Nacional je ekskluzivno saznao da će krajem studenoga u prostoru zagrebačkog hotela Esplanade biti organizirana konferencija za tisak i prvo javno izlaganje dvaju nepoznatih djela Pabla Picassa iz jedne hrvatske privatne ostavštine, čija je sudbina već sada materijal za ozbiljan pustolovni roman. Vlasnici koji, iz razumljivih razloga, žele ostati anonimni, nisu htjeli otkriti ni u kojem su gradu pohranjene vrijedne umjetnine, samo su naglasili da djela nikada nisu napuštala prostor Hrvatske. Njihova stručna i znanstvena bitka da uz pomoć hrvatskih i inozemnih stručnjaka i institucija dokažu kako su ostavštinom zaista dobili dva potpisana i već datirana Picassova djela, traje već više od puna dva desetljeća. Stoga će na panelu u hotelu Esplanade o ulju na platnu iz 1910. naziva „Žena s gitarom“ i kolažu iz 1913. naslovljenom „Mandolina i gitara“ govoriti ugledni stručnjaci koji su na djelima sproveli brojne metode znanstvenih analiza: red. prof. dr. sc. Vladan Desnica, pročelnik Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te voditelj znanstveno-istraživačkog Prirodoslovnog laboratorija ALU-a, zatim prof. Igor Jelovac, stalni sudski vještak za grafologiju, dokumente i rukopise, te umjetnik i istraživač Nick Kačić Miošić. No za javnost će slike ipak biti izložene pod iznimno strogim mjerama osiguranja 2. prosinca u zagrebačkom Muzeju Mimara, gdje s obzirom na proučenu dokumentaciju nemaju sumnje u to da je riječ o originalnim Picassovim djelima.

Informacija o nepoznatim djelima Pabla Picassa u hrvatskoj privatnoj ostavštini bila je sve ove godine strogo čuvana tajna i nije „procurila“ ni u kuloarima domaćih povjesničara umjetnosti, konzervatora ili restauratora, iako su mnogi bili upoznati s tim „dosjeom Picasso“. No čini se da su svi upućeni – oni koji su to ulje na platnu i kolaž vidjeli uživo – bili impresionirani dokazima prema kojima bi djela zaista mogla biti originalni Picasso pa su iz poštovanja prema vlasnicima strogo čuvali tu tajnu, na čemu su im oni zahvalni. Čak je i akademkinja Vera Horvat-Pintarić, najveći hrvatski autoritet za Picassa, prije petnaest godina vidjela ta dva djela i, prema riječima vlasnika, osjetno iznenađena i oduševljena rekla kako joj se čini da je to pravi Picasso, a s njom je tada u društvu bio još jedan akademik, stariji zagrebački povjesničar umjetnosti.

Inače, postoje dvije struje unutar struke povjesničara umjetnosti i trgovaca umjetninama u Hrvatskoj: jedni kontinuirano odmahuju glavom na tvrdnje da je na našem prostoru ostalo vrijednih djela nakon Drugog svjetskog rata – i ostat će skeptični makar im prezentirali znanstveno-stručne dokaze o nekom djelu na stotinjak stranica – a drugi su upoznati s činjenicom da neke zbirke još uvijek kriju vrijedna europska imena, samo što zbog straha od pljačke i curenja informacija kolekcionari s time ne izlaze čak ni u stručne krugove. Zatim, u struci praktički među mlađim generacijama nema kustosa kojima su stariji slavni kolege prenijeli dovoljno znanja i stručnih tajni pa i nisu u stanju ad hoc detektirati tako vrijedne umjetnine, već se onda za pomoć u atribuciji izvornosti u pravilu kontaktiraju institucije poput Instituta Ruđer Bošković, MUP-ova Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“, Hrvatskog restauratorskog zavoda ili Laboratorija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uvijek se u tom kontekstu također otvara pitanje otuđene židovske imovine koja možda nije vraćena pravim vlasnicima nakon Drugog svjetskog rata, stoga su vlasnici tih dvaju Picassovih djela nakon ostavine među prvima kontaktirali londonski registar ukradenih ili izgubljenih umjetnina (The Art Loss Register, London Office), odakle su dobili odgovor da djela nisu na njihovim listama i da su „čista“.

Analize u Zagrebu pokazale su da ‘svi pigmenti odgovaraju paleti boja koju je tad koristio Picasso’ te se potvrđuje da su materijali na djelu u skladu s materijalima radova istog autora

Tko je Pablo Picasso i kakav je njegov svjetski značaj u likovnoj umjetnosti, ne moramo posebno pojašnjavati, posebice nakon njegove velike retrospektivne izložbe u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori 2013. godine, koja je organizirana u suradnji s pariškim Nacionalnim muzejom Picasso te je pola godine bila otvorena za posjetitelje. Španjolski slikar, kipar, grafičar, keramičar i scenograf Pablo Picasso (1881. – 1973.) jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća, u javnosti poznat kao suosnivač stilskog pravca kubizma, avangardnog pokreta s početka 20. stoljeća. Smatra se i jednim od pionira asemblaža, umjetničkog postupka i vrste djela gdje spajanjem više reljefnih objekata – najčešće postojećih pronađenih predmeta i materijala – nastaju 2D i 3D artefakti, ali je prepoznat i kao jedan od začetnika tehnike kolaža, gdje se najčešće uz slikarski postupak na platno lijepe komadići papira, izrezaka iz novina, pisama, ulaznica i programa kina, koncerata i slično. Početkom 20. stoljeća Picasso se iz Madrida preselio u Pariz i otvorio svoj atelje. Godine 1907. nastaje slavna slika „Gospođice iz Avignona“, koja će revolucionirati kompletnu likovnu scenu Europe i Amerike, jer se smatra pretečom i nultim djelom kubizma. Poanta je kubizma tzv. poliperspektivnost, slikanje i prikazivanje ljudi i predmeta iz više različitih perspektiva / očišta u istom vremenu na slici, gdje se događa specifično geometrizirano preklapanje te lomljenje planova, površina i elemenata koji vrlo često djeluju poput kolaža. Rezultat slike jest u pravilu apstraktna kompozicija. No u prvom, ranom kubističkom periodu, tzv. analitičkom kubizmu (1909. – 1912.) predmeti i figure na slikama i kolažima još su prepoznatljivi, nakon čega slijedi period tzv. sintetskog kubizma (1912.-1919.), gdje se javljaju radovi s još više razlomljenih fragmenata kompozicije, izrezanim komadićima papira, odnosno prvi kolaži. Kasnije se Picasso okreće nadrealizmu te klasičnom realističkom prikazu, ali uvijek će se, do kraja života, vraćati poliperspektivnom i geometriziranom pristupu slikanom modelu ili predlošku.

Sudbina koja je zadesila ne samo dva Picassova djela iz Hrvatske, već njihove današnje ni krive ni dužne nasljednike i vlasnike, tipična je za sve slične situacije u zemljama istočne Europe – da ne kažemo Balkana – u kojima se inozemne institucije kad se netko takav pojavi s pronađenim djelima značajnog umjetnika čije su cijene danas najviše na svjetskom tržištu, ponašaju hladno, nezainteresirano pa i neprijateljski. Oni čak i ne misle da netko od „običnih“ ljudi možda nije naslijedio neko vrijedno djelo, već automatski idu na to da kažu kako djelo najvjerojatnije nije autentično, da će ga u najboljem slučaju jeftino otkupiti kao „djelo pripisano tom umjetniku“, a zatim ga, kad se nakon dovoljno godina slegne prašina, skupo prodati po stvarnoj tržišnoj cijeni u nekoj razvikanoj aukcijskoj kući. Jednako tako, u mnogo slučajeva nasljednici slavnih umjetnika ne žele da se na tržištu nađe previše djela u kratkom vremenu i ciljano idu na to da ne žele potvrditi autentičnost kako se ne bi eventualno rušila trenutna astronomska cijena. Na kraju je najmanje važna umjetnina, nema tu iluzija ili romantičnih ideala o nekom novom djelu nad kojim će se pisati znanstveni radovi i samo se gledaju biznis i ugrožavanje monopola.

U razgovoru za Nacional zastupnik vlasnika potvrdio je takvo iskustvo s ova dva Picassa upravo u Francuskoj, gdje su redom nailazili na zatvorena vrata, što je hrvatske vlasnike razočaralo i šokiralo upravo zbog znanstvenih dokaza koje su već tada posjedovali. Vlasnici su brzo također postali svjesni toga da slike, da su ih fizički poslali u Pariz, više nikada ne bi vidjeli ili bi se „izgubile“, a na e-mailove koje su slali u ozbiljne institucije nitko nije odgovorio ili bi nakon dosta vremena dobili krajnje neprofesionalan odgovor poput „mi na dnevnoj bazi dobivamo desetak takvih mejlova“. Također imaju pismo Picassove kćeri Maye Widmaier-Picasso iz 2000. godine, k tome i povjesničarke umjetnosti, koja je tada vodila Picassovu administraciju. U pismu stoji: “Ja ću se zbilja potruditi da nešto nađem o ovim umjetninama, a vi se nadajte najboljem, i u nadi je život.” Slično je u pismima 2004. odgovarao i Picassov sin Claude Picasso koi je tada vodio administraciju. Ponovno su mu pred četiri godine poslali pismo, zamolivši ga za mišljenje. „Njegova sekretarica pošalje pismo natrag poslije šest mjeseci i kaže ‘Ovu skulpturu nije radio moj otac’, u potpisu Claude Picasso. Mi joj odgovorimo da nemamo skulpturu, nego Picassove kubističke slike. Ona odgovori da joj pošaljemo još jednom i tu je stala naša komunikacija. Claude samo autenticira litografije i male crteže koji nisu jako vrijedni i ne stvaraju im konkurenciju kod prodaje. Oni prodaju oko 100 milijuna dolara godišnje Picassovih umjetnina i od toga žive. Mi smo spremni za prezentaciju svojih znanstvenih dokaza koji su svi pozitivni i podudaraju se s bazama podataka Picassovih umjetnina koje su javne i koje su nam bile dostupne iz različitih svjetskih muzeja ili slično“, pojasnio je za Nacional predstavnik vlasnika. Tvrdi da im je godinama problem bio pronaći bazu podataka ostalih Picassovih originala: „Muzeji koji rade te analize ne daju to na uvid, po zapovijedi Claudea Picassa, Picassova izvanbračnog sina s Franҫoise Gillot. On je u stvari zabranio svim muzejima da daju na uvid Picassovu bazu podataka. Njima nije u interesu da ovakva remek-djela izađu na vidjelo. Mi smo sasvim slučajno došli do tri Picassove baze podataka iz toga vremena, i to tek prošle godine, zahvaljujući nekim privatnim vezama.“

Svjesni su toga da bi tretman bio posve drugačiji da se s dva nepoznata Picassa u ugledne inozemne institucije javio neki engleski lord ili neka bogata i utjecajna europska obiteljska dinastija, „a kad se javi netko anoniman iz neke Hrvatske, uopće vas ne doživljavaju ozbiljno“.

Stoga su vlasnici izradu stručno-znanstvenih analiza, koje su danas opsegom dosegle oko 500 stranica, povjerili hrvatskim, austrijskim i američkim stručnjacima i znanstvenicima.

Priča o porijeklu te opterećujuće i lijepe ostavštine počinje u Zemunu, u obitelji Vladimira Markovića, čiji je otac Ivan bio prvi vlasnik dvaju Picassa. Vladimir je u svojim sjećanjima zapisao: „Obitelj Marković je slike izložila u svojoj kući u Zemunu, ali kad su ih vidjeli njihovi prijatelji, svi su se izrugivali da su to dječje igrarije, a ne slikarstvo. Nisu razumjeli niti shvaćali modernu umjetnost, a posebno kubizam. Da ne bi stalno trpjeli neugode i izrugivanje, roditelji su slike spremili u jedan drveni sanduk na tavanu kuće. Tu su ostale u mraku skoro 60 godina. Obitelj Marković bila je također imućna. Imali su svoje kuće u Prijedoru, Banjoj Luci i Zemunu. Nacionalizacijom poslije Drugog svjetskog rata vlasti Jugoslavije oduzele su im kuće u Prijedoru i Banjoj Luci, a ostavili su im samo kuću u Zemunu. Ali ni s njom nisu imali sreće. Vlasti su na njezinu mjestu odlučile izgraditi neboder pa je kuću trebalo srušiti.“

‘Osim istih pigmenata važna je i snimka infracrvenom kamerom kroz slojeve djela u nanometrima, tu se vidi sve što se prostim okom ne vidi’, kaže predstavnik vlasnika djela

Otac Ivan Marković i majka Franciska-Marija, porijeklom Njemica, sinu Vladimiru (Vladu) pričali su o slikama spremljenim u potkrovlju kuće, ali im nisu pridavali važnost. Kad se kuća trebala rušiti, a prethodno osloboditi od namještaja i stvari, Vladimir (Vlado) Marković sjetio se priče o slikama pa ih je pronašao u potkrovlju i izvadio iz sanduka. Zanijemio je kad je na prvoj slici vidio potpis „Picasso 10“ (1910.). Kako su se slike uopće našle u Zemunu? Student medicine i Picassov prijatelj iz tog vremena 1906. – 1907. István Szabó bio je originalni, odnosno prvi vlasnik tih umjetnina. Najvjerojatnije je Picasso poklonio te umjetnine mladom Istvánu. Znamo da je Picasso mnogo puta portretirao studenta medicine u brojnim studijama i skicama, koji je prema fizionomijskim karakteristikama najsličniji upravo modelu Istvána Szabe. Stručnjaci koji su se bavili tim poveznicama smatraju kako postoji logična teorija da su njih dvojica imali aferu, a Picasso je istovremeno viđao Fernande Olivier, svoju prvu veću ljubav. U svojoj knjizi “Picasso” Gertrude Stein je u detalje opisivala Picassove homoseksualne veze iz tog vremena, tako da se njihove teze podudaraju. Osim toga, Picasso je uvijek manje-više imao vezu sa ženskim modelima koji su za njega pozirali, a isto tako i s muškim modelima. „Szabó je u znak zahvale ostavio umjetnine svojem mentoru gosp. Ivanu Markoviću, koji je financirao njegov studij medicine i koji ih je držao u svojoj kući kroz dvije generacije. Njegov sin, Vladimir Marković je u svojoj oporuci ostavio umjetnine gospodinu koji je današnji suvlasnik. Svi posjeduju sudsku dokumentaciju ostavine, vidi se točno kako je legalno išao lanac nasljeđivanja tih umjetnina“, izjavio je za Nacional opunomoćenik vlasnika. Prema sadašnjim povijesnim podacima, Istvána Szabo je najvjerojatnije stradao u jednom koncentracijskom logoru tijekom Drugog svjetskog rata, jer su podatak da je deportiran u jedan logor pronašli u zapisima Vladimira Markovića, a u Muzeju Holokausta postoji jedan István Szabo, koji po godinama kronološki odgovara. No nastavit će još daljnja traganja za njegovim točnim mjestom rođenja.

Izvršene su najprije historiografske analize o tome što je i tko na djelima, od autentičnih izrezaka kolaža iz onog vremena do predloška za lik žene na ulju „Žena s gitarom“ i prema riječima predstavnika vlasnika, sve su uspješno identificirali. „Analizirali smo svaki novinski isječak, muzičke note i natpise te ih povezali znanstveno s njegovim životom i stvarima koje je Picasso obožavao i koje su bile dio njegova života. Sve je također potvrđeno događajima iz knjiga Picassovih biografa. Jedan od najvažnijih Picassovih biografa je John Richardson, a izdao je četiri knjige o Picassu. U posljednjoj ‘The Cubist Rebel – Life of Picasso’, izdanoj u New Yorku 2007., privatni su detalji Picassova života koje praktički ranije nitko nije znao. Na kolažu je identificiran svaki novinski članak, sve note, sve skrivene poruke. Događaji iz memoara Camille Lili Lauplee iz 1913. podudaraju se s podacima iz Richardsonove knjige. Picasso je spornu umjetninu posvetio Lili, odnosno Camilli Lili Lauplee; ona je bila prijateljica Eve Gouel, Picassove druge muze. Picasso je imao aferu s Lili tijekom veze s Evom koja je umrla 1915. godine. Kolaž je potpisan sa P., a datum je iza slike i glasi ‘15 juin 1913’. Pronašli smo i dio njezinih memoara, u kojima Lili eksplicitno u detalje opisuje njihovo poznanstvo i vezu. Najveće otkriće, koje je potvrdilo našu tezu o tome tko je Lili, mali je crtež bika otkriven prije nekoliko godina. Na njemu je bilo napisano ‘Pour Lili, Picasso’. To ne samo što je potvrdilo našu tezu, već nam je bilo sasvim jasno da smo možda samo Picasso i mi znali tko je Lili. To nam je uzelo sedam godina istraživačkog rada, samo memoare Camille Lili Lauplee tražili smo skoro tri godine, a znali smo da postoje. Nakon otprilike 100 knjiga o Picassu, od kojih smo neke proučili i po nekoliko puta da nam nešto ne bi promaklo, urodilo je plodom. I to je bila kruna našeg istraživanja. Historiografski smo dokazali autentičnost događaja koji su nalijepljeni i naslikani na našim umjetninama“, prepričao je za Nacional opunomoćenik vlasnika istraživački posao američkih kolega.

‘Picassov prijatelj István Szabó bio je prvi vlasnik djela. Szabó je ostavio umjetnine svojem mentoru Ivanu Markoviću koji ih je čuvao u kući u Zemunu dvije generacije’, kaže predstavnik vlasnika

U međuvremenu je u Zagrebu prof. dr. sc. Vladan Desnica završio analize pigmenata, a njegov opsežan i precizan izvještaj pohvalili su stručnjaci koji rade u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MOMA). „Koristeći različite analitičke i dijagnostičke metode, istražene su dvije slike na platnu atribuirane Pablu Picassu – ‘Djevojka s gitarom’ (ulje na platnu) i ‘Mandolina i gitara’ (kolaž). Korištene su četiri fizikalno-kemijske analitičke tehnike, od kojih jedna elementnog karaktera (analiza rendgenske fluorescencije – engl. X-ray fluorescence, XRF) i tri molekularnog karaktera (Ramanova spektroskopija, RS, reflektancijska spektroskopija optičkim vlaknima – engl. fiber optics reflectance spectroscopy, FORS i infracrvena spektroskopija uz Fourierovu transformaciju – engl. Fourier transform infrared spectroscopy, FT–IR). Prilikom istraživanja nastojalo se utvrditi elementni i kemijski sastav pigmenata te koristeći znanstvene metode provesti što precizniju karakterizaciju korištenih materijala u svrhu datiranja i potvrde atribucije predmetnih slika. Učinjeno je ukupno preko 100 mjerenja na različitim područjima. Te instrumentalne metode izabrane su kao maksimalno komplementarne, s idejom što kvalitetnije i sigurnije karakterizacije materijala na predmetnim slikama, s naglaskom na nedestruktivnost i najmanju moguću invazivnost“, navodi u uvodu izvještaja dr. Desnica. No prije njegove analize slike su 2005. bile već na PIXE spektroskopskoj analizi slikanih slojeva i pigmenata (protonima inducirana emisija rendgenskog zračenja) provedenima 14. srpnja 2005. na nuklearnoj mikroprobi Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu, kao i s dodatnim rezultatima navedenima u internom izvještaju Hrvatskog restauratorskog zavoda od 14. prosinca 2005. godine, a rezultati dobiveni tim metodama u Laboratoriju na ALU kod dr. Desnice u skladu su s ranije dobivenim rezultatima PIXE analiza, što on u izvješću navodi. Zaključuje da „svi identificirani pigmenti u potpunosti odgovaraju paleti boja koju je koristio Pablo Picasso u tom periodu i u suglasnosti su sa znanstvenim istraživanjima radova Pabla Picassa iz tog perioda, provedenim od drugih priznatih autora i institucija. Ovim se izvještajem stoga, na osnovu interpretacija rezultata dobivenih objektivnim znanstvenim analitičkim metodama te verificiranim kroz usporedbu s dostupnom relevantnom literaturom, potvrđuje da su materijali na predmetnom djelu u skladu s materijalima autentičnih radova istog autora“.

„Bitno je da se naši pigmenti podudaraju s originalnim Picassovim pigmentima, što je i dovoljno da se znanstveno potvrdi autentičnost. Pigmenti tih godina su specifični i kemijska struktura tih pigmenata odgovara samo pigmentima toga doba. Znači, ako su se te iste boje radile 10 -15 godina kasnije, kemijska struktura je slična, ali ne i ista. Naši se pigmenti podudaraju s originalnim pigmentima. Druga važna stvar je infracrvena snimka infracrvenom kamerom kroz slojeve djela u nanometrima, tu se vidi sve detaljno što se prostim okom ne može vidjeti; obrisi kista, popravljanje, naknadni retuš, preslikavanje i slično“, pojasnio je predstavnik vlasnika za Nacional.

Godine 2006. u Beču je znanstvenom analizom starosti platna i drvenih okvira potvrđeno da je starost ovih Picassovih umjetnina i okvira upravo oko 100 godina

„Zagrebački sudski forenzičar za grafologiju prof. Igor Jelovac također je u svojem znanstvenom izvještaju potvrdio originalnost umjetnine. Njegov rijetko opsežan izvještaj i stručno mišljenje od trideset stranica pravog detektivskog istraživanja, prevedeni su na engleski i također su dobili pohvale forenzičara iz MOMA-e, ali i Muzeja Guggenheim u New Yorku“, naglasio je Nacionalov sugovornik blizak vlasnicima. Za potrebe utvrđivanja spornih ili izvornih Picassovih potpisa, prof. Jelovac je u Parizu pregledao sva Picassova djela u Muzeju Picasso, Arhivu Muzeja Picasso i Centru Pompidou, uz desetke knjiga stručne literature i monografija o Picassu, koje je vlasnik imao u svojoj biblioteci. Za ekspertizu su korišteni stereomikroskop, digitalni i analogni fotoaparati te izvori svjetla različitih valnih duljina, od ultravioletnog do infracrvenog.

Analize platna na obje slike napravile su na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu 2005. godine prof. dr.sc. Čunko i prof. dr. Pezelj, gdje je utvrđeno da se radi o lanenim platnima, i to dvije vrste: grubljeg i finijeg tkanja koja odgovaraju upravo tom vremenu. Na umjetninama je još 2006. godine na Institutu Vera za radiotopska mjerenja i nuklearnu fiziku Fakulteta za fiziku Sveučilišta u Beču (Universität Wien) napravljena analiza starosti platna i drvenih okvira na koja su pričvršćena oba platna te vanjskog ukrasnog okvira prve slike koji se sačuvao pomoću ugljikova izotopa C14 (tzv. Carbon Date Analysis), odnosno znanstvenom analizom koja pomoću moderne aparature usko kalibrira i utvrđuje starost umjetnine unutar 200 godina, s mogućnošću oscilacije od pet do 10 godina. Izvještaj o starosti dvaju hrvatskih Picassa došao je pozitivan, što znači da su prof. dr. Eva Wild i mag. dr. Peter Steier, na čelu s voditeljem Instituta Vera prof. dr. sc. Walterom Kutscherom, potvrdili da je starost umjetnina i okvira upravo oko 100 godina. Vlasnici su probali zainteresirati hrvatske vlasti na najvišim instancama da otkupe ta vrijedna djela, ali nisu naišli na interes, čak ni razumijevanje, što ih je razočaralo jer su isprva željeli da djela ostanu upravo u Hrvatskoj kao kulturna baština. „Trenutačno se u svijetu gradi oko 20 velikih muzeja, najviše u Kataru, čak tri, a oni će odmah kad doznaju da ovo postoji pokušati otkupiti našeg Picassa. Što bi samo značilo da ove slike budu u Zagrebu ili Hrvatskoj, ne samo za kulturni turizam! Čovjek koji bi omogućio da ove umjetnine ostanu u Hrvatskoj, bio bi prepoznat po tom činu ostatak života.

Svi naši dokumenti čisti su i transparentni, ali nitko od Picassove administracije na to ne reagira, što nas je prvo šokiralo, ali sad nas, nakon dvadesetak godina istraživanja njihova poslovanja, to ne čudi“, rekao je opunomoćenik vlasnika. No istaknuo je da to vlasnicima više nije ni bitno. Ne pokaže li Hrvatska interes za ta dva remek-djela, o kojima je struka interno sve već rekla i potvrdila s mnogo uvažavanja, oni će ih prodati nekom svjetskom muzeju i neće više gledati je li to Kina, Južna Koreja ili Katar. I na kraju, to će najvjerojatnije biti sretan završetak mukotrpnog dosjea o nasljedstvu koje je ponekad veće opterećenje i teret nego blagoslov; kad normalnim i skromnim ljudima, bez utjecajnih veza i tobožnjeg pedigrea, igrom sudbine dopadne takvo blago, a nekom greškom nemaju parišku ili londonsku adresu.