Objavljeno u Nacionalu br. 1137, 09. veljače 2020.
Nominalno legitimni poslovni potez Hrvatske liječničke komore iz 2017. godine u pozadini skriva potencijalni sukob interesa i nove probleme za sada već bivšeg ministra zdravstva Milana Kujundžića i njegovu suprugu Tatjanu Kujundžić
Naizgled legitimni poslovni potez Hrvatske liječničke komore s kraja 2017. godine o plaćanju dopunskog zdravstvenog osiguranja svojim članovima u pozadini skriva potencijalni sukob interesa i nove probleme za sada već bivšeg ministra zdravstva Milana Kujundžića i njegovu suprugu Tatjanu Kujundžić koja je od 2011. ravnateljica Poliklinike Croatia osiguranja. Upravo je s Croatia osiguranjem Hrvatska liječnička komora sredinom 2017., odnosno tijekom prve godine Kujundžićeva ministarskog mandata, potpisala ugovor o plaćanju dopunskog zdravstvenog osiguranja zainteresiranim članovima komore. Članovi HLK do tada su sami snosili troškove svog osiguranja i u objavi na službenim stranicama komore tadašnje se vodstvo na čelu s Trpimirom Golužom hvalilo da je potpisivanjem ugovora za dopunsko zdravstveno osiguranje s Croatia osiguranjem svojim članovima uštedjelo 840 kuna na godišnjoj razini.
Ono što je u cijeloj priči zanimljivo su bliski odnosi sada već bivšeg ministra zdravstva Milana Kujundžića s Croatia osiguranjem, u kojem je na vrlo visokoj poziciji ravnateljice Poliklinike od 2011. zaposlena i njegova supruga. Osim toga, u vrijeme kada je Tatjana Kujundžić dobila posao u Croatia osiguranju, direktorica Croatia zdravstvenog osiguranja bila je Vesna Dulibić, dugogodišnja Kujundžićeva suradnica još iz vremena dok je on bio predsjednik stranke Hrvatska zora. Vesna Dulibić kasnije je postala šefica pravnih poslova u HZZO-u, a njezina je sina Tomislava Dulibića Kujundžić postavio za svog državnog tajnika u Ministarstvu zdravstva. Zbog svega toga legitimno je postaviti pitanje zašto se baš u prvoj godini ministarskog mandata Milana Kujundžića Hrvatska liječnička komora prvi put odlučila svojim članovima ponuditi uslugu plaćanja dopunskog zdravstvenog osiguranja i zašto baš putem Croatia osiguranja, a ne primjerice putem državnog HZZO-a.
Nacional je pokušao odgovore na ta pitanja dobiti u Hrvatskoj liječničkoj komori, ali iako smo pitanja poslali sredinom prošlog tjedna, do zaključenja broja iz HLK nismo dobili odgovore na njih pa je ostalo nepoznato koliko je točno HLK tijekom 2018. i 2019. platio Croatia osiguranju za dopunsko osiguranje svojih članova. No ako je vjerovati izvještajima sa službenih stranica HLK i nekih medijskih objava, oko 10 tisuća od 19 tisuća članova HLK odlučilo je iskoristiti ovu pogodnost te je uzelo dopunsko zdravstveno osiguranje preko svoje cehovske udruge. Da je to točan podatak pokazuje i objava HLK iz prosinca 2017. u kojoj stoji: „Tijekom nepuna četiri mjeseca, od kada je Hrvatska liječnička komora potpisala ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju s Croatia osiguranjem, gotovo 10.000 članova izjasnilo se kako tijekom 2018. želi biti dopunski zdravstveno osigurano o trošku Komore.“
Jedno od neodgovorenih pitanja jest i zašto su u HLK-u baš u prvoj godini ministarskog mandata Milana Kujundžića krenuli s praksom plaćanja dopunskog osiguranja svojim članovima
Iako nam iz HLK nisu odgovorili koliko je iznosila mjesečna polica zdravstvenog osiguranja za članove Komore, pretpostavlja se da je cijena bila između 60 i 70 kuna mjesečno jer toliko uglavnom iznose cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja u hrvatskim osiguravateljskim kućama. U slučaju cijene od 60 kuna i u slučaju da je 10 tisuća članova komore odabralo da im HLK plaća policu dopunskog zdravstvenog osiguranja, to bi značilo da je u dvije godine Croatia osiguranje od HLK dobilo 14.400.000 kuna ili 7,2 milijuna kuna godišnje. Iz ovih brojki je jasno da je riječ o vrlo unosnom poslu za Croatia osiguranja koje je posao dobilo u konkurenciji sedam drugih tvrtki. Tako je 2017. rekao tadašnji predsjednik HLK Trpimir Goluža: „Sedam osiguravateljskih tvrtki iskazalo je ozbiljnu namjeru pružanja usluge dopunskog zdravstvenog osiguranja naših članova. Ponuda Croatia osiguranja bila je najbolja jer je između ostalog iskazala i najveću spremnosti za podršku Komorinih programa kojima želimo liječnicima stvoriti preduvjete za ostanak u Hrvatskoj. Time se Croatia osiguranje pokazalo kao tvrtka koja razumije nužnost društveno odgovornog i korisnog djelovanja. Uvjeren sam u uspješnu suradnju na zadovoljstvo svih naših članova.“
Jedno od pitanja na koje iz HLK nismo dobili odgovor jest zašto se baš sredinom 2017. prvi put krenulo s odabirom osiguravateljske tvrtke za plaćanje dopunskog zdravstvenog osiguranja članovima Komore i po čemu je ponuda Croatia osiguranja bila povoljnija od šest drugih ponuđača. Isto tako ostaje nepoznanica zašto HLK 2017. nije izabrao državni HZZO, čiji čelnici su tada izrazili nezadovoljstvo takvim potezom krovnog liječničkog udruženja: „Možemo samo izraziti žaljenje da Hrvatska liječnička komora koja zastupa i liječnike koji rade u sustavu hrvatskog javnog zdravstva, nije prepoznala važnost te činjenice i na konkretnom primjeru podržala ideju očuvanja javnog zdravstva za koju se deklarativno u medijima zalaže.“
Promjenom vodstva Hrvatske liječničke komore sredinom prošle godine, ali i promjenama na čelu Ministarstva zdravstva, došlo je i do prekida suradnje s Croatia osiguranjem. Od 1. siječnja ove godine HLK više ne surađuje s najstarijom hrvatskom osiguravateljskom kućom, već je na sjednici Skupštine Hrvatske liječničke komore održanoj 14. prosinca 2019. izglasana odluka o ugovaranju police dopunskog zdravstvenog osiguranja za članove HLK u 2020. koja će biti ugovorena putem Wiener osiguranja. Kao i na prethodna pitanja, iz HLK koju od sredine prošle godine vodi Krešimir Luetić, nisu odgovorili na pitanja o razlozima promjene partnera za dopunsko zdravstveno osiguranje. Njihova šutnja oko ovog pitanja samo dodatno baca sumnju na cijeli slučaj, ulogu ministra Milana Kujundžića i ulogu njegove supruge Tatjane Kujundžić koja je zaposlena u Croatia osiguranju.
Tatjana Kujundžić u Croatia osiguranje stigla je 2011. i zaposlena je kao ravnateljica Poliklinike Croatia osiguranja. Riječ je o tvrtki koja je dio Croatia osiguranja i pruža različite zdravstvene usluge. Na stranicama Poliklinike stoji kako je riječ o zdravstvenoj ustanovi koja je opremljena i ekipirana kako bi pokrila većinu potreba pacijenata. Navodi se kako redovito ulažu u stručno usavršavanje medicinskog osoblja u zemlji i inozemstvu, a liječnici i medicinske sestre sudjeluju i kao predavači na domaćim i međunarodnim stručnim skupovima. Poliklinika djeluje u četiri regionalna centra u Zagrebu, Puli, Splitu i Koprivnici, a na službenim stranicama navode i da kako bi pratili najnovije trendove u zdravstvu, stalno ulažu u tehnološki najnaprednije medicinske uređaje.
Prije nego što je postala ravnateljica Poliklinike Croatia osiguranja, Tatjana Kujundžić dugi niz godina bila je na čelu privatne poliklinike za internu medicinu, ginekologiju i pedijatriju TIM. Tvrtku je vodila do 2011., kada ju je na toj poziciji naslijedila kći Ana, a ona je otišla na čelo Poliklinike Croatia zdravstveno osiguranje. Baš su na kći Anu i sina Hrvoja Maria supružnici Kujundžić prepisali kuću na Malešnici koja nije navedena u imovinskoj kartici Milana Kujundžića, a o čemu je u prošlom broju pisao Nacional.
Dok je Tatjana Kujundžić još sredinom dvijetisućitih radila u TIM-u, zainteresirala se i za građevinu. Osnovala je tvrtku Zidni vrt koja je gradila zgrade u Zagrebu i na obali. Prema riječima Milana Kujundžića, tvrtka njegove supruge napravila je “pet do šest apartmana u Novalji i desetak stanova u Zagrebu”.
Šutnja Liječničke komore samo dodatno baca sumnju na cijeli slučaj i uloge ministra Milana Kujundžića i njegove supruge Tatjane Kujundžić koja je zaposlena u Croatia osiguranju
Polemike u javnosti razvile su se nakon što je poduzetnik Anto Komljenović, njihov nekadašnji partner u građevini, optužio bračni par Kujundžić da su ga prevarili u izgradnji pet urbanih vila u Svetoj Klari. Ta priča, međutim, nije dobila epilog, a obitelj Kujundžić osporavala je sve njegove navode. Tvrtka Zidni vrt u medijima prvi put u negativnom kontekstu spominjala se 2008., dok su gradili zgrade u Markuševcu, među kojima je i ona gdje obitelj danas živi. Tatjana Kujundžić u taj posao ušla je sa Snježanom Mrkšom, čiji je muž bio direktor tvrtke Olympus. U to vrijeme Milan Kujundžić bio je direktor KB-a Dubrava, bolnice koja je davala poslove tvrtki koju je vodio suprug Snježane Mrkše.
Neurolog iz KB–a Dubrava Željko Klisović tada je grubo optužio Milana Kujundžića za sukob interesa, ističući kako tvrtka Olympus s njegovom bolnicom godišnje odrađuje poslove u vrijednosti oko četiri milijuna kuna. Kujundžići su tada negirali bilo kakvo pogodovanje. “Tvrtka Zidni vrt je moja, a moja je privatna stvar što i gdje gradim”, izjavila je tada novinarima Tatjana Kujundžić. Milan Kujundžić govorio je kako je Olympus tvrtka s kojom radi većina bolnica. Iz tog projekta na Markuševcu ipak su ostali repovi. Portal Telegram nedavno je objavio kako je jednu od zgrada koje je Zidni vrt izgradio, obitelj Kujundžić 2010. izvukla iz tvrtke za samo 100.000 eura. Ubrzo nakon te kupoprodaje tvrtka prestaje predavati financijska izvješća i zato je na kraju i izbrisana iz sudskog registra. Iz povijesnog izvatka jasno se vidi da nisu predana izvješća za 2010., 2011., i 2012. Riječ je o godinama kada se u tim izvještajima moglo vidjeti kako je kupoprodaja nekretnine zavedena u poslovne knjige tvrtke te ono najbitnije – u kojem iznosu je Zidni vrt platio potrebne poreze za prodaju kuće. Ministar Kujundžić odgovorio je kako je tvrtka njegove supruge uvijek poslovala po zakonu i da prilikom njenog zatvaranja „nikome nije ostala dužna niti kunu“.
Iako tvrtka možda nije ostala dužna ni kunu, kako tvrdi bivši ministar, činjenica je da je iza mandata ministra Milana Kujundžića ostalo previše neodgovorenih pitanja, kako o porijeklu njegove imovine, tako i o nekim poslovima Ministarstva zdravlja, ali i liječničkih udruga koje su svojim poslovnim odlukama omogućile milijunsku zaradu tvrtki u kojoj radi supruga bivšeg ministra.
Afera koja je otkrila Kujundžićeve tajne motive za kupnju PET-CT uređaja
Nacional je u srpnju 2019. otkrio da je bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić studiju analize nabave PET-CT uređaja naručio od tvrtke koja prodaje voće i da su podaci u studiji bili netočni
Tekst Orhidea Gaura Hodak
Novi ministar zdravstva Vili Beroš kao jedan od svojih prvih poteza najavio je reviziju odluke o nabavi PET/CT uređaja i novu analizu troškova njihove nabave. Riječ je o temi zbog koje je neposredno prije svog odlaska iz Vlade sada bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić optužio interesne skupine. Iako ih nije izravno imenovao, ministrove riječi implicirale su da je počeo dobivati prijetnje nakon što je prošle godine najavio kupnju četiri nova PET/CT uređaja – a poznato je da je jedina privatna klinika koja ima javno-privatno partnerstvo s državom za PET/CT preglede Poliklinika Medikol.
“Četiri PET/CT-a koštaju 50-60 milijuna. U isto vrijeme svake godine HZZO plati privatnoj ustanovi 50-ak milijuna za PET/CT. Kad sam to izgovorio, počela su mi tada stizati dobronamjerna upozorenja, a kasnije i prijetnje. Ja nisam plačljiv pa se nisam previše obazirao. Ali vjerujem da će državna tijela istražiti sve”, rekao je Kujundžić. Osim što je implicirao da Medikol stoji iza prijetnji i pritisaka na njega, Kujundžić je i ovaj put manipulirao podacima o cijeni PET/CT uređaja. Naime, kod izračunavanja stvarne cijene PET/CT uređaja nije dovoljno navesti samo cijenu uređaja, već i troškove korištenja tih uređaja koji daleko nadmašuju osnovnu cijenu samih aparata. Naime, troškovi korištenja i održavanja za 4 PET/CT uređaja, neovisno o tome jesu li uređaji privatni ili državni, dosežu još najmanje 28 milijuna kuna godišnje. Riječ je o troškovima održavanja, trošku stručnog medicinskog tima potrebnom za opsluživanje svakog uređaja kao i trošku nabave skupocjenih izotopa bez kojih se ni jedan pregled na tim uređajima ne može obaviti. No zbog najnovijih optužbi koje je iznio Kujundžić, Medikol je već najavio da će ga tužiti.
Upravo je Nacional još 16. srpnja prošle godine na naslovnici objavio eskluzivnu priču o tome kako je Kujundžić za potrebe nabave PET/CT uređaja naručio studiju, ali da su podaci u toj studiji bili lažirani jer nisu prikazali stvarne troškove korištenja tih uređaja. Tjedan dana kasnije Nacional je otkrio novi nastavak te afere – da je studiju koja je trebala biti presudna za odluku o nabavi tako skupih uređaja radila tvrtka Lukos Grupa koja se bavi prodajom voća.
Ministarstvo zdravstva nikad nije razjasnilo tko je, kako i zašto donio odluku da će upravo ta tvrtka raditi navedenu studiju, a sve je upućivalo na to da je odabir tvrtke bila diskrecijska odluka ministra. Formalno, kako su iz Lukos Grupe pojasnili na upit Jutarnjeg lista, “odluka o izradi preliminarne studije usvojena je jednoglasno na kolegiju Ministarstva zdravstva”. Pitanje je odakle privatnoj tvrtki podaci o tome kako se i što odlučivalo na kolegijima Ministarstva zdravstva. No još je važnije pitanje zašto je uopće studiju radila neka privatna tvrtka, tko je odlučio da će upravo ta tvrtka biti angažirana i koje je reference ta tvrtka imala. Odgovore na ta pitanja Ministarstvo zdravstva nikada nije dostavilo Nacionalu. Nacionalovi izvori tvrdili su tada da je ta studija trebala poslužiti kao ključno opravdanje isplativnosti nabave PET/CT uređaja i da je zato ministru Kujundžiću bilo bitno da se studija radi u “kontroliranim uvjetima”. To je otkriće bilo ključno za propitivanje stvarnih motiva ministra Kujundžića za nabavu novih PET/CT uređaja.
U ovom slučaju nije riječ o velikoj cifri koja bi bila plaćena za studiju jer je ona napisana na 15 stranica i plaćena 19.600 kuna plus PDV, već upravo o činjenici da je naoko jeftino plaćena studija postala podloga za kupnju daleko većih razmjera – i to na teret državnog proračuna.
Da bi opravdao kupnju tih uređaja namijenjenih za dijagnostiku najtežih onkoloških bolesnika koja je trenutno većim dijelom pokrivena putem javno-privatnog partnerstva s Poliklikom Medikol, Kujundžić je dao izraditi navedenu studiju u kojoj su godišnji troškovi održavanja uređaja pogrešno prikazani, odnosno umanjeni su. Time se stvarala iskrivljena slika o isplativnosti kupnje tih uređaja. Važno je istaknuti da nije riječ o običnim CT uređajima, za koje pacijenti čekaju preglede godinu i pol do dvije, već o uređajima koji prikazuju abnormalne metaboličke aktivnosti i precizno detektiraju u kojim se stanicama u tijelu proširio karcinom. Za preglede na takvoj vrsti uređaja nema posebnih lista čekanja, a dijagnostika se može obaviti isključivo uz upotrebu posebnih izotopa, odnosno radiofarmaka. Upravo u cijeni nabave tih izotopa u studiji koju je izradila spomenuta privatna tvrtka napravljena je najveća manipulacija, a Nacional je na to upozorio.
Ministar je kupnju pokušao opravdati uštedom koja bi se ostvarila na temelju otprilike 40 milijuna kuna koliko trenutno Ministarstvo, odnosno HZZO godišnje plaća Poliklinici Medikol za preglede koje oni obavljaju na svoja četiri uređaja smještenima u KBC-u Sestre Milosrdnice u Zagrebu, kliničkim bolnicama Split i Rijeka te u Poliklinici Medikol u Osijeku. Peti uređaj u vlasništvu je države i nalazi se u Kliničkom bolničkom centru Zagreb na Rebru. Izotope potrebne za preglede donedavno je i za KBC Zagreb isporučivala tvrtka Ruđer Medikol Ciklotron, nastala također u sklopu javno-privatnog partnerstva između Instituta Ruđer Bošković i Medikola.
U tablici koju je za Ministarstvo izradila tvrtka Lukos Grupa navodi se da je cijena nabave tih izotopa godišnje 4,13 milijuna kuna za sva četiri predviđena uređaja, što bi za četiri godine ukupno iznosilo 16,52 milijuna kuna. Međutim, ti su podaci potpuno pogrešni. Cijena izotopa FDG koji se proizvodi u sklopu javno-privatnog partnerstva, odnosno tvrtke Ruđer Medikol Ciklotron samo za Zagreb iznosi 1630 kuna po jednom pregledu. Po toj cijeni Ruđer Medikol Ciklotron prodavao je sve donedavno izotop KBC-u Zagreb i to na bazi okvirne godišnje količine 2900 pregleda. Ugovor je bio sklopljen temeljem javnog natječaja na koji se nitko drugi nije ni prijavio jer proizvođača izotopa u regiji i nema, a nitko iz drugih zemalja ne bi ni mogao konkurirati zbog visoke cijene avionskog prijevoza koji bi se morao organizirati zbog osjetljivosti izotopa čije je vrijeme poluraspada 120 minuta. Treba napomenuti da je, prije nego što su Ruđer i Medikol pokrenuli vlastitu proizvodnju, cijena izotopa koji se uvozio iz Austrije po jednom pregledu iznosila oko 400 eura, odnosno oko 3 tisuće kuna, što je gotovo dvostruko više nego što iznosi cijena domaćeg proizvoda.
Nacional je izračunao da je tvrtka Lukos Grupa prezentirala Ministarstvu najmanje 6,6 milijuna kuna godišnje manju cijenu nabave izotopa, čime je podigla opravdanost investicije u kupnju PET/CT uređaja.
Ministarstvo zdravstva za četiri Medikolova uređaja plaća cijenu od 6740 kuna po pregledu, a sve ostale troškove, uključujući kompletne plaće medicinskih timova na svakom uređaju, cijenu energenata, osiguranja, servisiranja uređaja i cijenu izotopa snosi Medikol koji te troškove pokriva iz cijene pregleda.
Komentari