Francuska javnost s ogromnom pozornošću iščekuje ono što će se idućih tjedana događati u pariškoj Palači pravde, gdje je prošlog tjedna počeo jedan od najspektakularnijih procesa u novijoj povijesti Francuske. Među privatnim tužiteljima, njih četrdeset, nalazi se i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, a među optuženicima bivši francuski premijer Dominique de Villepin. Riječ je o finalu onoga što se u Francuskoj naziva afera Clearstream, a to je jedna od najvećih i najtajanstvenijih afera koja je potresla francuski politički vrh posljednjih godina.

Afera se zove Clearstream prema jednoj paneuropskoj bankovnoj instituciji preko koje su se masovno obavljale sumnjive financijske transakcije. To je zapravo neka vrsta banke nad bankama, preko koje se prebacuju novčana sredstva s računa u jednoj banci na račune u drugoj. Sve je počelo kada je 2004. jedan francuski sudac, koji je istraživao prvotnu aferu, dobio anonimno neke dokumente, te jedan CD s podacima o tome da je preko banke Clearstream isplaćeno i mito nekim francuskim funkcionarima. Bilo je to mito od velike prodaje francuskih ratnih brodova Tajvanu 1991., za koju je Tajvan bio jako zainteresiran, a Francuska je na prodaju pristala unatoč velikim objekcijama Kine.

Da je mito isplaćeno zna se već odavno, pa je na Tajvanu oko toga bilo raznih istraga, neki su tamošnji krivci osuđeni, a bilo je barem osam sumnjivih smrti povezanih s aferom. No nije se znalo kome je novac s Tajvana trebao ići, a ti dokumenti upućivali su na neke račune gdje je to mito navodno završilo, te je potom sistemom Clearstream išlo na druge račune da se zamuti trag novca. O tim anonimnim otkrićima obaviješten je bio i tadašnji predsjednik Jacques Chirac, ali i tadašnji ministar vanjskih poslova, kasniji premijer Villepin. Oni su obojica zatražili da se pokrene detaljna istraga, pa se time počela baviti i tajna služba DGSE. Počelo je provjeravanje raznih računa, a istražiteljima su za oko zapela posebno dva računa na imena Stephane Bocza i Paul de Nagy. Pojavila se sumnja da su to zapravo računi Nicolasa Sarkozyja, koji je mađarskog porijekla, a kojem je puno ime Nicolas Paul Stephane Sarkozy de Nagy-Bocza. U vrijeme kada su spomenuti ratni brodovi prodavani Tajvanu Sarkozy je u vladi bio ministar za privredu, te je i on sudjelovao u odobravanju tog posla, pa ne bi bilo neobično da je i njemu bilo ponuđeno mito. O tome su obaviješteni i Chirac i Villepin, koji su u to vrijeme već bili u velikom političkom ratu s tada već jako popularnim Sarkozyjem, koji nije krio ambiciju da bude Chiracov nasljednik na mjestu francuskog predsjednika, dok je Chirac želio da to postane Villepin.

Njihov sukob tada se tek zahuktavao, ali je već bio vrlo intenzivan. Kao što je kasnije tvrdio francuski tisak, Chirac i Villepin su tada uočili mogućnost da Sarkozyja politički unište, te su dali uputu tajnoj službi DGSE da istraži jesu li to zaista njegovi računi. Da se ustanovilo da su to stvarno njegovi računi, onda bi se to nekako dostavilo medijima, a Sarkozy bi bio kompromitiran, te onemogućen da se kandidira za predsjednika. No istraga nije našla nikakvih dokaza protiv Sarkozyja. Tijekom istrage razotkrivene su neke druge osobe koje su bile umiješane u to tajvansko mito, ali je Sarkozy bio – čini se – čist. Kada je početkom 2006. tisak o svemu tome počeo intenzivnije pisati, te optužio Chiraca i Villepina da su oni pokušali preko afere difamirati Sarkozyja, obojica su to energično zanijekala. No istraga se o svemu tome nastavila, a suci koji su je vodili krenuli su vrlo široko, pod istragom se našla čak i tadašnja ministrica obrane Michele Alliot-Marie, čiji je ured pretražen. Istražitelji su počeli provjeravati i ono što su radili agenti tajne službe koji su svojedobno po nalogu Chiraca i Villepina istraživali aferu. Tako je policija upala u stan generala Philippea Rondota, nekadašnjeg visokog funkcionara tajne službe DGSE, kod kojeg je otkrila gomilu zanimljivih dokumenata i jedan dnevnik pisan u šiframa. Te šifre nije bilo teško dešifrirati, a ono što je potom otkriveno bilo je više nego eksplozivno.

Početkom svibnja 2006. vodeći francuski dnevni list Le Monde objavio je neke od izvadaka iz njegova dnevnika, a ti izvadci su bili strašno neugodni za Villepina. Iz toga se vidi da je Villepin doista osobno zatražio od Rondota da se provede istraga protiv Sarkozyja, upozoravajući ga da se nikako ne smije saznati da se to čini po njegovim uputama. Rekao mu je da, ako se sazna da iza istrage stoje Chirac i on, “mi smo propali”. Rondot je u svojem dnevniku jasno zapisao što je bilo rečeno na sastanku s “D de V” (Dominiqueom de Villepinom), koji je prenosio zahtjev što ga je postavio PR (predsjednik Chirac), da se “u to uvali NS” (Nicolas Sarkozy). Rondot je u svojem dnevniku zapisao: “Upozorio sam ih na negativne posljedice koje bi sve to moglo imati za PR.” Kada je kasnije ustanovio da Sarkozy nije upetljan u aferu, te to rekao Villepinu, ovaj time nikako nije bio zadovoljan, pa je Rondot zapisao: “D de V misli da unatoč negativnim rezultatima istrage tu nečega mora biti.” Prema tvrdnjama francuskog tiska Villepin je tada zatražio da istragu ponovi druga francuska tajna služba DST, ali ni njena istraga nije dala nikakva rezultata koji bi Sarkozyja vezao uz primanje mita. U međuvremenu su se dogodile važne političke promjene, jer je na predsjedničkim izborima u proljeće 2007. Sarkozy pobijedio i postao francuskim predsjednikom. On je, naravno, zatražio da se cijela afera još energičnije istraži, pa je otkrivena i njena prava pozadina.

Na temelju tih otkrića četrdeset osoba izravno pogođenih aferom, među njima i Sarkozy, odlučilo je tužiti one koji su stajali iza te afere, pa je tako došlo i do ovog suđenja. Villepin se našao na optuženičkoj klupi optužen da je stajao iza distribucije istražnim organima i medijima namjerno falsificirane liste tobožnjih tajnih vlasnika ilegalnih bankovnih računa u inozemstvu, a tu je lažnu listu distribuirao kako bi difamirao svoje političke neprijatelje, među ostalima i Sarkozyja. Sada se mnogo više zna o cijeloj aferi i kasnijoj istrazi. Istraga o prvotnoj aferi Clearstream vodila se u početku u tajnosti, a istražni organi zamijetili su da su oni s nekoliko strana dobivali signale o toj listi navodnih tajnih računa, kao da je nekome bilo jako stalo da osobe s tim tajnim računima budu procesuirane, posebno Sarkozy. U rujnu 2004. netko je podatke o toj listi dostavio i tisku, pa su se novine o tome raspisale, te je tada skandal izbio u punoj snazi. Već tada Sarkozy je najenergičnije odbijao svaku krivnju, bilo kakvo postojanje spomenutih računa, te tvrdio da je riječ o velikoj podvali, o zavjeri protiv njega da ga se s lažnim podacima kompromitira prije predsjedničkih izbora. Upravo on je tražio da se istraga nastavi, i to zato da se ustanovi tko je tu listu falsificirao, te potom plasirao prvo istražnim organima, a potom i tisku. Isto su tražili i neki drugi čija su se imena našla na toj listi.

Istraga je intenzivirana, pa su otkrivene vrlo neugodne činjenice za Villepina. Ustanovljeno je da je originalna lista računa koje je banka Clearstream International vodila u drugim bankama za svoje francuske klijente bila stvorena 2001., te ju je neki niži bankovni službenik predao jednom ljevičarskom novinaru. Ovaj je nije odmah publicirao, nego je tu listu sljedećih godina u velikoj tajnosti dao nekim drugim ljudima, pa je tako lista došla i do Jean-Louisa Gergorina, u to vrijeme potpredsjednika divovske europske aeronautičke kompanije EADS, koja ima mnogo francuskog kapitala, a koja proizvodi i Airbuse. Navodno je upravo on bio taj koji je zaključio da se lista može zloupotrijebiti za obračune s političkim i poslovnim protivnicima. No da bi učinak liste bio pravi, zaključio je Gergorin, nju treba malo “poboljšati”. Kako tvrde istražni organi, upravo on je angažirao libanonskog kompjuterskog stručnjaka Imada Lahouda da prepravi listu, falsificira je, na nju stavi i neka imena koja s bankom Clearstream nisu imala veze, a koja je želio kompromitirati.

Tako se na listi našao i predsjednik kompanije EADS, ali i neki drugi ljudi, te političari. Gergorin u operaciju falsificiranja liste nije ušao sam, nego je u svoj plan – navodno – uveo još neke ljude, među ostalima i svojeg prijatelja Villepina. Po tvrdnjama Lahouda, koji sada priznaje svoju krivnju, on je na listu umetnuo i dva računa, koji su izgledali kao da su Sarkozyjevi, upravo po Villepinovoj uputi. Neki drugi svjedoci tvrde da Villepin nije imao izravnog udjela u falsificiranju liste, ali da je njegova uloga u aferi bila ipak mračna. Njemu je ta lista bila predočena, a on je bio naredio da se istraži je li autentična, ali je – iako su mu vrhunski obavještajni stručnjaci, među njima i Rondot, rekli da je riječ o falsifikatu – on ipak odlučio da se ona potajno anonimno distribuira raznim državnim organima kako bi oni pokrenuli istragu, a sve samo zato da difamira svojeg rivala Sarkozyja. Nakon što je Sarkozy postao predsjednikom, te nakon što je on inzistirao da se slučaj detaljno istraži, ispitani su brojni svjedoci, sudionici afere, pripadnici tajnih službi, bankari i političari. Na kraju je podignuta optužnica. Gergorin i Lahoud su optuženi za falsifikat, ali i Villepin je optužen zbog širenja lažnih informacija. Villepin odbija svaku krivnju, te tvrdi da je riječ o tipičnom političkom procesu, da mu se Sarkozy osvećuje kao političkom protivniku, te ga želi uništiti. Da je Sarkozy iznimno zainteresiran kako će ovo suđenje završiti pokazuje ono što se dogodilo odmah nakon početka suđenja.

On je boravio proteklih dana u Sjedinjenim Državama gdje je prisustvovao otvaranju ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skupštine UN-a, sjednici Vijeća sigurnosti UN-a te još nekim važnim skupovima. Kao što je uobičajeno u ovakvim prilikama, Sarkozy je dao zajednički intervju najvećim francuskim televizijskim mrežama TF1 i France 2, ali se u tom intervjuu nije zadržao samo na međunarodnim temama, nego je progovorio i o spomenutom suđenju. Nakon što je proces počeo bilo je mnogo primjedbi u francuskom tisku što se među privatnim tužiteljima nalazi i Sarkozy. Neki francuski novinski komentatori tvrde da nije primjereno da šef države bude jedan od tužitelja u takvom procesu, jer je tu riječ o sukobu interesa. Sada bi se kao predsjednik – smatraju ti komentatori – budući da na toj funkciji ima i zadatak da nadgleda sveopće funkcioniranje države, pa tako i njenog pravosuđa, morao povući iz procesa jer je tu zainteresirana stranka, pa to suđenje nikako neće moći procjenjivati nepristrano. Novinari su ga pitali upravo to, ne bi li se morao povući iz procesa, a on je na to energično rekao da neće, napomenuo da on nema nikakva utjecaja na suce u tom procesu, te dodao ovu izjavu koja je izazvala ogromnu buru: “Nakon dvije godine istrage dva nezavisna suca su odlučila da krivci moraju biti izvedeni pred sud. Ja imam puno povjerenje u pravni sustav.” Nakon što je njegov intervju objavljen na francuskoj televiziji izbila je ogromna polemika, a Sarkozy se našao na strašnom udaru zbog svojeg izbora riječi, zbog toga što je za optuženike u tom procesu rekao – “krivci”.

Za to su se smjesta uhvatili Villepinovi odvjetnici te obznanili da je to dokaz da Sarkozy ne može biti nepristran, nego da već unaprijed proglašava krivcima Villepina i njegove suoptuženike iako je proces tek počeo. Po francuskom ustavu i zakonu svatko se smatra nevinim sve dok ne bude donesena presuda, upozoravaju Villepinovi odvjetnici. Optužili su Sarkozyja za nepoštivanje suda, za kršenje ljudskih prava njihova klijenta, jer je odbacio načelo pretpostavke nevinosti za svakoga tko nije pravomoćno osuđen na nekom francuskom sudu. Javili su se i brojni političari koji su osudili Sarkozyjevu izjavu, mahom su to bili opozicijski političari, ali su rezerve prema toj izjavi izrekli i neki Sarkozyjevi politički saveznici. Villepin je najavio tužbu protiv Sarkozyja, ali od toga u pravnom smislu zasad neće biti mnogo koristi jer se po francuskim zakonima predsjednika republike, dok je na funkciji, ne može izvesti pred sud jer ga štiti imunitet. No Villepin bi takvu tužbu mogao podnijeti iz političkih i propagandnih razloga, kako bi pojačao svoju tvrdnju da ovo nije pravi sudski proces, nego politički progon Villepina.