Ruski predsjednik Vladimir Putin napisao je članak povodom 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata. U tekstu Putin navodi kako se 9. svibanj slavi kao najvažniji praznik, dok 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, ‘stoji knedla u grlu’. Putin piše i o Drugom svjetskom ratu, kao i njegovim uzrocima.

Zbog pandemije koronavirusa velika vojna parada, koja je trebala biti održana 9. svibnja, održat će se u srijedu, 24. lipnja.

“Paradu ćemo organizirati 24. lipnja, na dan kada je 1945. godine održana legendarna povijesna parada pobjednika, kada su Crvenim trgom marširali ratnici koji su sudjelovali u bitkama kod Moskve i branili Lenjingrad, tukli se s nacistima kod Staljingrada, oslobodili Europu i na juriš zauzeli Berlin”, rekao je Putin prošlog mjeseca.

U nastavku pročitajte članak ruskog predsjednika:

“Prošlo je 75 godina od završetka Drugog svjetskog rata. Za te godine odrastalo je nekoliko generacija. Promijenila se politička karta planete. Nema Sovjetskog Saveza, koji je izvojevao grandioznu, rušilačku pobjedu nad nacizmom, spasio čitav svijet. Pa i sami događaji tog rata, čak i za njegove sudionike, predstavljaju daleku prošlost. Ali zašto se u Rusiji 9. svibanj slavi kao najvažniji praznik, a 22. lipnja život praktično zamire i stoji knedla u grlu?

Obično se kaže da je rat ostavio dubok trag u povijesti svake obitelji. Iza ovih riječi stoji sudbina milijuna ljudi, njihova patnja i bol od gubitka. Ponos, istina i sjećanje.

Za moje roditelje, rat su užasne muke opkoljenog Lenjingrada gdje je umro moj dvogodišnji brat Vitja, gdje je moja majka čudom preživjela. Otac, iako oslobođen vojske, dobrovoljno se javio da brani rodni grad – učinio je isto kao i milijuni sovjetskih građana. Borio se na mjestu „Nevski pjatačok“ i bio teško ranjen. I što više prolaze godine, veća je potreba da se porazgovara sa roditeljima i više sazna o ratnom periodu njihovog života. Ali već je nemoguće pitati, zato u svom srcu čuvam razgovore sa ocem i majkom o ovoj temi, njihove škrte emocije.

Za mene i moje vršnjake važno je da naša djeca, unuci, praunuci shvaćaju kroz kakve su iskušenja i muke prolazili njihovi preci. Kako, zašto su uspeli da prežive i pobjede? Odakle potiče njihova istinska gvozdena snaga volje koja je čudila i oduševljavala čitav svijet? Da, oni su branili svoj dom, djecu, porodicu. Ali sve ih je objedinjavala ljubav prema domovini. Ovaj duboki, lični osjećaj u potpunosti se ogleda u samoj suštini našeg naroda i postao je jedan od najvažnijih u svojoj herojskoj, žrtvenoj borbi protiv nacista.

Ljudi se često pitaju: kako će se ponašati sadašnja generacija, šta će raditi u kritičnoj situaciji? Pred mojim očima su mladi ljekari, medicinske sestre, ponekad i jučerašnji studenti, koji danas odlaze u „crvenu zonu“ da bi spašavali ljude. Naši vojnici, u borbi protiv međunarodnog terorizma na Sjevernom Kavkazu, u Siriji, koji se borili do samog kraja, sasvim su mladi ljudi! Mnogi borci legendarne, besmrtnog šestog desantnog puka imali su 19–20 godina. Ali svi su pokazali da su dostojni podviga vojnika naše domovine, koji su je branili u Drugom svjetskom ratu.

Stoga sam siguran da je u prirodi naroda Rusije da izvršavaju svoju dužnost, da se ne štede ukoliko okolnosti to nalažu. Samopožrtvovanje, patriotizam, ljubav prema svom domu, svojoj obitelji, Domovini – ove vrijednosti su i danas fundamentalne, ključne u ruskom društvu. Na njima, u velikoj mjeri, počiva suverenitet naše zemlje.

Sada su se kod našeg naroda pojavile nova tradicija, kao što je Besmrtni puk. Ovo je marš naših zahvalnih uspomena, krvne, žive veze među generacijama. Milijuni ljudi odlaze u šetnje sa fotografijama svojih rođaka koji su branili Domovinu i pobijedili nacizam. To znači da njihov život, iskušenja i žrtve, pobjeda koju su nam dali, nikada neće biti zaboravljeni.

Naša odgovornost pred prošlošću i budućnošću je da učinimo sve što je moguće kako bismo spriječili ponavljanje strašnih tragedija. Zbog toga sam smatrao svojom obavezom da napišem članak o Drugom svjetskom ratu. O ovoj ideji sam više puta razgovarao sa svjetskim liderima, naišao na njihovo razumijevanje. Krajem prošle godine, na samitu lidera zemalja ZND, svi smo bili ujedinjeni: važno je prenijeti potomcima sjećanje na to da je pobjedu nad nacizmom, prije svega, odnio sovjetski narod, da su u ovoj herojskoj borbi – na frontu i u pozadini, rame uz rame – stajali predstavnici svih republika Sovjetskog Saveza. Tada sam sa kolegama razgovarao i o teškom predratnom periodu.

Ovaj razgovor izazvao je veliki odjek u Europi i svijetu. Dakle, okretanje lekcijama prošlosti zaista je neophodno i aktualno. U isto vrijeme bilo je i mnogo emocija, loše prikrivenih kompleksa i bučnih optužbi. Brojni političari iz navike su požurili da izjavljuju da Rusija pokušava da revidira povijest. Međutim, pri tome nisu mogli da demantiraju nijednu činjenicu, nijedan navedeni argument. Naravno, teško je i nemoguće raspravljati sa originalnim dokumentima koji se, usput, čuvaju ne samo u ruskim nego i u stranim arhivima.

Stoga je potrebno nastaviti analizu razloga koji su doveli do svjetskog rata, osvrnuti se o njegovim složenim događajima, tragedijama i pobjedama, o njegovim poukama – za našu zemlju i čitav svijet. I ovdje je, ponavljam, bitno osloniti se samo na arhivsku građu, svjedočenja suvremenika, isključiti sve ideološke i politizirane spekulacije.

Još jednom ću podsjetiti na očiglednu stvar: osnovni uzroci Drugog svjetskog rata umnogome potiču od odluka donijetih poslije Prvog svjetskog rata. Versajski sporazum postao je za Njemačku simbol duboke nepravde. Praktično se radilo o pljački zemlje koja je bila dužna da plati velike odštete zapadnim saveznicima, koje su osiromašile njezinu ekonomiju. Vrhovni komandant savezničkih snaga, francuski maršal Ferdinand Foch proročki je opisao Versailles: „Ovo nije mir, ovo je primirje na dvadeset godina“.

Upravo nacionalno poniženje stvorilo je plodnu zemlju za radikalna i revanšistička osjećanja u Njemačkoj. Nacisti su se vješto poigrali tim osjećanjima, izgradili svoju propagandu, obećavši da će spasiti Njemačku od „versajskog nasljeđa“, obnoviti njenu nekadašnju moć, a, zapravo, gurali njemački narod u novi rat. Paradoksalno je da su tome direktno ili indirektno doprinijele zapadne države, prije svega, Velika Britanija i SAD. Njihovi financijski i industrijski krugovi veoma su aktivno ulagali u njemačke fabrike i pogone za proizvodnju vojnih proizvoda. A među aristokracijom i političkim establišmentom bilo je mnogo pristalica radikalnih, krajnje desnih, nacionalističkih pokreta, koji su počeli da jačaju u Njemačkoj i Europi.

Versajski „svjetski poredak“ stvorio je brojne skrivene proturječnosti i otvorene sukobe. U njihovoj osnovi su granice novih europskih država koje su proizvoljno nacrtali pobjednici u Prvom svjetskom ratu. Praktično odmah po njihovom pojavljivanju na mapi počeli su teritorijalni sporovi i međusobna potraživanja, koja su se pretvorila u tempirane bombe.

Jedan od najvažnijih rezultata Prvog svjetskog rata bilo je stvaranje Lige naroda. Na ovu međunarodnu organizaciju polagane su velike nade za osiguranje dugoročnog mira i kolektivne sigurnosti. To je bila progresivna ideja, čija je dosljedna primjena, bez pretjerivanja, mogla spriječiti ponavljanje strahota globalnog rata.

Međutim, Liga naroda, u kojoj su dominirale pobjedničke sile – Velika Britanija i Francuska, pokazala je svoju neefikasnost i jednostavno potonula u praznim pričama. Liga naroda i uopće europski kontinent nisu čuli višestruke pozive Sovjetskog Saveza da se uspostavi ravnopravni sustav kolektivne sigurnosti. Konkretno, da se zaključe istočnoeuropski i pacifički pakt, koji bi sprečavali agresiju. Ovi prijedlozi su ignorirani.

Liga naroda nije uspela da spriječi sukobe u različitim dijelovima svijeta, kao što su napad Italije na Etiopiju, Španjolski građanski rat, agresija Japana na Kinu i Anschluss Austrije. A u slučaju Minhenskog sporazuma, u kojem su pored Hitlera i Mussolinija, sudjelovali lideri Velike Britanije i Francuske, uz puno odobrenje Vijeća Lige naroda, podijeljena je Čehoslovačka. U vezi sa tim primjećujem da, za razliku od mnogih tadašnjih lidera Europe, Staljin nije sebe okaljao ličnim susretom sa Hitlerom, koji je tada u zapadnim krugovima bio poznat kao ugledni političar i dobrodošao gost u europskim prijestolnicama.

U dijelenju Čehoslovačke, zajedno sa Njemačkom, sudjelovala je i Poljska. One su unaprijed i zajedno odlučivale kome će pripasti određene čehoslovačke zemlje. 20. rujna 1938. poljski ambasador u Njemačkoj Jozef Lipski obavijestio je ministra vanjskih poslova Poljske Jozefa Beka da je Hitler uvjeravao o sljedećem: „… U slučaju da između Poljske i Čehoslovačke dođe do sukoba na osnovu poljskih interesa u Tješinu, Reih će stati na našu (Poljsku) stranu“. Nacistički vođa čak je davao nagovještaje, savjetovao, da početak poljske akcije „uslijedi… tek nakon što Nijemci okupiraju Sudete (planine)“.

Poljska je bila svjesna da će bez Hitlerove podrške njezini osvajački planovi biti osuđeni na propast. Ovdje ću citirati snimak razgovora njemačkog veleposlanika u Varšavi Adolfa von Moltkea sa Jozefom Bekom od 1. listopada 1938. o poljsko-češkim odnosima i stavu SSSR-a o ovom pitanju. Evo što tamo piše: „… Gospodin Bek… izrazio je veliku zahvalnost na lojalnoj interpretaciji poljskih interesa na Minhenskoj konferenciji, kao i na iskrenosti odnosa tijekom češkog sukoba. Vlada i javnost (Poljske) cijene stav Führera i kancelara Reicha”.

Podjela Čehoslovačke bila je surova i cinična. München je srušio čak i one formalne krhke garancije koje su ostale na kontinentu i pokazao da su međusobni sporazumi bezvrijedni. Upravo Minhenski sporazum bio je okidač nakon kojeg je veliki rat u Europi postao neizbježan.

Danas bi europski političari, prije svega poljski lideri, željeli da „ušutkaju“ München. Zašto? Ne samo zato što su njihove zemlje tada izdale svoje obaveze, podržale Minhenski sporazum, a neke čak sudjelovale u podjeli plijena, već i zato što je bilo nekako nezgodno podsjetiti se da se tih dramatičnih dana 1938. godine samo SSSR založio za Čehoslovačku.

Sovjetski Savez je na osnovu svojih međunarodnih obaveza, uključujući sporazume sa Francuskom i Čehoslovačkom, pokušao spriječiti tragediju. Poljska je, slijedeći svoje interese, svim silama pokušavala da spriječi stvaranje sistema kolektivne sigurnosti u Europi. Poljski ministar vanjskih poslova Jozef Bek je 19. septembra 1938. godine direktno pisao o tome spomenutom ambasadoru Jozefu Lipskom prije njegovog sastanka sa Hitlerom: „… Tijekom prošle godine poljska vlada je četiri puta odbila prijedlog da se pridruži međunarodnoj intervenciji u odbrani Čehoslovačke“.

Britanija, kao i Francuska, koja je tada bila glavni saveznik Čeha i Slovaka, preferirala je da se odrekne svojih garancija i baci ovu istočnoevropsku zemlju na milost i nemilost. Ne samo baci, već usmjeri težnje nacista na istok sa ciljem da se Njemačka i Sovjetski Savez neizbježno sukobe i međusobno se iskrvare.

Upravo se na tome zasnivala zapadnjačka politika „smirivanja“. I ne samo u odnosu na Treći reich, već i prema ostalim članicama takozvanog Antikominternskog pakta – fašističkoj Italiji i militarističkom Japanu. Njegov vrhunac na Dalekom istoku bio je Englesko-japanski sporazum iz ljeta 1939. koji je Tokiju dao odriješene ruke u Kini. Vodeće europske sile nisu željele da priznaju kakva smrtna opasnost za čitav svijet dolazi od Njemačke i njezinih saveznika i nadale se da će ih rat zaobići.

Minhenska izdaja pokazala je Sovjetskom Savezu da će zapadne zemlje rješavati sigurnosna pitanja ne uzimajući u obzir njegove interese i da će, ukoliko bude potrebe, formirati antisovjetski front.

U isto vrijeme, Sovjetski Savez je učinio sve kako bi iskoristio svaku šansu za stvaranje antihitlerovske koalicije, ponavljam, bez obzira na dvoličnu poziciju zapadnih zemalja. Tako je sovjetsko rukovodstvo preko obavještajnih službi dobivalo detaljne informacije o zakulisnim englesko-njemačkim kontaktima u ljeto 1939. godine. Skrećem pažnju na činjenicu da su oni vođeni veoma intenzivno, štoviše, praktično istovremeno sa trilateralnim pregovorima predstavnika Francuske, Velike Britanije i SSSR-a, koji su, naprotiv, zapadni partneri svijesno otezali. U vezi sa tim citirat ću dokument iz britanskih arhiva – ovo je instrukcija britanske vojne misije koja je stigla u Moskvu u kolovozu 1939. godine. U njemu se direktno govori da delegacija treba da „pregovara veoma sporo“; da „vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije spremna da preuzme na sebe detaljne obaveze koje bi mogle da ograniče našu slobodu djelovanja pod bilo kojim okolnostima“.

Također napominjem: za razliku od Engleza i Francuza, sovjetsku delegaciju predvodilo je visoko rukovodstvo Crvene armije, koje je imalo sva potrebna ovlaštenja za „potpisivanje vojne konvencije o organizaciji vojne odbrane Engleske, Francuske i SSSR-a protiv agresije na Europu“.

Svoju ulogu u propasti pregovora odigrala je Poljska koja nije htjela nikakve obaveze prema sovjetskoj strani. Čak i pod pritiskom zapadnih saveznika, poljsko rukovodstvo odbilo je da surađuje sa Crvenom armijom u borbi protiv Wehrmachta. I tek kada se saznalo za Ribentropov dolazak u Moskvu, Jozef Bek je nevoljno, ne direktno, već preko francuskih diplomata, obavijestio sovjetsku stranu: „… U slučaju zajedničkih akcija protiv njemačke agresije, suradnja Poljske i SSSR-a, pod tehničkim uvjetima koji treba da se utvrde, nije isključena“. Istovremeno je svojim kolegama objasnio: „… Nisam protiv ove formulacije samo radi olakšavanja taktike, a naše principijelno gledište u vezi sa SSSR-om je konačno i ostaje nepromijenjeno“.

U nastaloj situaciji, Sovjetski Savez je potpisao Sporazum o nenapadanju sa Njemačkom. To je faktički uradio posljednji od europskih zemalja i to u svjetlu stvarne opasnosti od suočavanja sa ratom na dva fronta – sa Njemačkom na zapadu i sa Japanom na istoku, gdje su se već vodile intenzivne bitke na reci Halhin Gol.

Staljin i njegovo okruženje zaslužuju mnoge pravedne optužbe. Sjećamo se i zločina režima nad vlastitim narodom i užasa masovnih represija. Ponavljam, sovjetskim liderima se može mnogo toga prigovarati, ali ne i nedostatak razumijevanja prirode vanjskih prijetnji. Oni su vidjeli da pokušavaju da ostave Sovjetski Savez da se sam suoči sa Njemačkom i njenim saveznicima. Shvaćajući ovu stvarnu opasnost radili su na dobivanju dragocjenog vremena za jačanje odbrane zemlje.

U vezi sa tada zaključenim Paktom o nenapadanju, sada čujemo mnogo spekulacija i optužbi na račun suvremene Rusije. Da, Rusija jeste nasljednica SSSR-a, a sovjetski period je, sa svim svojim trijumfima i tragedijama, neotuđivi dio naše tisućugodišnje povijesti. Ali, podsjećam vas i da je Sovjetski Savez dao pravnu i moralnu ocjenu takozvanom Paktu Molotov-Ribentrop. U rezoluciji Vrhovnog vijeća od 24. decembra 1989. godine zvanično su osuđeni tajni protokoli kao „akt lične moći“, koji nikako nije odražavao „volju sovjetskog naroda, koji nije odgovoran za ovu zavjeru“.

Istovremeno, druge države preferiraju da se ne prisjećaju sporazuma gdje stoje potpisi nacista i zapadnih političara. Da ne spominjem pravnu ili političku ocjenu takve saradnje, uključujući prećutni dogovor, čak i direktan podsticaj, nekih evropskih lidera sa varvarskim planovima nacista. Dovoljno je sjetiti se cinične fraze poljskog ambasadora u Njemačkoj Jozefa Lipskog koju je izgovorio u razgovoru sa Hitlerom 20. rujna 1938. godine: „… Za rešenje židovskog pitanja, mi (Poljaci) postavitćemo mu… prelijep spomenik u Varšavi“.

Također ne znamo da li su postojali neki „tajni protokoli“ i aneksi sporazuma niza država sa nacistima. Ostaje samo da se „vjeruje na riječ“. Između ostalog, još uvijek nisu otkriveni materijali o tajnim englesko-njemačkim pregovorima. Zato pozivamo sve države da intenziviraju proces otvaranja svojih arhiva, objavljivanja ranije nepoznatih dokumenata predratnog i ratnog perioda, kao što to radi Rusija posljednjih godina. Spremni smo za široku suradnju, za zajedničke istraživačke projekte znanstvenika-povjesničara.

Ali, vratimo se na događaje koji su prethodili Drugom svjetskom ratu. Naivno je bilo vjerovati da, nakon što se obračunao sa Čehoslovačkom, Hitler neće imati nove teritorijalne pretenzije. Ovaj put prema svom nedavnom suučesniku u podijeli Čehoslovačke – Poljskoj. Usput, povod za to je bilo nasljeđe Versaja – sudbina takozvanog Paneuropskog koridora. Tragedija Poljske koja je zatim uslijedila u potpunosti je na savjesti tadašnjeg poljskog rukovodstva, koje je spriječilo zaključivanje englesko-franko-sovjetskog vojnog saveza i uzdalo se u pomoć zapadnih partnera, stavilo je svoj narod pod kotače nacističke mašine za uništenje.

Njemačka ofanziva se razvijala u potpunom skladu sa doktrinom blickriga. Usprkos žestokom, herojskom otporu poljske vojske, već nedjelju dana nakon početka rata, 8. rujna 1939. godine, njemačke trupe bile su na pragu Varšave. A vojna i politička elita Poljske 17. rujna pobjegla na teritorij Rumunjske izdajući svoj narod, koji je nastavio da se bori protiv okupatora.

Zapadni saveznici nisu opravdali poljske nade. Posle objave rata Njemačkoj, francuske trupe napredovale su svega nekoliko desetina kilometara duboko u njemačku teritoriju. Sve je to izgledalo kao demonstracija aktivnosti. Štoviše, Englesko-francusko Vrhovno vojno vijeće, koje se prvi put sastalo 12. rujna 1939. u francuskom Abvilu, odlučilo je da u potpunosti prekine ofanzivu s obzirom na brzi razvoj događaja u Poljskoj. Počeo je zloglasni „Lažni rat“. Francuska i Engleska su direktno izdale svoje obveze prema Poljskoj.

Kasnije su, tokom Nurnberškog procesa, njemački generali tako objašnjavali svoj brzi uspeh na istoku. Bivši načelnik stožera operativnog rukovodstva Vrhovne komande Oružanih snaga Njemačke general Alfred Jodl priznao je: „…Nismo pretrpjeli poraz još 1939. samo zato što je otprilike 110 francuskih i engleskih divizija, koje su se tokom našeg rata sa Poljskom na Zapadu borile protiv 23 njemačke divizije, ostalo u potpunosti neaktivno“.

Zamolio sam da iz arhiva dobijem tone materijala koji se odnose na kontakte SSSR-a i Njemačke u dramatičnim danima kolovoza i rujna 1939. godine. Prema dokumentima, u točki 2 Tajnog protokola uz Sporazum o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a od 23. kolovoza 1939. stajalo je da u slučaju teritorijalno-političkog preuređenja oblasti koja pripadaju Poljskoj, granica sfera interesa dvaju zemalja treba „približno da ide duž rijeka Narev, Visla i Sana“. Drugim riječima, sovjetska sfera utjecaja nije samo obuhvaćala teritorije na kojima je živjelo ukrajinsko i bjelorusko stanovništvo, već i povijesne poljske zemlje između rijeka Bug i Visla. Ne znaju mnogi za tu činjenicu.

Slično tome, mnogi ne znaju da je odmah nakon napada na Poljsku, u prvim danima rujna 1939, Berlin uporno i neprestano pozivao Moskvu da se pridruži vojnim akcijama. Međutim, sovjetsko rukovodstvo ignoriralo je takve pozive i do posljednjeg trenutka nije željelo da se mješa u dramatičan razvoj događaja.

Tek kada je konačno postalo jasno da Velika Britanija i Francuska ne namjeravaju da pomognu svom savezniku, a da je Wehrmacht sposoban da brzo okupira čitavu Poljsku i praktično dođe do praga Minska, odlučeno je da se u jutro 17. rujna odredi Crvene armije uvedu u takozvane Kresi vshodnje (istočna granica). Ovo su sada dijelovi teritorija Bjelorusije, Ukrajine i Litve.

Očigledno je da nije ostalo drugih varijanata. Inače bi se rizici za SSSR višestruko povećali, jer je, ponovitću, stara sovjetsko-poljska granica išla samo nekoliko desetina kilometara od Minska, a neizbježni rat sa nacistima počeo bi sa za zemlju izuzetno nepovoljnih strateških položaja. I milioni ljudi različitih nacionalnosti, uključujući Židove koji žive u blizini Bresta i Grodna, Pšemisla, Lavova i Viljnusa, pali bi u ruke nacistima i njihovim lokalnim suučesnicima – antisemitima i radikalnim nacionalistima.

Upravo je činjenica da je Sovjetski Savez do posljednje mogućnosti pokušavao da izbjegne učešće u rastućem sukobu i nije želio da igra na strani Njemačke, dovela do toga da se realni sukob sovjetskih i njemačkih trupa desi mnogo istočnije od granica navedenih u tajnom protokolu. Ne duž rijeke Visle, već otprilike duž takozvane Kurzonove linije, koju je još 1919. godine Antanta preporučila kao istočnu granicu Poljske.

Kao što se zna, teško je primijeniti mogući način na događaje koji su se već dogodili. Mogu samo da kažem da je u rujnu 1939. sovjetsko rukovodstvo imalo mogućnost da pomjeri zapadne granice SSSR-a dalje prema zapadu, sve do Varšave, ali je odlučilo da to ne učini.

Nijemci su predložili formaliziranje novog statusa quo. Dana 28. rujna 1939. u Moskvi Joachim von Ribentrop i Vjačeslav Molotov potpisali su Sporazum o prijateljstvu i granici između SSSR-a i Njemačke, kao i tajni protokol o promjeni državne granice, kojim se priznavala linija razgraničenja, gdje su de-facto stajale dvije vojske.

U jesen 1939. godine, rješavajući svoje vojno-strateške i obrambene zadatke, Sovjetski Savez započeo je proces inkorporacije Litve, Latvije i Estonije. Njihov ulazak u SSSR realiziran je na sporazumnoj osnovi, uz suglasnost izabranih vlasti. To je bilo u skladu sa tadašnjim međunarodnim i državnim pravom. Osim toga, u listopadu 1939. godine Litvi su vraćeni Viljnus sa okolinom, koji su ranije bili dio Poljske. Baltičke republike u sastavu SSSR-a zadržale su svoje organe vlasti, jezik i imale su predstavništvo u sovjetskim vrhovnim državnim strukturama.

Svih tih mjeseci nije prekidana nevidljiva diplomatska i vojno-politička borba, rad obavještajne službe. Moskva je shvaćala da pred sobom ima nepomirljivog i okrutnog neprijatelja, da je već započeo skriveni rat sa nacizmom. I nema nikakvog razloga da shvaća zvanične izjave i formalne protokolarne note tih godina kao dokaz „prijateljstva“ između SSSR-a i Njemačke. SSSR nije imao aktivne trgovinske i tehničke kontakte samo sa Njemačkom, već i sa drugim zemljama. Pri tome je Hitler više puta pokušavao da uvuče SSSR u sukob sa Velikom Britanijom, ali sovjetsko rukovodstvo nije podleglo na te nagovore.

Posljednji pokušaj Hitlera da uvjeri Sovjetski Savez da poduzmu zajedničke akcije bio je za vrijeme posjete Molotova Berlinu u studenomu 1940. godine. Ali Molotov se točno pridržavao Staljinovih uputa, te se ograničio na opće razgovore o ideji Nijemaca o priključivanju Sovjetskog Saveza Trojnom paktu – savezu Njemačke, Italije i Japana, koji je potpisan u rujnu 1940. godine i usmjerenom protiv Velike Britanije i SAD. Nije slučajno Molotov već 17. studenoga savjetovao sovjetskog izaslanika Ivana Majskog koji se nalazio u Londonu: „Za Vašu informaciju…U Berlinu nije potpisan nikakav dogovor, niti je to planirano. Slučaj u Berlinu ograničen je na razmjenu mišljenja. Nijemci i Japanci bi, očigledno, veoma željeli da nas gurnu u stranu Perzijskog zaljeva i Indije. Odbacili smo raspravu o ovom pitanju, jer smatramo da su takvi savjeti Njemačke neprikladni“. A 25. studenoga sovjetsko rukovodstvo je tu konačno stavilo točku: zvanično je iznijelo Berlinu uvjete koji su bili neprihvatljivi za naciste, uključujući povlačenje njemačkih snaga iz Finske, sporazum o uzajamnoj pomoći između SSSR-a i Bugarske, i niz drugih tema, i time su svjesno odbacili svaku mogućnost pristupanja Paktu. Takav stav je konačno učvrstio Führera u njegovoj namjeri da započne rat protiv SSSR-a.

Već u prosincu, odbacivši sva upozorenja svojih stratega o katastrofalnoj opasnosti rata na dva fronta, Hitler je odobrio plan „Barbarossa“. To je učinio, shvaćajući da je upravo Sovjetski Savez glavna sila koja mu je suprotstavljena u Europi, i da će predstojeći sukob na istoku riješiti ishod svjetskog rata. Bio je siguran da će se pohod na Moskvu odigrati brzo i uspješno. Ono što bih posebno želio da naglasim je da su se zapadne zemlje tada faktički složile sa sovjetskim akcijama, prepoznale su želju Sovjetskog Saveza da osigura svoju sigurnost. Tako je 1. listopada 1939. godine tadašnji bivši šef britanskog Admiraliteta Winston Churchill u izjavi za radio rekao: „Rusija vodi hladnu politiku vlastitih interesa. Da bi zaštitile Rusiju od nacističke prijetnje bilo je neophodno da ruske snage budu na toj liniji (novoj zapadnoj granici)“. Četvrtog listopada 1939. godine u Domu lordova ministar vanjskih poslova Velike Britanije Edward Halifax je izjavio: „Treba podsjetiti da je sovjetska vlada htjela da pomjeri granicu praktično do linije koju je tokom Versajske konferencije preporučio lord Curzon. Samo navodim povijesne činjenice i vjerujem da su one neosporne“. Poznati britanski političar i državnik David Lloyd George isticao je: „Ruske trupe su okupirale teritorije koje nisu poljske i koje je Poljska silom zauzela nakon Prvog svjetskog rata. Bezumlje bi bilo da se rusko napredovanje izjednači sa napredovanjem Nijemaca“.

Britanski visoki zvaničnici i diplomate su tokom neformalnih razgovora sa sovjetskim izaslanikom Ivanom Majskim govorili otvorenije. Zamjenik ministra vanjskih poslova Velike Britanije Richard Butler je govorio 17. listopada 1939. godine: „U britanskim vladinim krugovima smatraju da ne može biti nikakvog govora o tome da se Poljskoj vrate Zapadna Ukrajina i Bjelorusija. Ako bi uspeli da formiraju etnografsku Poljsku skromnih razmjera, uz garanciju ne samo SSSR-a i Njemačke, nego i Engleske i Francuske, britanska vlada bi bila u potpunosti zadovoljna“. Dvadeset sedmog listopada 1939. godine glavni savjetnik Neville Chamberlaina, Harold Wilson je rekao: „Poljska mora biti obnovljena kao samostalna država na etnografskoj osnovi, ali bez Zapadne Ukrajine i Bjelorusije“. Važno je istaći da je tijekom tih razgovora ispitivana i podloga za poboljšanje sovjetsko-britanskih odnosa. Ti kontakti su u velikoj mjeri postavili temelje budućem savezništvu i Anti-Hitlerovoj koaliciji. Među odgovornim, dalekovidim političarima izdvajao se Winston Churchill, koji se, usprkos poznatoj antipatiji prema SSSR-u, i ranije zalagao za saradnju sa njim. Još u svibnju 1939. godine u Domu komuna izjavio je: „Biti ćemo u smrtnoj opasnosti, ukoliko ne budemo mogli da formiramo veliki savez protiv agresije. Bila bi najveća glupost da odbacimo prirodnu suradnju sa Sovjetskom Rusijom“. Nakon početka vojnih operacija u Europi, na sastanku sa Ivanom Majskim 6. listopada 1939. godine, on je rekao u povjerenju: „Između Velike Britanije i SSSR-a nema nikakvih ozbiljnih nesuglasica. Stoga nema osnova za napete i nezadovoljavajuće odnose. Britanska vlada bi željela da razvija trgovinske odnose. Također bi bila spremna da razgovara o svim drugim vrstama mjera, koje bi mogle doprinijeti poboljšanju odnosa“.

Drugi svjetski rat nije izbio preko noći, neočekivano, odjednom. I agresija Njemačke na Poljsku nije bila iznenadna. On je rezultat mnogih tendencija i faktora u globalnoj politici tog perioda. Svi predratni događaji vezali su se u jedan sudbinski lanac. Ali, nesumnjivo, ono što je predodredilo najveću tragediju u povijesti čovječanstva bio je državni egoizam, kukavičluk, popuštanje agresoru koji je jačao, nespremnost političkih elita za pronalazak kompromisa. Stoga je nepravedno tvrditi da je dvodnevna posjeta ministra vanjskih poslova (Trećeg Reicha) Ribbentropa Moskvi glavni razlog koji je pokrenuo Drugi svjetski rat. Sve vodeće zemlje u manjoj ili većoj mjeri snose dio odgovornosti za početak rata. Svaka je činila nepopravljive greške, samouvjereno vjerujući da mogu nadigrati druge i osigurati jednostrane prednosti za sebe ili se skloniti po strani od predstojeće globalne nesreće. Za takvu kratkovidnost, za odbijanje stvaranja sistema kolektivne sigurnosti, moralo se platiti milionima života, kolosalnim gubicima.

Pišem o tome bez i najmanje namjere da preuzmem na sebe ulogu suca, da nekoga optužim ili opravdam, a još manje da iniciram novi val međunarodne informacijske konfrontacije na povijesnom polju, koji može sukobiti države i narode. Smatram da se potragom za uravnoteženim procjenama događaja iz prošlosti treba baviti akademska znanost sa velikim brojem uglednih znanstvenika iz različitih zemalja. Svima su nam potrebne istina i objektivnost. Oduvijek sam pozivao i pozivam kolege na miran, otvoren, dijalog, zasnovan na povjerenju, na samokritičan, nepristran pogled na zajedničku prošlost. Takav pristup će omogućiti da se ne ponove tadašnje griješke i da se osigura miran i prosperitetan razvoj za naredni period. Međutim, mnogi naši partneri još nisu spremni za zajednički rad. Naprotiv, sljedeći svoje ciljeve, oni povećavaju broj i količinu informacionih napada na našu zemlju, žele da nas natjeraju da se opravdavamo, osjećamo krivicu, usvajaju potpuno licemjerne politizirane deklaracije. Tako, na primjer, rezolucija „O važnosti očuvanja povijesnog sjećanja za budućnost Europe“, koju je Europski parlament odobrio 19. rujna 2019. godine, direktno optužuje SSSR, ravnopravno sa nacističkom Njemačkom, za izbijanje Drugog svjetskog rata. Naravno da se tamo ne spominje München. Smatram da takvi „papiri“, jer ne mogu da kažem za tu rezoluciju da je dokument, uz očiglednu namjeru da izazovu skandal, nose opasno stvarne prijetnje, jer je usvojio veoma ugledan organ. I šta je time pokazao? Koliko god to bilo žalosno – svjesnu politiku uništavanja poslijeratnog svjetskog poretka, čije je formiranje bilo pitanje časti i odgovornosti zemalja čiji su predstavnici danas glasali za tu neistinitu deklaraciju. Na taj način su udarili na zaključke Nurnberškog tribunala, na napore svjetske zajednice, koja je nakon pobjedničke 1945. godine formirala univerzalne međunarodne institucije. S tim u vezi podsjećam da je sam proces europske integracije, tijekom kojega su stvorene odgovarajuće strukture, uključujući i Europski parlament, postao moguć zahvaljujući samo poukama izvučenim iz prošlosti, jasnim pravnim i političkim procjenama. A oni, koji svjesno dovode u pitanje taj konsenzus, ruše temelje poslijeratne Europe.

Osim što predstavlja prijetnju za osnovne principe svjetskog poretka, ovdje postoji i moralna i etička strana. Ismijavanje, iživljavanje nad ovim uspomenama je podlost. Podlost biva namjerna, licemjerna, potpuno svjesna, kao u situaciji kada se u saopćenjima povodom 75. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata spominju svi sudionici Anti-hitlerovske koalicije, osim SSSR-a. Podlost biva i kukavička, kada ruše spomenike, koji su postavljeni u čast boraca protiv nacizma, opravdavajući sramotne postupke neistinitim parolama borbe protiv nepoželjne ideologije i navodne okupacije. Podlost biva krvava, kada one koji istupaju protiv neonacista i nasljednika (Stepana) Bandere, ubijaju i spaljuju. Ponavljam, podlost se manifestira na različite načine, ali ne prestaje da bude omražena.

Zaboravljanje lekcija iz povijesti neminovno dovodi do grubog razračunavanja. Čvrsto ćemo braniti istinu, zasnovanu na dokumentiranim, potvrđenim povijesnim činjenicama, nastavit ćemo da časno i nepristrano govorimo o događajima iz perioda Drugog svjetskog rata. Na to je, između ostalog, usmjeren ogroman projekat čiji je cilj da se u Rusiji formira najveća zbirka arhivskih dokumenata, video i foto-materijala o povijesti Drugog svjetskog rata i predratnom periodu. Na tome se već radi. Tijekom pripreme ovog članka koristio sam veliki broj novih, nedavno pronađenih materijala, sa kojih je skinuta oznaka tajnosti. S tim u vezi, odgovorno tvrdim da ne postoje arhivska dokumenta koja bi potvrdila verziju da je SSSR imao namjeru da započne preventivni rat protiv Njemačke. Da, sovjetsko vojno rukovodstvo pridržavalo se doktrine da će u slučaju agresije Crvena armija brzo pružiti otpor neprijatelju, da će preći u ofanzivu i voditi rat na neprijateljskoj teritoriji. Međutim, takvi strateški planovi uopće nisu predviđali namjeru da prvi napadnu Njemačku.

Naravno, povjesničari danas imaju na raspolaganju dokumentaciju o vojnom planiranju, direktive sovjetskih i njemačkih stožera. Konačno znamo kako su se događaji zapravo odvijali. Iz te perspektive mnogi govore o postupcima, grješkama, pogrješnim proračunima vojno-političkog rukovodstva zemlje. S tim u vezi reći ću jedno: usporedo sa poplavom različitih dezinformacija, sovjetski lideri su dobivali i realne informacije o predstojećoj agresiji nacista. U predratnim mjesecima poduzeli su korake, usmjerene na povećanje borbene gotovosti zemlje, uključujući tajno regrutiranje dijela onih koji su bili sposobni za vojnu službu, premještanje jedinica i rezervnih snaga iz unutrašnjih vojnih okruga ka zapadnim granicama.

Rat nije bio iznenadan – očekivali su ga, spremali su se za njega. Ali udar nacista je zaista bio bez presedana u povijesti destruktivne moći. Dvadeset drugog lipnja 1941. godine Sovjetski Savez se suočio sa najmoćnijom, najmobilnijom i najobučenijom vojskom na svetu, koja je iskorišćivala industrijski, ekonomski i vojni potencijal skoro čitavu Europe.

U toj smrtonosnoj invaziji nije sudjelovao samo Wehrmacht, nego i njemačke sluge i vojni kontingenti mnogih drugih europskih zemalja. Najteži vojni porazi 1941. godine doveli su zemlju na ivicu katastrofe. Pribjegavali su ekstremnim metodama kako bi obnovili borbenu moć i kontrolu – općoj mobilizaciji, uprezanjem svih snaga države i naroda. Već u ljeto 1941. godine pod neprijateljskom vatrom započeta je evakuacija milijuna građana, stotina fabrika i poduzeća na istok zemlje. U najkraćem roku u pozadini je pokrenuta proizvodnja oružja i municije, koji su počeli da se isporučuju na front već prve ratne zime, a do 1943. godine nadmašena je vojna proizvodnja Njemačke i njezinih saveznika. Za godinu i po Sovjeti su postigli ono što se činilo nemogućim, i na frontu, i u pozadini. Još je teško shvatiti, zamisliti, kakve su nevjerojatne napore, hrabrost, samopožrtvovanost zahtijevala ta najveća dostignuća.

Protiv moćne, naoružane do zuba, hladnokrvne, okupacione nacističke mašine podigla se divovska snaga sovjetskog društva, ujedinjenog u želji da zaštite rodnu zemlju, da se osvete neprijatelju koji je slomio, pogazio miran život, njihove planove i nade.

Naravno, u tom periodu strašnog, krvavog rata nekim ljudima je ovladao strah, zbunjenost, očaj. Bilo je i izdaje i dezertiranja. Oštar razdor, izazvan revolucijom i građanskim ratom, nihilizam, ismijevanje nacionalne povijesti, tradicije i vere koju su boljševici pokušali da usade, posebno prvih godina nakon dolaska na vlast – sve ovo je ostavilo svoj utjecaj. Ali opće raspoloženje sovjetskih građana i naših sunarodnjaka, koji su se našli u inozemstvu, bilo je drugačije – sačuvati, spasiti domovinu. To je bio pravi, nezaustavljivi poriv. Ljudi su tražili oslonac u pravim patriotskim vrijednostima.

Nacistički „stratezi“ su bili uvjereni da ogromnu multinacionalnu državu mogu lako zauzeti. Računali su na to da će iznenadni rat, njegova bespoštednost i neizdržive teškoće neizbježno pogoršati međuetničke odnose, i da će zemlju moći podijeliti. Hitler je otvoreno govorio: „Naša politika prema narodima, koji naseljavaju ogromna prostranstva Rusije, treba da se svodi na poticanje svakog oblika nesuglasica i raskola“. Ali prvih dana je postalo jasno da je taj nacistički plan propao. Brestovsku tvrđavu je do zadnje kapi krvi štitila vojska koju je činilo više od 30 nacionalnosti. Tokom cijelog rata – i u velikim odlučujućim bitkama, i u odbrani teritorije, svakog metra rodne zemlje vidimo primjere takvog jedinstva. Povoložje i Ural, Sibir i Daleki Istok, republike Srednje Azije i Zakavkazja postali su dom milionima evakuiranih. Stanovnici tih područja dijelili su sa njima posljednje što su imali, pomagali su svime, čime su mogli. Prijateljstvo naroda, njihovo međusobno pomaganje postali su za neprijatelja prava neuništiva tvrđava.

Bez obzira to šta sada pokušavaju da dokažu, odlučujući, glavni doprinos slomu nacizama dali su Sovjetski Savez, Crvena armija. Heroji koji su se do kraja borili pod opsadom kod Belostoka i Mogiljeva, Umanja i Kijeva, Vjazma i Harkova. Borili su se kod Moskve i Staljingrada, Sevastopolja i Odese, Kurska i Smolenska. Oslobađali su Varšavu, Beograd, Beč i Prag. Jurišem su zauzimali Konigsberg i Berlin. Mi se borimo za istinsku, neuljepšanu, istinu o ratu.

Tu narodnu, ljudsku istinu – surovu, gorku i nemilosrdnu, prenijeli su nam pisci i pesnici, koji su prošli kroz vatru i pakao iskušenja na frontu. Za moje, kao i za druge generacije, njihove iskrene, duboke priče, romani, prodorna „vojna proza“ i poezija zauvijek su ostavili trag na duši, postali su nasljeđem – poštovati veterane koji su za pobjedu učinili sve što su mogli, sjećati se onih koji su ostali na bojnim poljima.

I danas potresaju jednostavni, a u suštini veličanstveni stihovi pjesme Aleksandra Tvardovskog: „Ubijen sam kod Rževa…“, koja je posvećena učesnicima krvave, žestoke bitke iz Velikog domovinskog rata koja se odigrala na sredini sovjetsko-njemačkog fronta. Samo tijekom bitke za Ržev, koja je trajala od listopada 1941. do ožujka 1943. godine Crvena armija je izgubila 1.342.888. ljudi, uključujući ranjene i nestale. Navodim ove strašne, tragične, nepotpune brojke, prikupljene iz arhivskih izvora prvi put, odajući počast podvigu poznatih i bezimenih junaka, o kojima su u posleratnim godinama iz različitih razloga govorili nezasluženo, nepravedno malo ili su potpuno šutjeli.

Dozvolite da vam citiram još jedan dokument. Riječ je o izvještaju Međunarodne komisije za ratnu odštetu iz Njemačke na čelu sa Ivanom Majskim, koja je pripremljena u veljači 1945. godine. Zadaci komisije bili su utvrđivanje formule, prema kojoj bi pobijeđena Njemačka trebalo da izvrši nadoknadu štete koju su pretrpjele države-pobjednice. Komisija je došla do sljedećeg zaključka: „Broj dana koje je svaki njemački vojnik proveo na sovjetskom frontu najmanje je 10 puta veći nego broj dana koje su njemački vojnici proveli na svim drugim savezničkim frontovima. Na sovjetskom frontu također bilo je koncentrirano oko četiri petine njemačkih tenkova i oko dvije trećine njemačkih aviona“.

Sveukupno, na SSSR je bilo usmjereno oko 75 posto svih vojnih snaga Anti-hitlerovske koalicije. Crvena armija je tokom ratnih godina „samljela“ 626 divizija Sila Osovine, od kojih je 508 njemačkih.

Dvadeset osmog travnja 1942. godine Roosevelt je tokom obraćanja američkoj naciji izjavio: „Ruska vojska je uništila i nastavlja da uništava više ljudstva, zrakoplova, tenkova i  topova našeg zajedničkog neprijatelja, nego sve ostale ujedinjene nacije zajedno“. Churchill je u poruci Staljinu 27. rujna 1944. godine pisao da je „upravo ruska vojska slomila njemačku vojnu mašinu“.

Takva procjena je odjeknula širom sveta, jer je u tim riječima sadržana ta ista velika istina, koju tada nitko nije dovodio u pitanje. Skoro 27 miliona sovjetskih građana poginulo je na frontu, u njemačkom zarobljeništvu, umrlo je od gladi i bombardiranja, u getima i pećima nacističkih logora smrti. SSSR je izgubio svakog sedmog građanina, Velika Britanija jednog od 127, a SAD jednog od 320. Nažalost, ove brojke najtežih, nenadoknadljivih gubitaka Sovjetskog Saveza nisu konačne. Potrebno je nastaviti sa mukotrpnim radom u cilju utvrđivanja imena i sudbina svih poginuli: vojnika Crvene armije, partizana, ilegalaca, ratnih zarobljenika i zarobljenika u koncentracionim logorima, civila koje su ubili odredi smrti. To je naš dug. I ovdje posebnu ulogu imaju sudionici pokreta za pronalaženje, vojno-patriotska i dragovoljačka udruženja, projekti kao što su elektronska baza podataka „Sjećanje naroda“, zasnovana na arhivskim dokumentima. I, naravno, za rješavanje takvog humanitarnog zadatka neophodna je tijesna međunarodna saradnja.

Do pobjede su doveli napori svih zemalja i naroda, koji su se borili protiv zajedničkog neprijatelja. Britanska vojska je zaštitila svoju domovinu od invazije, ratovala je sa nacistima i njihovim slugama na Sredozemnom moru i u Sjevernoj Africi. Američke i britanske snage su oslobađale Italiju, otvorili su Drugi front. SAD su nanijele moćan, razoran udarac agresoru na Tihom oceanu. Pamtimo ogromne žrtve kineskog naroda i njihovu veliku ulogu u porazu japanskog militarizma. Nećemo zaboraviti borce „Slobodne Francuske“ koji nisu priznali sramnu kapitulaciju i nastavili su borbu protiv nacista. Također ćemo uvijek biti zahvalni za pomoć koju su pružali saveznici, snabdjevajući Crvenu armiju municijom, sirovinama, hranom, tehnikom. Pomoć je bila značajna i činila je oko sedam posto ukupne vojne proizvodnje Sovjetskog Saveza.

Jezgro Anti-hitlerovske koalicije počelo je da se formira odmah nakon napada na Sovjetski Savez, kada su SAD i Velika Britanija bezuvjetno podržale SSSR u borbi protiv nacističke Njemačke. Tijekom Teheranske konferencije 1943. godine Staljin, Roosevelt i Churchill su formirali savez velikih sila, dogovorili su se o razvoju koalicione diplomacije, zajedničke strategije u borbi protiv zajedničke smrtne prijetnje. Lideri Velike trojke su shvaćali da će ujedinjavanje industrijskih i vojnih potencijala i resursa SSSR-a, SAD i Velike Britaniji dati neospornu superiornost nad neprijateljem.

Sovjetski Savez je u potpunosti ispunjavao svoje obaveze pred saveznicima, uvijek je pružao ruku pomoći. Tako je tijekom velike operacije „Bagration“ u Bjelorusiji Crvena armija podržala iskrcavanje angloameričkih trupa u Normandiju. U siječnju 1945., probijajući se do Odre, naši vojnici su okončali posljednju moćnu ofanzivu Wehrmachta na zapadnom frontu, u Ardennes. A tri mjeseca nakon pobjede nad Njemačkom, SSSR je, potpuno poštujući Krimski ugovor, objavio rat Japanu i porazio milijunsku armiju Guangdong .

Još je u lipnju 1941. sovjetsko vodstvo priopćilo kako je „cilj rata protiv fašističkih tlačitelja ne samo eliminiranje prijetnje, koja se nadvije nad našom zemljom, nego i potpora svim narodima Evrope, koji stenju pod jarmom njemačkog fašizma“. Sredinom 1944. neprijatelj je bio protjeran praktično sa čitavog sovjetskog teritorija. Ali morao je da se dotuče u svojoj jazbini. Crvena armija je započela oslobodilačku misiju u Europu, spasila je čitave nacije od uništenja, porobljavanja, od užasa Holokausta. Spašeni su po cijenu stotina tisuća života sovjetskih vojnika.

Važno je također da se ne zaboravi na ogromnu materijalnu pomoć, koju je SSSR pružao oslobođenim zemljama u borbi protiv gladi, prilikom obnove gospodarstva i infrastrukture. To su činili u vreme kada su na tisuće kilometara unaokolo od Bresta do Moskve i Volge bile samo spalionice . Tako je, primjerice, u svibnju 1945. vlada Austrije tražila od SSSR-a da im pomognu sa opskrbom hranom, jer „nisu znali kako prehraniti svoje stanovništvo narednih sedam tjedana, do nove žetve“. Državni kancelar Privremene vlade Austrije Karl Renner je okarakterizirao suglasnost sovjetskog rukovodstva poslati hranu kao „spasonosni čin“, koji „Austrijanci nikada neće zaboraviti“.

Saveznici su zajedno formirali Međunarodni vojni sud, koji je trebao kazniti nacističke političke i ratne zločince. Odluke suda su sadržale jasnu pravnu kvalifikaciju zločina protiv čovječnosti, kao što su genocid, etničke, vjerske i religiozne čistke, antisemitizam i ksenofobija. Nurburgški  sud je direktno i nedvosmisleno osudio i nacističke suučesnike, kolaboracioniste različitih vrsta. Taj fenomen manifestirao se u svim europskim zemljama. Takve „figure“ kao što su Peten, Kvisling, Vlasov, Bandera, njihovi sljedbenici i pristalice, iako prerušeni u borce za nacionalnu neovisnost ili slobodu od komunizma – su izdajice i krvnici. Često su nadmašivali svoje vođe po nehumanosti. Pokušavajući da se dodvore, u okviru posebnih kaznenih grupa rado su izvršavali najnečovječnije naredbe. Odgovorni su za krvave događaje kao što su pogubljenja na Babinom Jaru, masakr u Voliniji, spaljivanje sela Hatinj, istrebljenje Židova u Litvi i Latviji.

Naš stav je i danas nepromjenljiv: nema opravdanja za zločine nacističkih pomoćnika i oni ne mogu zastarjeti. Stoga je zbunjujuće kada se u pojedinim zemljama oni koji su okaljani suradnjom s nacistima odjednom izjednačavaju s braniteljima Drugog svjetskog rata. Smatram kako je nedopustivo da se izjednačavaju osloboditelji i okupatori. A glorificiranje nacističkih pomoćnika mogu smatrati samo kao izdaju sjećanja na naše očeve i djedove. Izdaju se oni ideali, koji su ujedinili narode u borbi protiv nacizma. Tada je pred vođama SSSR-a, SAD-a i Velike Britanije stajao, bez preuveličavanja, povijesni zadatak.Staljin, Roosevelt i Churchill su predstavljali zemlje s različitim ideologijama, državnim težnjama, interesima, kulturama, ali su pokazali ogromnu političku volju, uzdigli su se iznad proturječnosti i sklonosti, i stavili su u prvi plan istinske interese svijeta. Na kraju su uspjeli postići dogovor i doći do rješenja, koje je bilo od koristi za cijelo čovječanstvo.Pobjedničke zemlje su nam ostavile sustav, koji je postao osnova onoga čemu smo u političkom i intelektualnom smislu težili nekoliko stoljeća. Niz konferencija – Teheranska, Krimska, Potsdamska, konferencija u San Franciscu – postavile su temelje svijeta koji 75 godina živi bez globalnog rata, usprkos najoštrijim neslaganjima.Povijesni revizionizam, čije manifestacije danas promatramo na Zapadu, a prije svega kada je riječ o Drugom svjetskom ratu i njegovom ishodu, opasan je, jer cinično iskrivljuje razumijevanje principa mirnog razvoja, koji su utemeljeni 1945. na Krimskoj i na konferenciji u San Franciscu. Glavno povijesno postignuće Krimske konferencije i drugih odluka tog vremena bio je dogovor o stvaranju mehanizma koji bi omogućio vodećim silama ostati u diplomatskim okvirima prilikom riješavanja neslaganja koje buknu između njih.Dvadeseto stoljeće je donijelo totalne i sveobuhvatne globalne sukobe, a 1945. godine na scenu je stupilo i nuklearno oružje, koje je u stanju uništiti Zemlju. Drugim riječima, riješavanje sukoba silom je postalo krajnje opasno. I pobjednici u Drugom svjetskom ratu su to znali, shvatili su i razumijeli vlastitu odgovornost prema čovječanstvu.Godine 1945. uzeli su u obzir i nesretno iskustvo Lige naroda. Struktura Vijeća sigurnosti UN m-a bila je zamišljena tako da garancije mira budu maksimalno konkretne i učinkovite. Tako je nastala ustanova stalnih članica Vijeća sigurnosti i pravo veta kao njihova privilegija i odgovornost.Što je pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a? Otvoreno govoreći, to je jedina razumna alternativa direktnom sukobu najvećih zemalja. To je obavijest jedne od pet zemalja da je neko rješenje za nju neprihvatljivo, da proturječi njezinim interesima i idejama o ispravnom pristupu. I ostale zemlje, čak i ako se ne slažu s tim, prihvaćaju takav stav, odustajući od pokušaja realizirati svoje jednostrane težnje. Odnosno, na ovaj ili onaj način treba tražiti kompromise.Nova globalna konfrontacija počela je skoro odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i ponekad je bila jako žestoka. A to što Hladni rat nije prerastao u treći svjetski rat uvjerljivo potvrđuje učinkovitost sporazuma, koje je sklopila Velika trojka. Pravila ponašanja, dogovorena tijekom formiranja UN-a, omogućila su da se u budući rizici svedu na minimum i da se konfrontacija drži pod kontrolom.Naravno, vidimo kako sustav Ujedinjenih naroda sada radi otežano i ne toliko učinkovito kao što bi mogao. Ali UN kao i prije izvršava svoju osnovnu ulogu. Principi rada Vijeća sigurnosti UN-a su jedinstven mehanizam za sprječavanje velikog rata ili globalnog sukoba.Apeli koji se prilično često mogu čuti zadnjih godina, a koji se odnose na to da se ukine pravo veta i da se stalnim članicama Vijeća sigurnosti uskrate posebne mogućnosti – u stvari su neodgovorni, jer ukoliko se to dogodi, UN će se u suštini pretvoriti u tu istu Ligu naroda – sastanak za prazne razgovore, lišene bilo kakvih utjecaja na svjetske procese. Dobro je poznato kako se sve završilo. Baš zbog toga su pobjedničke zemlje sa velikom ozbiljnošću pristupile formiranju novog sustava svjetskog poretka, kako se ne bi ponovile greške prethodnika.Stvaranje suvremenog sustava međunarodnih odnosa je jedan od najvažnijih rezultata Drugog svjetskog rata. Čak i najnepomirljivije proturječnosti – geopolitičke, ideološke, gospodarske – ne umiješaju pronalaženje forme mirnog suživota i interakcije, ako za to postoji želja i volja. Danas svijet prolazi kroz prilično turbulentan period. Sve se mijenja – od globalne ravnoteže moći i utjecaja, do socijalnih, gospodarskih i tehnoloških temelja života društava, država, čitavih kontinenata. U prošlosti toliko velike promjene nikada nisu prolazile bez velikih vojnih sukoba, bez borbe za prevlast u nastojanju izgraditi novu globalnu hijerarhiju. Zahvaljujući mudrosti i dalekovidnosti političara saveznih država formiran je sustav koji sprječava ekstremne manifestacije objektivne konkurencije, koja je povijesno inherentna globalnom razvoju.Naš dug, odnosno svih onih koji preuzimaju na sebe političku odgovornost, prije svega predstavnici država-pobjednica u Drugom svjetskom ratu – garantirati da se taj sustav očuva i poboljša. Danas, kao i 1945., važno je pokazati političku volju i zajedno razgovarati o budućnosti. Naše kolege – gospoda Xi Jinping, Macron, Trump, Johnson – podržali su rusku inicijativu da se održi sastanak lidera pet nuklearnih država, stalnih članica Vijeća sigurnosti. Zahvalni smo im na tome i očekujemo da će se takav sastanak “oči u oči” održati prvom prilikom.Kakav je dnevni red predstojećeg summita? Prije svega, po našem mišljenju, bilo bi korisno razgovarati o koracima za razvoj kolektivnih principa u svjetskim pitanjima, otvoreno porazgovarati o očuvanju mira, jačanju globalne i regionalne sigurnosti, kontroli strateškog naoružanja, zajedničkim naporima u borbi protiv terorizma, ekstremizma, i drugim trenutnim izazovima i prijetnjama.Zasebna tema sastanka je situacija u globalnom gospodarstvu, prije svega prevladavanje ekonomske krize, izazvane pandemijom korona virusa. Naše zemlje poduzimaju neviđene mjere s ciljem zaštite zdravlja i života ljudi, pružanja podrške građanima koji su se našli u teškim životnim situacijama. Ali koliko će biti teške posljedice pandemije, kojom će se brzinom globalno gospodarstvo izvući iz recesije, ovisi o našim sposobnostima raditi zajedno i usklađeno, kao pravi partneri. Tim prije je nedopustivo da se gospodarstvo pretvara u instrument pritiska i konfrontacije. Među popularnim temama su zaštita životne sredine i borba protiv klimatskih promjena, kao i osiguravanje globalnog informacijskog prostora.Dnevni red predstojećeg summita „petorke“, koji predlaže Rusija, je isključivo važan i aktualan kako za naše zemlje, tako i za čitav svijet. Za sva pitanja imamo konkretne ideje i inicijative. Nema sumnje kako će summit Rusije, Kine, Francuske, SAD i Velike Britanije imati važnu ulogu u pronalaženju zajedničkih odgovora na suvremene izazove i prijetnje te će pokazati zajedničku posvećenost duhu savezništva, visokim humanističkim idealima i vrijednostima, za koje su se rame uz rame borili očevi i djedovi.Oslanjajući se na zajedničku povijest, mi možemo i moramo vjerovati jedni drugima. To će poslužiti kao čvrsti temelj za uspješne pregovore i usklađene akcije u cilju jačanja stabilnosti i sigurnosti na planetu, radi prosperiteta i dobrobiti svih zemalja. Bez preuveličavanja, to je naša zajednička dužnost i odgovornost pred čitavom svijetom, pred sadašnjim i budućim generacijama.”