Nacional je proteklog tjedna utvrdio da Ministarstvo pravosuđa, koje vodi ministar Ivan Malenica, i Glas Koncila, glasilo Katoličke Crkve u Hrvatskoj, oprečno interpretiraju svrhu i implikacije Sporazuma o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, pri čemu crkveni izvori ni ne pokušavaju prikriti činjenicu da taj sporazum Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj daje povlašteni status u odnosu na ostale društvene skupine koje imaju slične pravne interese kakve uređuje Sporazum koji su 14. prosinca prošle godine, izvan fokusa javnosti i bez ikakve javne rasprave, potpisali ministar pravosuđa Ivan Malenica i, uime Hrvatske biskupske konferencije (HBK), zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Ministarstvo pravosuđa tvrdi da taj sporazum ni na koji način ne utječe na meritum postupaka koji bi se pred nadležnim tijelima države mogli voditi između države i Crkve, ali Glas Koncila objavio je tekst u kojem tvrdi posve suprotno: da spomenuti sporazum “sada napokon olakšava ispravljanje goleme nepravde nanesene Katoličkoj Crkvi u doba komunističke diktature”.

Nacional je, podsjetimo, proteklog tjedna izvijestio o Sporazumu o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, kojim je premijer Andrej Plenković sasvim samovoljno, bez ikakve javne rasprave ili potrebe da o tomu ikoga unaprijed informira, odlučio da će se hrvatska država izrijekom odreći svake zakonske nadležnosti nad pravnim osobama Katoličke Crkve, prepuštajući je isključivo crkvenome pravu i odlukama same Crkve.

U utorak, 16. siječnja, Nacional je Ministarstvu pravosuđa poslao pitanja o tom sporazumu, s molbom da odgovori do petka, 19. siječnja. Ministarstvo smo pitali koji je politički i pravni interes potaknuo Ministarstvo pravosuđa i Vladu da s Katoličkom Crkvom potpišu Sporazum, kao i na čiji je prijedlog potpisan, Katoličke Crkve ili Vlade. Željeli smo znati i je li Vlada prije potpisivanja Sporazuma o njemu tražila prethodno mišljenje Državnog odvjetništva, jer bi taj sporazum mogao zadirati i u vlasničke odnose, a zanimalo nas je i kakve pravne i društvene učinke Ministarstvo očekuje od tog Sporazuma. Pitali smo kakve će pravne učinke Sporazum imati na povrat crkvene imovine Katoličkoj Crkvi, kao i posjeduje li Ministarstvo pravosuđa popis imovine koji za povrat potražuje Katolička Crkva te ako ga posjeduje, da ga pošalje uredništvu Nacionala ili da nas obavijesti tko ima taj popis. Zanimala nas je, također, ocjena Ministarstva pravosuđa jesu li Vlada i Ministarstvo pravosuđa tim sporazumom pristale na to da Katolička Crkva bude izuzeta iz civilnog prava RH i da Vlada odmah provede svaki njezin zahtjev za, primjerice, povratom neke važne nekretnine. Zanimalo nas je i zašto Vlada nije održala neku vrstu javne rasprave o Sporazumu, nego je javnost o njemu obaviještena samo minimalno, u službenim glasilima, a željeli smo znati i nije li o takvom sporazumu trebao odlučivati Hrvatski sabor, koji je ratificirao i Vatikanske ugovore.

Ministarstvo pravosuđa Nacionalu je odgovorilo tri dana nakon roka koji smo postavili, u ponedjeljak, 22. siječnja. U svom odgovoru Ministarstvo ponavlja odredbu iz preambule Sporazuma o kojoj je Nacional već izvijestio i tvrdi kako je “netočno da se tim sporazumom Crkva izuzima iz hrvatskog pravnog okvira”. Štoviše, Ministarstvo tvrdi da se “Sporazumom ne uređuju nikakva nova pitanja niti se Katolička Crkva izuzima od bilo kakvih prava i obveza koje bi proizlazile iz ukupnog pravnog poretka Republike Hrvatske. Potpisanim sporazumom osigurava se primjena sklopljenog međunarodnog ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice”. Ministarstvo u svom odgovoru tvrdi kako se “Sporazum tiče samo onih pitanja koja su vezana za pravno sljedništvo pravnih osoba koja je Katolička Crkva osnovala, i to temeljem kanonskog, ne građanskog ili drugog prava, a što je ugovoreno između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Stoga Sporazum utvrđuje Katoličkoj Crkvi pravo da samostalno uređuje pravno sljedništvo institucija odnosno pravnih osoba pri čijem osnivanju ne sudjeluju druga tijela izuzev Katoličke Crkve, odnosno, takve pravne osobe ni sada se ne osnivaju sukladno, kako navodite, civilnom pravu, već kanonskom pravu”.

Sporazum su 14. prosinca prošle godine, izvan fokusa javnosti i bez ikakve javne rasprave, potpisali ministar pravosuđa Ivan Malenica i, uime Hrvatske biskupske konferencije, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. FOTO: Matija Habljak, Sanjin Strukic/PIXSELL

“U odnosu na eventualne upravne ili sudske postupke, uključujući i postupke povrata imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ističemo da Sporazum ni na koji način ne utječe na meritum takvih postupaka koji se vode ili bi se mogli voditi pred nadležnim tijelima, već se isključivo tiče pitanja utvrđivanja pravnog sljednika pravne osobe Katoličke Crkve”, stoji još u odgovoru Ministarstva, u kojemu se dodaje i kako “sklapanje takve vrste Sporazuma nije u nadležnosti Hrvatskog sabora”.

Istoga dana kada i Ministarstvu pravosuđa, u utorak, 16. siječnja, Nacional je pitanja o Sporazumu poslao i glasnogovorniku Hrvatske biskupske konferencije Zvonimiru Anciću. Pitali smo koji je politički i pravni interes potaknuo HBK da s Ministarstvom pravosuđa i Vladom RH potpiše taj sporazum te na čiji je prijedlog potpisan. Zanimalo nas je kakve pravne i društvene učinke HBK očekuje od tog Sporazuma i u kojem području odnosa države i Crkve HBK očekuje najveći utjecaj spomenutog sporazuma, kao i kakve će pravne učinke Sporazum imati na povrat crkvene imovine Katoličkoj Crkvi, a molili smo i popis imovine koji za povrat potražuje Katolička Crkva u Hrvatskoj. Zanimalo nas je, također, jesu Vlada i Ministarstvo pravosuđa RH, prema ocjeni HBK-a, Sporazumom pristale da Katolička Crkva bude izuzeta iz civilnog prava RH, kao i je li o Sporazumu trebalo održati stručnu i javnu raspravu.

Glasnogovornik HBK–a nije odgovorio na pitanja Nacionala, ali je Glas Koncila, tjednik Katoličke Crkve u Hrvatskoj, na svom web portalu 22. siječnja objavio komentar u kojemu deplasirano tvrdi kako “očito nekoga tko žali za prošlim vremenima, a možda i za crkvenom imovinom u kojoj još uvijek bespravno uživa, boli da su, kako stoji u ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, ‘Država i Katolička Crkva, svaka u svom poretku, neovisne i samostalne’”.

Zanimljiviji od toga, međutim, dio je teksta koji izričito proturječi tumačenju koje je Ministarstvo pravosuđa u svom odgovoru ponudilo Nacionalu. Za razliku od Ministarstva, koje tvrdi kako Sporazum “u odnosu na eventualne upravne ili sudske postupke, uključujući i postupke povrata imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ni na koji način ne utječe na meritum postupaka koji se vode ili bi se mogli voditi pred nadležnim tijelima, već se isključivo tiče pitanja utvrđivanja pravnog sljednika pravne osobe Katoličke Crkve”, Glas Koncila u svom tekstu tvrdi nešto sasvim drugo: da Sporazum “sada napokon olakšava ispravljanje goleme nepravde nanesene Katoličkoj Crkvi u doba komunističke diktature”. Tjednik, dakle, piše: “Gotovo nevjerojatno zvuči da je takav sporazum potpisan više od 27 godina nakon potpisivanja međunarodnih ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske kojima se reguliraju i pravna pitanja, uključujući i zahtjev da se oduzeta imovina vrati. Dakle, gotovo tri desetljeća odugovlačilo se s takvim sporazumom koji sada napokon olakšava ispravljanje goleme nepravde nanesene Katoličkoj Crkvi u doba komunističke diktature, kada joj je naprasito, ‘u ime naroda’, osim slobode djelovanja oduzimana i imovina. Svi se razumni slažu da sve što je oteto treba vratiti, bez obzira na to komu je oteto.”

U članku Glasa Koncila navodi se i ovo: “Sa spomenutim sporazumom Crkva je preuzela na sebe najzahtjevniji dio posla, da u potpunosti u skladu s kanonskim propisima olakša državnim institucijama posao s kojim se dosad mnogi nisu željeli ili nisu uspjeli do kraja nositi: najprije utvrditi kojoj pravnoj osobi u Katoličkoj Crkvi pripada oduzeta imovina, da bi se oteto moglo i vratiti. Umjesto da se još godinama razvlače sporovi po uredima i javnopravnim ustanovama u kojima možda neki i ne razumiju razliku između nadbiskupije, redovničke ustanove, kanoničkih kaptola, župa, velikih ili malih sjemeništa, rektorskih crkava… odgovornost za utvrđivanje istine o pravnom sljedništvu povjerava se mjerodavnoj crkvenoj vlasti koja sve podatke ima i dužna je postupati isključivo u skladu s vrlo zahtjevnim i nadasve transparentnim kanonskim propisima, što je više puta istaknuto i u sporazumu. Uostalom, i dosad se u nekim slučajevima to pokazalo dobrom praksom pa nije riječ o nekoj većoj novosti. Nije dakle riječ o tome da je ‘vjersko pravo nadređeno državnomu’, nego da se uz pomoć kanonskoga prava pomaže ispraviti nepravda nanesena u doba jugoslavenske komunističke vladavine.”

O Sporazumu o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u RH nije raspravljao ni Hrvatski sabor, a objavljen je u Narodnim novinama. FOTO: Screenshot/Narodne novine

Iz odgovora Ministarstva pravosuđa i komentara Glasa Koncila očito je, prije svega, da i država i Crkva izbjegavaju cjelovito i detaljno objasniti zašto je, zapravo, takav sporazum potpisan. Bizarno zvuče tvrdnje Ministarstva kako se “sporazumom ne uređuju nikakva nova pitanja”, a ništa manje ni tvrdnja Glasa Koncila kako “nije riječ o nekoj većoj novosti” – jer ako se “ne uređuju nova pitanja” i ako “nije riječ o nekoj većoj novosti”, zašto je sporazum uopće sklopljen? Istodobno, nevoljkost države i Crkve da jasno objasne sporazum vidi se već iz toga što je potpisan bez javne rasprave i “provučen” kroz proceduru Vlade i službenog glasnika tako da ga javnost nije ni zapazila. Naposljetku, čak i kad je Nacional upozorio na taj sporazum, Ministarstvo pravosuđa na Nacionalova pitanja odgovorilo je tek polovično i suhoparno, a Hrvatska biskupska konferencija nije ni odgovorila; tek je u Glasu Koncila objavljen komentar s bizarnom insinuacijom da bi Nacional, valjda, zastupao “nekoga tko žali za prošlim vremenima, a možda i za crkvenom imovinom u kojoj još uvijek bespravno uživa”.

Sve je to, dakako, prikrivanje temeljne istine: da je Vlada Andreja Plenkovića nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, instituciji koja ima golem utjecaj na raspoloženje birača katolika – kojih je, podsjetimo, golema većina – Sporazumom omogućila povlašten položaj u procesima povrata imovine nacionalizirane u Jugoslaviji, i to tako da se odrekla svakog sudskog dokazivanja vlasništva, prepustivši svu argumentaciju Katoličkoj Crkvi. Taj kontekst i te okolnosti sporni su u Sporazumu, a ne činjenica da je Vlada Sporazumom potvrdila pravo Katoličke Crkve da sama uređuje svoje pravne osobe, što se implicira u odgovoru Ministarstva pravosuđa i što je notorno i samorazumljivo pravo Katoličke Crkve koje nitko nije ni pokušao osporiti.

Glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Zvonimir Ancić nije odgovorio na pitanja Nacionala, ali je Glas Koncila objavio komentar koji je u jednom dijelu oprečan odgovorima ministarstva. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Da Katolička Crkva ovim sporazumom uistinu jest privilegirana na račun drugih vjerskih i inih organizacija – jer nacionalizacija u Jugoslaviji zahvatila je imovinu svih vjerskih zajednica i institucija, a ne samo Katoličke Crkve – može se zaključiti usporedbom s procesom povrata imovine drugih vjerskih i nacionalnih zajednica. Najdramatičniji je slučaj svakako s imovinom židovske zajednice, kojoj je imovina, kao i srpskoj zajednici, oduzeta dvaput – u NDH, a potom nepotpunim i nedovršenim vraćanjem u Jugoslaviji – ali povrat nije završen ni do dana današnjega. Usprkos tome, židovska zajednica nikada nije dobila privilegij da s državom potpiše išta nalik sporazumu koji će njoj samoj prepuštati da, bez državnoga uplitanja, odredi što je prije Drugoga svjetskog rata bilo njezino te da joj se ima i vratiti. Koliko je otezanje povrata židovske imovine u Hrvatskoj beznadno, naprimjer, dovoljno ilustrira zapanjujući podatak koji je 27. siječnja prošle godine, u povodu Dana sjećanja na holokaust, na N1 televiziji iznio predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus: da u židovskoj imovini i danas stoluju “razne državne institucije”, a među njima, “u privatnoj imovini vlasnika koji je 1943. završio u Auschwitzu”, čak i Državni ured za povrat imovine.

Kraus je u istom intervjuu, koji je prenio tportal, “civilizacijski sramotnim” nazvao ponašanje države u procesu povrata židovske imovine: razgovori s hrvatskim vladama traju godinama bez rezultata, rekao je, a kada se nešto od otete imovine i vrati, država to predstavlja kao svoj poklon židovskoj zajednici, pa tako “RH nama poklanja našu imovinu”. Kraus je bio naročito kritičan prema Zakonu o povratu imovine iz 1996., za koji tvrdi da je “koncipiran tako da država dođe u što veći posjed imovine, posebno židovske, oduzete prvo u NDH, a zatim nacionalizacijom u FNRJ, što se posebno tiče židovske populacije, koja je rasnim zakonima NDH stradala u najvećem postotku – 80 posto”.

Ministarstvo tvrdi da se ‘Sporazumom ne uređuju nikakva nova pitanja niti se Katolička Crkva izuzima od bilo kakvih prava i obveza koji bi proizlazili iz ukupnog pravnog poretka Republike Hrvatske’

“Kada država ima takav sramotan zakon, a ni njega se ne drži, što onda reći? Nakon gotovo 30 godina razgovora, pismenih i usmenih zahtjeva, pritisaka izvana od židovskih organizacija i EU-a, nakon potpisanih ugovora i deklaracija, odgovora nema, a rezultati su gotovo nikakvi”, kazao je Kraus.

Ako je, dakle, bilo potrebno s Katoličkom Crkvom potpisivati sporazum koji, riječima Glasa Koncila, “sada napokon olakšava ispravljanje goleme nepravde nanesene Katoličkoj Crkvi u doba komunističke diktature”, ne bi li bilo isto toliko potrebno sličan sporazum potpisati i s predstavnicima židovske zajednice u Hrvatskoj, ali i ostalih pravnih osoba kojima je imovina oduzeta, tim više jer židovska imovina nije stradala samo, kako to razdoblje zove Glas Koncila, “u doba komunističke diktature”, nego prije svega u doba ustaške diktature, u kojemu, kako je poznato, imovinu Katoličke Crkve nitko nije oduzimao? I ne bi li bilo potrebno isti takav sporazum potpisati i sa svim ostalim vjerskim zajednicama, ali i drugim institucijama kojima je imovina oduzeta baš kao i Katoličkoj Crkvi te i danas trpe posljedice sporih sudskih postupaka i administrativne neučinkovitosti hrvatske javne uprave? Tek kad bi Ministarstvo pravosuđa Ivana Malenice sa svim tim institucijama potpisalo sporazume s istim pravnim posljedicama kakve će imati sporazum o kojemu govorimo u ovome tekstu, moglo bi se tvrditi da taj dokument ne privilegira Katoličku Crkvu. Ovako, riječ je upravo o tome: o trgovini kojom Vlada Andreja Plenkovića uoči izbora kupuje naklonost Crkve u zamjenu za nekretnine koje će odabrati sama Crkva, bilo to opravdano ili ne i bilo to provjereno ili ne. Ali hrvatska javnost, ma što o tome mislili u kabinetu Andreja Plenkovića, u sjedištu HBK-a i uredništvu Glasa Koncila, o tom neprincipijelnom ugovoru ima pravo znati sve – pa i ono što bi i država i Crkva najradije prešutjele.