Mnogi bi građani bez velikih troškova posjedovanja i korištenja automobila, uz dobitak na nižem porezu, a pogotovo umirovljenici uz dodatni poticaj mogli kvalitetnije urediti život, što bi smanjilo pritisak na parkiranje, posebice u središtu Zagreba

Nedovoljan broj parkirnih mjesta, odnosno neučinkovit promet u mirovanju, jadan je od glavnih problema zagrebačkog cestovnog prometa. Zbog toga, u vrijeme najvećeg prometnog opterećenja svako treće, odnosno četvrto vozilo sudjeluje u prometu u potrazi za slobodnim parkirnim mjestom. Problem povećava neučinkovitost javnog prometa, pa je mnogima automobil prva, odnosno jedina prihvatljiva prometna opcija za potrebne komunikacije u gradu.

Ključni je problem u nesrazmjeru raspoloživog i potrebnog parkirnog prostora, koji se neprestano povećava. Taj se nesrazmjer treba rješavati na dva načina, povećanjem raspoloživog i smanjenjem potrebnog parkirnog prostora. Raspoloživ parkirni prostor treba rješavati sustavno, izgradnjom podzemnih i nadzemnih garaža, što više automatiziranih i rotacijskih, projektom kvartovskih garaža koje, pogotovo u centru, treba izgrađivati u sinergiji i uz sufinanciranje grada i zainteresiranih građana, kojima bi ta mjesta postala privatno vlasništvo i povećalo vrijednost nekretnine. Bilo bi to korisno za sve.

U okviru mogućnosti postojećeg javnog prometa treba poticati i promicati sustav Park & Ride, izgradnjom parkirališnih prostora uz rubne gradske zone te objedinjavanjem cijene za korištenje parkirališta i javnog prijevoza. To je i mjera smanjenja potreba za parkiranjem, posebice u prvoj i drugoj zoni. Važna mjera za smanjenje potreba za parkiranjem, a i smanjenjem gužvi u gradu, je izmještanje državnih i gradskih službi te medicinskih institucija iz središta grada na periferiju uz promicanje online poslovanja i komunikacije s građanima. O svemu tome bilo je brojnih rasprava i to treba biti dugoročna strategija, koju treba provoditi sustavno i neprestano.

Nažalost, zanemaruje se dodatna i perspektivna mogućnost smanjenja potreba za parkirnim prostorom. Velikom broju građana korištenje automobila u gradu važno je zbog odlazaka i povratka s posla, a ostale bi potrebe, uz odgovarajuće potpore mogli riješiti kombinacijom taksi platformi i javnog prijevoza. Automobil je veliko financijsko opterećenje svakog domaćinstva, nabavka, amortizacija, godišnja registracija, osiguranje, gorivo, održavanje i servisiranja stoji koliko i održavanje jednog člana obitelji. Kad bi se stvorili financijski uvjeti kad bi vozilo postalo neisplativo, jer u osnovi, ako zanemarimo mnogima bitan utjecaj osobnog ugleda i promocije, građanima ne treba automobil, nego najisplativija opcija prijevoza. A tu bitnu ulogu može imati fiskalna politika.

Grad bi promišljenom fiskalnom politikom i davanjem subvencija tvrtkama za poticanje rada od kuće, mogao smanjiti pritisak na osobni i javni gradski promet te potražnju za raspoloživim parkirnim prostorom. U suradnji s Vladom RH i ministarstvom financija trebalo bi osmisliti smanjenje poreza na rad za zaposlene iz domaćinstava koje se odreknu korištenja osobnog vozila u prometu. Kako ne bi bilo malverzacija, fiktivnog odricanja od osobnog vozila, a potom korištenja vozila na drugo ime tu bi mjeru trebalo vezati upravo na vožnju osobnih vozila i financijske kontrole. Pravo na smanjenje poreza na rad imali bi svi članovi domaćinstava koji se odreknu korištenja osobnih vozila (svog ili tuđeg) na području grada Zagreba, dakle i prava na povlašteno parkirno mjesto. Time bi se potakao trend koji je prisutan u većini zemalja EU-a – smanjenje korištenja osobnih vozila te korištenje alternativnih mogućnosti – javnog prijevoza, najma, taksi prijevoza…

Bila bi to win-win opcija za građane koji bi dobro iskalkulirali benefite te koncepcije, što bi se moglo uskladiti i s godišnjim odmorima bez automobila, u povoljnim i zanimljivim turističkim paket-aranžmanima. Kad se zbroje svi izravni i neizravni troškovi za automobil i tome pribroje dobiti na prirezu, uz velik udio rada od kuće, mnogi bi shvatili koliko je zgodno i isplativo sve ostale potrebe obavljati taksijem ili preko taksi platformi. Nema problema niti brige oko parkiranja, gledanja je li na nekom skučenom parkingu oštećen automobil, odricanja od aperitiva ili čaše vina na domjenku… Ukupni troškovi bi se smanjili, a nakon prilagodbe povećala bi se kvaliteta života. Ta mjera, naravno treba biti poticajna i dobrovoljna, a oni kojima ne bi odgovarala, mogli bi se vratiti u standardni sustav, ponovno početi koristiti vozilo te dobiti povlaštenu parkirnu kartu, ali i svi zaposleni u domaćinstvu ponovno početi plaćati puni porez na rad.

Otkriva se, također, nepravedna činjenica da mnogi umirovljenici, a i domaćinstva slabijeg imovinskog stanja, žive u gradu i ne koriste parkirno mjesto niti ostale resurse cestovnog prijevoza te nauštrb svog skromnog osobnog standarda pomažu ostalim građanima i gradskom prometu. Stoga bi trebalo uvesti subvenciju od 50 eura za sva domaćinstva bez automobila, kojima je to povoljnija mjera od ukidanja prireza (prvenstveno umirovljenicima). Jedinstveni financijski poticaj riješio bi nepravdu prema najugroženijem sloju građana Zagreba te potakao brojne druge, koji bi odlaskom u mirovinu, uz tu povlasticu shvatili kako im se isplati trajno riješiti automobila te izravnih i neizravnih troškova za njegovo posjedovanje, te ušteđenim iznosom i dodatnim poticajem od 50 eura kvalitetnije riješiti život – za potrebe kojima ne udovoljava javni prijevoz koristiti povoljne taksi platforme.

Dakle, treba poticati smanjenje korištenja automobila u gradu stvaranjem mogućnosti kojima bi ta mjera građanima bila sustavno isplativa. Time se broj potrebnih parkirališnih mjesta može smanjiti i za više od 10 posto, a za dodatnih 10 posto treba u sljedećih pet godina povećati broj raspoloživih parkirnih mjesta. To bi omogućilo i bolje funkcioniranje Zagreba te poboljšalo životne, poslovne i turističke aktivnosti, posebice u centru, što bi stvorilo velike financijske dobiti iz kojih bi se financirale ove mjere.