Balerine posložene u savršenu liniju, plesni dueti, pravi koraci u pravo vrijeme, partnerstvo na sceni, izražena emocija, savršen tajming i elegancija pokreta uz popratnu glazbu, sve to na sceni izgleda prelijepo, čarobno. No svi elementi na sceni izgledaju besprijekorno zbog onih koje su te pokrete dovele do savršenstva, koje su svu tu sinergiju plesača i plesačica skrojile u baletnu predstavu – zbog baletnih majstorica. One možda jesu iza scene, ali njihova energija, znanje i iskustvo itekako se reflektiraju na balerine i baletane, na ples koji produciraju i na konačan izgled predstave.

Nacional je razgovarao s trima baletnim majstoricama iza kojih su iznimno uspješne plesačke karijere i bezbrojne uloge na sceni zagrebačkog HNK. Mihaela Devald Roksandić, Milka Bartolović i Pavla Pećušak, uz Ivu Višak koja nije nazočila snimanju zbog bolesti, s baletnim ansamblom HNK u Zagrebu pripremile su ‘’Dyad 1929/Light through the Fingers’’, premijerno izveden 15. ožujka. Riječ je o dvama posve različitim baletima, ‘’Dyad 1929’’ koreografirao je i režirao jedan od ponajboljih koreografa današnjice Wayne McGregor, dok je ‘’Light through the Fingers’’ koreografirao ravnatelj baleta HNK u Zagrebu Massimiliano Volpini.

Pavla Pećušak baletna je majstorica za ‘’Light through the Fingers’’ i opisala je koncept:

„Zaista su ovo dva različita baleta – McGregorov ‘Dyad’ je dinamičan, svaka nota ima korak, muzika je ritmična, bogata. Dominira fizikalnost tijela, na sceni se odvija akcija od početka do kraja, to je jedan plesni maraton sabijen u dvadeset minuta. Kod Volpinijeva baleta, s druge strane, zapravo je riječ o sažimanju, minimalističkom pristupu u kojem dominira atmosfera. Taj balet bavi se sjenovitom, ‘drugom’ stranom čovjeka koju svi imamo jer se svi ponekad borimo s vlastitim demonima.“

Mihaela Devald Roksandić opisala je što radi baletna majstorica. Isto tako, objasnila je zašto je važno da svaka majstorica ima plesačko iskustvo:

„Važno je imati iskustvo rada u baletnoj profesiji, no osim karijere važno je imati osjećaj i smisao za taj posao, a on u ovom konkretnom baletu ‘Dyad 1929’ obuhvaća našu stalnu prisutnost na probama uz Davidea Di Pretora koji u zagrebačkom Baletu prenosi koreografiju Waynea McGregora. Dakle, mi pratimo svaki korak, svaki pokret, svaku scensku promjenu, pokušavamo i naučiti, zabilježiti i zapamtiti svaki detalj predstave, ali imati i dobar uvid u predstavu u cjelini, jer nakon premijere ta će predstava nastaviti igrati, ali neće biti koreografa ili njegovih asistenata. Dakle, ne samo da nakon toga moramo u suradnji s plesačima održavati kvalitetu predstave, nego moramo biti spremne i na sve moguće promjene koje se događaju, zbog ozljede, bolesti plesača ili drugih okolnosti. Mi smo i spona između plesača i koreografa pa sva komunikacija koja ponekad može biti intenzivna, ide preko nas.“

Milka Bartolović kaže da je, s obzirom na to da u ‘’Dyad 1929’’ pleše šest parova, što nije previše, mislila da će proces biti jednostavniji. Ali nije bio:

“Najprije se mora uložiti vrijeme da shvatite što koreograf želi, odnosno kakvoj umjetničkoj viziji se plesači moraju približiti. Nakon toga, u ovom baletu postoji izuzetno velika količina informacija koje svakodnevno dobivamo i onda ih sloj po sloj nadograđujemo. Ponekad to sve promatram kao neki eksperiment. McGregorova koreografija je izuzetno složena, ali ono što ovaj proces čini zaista zahtjevnim je glazba Stevea Reicha koju je prvo trebalo ‘izbrojati’. Međutim, to nisu jednostavni brojevi koji se ponavljaju logičnim redom. To su komplicirane muzičke fraze u kojima brojimo u nepravilnim nizovima kao što su – pet, šest, četiri, pet, šest, šest, tri, pet, šest… i tako dvadeset minuta. Dakle, u tim nizovima nema logike i morate ih naučiti napamet. Onda plesačima pustite glazbu u kojoj ne možete prepoznati ni broj jedan, a kamoli ove nizove. Onda se ispostavi da je glazba izuzetno brza i da plesači moraju plesati brzo, puno brže nego što je bilo pokazano. To je plesačima u početku bilo izazovno, teško im je bilo to sve pohvatati i uskladiti. Nakon svega dođemo na pozornicu gdje se omeđi prostor, pa onda imaju linije koje ne smiju prijeći i slično. Dakle, to je stres na stres, a na kraju morate, osim brojeva i koraka biti svjesni i cjeline predstave, zapravo odnosa koji u predstavi postoje među plesačima. To sve objediniti zaista nije lako.“

Milka Bartolović, Pavla Pećušak i Mihaela Devald Roksandić danas su baletne majstorice, ali su godinama bile balerine i nosile repertoar HNK u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Mihaela Devald Roksandić dodala je da McGregorova koreografija ne sadrži tip pokreta s kojima se plesači zagrebačkog Baleta već ranije nisu susretali, no ta snažna, ritmizirana muzika u furioznom tempu – to ovaj balet čini zahtjevnim:

“Plesači, moram reći, izvrsno reagiraju na sve upute i zaista su sjajni. Nakon svake probe osjećam ganuće zbog količine truda koji ulažu i toga što su svaki dan spremni zagrebati još dublje da bi pronašli neku novu kvalitetu. To je proces učenja tijekom kojeg oni daju najbolje od sebe, dižu ljestvicu sve više i u tom procesu rastu i osobno i umjetnički.“

Mihaela Devald Roksandić ističe da su one kao baletne majstorice trenutačno u fazi ‘upijanja’ svih informacija od asistenta koreografa – snimaju probe, bilježe, gledaju, slušaju, uče nizove brojeva:

“I same učimo brojati jer to je iznimno težak sustav. To sve će nam trebati nakon premijere, kad će predstava igrati na repertoaru. U klasičnom baletu se uvijek bavite simetrijom i ujednačenošću, a ovdje je to sporedno. Važno je kako se plesači kreću, kuda taj pokret ide, odakle počinje i kako i gdje završava. To je jedan gotovo istraživački proces. Hoće li biti skroz u linijama, to je ovdje u drugom planu. To je osvježavajuće iskustvo.”

Budući da tri baletne majstorice, inače nekadašnje uspješne balerine koje su nosile repertoar dugi niz sezona, sada više nisu plesačice, opisale su zašto su odabrale baš ovo zanimanje, odnosno nastavak karijere u baletu, ali i kako je svaka od njih prošla taj proces tranzicije. Pavla Pećušak nakon karijere plesačice upisala je studij baletne pedagogije na Akademiji dramske umjetnosti i tako započela svoj proces tranzicije. Kaže da su biti plesač i biti pedagog bitno različite stvari, iako se međusobno prožimaju:

“Činjenica da imam plesačku karijeru uvelike mi pomaže u radu s plesačima. Taj proces je za mene bio vrlo interesantan zato što sam kao plesačica često mislila da sve znam i da mi je sve jasno. Međutim, kad sam završila fakultet shvatila sam koliko se toga još može naučiti i to mi je obrazovanje bilo buđenje. Jer ja u svom poslu danas osim što moram neki pokret pokazati, moram ga i argumentirati, objasniti plesačima zašto se taj pokret radi baš na takav način. To su sve stvari koje smo na studiju baletne pedagogije učili do u detalje i sve to mi danas pomaže vidjeti širu perspektivu iz koje mogu bolje verbalizirati ono što želim. Ovaj posao zaista traži puno mentalnog rada, ali prije svega u sebi, uz talent, moraš imati želju prenositi znanje.“

Pavla Pećušak baletna je majstorica u ‘Light through the Fingers’, a Mihaela Devald Rroksandić i Milka Bartolović u ‘Dyad 1929’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Period tranzicije iz plesačicu u baletnu majstoricu, kaže Mihaela Devald Roksandić, u najvećoj je mjeri postupan. Najčešće počinje tako što ih netko od kolega zamoli pomoć pri pripremi za natjecanje. Tako je bio slučaj i s njom:

“Nakon toga se jednostavno zaljubite u taj proces. Vidite da neka vaša korekcija, koja se u početku temelji uglavnom na vašem iskustvu, daje rezultate, da donosi promjenu. I to vas osokoli i krećete dalje. Nakon plesačke karijere sada smo doslovno s druge strane ogledala. Neobično je kako danas kao baletna majstorica neku situaciju vidim posve drugačije nego kad sam bila plesačica, pa često reflektiram takve stvari na sebe kao balerinu i pomislim ‘ajme, kakva sam ja bila, jesam li nekome bila teška?’. Kao baletne majstorice mi smo s plesačima u dvorani svaki dan, a naš rad uvijek mora ići u korist plesača i predstave. Osim znanja o baletu i iskustva, važno je imati smisao za rad s ljudima, empatiju, osjećaj za to koliko ćete ih jedan dan ‘pritisnuti’, prepoznati na njima umor pa malo popustiti, kako ćete plasirati kritiku, kako ćete ih osnažiti. Često morate čitati i njihove neverbalne signale jer u baletu je puno toga neizgovorenog i plesači i ne žele reći da imaju neku ozljedu ili problem, a na vama je da to prepoznate i da im pokušate pomoći. Puno stvari morate imati na pameti, posao nije jednostavan, ali istovremeno je prelijep. Kad sam na probama, kad gledam taj ogroman trud plesača, privilegija je biti dio toga, zaista.“

Mihaela Devald Roksandić je prva iskustva kao baletna majstorica stekla za vrijeme mandata ravnateljice Baleta Irene Pasarić, a 2013. je upisala Studij baletne pedagogije, nakon čega je 2016. i službeno plesačku profesiju zamijenila pedagoškom. Poticaj je bio upravo Irenin, koja ju je ohrabrila. Shvatila je da joj je to vrlo blisko, zanimljivo, i počela je nova karijera prirodnom dinamikom. Puno je pozitivnih stvari koje njihov posao čini inspirirajućim, no Mihaela Devald Roksandić kaže da je prisutno dosta stresa, pa i šokova:

“Predstava se odvija na sceni i netko se ozlijedi – to su najstresnije situacije jer ne možete u tom trenutku pauzirati predstavu i reći publici da malo pričeka dok mi nađemo zamjenu i pregrupiramo se na sceni. Morate reagirati u sekundi, tijekom predstave, a publika to ne smije primijetiti, što nije ni malo jednostavno jer u klasičnom baletu svaka formacija mora biti točna i precizna pa ne može u jednom trenutku, primjerice, nedostajati jedna labudica. A kad smo kod ‘Labuđeg jezera’, imali smo i situaciju kad se princ ozlijedio u svom prvom izlasku na pozornicu! Predstava je, međutim, odigrana do kraja. Ne pitajte nas kako! Upravo zbog takvih mogućih stresnih situacija jako je važno držati sve u svojim rukama kako biste mogli reagirati.“

Milka Bartolović ispričala je kako je njezin proces tranzicije iz plesačice u majstoricu išao tako da je njezina plesačka karijera išla uzlaznom putanjom, ali joj se dogodila ozljeda koja ju je stopirala. Već je, navodi, mislila da je kraj, počela je razmišljati o odlasku iz baleta, o prekvalifikaciji, osjećala se nepotrebno, nemotivirano:

“Bila sam navikla puno davati sebe, biti pod konstantnim naporima, da bi sve u jednom trenutku stalo, to je bila kao jedna mala smrt. Puno godina kasnije počela sam plesati, ali mi je tadašnji ravnatelj Leonard Jakovina predložio da radim s jednim parom na ‘Orašaru’. To mi je bilo divno iskustvo, vidjeti proces s druge strane. Sve je zadano, koreografija, muzika, pokreti, ali unatoč svemu tome, plesač i dalje ima jako puno slobode donijeti ulogu na svoj način, a vi mu u tome pomažete.“

Kao i u svakom radu s ljudima, i u radu s plesačima potrebno je imati kontrolu. No baletne majstorice nikako tu kontrolu ne žele dobiti i ne dobivaju nametanjem autoriteta, već povjerenjem. Mihaela Devald Roksandić kaže da su plesači u HNK u Zagrebu divni ljudi s kojima je jednostavno i lako raditi. Kad oni vide, kaže, da ono što im govorite ima smisla, kada vide koliko se trudite, tu se rađa povjerenje. Nakon toga je zaista lako.

Pavla Pećušak tvrdi da to jest stigma baleta, da ih ljudi izvan profesije u pravilu gledaju kroz čvrstu ruku, kroz autoritet. Međutim, kaže da su kroz obrazovanje, ali i razgovor došle do zaključka da ne žele na taj način pristupati ljudima, nego žele fokus staviti na povjerenje. Ako posao radite dobro i kvalitetno, ističe, ako ljudima pristupate otvorenog srca, onda ćete dobiti i profesionalni autoritet.

Mihaela Devald Roksandić dodaje da uz balet zaista jest povezan mit o čvrstoj željeznoj ruci, ali da one to žele promijeniti:

“Ja u najvećoj mjeri radim s ansamblom, odnosno s većom grupom ljudi, no nemam odnos s plesačicama kao da sam ja ta koja je glavna, nikako. One slušaju moje upute jer je to u prirodi posla, ali ako postoje bilo nesporazumi, sve se rješava na licu mjesta razgovorom i uvijek uz dobru namjeru.“

Milka Bartolović opisala je kako se osjeća kao baletna majstorica kad neki njezin savjet, uputa, mala sugestija, naprave čudo. Kaže da je to zaista najbolji osjećaj na svijetu:

“To je zato što se mi isto tako dajemo u taj proces, jednako nam je stalo da oni dobro izgledaju na sceni, da predstava bude uspješna, da publika bude dirnuta. I onda kad to uspije, ma to je divno.“

Gdje najviše pronalaze inspiraciju pojasnila je Mihaela Devald Roksandić. Tvrdi da uvijek treba promatrati plesače:

“Svaki od njih reagirat će na drugačiji način, otplesat će nešto na drugačiji način. Na nama je da nađemo tu riječ ili pokret ili objašnjenje koji će ih dodatno motivirati i dovesti do toga da budu bolji. Ponekad tražite način za rješenje nekog tehničkog problema, propitujete načine kako doći do nekog pokreta, a ponekad su kod njih prisutne i psihičke barijere, strah pa smo često i psiholozi, odnosno emotivna podrška plesačima.“

Pavla Pećušak ispričala je na koji način pronalazi najbolji način da pomogne plesačima. To je dvosmjerni proces:

“Jer nije samo do nas, ponekad moraš pustiti plesača da on ili ona sami pronađu to u sebi. Stalno učimo, svaki koreograf, svaka koreografija donosi nešto novo, drugačije. Neki koreografi od nas zahtijevaju jako puno angažmana, čak i mišljenje ili sugestiju, dok neki traže minimalni angažman.“

Bez obzira na ponekad teške i stresne, nepredvidljive pa i šokantne situacije, u pozadini svega je njihova velika ljubav prema profesiji, život su posvetile baletu. Pavla Pećušak kaže da je ispuni srećom i zadovoljstvom kad vidi da plesači na sceni uživaju, kad se prijeđe forma zadatosti, gdje je glava, na kojem broju se diže koja ruka:

“To je trenutak kad se plesači oslobađaju i počinju se opuštati. Tada dolazi do umjetnosti. Za mene to je trenutak kad mogu maknuti sve bilješke, sjesti i uživati u njihovim pokretima i kada me preplave osjećaji. Sve te ljude poznajem godinama, radili smo zajedno, dijelili scenu, neke znam od djetinjstva. Kada te ljude vidite na sceni, a već znate svaki njihov pokret, pogled, osmijeh, prepoznajete jesu li umorni ili neraspoloženi pa kad onda vidite da i u takvim situacijama pronađu snagu za neki novi detalj, to je zaista predivno.

Volim humor, volim se šaliti s plesačima, pogotovo na jutarnjim vježbama koje su neizostavni dio naše dnevne rutine. Važna je dobra energija, to mi pomaže da ih ‘dignem’ kad su umorni, da dignem atmosferu, no to zahtijeva ogromni angažman pa iako u tih sat i 15 oni intenzivno plešu, na kraju sam ja ta koja je umorna.”