiroa. Sovjetski Politbiro ima deset članova, koji se mogu podijeliti na četiri generacije. U prvoj su generaciji 79-godišnji Nikola Tihonov i 75-godišnji Andrej Gromiko; u drugoj 73-godišnji Dinmuhamed Kunajev, 72-godišnji Mihail Solomoncev, 70-godišnji Viktor Grišin i 67-godišnji Vladimir Ščerbitski; u trećoj 62-godišnji Grigorij Romanov, 61-godišnji Gejdar Alijev i 59-godišnji Vladimir Vorotnjikov.

Četvrta generacija – prva poratna generacija školovanih ljudi

Četvrtoj generaciji pripada samo Mihail Gorbačov.

Te generacije imaju vrlo određene karakteristike, što je posljedica specifičnih prilika u razdobljima kad su se ljudi iz pojedine generacije imali prilike školovati i razvijati kao partijski ili stručni radnici.

Na primjer, na prvu su generaciju (kojoj su, osim Gromika i Tihonova, pripadali i pokojni Leonid Brežnjev, Mihail Suslov, Aleksej Kosigin i Dimitrij Ustinov) uvelike utjecale prilike u SSSR-u potkraj tridesetih, kad su oni u kadrovskom vakuumu, nakon velikih Staljinovih čistki (u kojima nisu sudjelovali), razmjerno mladi dobivali značajne državne funkcije, i to kao tridesetogodišnjaci ili mladi četrdesetogodišnjaci.

Kosigin je postao ministar lake industrije s 35 godina; Ustinov ministar vojne industrije s 33 godine; Gromiko šef Američkog odjela Ministarstva vanjskih poslova s 30 godina. Sve do prije tri godine, do smrti Mihaila Suslova u veljači 1982, ta je generacija potpuno dominirala sovjetskim političkim vrhom. Nakon smrti Suslova, Brežnjeva i Ustinova (i još prije Kosigina) te je prevlasti nestalo.

Iduće dvije generacije imale su znatno manje prilike da steknu tako bogato iskustvo. Jurij Andropov i Konstantin Černjenko jesu, doduše, bili izabrani za generalne sekretare CK KPSS, ali tek na kraju životnih putova, pa je na tom položaju svaki bio jedva nešto više od godinu dana.

Treća generacija, rođena između 1919. i 1926, najteže je prošla, jer joj je školovanje i formiranje prekinuo rat. Ta je generacija najviše pridonijela sovjetskoj pobjedi nad nacizmom u drugom svjetskom ratu i podnijela najviše žrtava na bojištu. Njoj su, nakon rata, doduše bila otvorena vrata sveučilišta, ali su se izgubljene godine teško mogle nadoknaditi, pogotovu na nekim područjima obrazovanja. Tada se u SSSR-u posebno poticalo tehničko obrazovanje, pa je i većina rukovoditelja imala takovo obrazovanje.

Četvrta generacija – prva poratna generacija školovanih ljudi – uvelike se razlikuje od svih prijašnjih. SSSR je izašao iz dva nemirna razdoblja – razdoblja velikih čistki i razdoblja rata – i ušao u doba mirnog razvoja, kao moćna zemlja. Obrazovanju se pridavala posebna pažnja, od čega je ta generacija imala posebnih koristi.

Jedna analiza biografija 986 visokih sovjetskih funkcionera, ministara, njihovih zamjenika, prvih i drugih sekretara oblasti i pokrajina, predsjednika lokalnih izvršnih komiteta, partijskih sekretara većih gradova Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike pokazuje zanimljive podatke o njihovu obrazovanju.

Tako od rukovoditelja rođenih između 1913. i 1916. godine 73 posto ima visoko obrazovanje, između 1917-20. godine 63 posto, 1921-25. godine 51 posto, 1926-29. godine 73 posto, 1930-37. godine 93 posto.

Generacija rukovoditelja rođenih nakon 1930. (u koju se ubraja i Gorbačov) izvanredno je obrazovana, najobrazovanija od vremena one revolucionarne generacije koja je rukovodila Oktobarskom revolucijom.

I kvaliteta toga visokoškolskog obrazovanja najnovije generacije viša je nego u prijašnjih. U prošlosti, većina je visokih funkcionera završila visokoobrazovne institucije na večernjim tečajevima (kursevima), često u poodmaklim godinama, a dio je išao u te institucije ne završivši puno srednje obrazovanje, nego se za to pripremivši u radničkim obrazovnim institucijama (rabfak) ili u tehničkim školama.

Jedini član Politbiroa koji je diplomirao na Moskovskom sveučilištu

Sad se situacija izmijenila. To se najbolje vidi u slučaju Gorbačova, koji je na fakultet išao čim je završio srednju školu i potom redovito diplomirao, a potom je 1967. diplomirao još i poljoprivredu, i to zato što je bio prvi sekretar Partije u Stavropolskom kraju koji je poljoprivredno područje.

No, Gorbačovljeva biografija pokazuje još nešto. On je jedini član Politbiroa koji je diplomirao na Moskovskom sveučilištu, dok su svi ostali završili studij na specijaliziranim, ne odviše poznatim, visokoškolskim ustanovama.

Gorbačov je po obrazovanju pravnik. Dakle, ima humanističko obrazovanje, po čemu se također razlikuje od većine, jer najveći broj najviših sovjetskih rukovoditelja ima tehničko obrazovanje. Tek u najnovije doba nešto više ljudi takva humanističkog obrazovanja ulazi u najviše sovjetske forume.

Većina ljudi prethodne generacije mnogo je mijenjala poslove i mjesta djelovanja. Išli su iz provincije u provinciju, zatim u Moskvu, a onda opet u provincije, kako je bilo potrebno zbog partijskih zadataka. Černjenko je iz Sibira stigao u Moldaviju; Brežnjev je tamo došao s obala Dnjepra; potom su obojica otišla u Moskvu.

Andropov je bio u Stavropolu i u Kareliji. Čak je i Tihonov, koji je veći dio života proveo u Moskvi, neko vrijeme bio u unutrašnjosti. S Gorbačovom je situacija sasvim drukčija. On je cijelu karijeru proveo na dva mjesta: u rodnom Stavropolu, gdje je prirodno napredovao – a nije bio postavljen partijskom odlukom pošto su ga doveli iz druge provincije – i u Moskvi.

Gorbačovljeva se generacija, dakle, razlikuje od prijašnjih po ovim važnijim crtama: njezini pripadnici prosječno imaju kvalitetnije visoko obrazovanje: imaju kontinuiran partijski staž; nisu “aparatčiki” sa zadatkom da rješavaju lokalne probleme po nalozima iz centra nego su, većinom, prirodno napredovali u zavičaju. Iako, ako se izuzme Gorbačov, ljudi te generacije još nisu došli do najvišega foruma sovjetske Partije, do Politbiroa, ipak su oni stekli razmjerno više partijskog iskustva nego prijašnje dvije.

Dakle, analiza biografija 996 visokih sovjetskih funkcionara pokazuje da je Gorbačovljeva generacija preuzela značajno mnogo visokih položaja u raznim sferama partijskog rada, posebno u industriji i poljoprivredi. Ali ona je, što je posebno važno, veoma aktivna u pokrajinskim i oblasnim komitetima. Jer, upravo se iz te sfere regrutiraju najviši sovjetski rukovoditelji, a ne iz centralne moskovske partijske i državne hijerarhije. Od deset sadašnjih članova Politbiroa samo je Gromiko iznimka koja potvrđuje pravilo.

Često se tvrdi da je Gorbačov bio blizak Juriju Andropovu. Upravo u petnaest mjeseci kako je Andropov bio na čelu sovjetske Partije izvršena je značajna partijska obnova. Petina regionalnih partijskih šefova bila je zamijenjena, isto kao i devet od 23 šefa odjela CK.

Posljednja promjena u Politbirou izvršena je u prosincu 1982., na početku karijere Jurija Andropova na funkciji generalnog sekretara, kad su u Politbiro uvedeni Vorotnjikov i Solomoncev, a šef KGB-a Viktor Čebrikov postao kandidat za člana Politbiroa. Istodobno je Igor Ligačev ušao u partijski Sekretarijat.

Za vrijeme tih promjena prema sovjetskom partijskom vrhu počeli su se penjati mlađi, dinamičniji ljudi Gorbačovljeve generacije. Britanski list Guardian objavio je, sutradan nakon Gorbačovljeva izbora za generalnog sekretara KPSS, članak u kojem je iznio imena nekolicine ljudi njegove generacije.

Tako se posebno ističe 54-godišnji član Sekretarijata Nikolaj Rijkov, zadužen za privredu; Nikolaj Kručina, zadužen za kadrovska pitanja; Vejnjamin Afonjin, zadužen za kemijsku industriju; Vladimir Karlov, zadužen za poljoprivredu.

Zapaženo je i to da je na nedavnim izborima za Vrhovni sovjet Mihail Gorbačov došao na biralište zajedno s Anatolijem Gromikom, sinom sovjetskog ministra vanjskih poslova i značajnim funkcionerom sovjetskog Ministarstva vanjske trgovine.

Sovjetski Politbiro spao je na samo deset članova, a najviši sovjetski partijski forum od 1952. nije imao tako malo članova. Taj je forum 1970. imao čak 10 članova.

Dakle, Gorbačov će zacijelo uskoro poduzeti mjere da se taj forum popuni novim ljudima. Vjerojatno će to biti prva prilika da oni budu iz Gorbačovljeve generacije, prenosi Index.