Objavljeno u Nacionalu br. 721, 2009-09-08

DAMIR JANDRIČEK, ŠEF TVRTKE IM GRUPA,s nekoliko hrvatskih menadžera iz inozemstva osnovao je udrugu koja pomaže domaćim kompanijma u poslovnoj bitci na stranim tržištima

Hrvatski poduzetnik i vlasnik tvrtke IM Grupa Damir Jandriček nedavno je s još nekoliko uspješnih hrvatskih menadžera iz inozemstva osnovao udrugu kojoj je cilj pomoći hrvatskim kompanijama da što uspješnije posluju na stranim tržištima. Ona se trenutačno sastoji od ureda u Rusiji, Njemačkoj, Kataru i SAD-u, a na njihovu su čelu ljudi koji već godinama posluju u tim državama te stoga posjeduju sve potrebno znanje i iskustvo za uspjeh na inozemnim tržištima. Takav koncept novost je u Hrvatskoj, jer je dosad briga o podršci hrvatskim kompanijama bila prepuštena državnim institucijama, kao što su Hrvatska gospodarska komora ili Ministarstvo gospodaratva, te pripadnicima diplomatske mreže.

Takav sustav pokazao se neefikasnim, s iznimkom pojedinih inicijativa predsjednika Stjepana Mesića, i nemoćnim da hrvatskim tvrtkama pomogne da svoje proizvode i usluge plasiraju na nova tržišta. Upravo je takva organizacija čvrste institucionalizirane podrške izvoznim tvrtkama u prošlosti bila ključ brzog ekonomskog razvoja brojnih europskih država, poput Italije i Austrije. U Hrvatskoj toga nema, ali Jandriček i njegovi kolege uvjereni su da privatnom inicijativom mogu uspješno nadomjestiti nedovoljno angažirane i loše organizirane državne institucije. Na samu ideju Jandriček je došao zbog nemogućnosti da dobije podršku države za projekte koje je pripremao. Nakon što je godinama radio u SAD-u, među ostalim i u Gallupu, jednoj od najpoznatijih svjetskih tvrtki za istraživanje tržišta i menadžerski consulting, Jandriček je po povratku u Hrvatsku osnovao IM Grupu, kompaniju za restrukturiranje manjih poduzeća. Uskoro je sa svojih prvih nekoliko klijenata iz Hrvatske pokrenuo određene projekte, od kojih su se neki odnosili na razvoj poslovanja tih tvrtki u inozemstvu. Ipak, kad je shvatio da Hrvatska nema razvijenu infrastrukturu koja bi olakšala realizaciju takvih projekata u inozemstvu, odlučio ju je stvoriti.

NACIONAL: Zašto ste osnovali udrugu za promociju hrvatskih gospodarskih interesa u inozemstvu i je li takvu mrežu uopće moguće organizirati ako iza nje ne stoje državne institucije?
– Proučavali smo razvijene države i zamijetili da poduzeća iz Njemačke, SAD-a, Japana, Kine, Italije i sličnih zemalja pri širenju poslovanja na strana tržišta imaju veliku podršku službenih diplomatskih kanala i institucija matičnih država. Te države razvile su golemu infrastrukturu za pomoć gospodarskim subjektima, tako da je tamošnjim kompanijama podrška osigurana u svim segmentima poslovanja, od istraživanja tržišta, sklapanja prvih kontakata, sve do realizacije poslova i naplate. Hrvatska takve infrastrukture nema. Postoje dobronamjerni ljudi, hrvatski iseljenici i pojedini pripadnici diplomatskog zbora, ali to je stvar njihove dobre volje, a ne formalnog čvrstog sustava s jasnim pravilima. Mi želimo stvoriti urede u državama za koje procijenimo da su zanimljiva tržišta. Ti uredi poslije bi bili sposobni na sebe preuzeti sve zadatke u vezi s poslovanjem neke hrvatske kompanije na tom tržištu. S druge strane, preko njih bi se odvijala i komunikacija u suprotnom smjeru, iste bi usluge pružali i stranim tvrtkama zainteresiranima za poslovanje u Hrvatskoj. Ipak, najveća je vrijednost našeg modela to što su na čelu svih ureda hrvatski poduzetnici s višegodišnjim iskustvom poslovanja u tim državama. To je jako važno, jer oni poznaju tržište, imaju važne poslovne kontakte i znanje potrebno da se proizvodi ondje uspješno prodaju.

NACIONAL: Koliko ureda trenutačno imate?
– Prvi ured osnovali smo u Moskvi u studenome 2008. On trenutačno ima troje zaposlenika iz Rusije, koji se bave operativnim pojedinostima, i voditelja iz Hrvatske, koji jednom mjesečno putuje tamo i uspostavlja kontakte s novim klijentima i poslovnim partnerima. Taj se model pokazao iznimno uspješnim, pripremamo nekoliko velikih projekata s poslovnim partnerima iz Rusije, tako da sada urede po sličnom principu želimo stvoriti i na drugim zanimljivim tržištima, prvenstveno u državama Arapskog zaljeva. Prvi ured otvorili smo u Kataru, vodi ga Omer Šaćiragić, naš poduzetnik koji je u toj zemlji vlasnik “call centra” i tvrtke za tržišna istraživanja, kojoj su klijenti velike tamošnje tvrtke poput televizije Al Jazeera i McDonald’sa. Uskoro bismo trebali dovršiti pregovore o otvaranju još jednog ureda na tom području, u Saudijskoj Arabiji, vjerojatno u glavnom gradu Rijadu. Što se tiče Europe, ured u Berlinu vodi Robert Matijević, Hrvat koji se već godinama uspješno bavi investicijama u građevinske i infrastrukturne projekte za investitore iz SAD-a, Izraela i drugih zemalja. U SAD-u tu stvar vodi Neb Chupin, hrvatski poduzetnik koji već godinama 90 posto proizvodnje svoje tvornice hrane u Varaždinu uspješno izvozi upravo u tu državu. Dakle, kao što sam rekao, riječ je o ljudima koji znaju kako uspješno poslovati na stranim tržištima.

NACIONAL: Što hrvatske tvrtke moraju poduzeti kako bi svoje proizvode i usluge u većoj mjeri izvozile na strana tržišta?
– Glavni uvjet da bi to uopće bilo moguće jest okrupnjavanje hrvatske proizvodnje. Bez udruživanja hrvatski proizvođači iz tekstilne, drvne, metalurške i bilo koje druge industrije nemaju apsolutno nikakve šanse da uspiju na kompetitivnim stranim tržištima. Taj proces u Hrvatskoj se dosad odvijao stvaranjem klastera i bio je relativno uspješan. Na formiranju nekih od tih klastera radila je i naša tvrtka, te smo za njih osmislili i kompletnu strategiju poslovnog razvoja. Osnovni problem hrvatskih poduzeća je što većina njih gotovo uopće ne ulaže u istraživanje i razvoj, a bez toga teško mogu stvoriti proizvod koji može konkurirati onima iz razvijenijih država. Stvar je u tome da istraživanje i razvoj koštaju, a pojedinačne tvrtke nemaju dovoljno novca za takva ulaganja. Jedino udružene mogu napraviti neke pomake u tom segmentu.

NACIONAL: Koliko je realno očekivati od hrvatskih tvrtki da ulažu u razvoj i istraživanje kad zbog recesije mnoge od njih ne uspijevaju pokriti ni osnovne troškove?
– Recesija je trenutačno činjenica koju ne možemo promijeniti, ali siguran sam da je i u takvoj situaciji moguće pronaći investitore s novcem. Ako je projekt dobar, a proizvod inovativan, novac se uvijek može naći, bilo da se radi o privatnim ulagačima ili institucionalnim fondovima pojedinih država ili Europske unije. Dakle, novca unatoč recesiji ima, samo je potrebno više truda i znanja da bi se do njega došlo. S druge strane, recesija neće trajati vječno, a neće ni sve njene posljedice biti negativne.
NACIONAL: Koje su dobre posljedice recesije?
– Porast stranih ulaganja u Hrvatsku biti će jedna od nužnih posljedica krize u kojoj se trenutačno nalazimo. Veći broj domaćih kompanija će u krizi propasti, to je više nego očito. Nelikvidnost, koja će ove jeseni kulminirati, izazvat će kolaps tvrtki, ali i cijelih gospodarskih sektora. Takav razvoj događaja dovest će do pada cijene rada u Hrvatskoj, odnosno do njenog izjednačavanja s ostalim državama u regiji. Upravo je previsoka cijena rada glavna prepreka većoj količini izravnih stranih investicija u Hrvatsku. Ja znam da to nitko u Hrvatskoj ne voli čuti, ali to je istina. Dugoročno su plaće u Hrvatskoj, u usporedbi s ostalim državama u regiji, previsoke. Tek kad se one smanje, možemo očekivati porast stranih investicija. To bi mogla biti pozitivna posljedica ekonomske krize.
NACIONAL: S obzirom na brojne probleme u Hrvatskoj, osobito s neefikasnom javnom upravom, nije li pomalo nepošteno zaključiti da strani investitori Hrvatsku izbjegavaju isključivo zbog visoke cijene rada?
– Cijena rada jedan je od razloga. Mislim da moramo potpuno promijeniti odnos prema stranim investitorima. Uzmite, primjerice, nedavnu situaciju oko interesa katarskog šeika da kupi Brodosplit. Iako je interes iskazan preko Qinvesta, investicijskog fonda pod izravnom šeikovom kontrolom, odgovor hrvatske strane on nikad nije dobio. To je vrlo neprofesionalno. Ako se za brodogradilišta odredio drukčiji model privatizacije od onoga što su Arapi nudili, to je u redu, ali se Qinvestu moralo odgovoriti i održati prijateljske kontakte. Među arapskim investitorima zbog takvih stvari Hrvatska danas uživa imidž neozbiljne države. To je samo jedan razlog. Primjerice, nedavno su u Zagreb doputovali arapski investitori kako bi uspostavili suradnju s hrvatskom tvrtkom Dok-Ing. Kad su stigli, bili su 2,5 sata maltretirani na aerodromu samo zbog izgleda i zemlje podrijetla. To je katastrofa. Kad investitor iz Katara želi doći u Hrvatsku, on prvo mora osobno otputovati u 1300 kilometara udaljeni Kairo kako bi ondje ishodio vizu, a čak i nema garancija da će tu vizu dobiti. Takva sitnica nekome tko gleda zemljovid svijeta i bira hoće li uložiti u Hrvatsku, Srbiju ili Bugarsku može se pokazati presudnom za odluku.

NACIONAL: Već dugo poslujete u Rusiji. Zašto su gospodarski odnosi Hrvatske i Rusije u posljednjem desetljeću pali na poprilično nisku razinu?
– U odnosu s Rusijom dogodio se niz situacija od kojih se svaka za sebe čini poprilično beznačajnom i bezazlenom, ali kumulativno čine golemu štetu. Hrvatska već godinama ignorira zahtjev Rusije da se njeno veleposlanstvo premjesti iz Zagreba, ruski građani su sve donedavno bili izvrgnuti dugoj i mučnoj proceduri viznog režima, a sigurno ne pomaže ni to što su neki od njih u Hrvatskoj bili prevareni. Bivša supruga Romana Abramoviča pri kupnji zemljišta na Mljetu bila je žrtva teške prijevare. Kupila je veliki komad zemlje, a iako joj je bilo zajamčeno da je to građevinsko zemljište, na kraju je ispalo da ona tamo ne može položiti ni jednu jedinu ciglu. Sve te situacije pridonijele su tomu da Rusi nemaju interesa ulagati u Hrvatsku, pogotovo zato što uz znatnu podršku lokalnih vlasti mogu ulagati, primjerice, u Crnoj Gori.