Objavljeno u Nacionalu br. 757, 2010-05-18

ODLUKU o privatizaciji TLM-a Ivo Sanader je donio godinu dana prije nego što je proveden javni natječaj; bio je to opširan plan o velikoj korupcijskoj pljački

Iz izvora bliskih istrazi Nacional je saznao da bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec i dalje odbija suradnju s istražiteljima. Umjesto da eventualno pomogne rasvjetljavanju afere HEP u kojoj je prvoosumnjičeni, Polančec očito nastavlja sa svojom dosadašnjom strategijom koja se svodi na to da preko svojeg odvjetnika Ante Nobila pokušava uplašiti hrvatsku premijerku i članove Vlade. Nobilove javne poruke, igrokaz s majicom na kojoj piše “Kud Jadranka, tu i ja” i plasiranje dokumenta u kojem se vidi da je tadašnja potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor potpisala odluku o prodaji TLM-a domaćem konzorciju Adrial, Damir Polančec na sve načine pokušava hrvatskoj vlasti poslati poruku da želi da se zaustavi istraga oko njega.

Takva želja i ne čudi, jer ga prema Nacionalovim saznanjima cjelokupni slučaj privatizacije šibenskog TLM-a jako kompromitira. A osim njega, ključnu ulogu u sumnjivoj privatizaciji koja će biti važna za rasvjetljavanje afere HEP imao je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader. Nacional je proteklog vikenda došao do informacija koje izravno terete upravo Sanadera i Polančeca: cjelokupnu privatizaciju TLM-a, odnosno odluku da nekadašnji šibenski mastodont završi u rukama domaćih tvrtki bliskih Sanaderu donio je on osobno, i to još godinu dana prije nego što je proveden javni natječaj za prodaju dionica TLM-a.

Jedan od glavnih dokaza za to mogla bi biti službena knjiga ulazaka u zgradu Vlade, iz koje se može utvrditi da su još 2006. u Sanaderov kabinet na tajne sastanke dolazili tadašnji vlasnik mostarskog Aluminija Mijo Brajković, direktor TLM-a Ivan Koštan te članovi konzorcija Adrial – direktor Dalekovoda Luka Miličić, vlasnik Konstruktora Željko Žderić i čelni čovjek Zagreb-Montaže Vlado Čović. Da bi se tajni plan o preuzimanju TLM-a i odbijanju svih potencijalnih stranih investitora proveo do kraja, Damir Polančec je falsificirao nekoliko dokumenata o prodaji TLM-a kojima su potom on i Sanader zajednički obmanuli svoje stranačke kolege – prvo u predsjedništvu HDZ-a u siječnju 2007. godine, a potom i u samoj Vladi koja je o cijelom slučaju odlučivala isključivo na temelju dokumentacije koja je prikazivala lažno stanje i favorizirala da TLM padne u ruke Sanaderovih prijatelja. Budući da svaki daljnji korak istrage razotkriva sumnjive aktivnosti Ive Sanadera i Damira Polančeca, jasno je da se strategija Polančecova odvjetnika Ante Nobila već nekoliko dana sastoji u tome da pokuša zaplašiti Jadranku Kosor i sve druge članove Vlade i predsjedništva HDZ-a sugerirajući da su oni bili dobro upoznati s procesom privatizacije TLM-a. Ipak, čini se da se nitko nije uplašio Nobilovih perfidnih poruka: još prošlog petka Vladimir Šeks i Andrija Hebrang javno su stali u obranu premijerke Kosor, a u subotu je i ona sama kazala da ne želi utjecati na istrage koje se trenutačno provode bez obzira na sve pritiske kojima se služe neki od osumnjičenih. U svom obraćanju potvrdila je da je potpisala odluku Vlade o prodaji TLM-a, objašnjavajući da je riječ o čistoj formalnosti, a znakovito je dodala i da je to učinila na zahtjev Ive Sanadera. Svakome tko razumije funkcioniranje Vlade poznato je da su tijekom mandata Ive Sanadera, dok bi on bio na službenom putu ili slično, tadašnjoj potpredsjednici često na radni stol stizali različiti dokumenti koje bi ona potpisivala u njegovoj odsutnosti.

Umjesto potpisa na formalnu odluku Vlade, bitno je kako je došlo do prodaje TLM-a domaćem konzorciju Adrial. Prema Nacionalovim izvorima bliskim istrazi, ključne odluke o privatizaciji TLM-a zapravo su još tijekom 2006. i 2007. godine izravno dogovorene u kabinetu Ive Sanadera u zgradi Vlade, a njegov podređeni Damir Polančec poslušno je provodio Sanaderove naloge u Hrvatskom fondu za privatizaciju. Iz današnje perspektive čini se da su i Sanader i Polančec bili itekako svjesni svih mogućih implikacija sporne privatizacije, pa su si još 2007. godine pokušali stvoriti svojevrsni politički alibi: iako to dotad nije bila praksa, na njihovo je inzistiranje na jednoj od sjednica predsjedništva HDZ-a raspravljano upravo o privatizaciji šibenskog TLM-a i splitske željezare. Na toj sjednici prisutnim članovima nije ostalo ništa drugo nego da podrže ono što su im prezentirali Sanader i Polančec: prvi je stalno naglašavao “hrvatske strateške interese”, a drugi je mahao dokumentima koje su, po njegovu nalogu i pod njegovom izravnom kontrolom, sastavile stručne službe Hrvatskog fonda za privatizaciju. Članovi predsjedništva HDZ-a u tom trenutku vjerojatno nisu mogli ni pretpostaviti da ih je Polančec obmanuo: toga su možda postali svjesni posljednjih dana ili tek početkom siječnja prošle godine, kad je čak i Državni ured za reviziju uočio i popisao niz nepravilnosti u privatizaciji TLM-a. Prema Nacionalovim saznanjima, upravo je Polančec bio najbolje upućen u sve tehničke detalje oko TLM-a i neće biti teško ustanoviti da su prezentacije bile napisane tako da pogoduju odluci Ive Sanadera da TLM dođe u ruke konzorcija Adrial.

Putokaz za utvrđivanje svih elemenata privatizacije TLM-a istražiteljima bi ponovno mogla biti službena knjiga ulazaka u zgradu vlade na Markovu trgu: Nacionalovi izvori ističu da je još tijekom 2006. godine Ivo Sanader u više navrata u svom kabinetu održavao tajne sastanke s gotovo svim akterima privatizacije šibenskog TLM-a. Tako je u Banske dvore često dolazio Mijo Brajković, bivši direktor mostarskog Aluminija, kao i nedavno uhićeni direktor TLM-a Ivan Koštan. S Ivom Sanaderom u to vrijeme često su se družili i direktor Dalekovoda Luka Miličić, vlasnik Konstruktora Željko Žderić i čelni čovjek Zagreb- Montaže Vlado Čović. Potonja trojica, zajedno s tvrtkom Alu Flex Pack koja je u vlasništvu Hypo banke, Francka i Kraša te širokobriješkom tvrtkom Feal još su u ljeto 2005. kreirali konzorcij koji se isprva zanimao za kupnju TLM-ove Prešaonice. U međuvremenu je donijeta odluka da se TLM ipak neće prodavati u dijelovima, a čak i na takav uvjet još su u veljači 2006. bile zainteresirani strani ponuđači – grupacije iz Rusije, Austrije, Slovačke i Španjolske, pa čak navodno i – iz Kine. Bez obzira na ozbiljno zanimanje potencijalnih stranih investitora, već sredinom 2006. očito je između čelnika domaćeg konzorcija i Ive Sanadera postignut dogovor da TLM pripadne njima, no da bi cijeli proces imao kakavtakav legitimitet, izbjegnuta je izravna pogodba. Stoga je Damiru Polančecu prepušteno da operativno provede privatizacijsku farsu, odnosno javni natječaj u kojem se već odavno znao pobjednik. Tako je 1. rujna 2006. hrvatska vlada zadužila Fond za privatizaciju da raspiše javni natječaj za kupnju TLM-a, a potpredsjednik Vlade Damir Polančec svojim osebujnim reklamiranjem kao da se javno trudio otjerati potencijalne investitore: “Teško je očekivati da će relevantne ponude stići već u prvom krugu natječaja kada se dionice prodaju po punoj cijeni. Upravo zbog toga rok za dostavu ponuda bit će 15 dana od natječaja, a prave ponude očekuju se tek u trećem krugu”, govorio je Polančec tih dana. Dakako, taj je javni natječaj propao, pa je početkom siječnja 2007. donijeta odluka o natječaju pod posebnim uvjetima, odnosno “za jednu kunu”. U međuvremenu, u Fondu za privatizaciju pripremana je dokumentacija koja je očito pogodovala domaćem konzorciju Adrial.

Dokazi za vrlo sumnjivu pripremu privatizacije TLM-a leže u nalazu Državne revizije za 2007. godinu: tako su Šima Krasić i njezini kolege ustanovili da uopće nije jasno kako je određena prodajna cijena dionica TLM-a. Isto tako, otkriveno je da je uprava TLM-a Fondu za privatizaciju dostavila netočne podatke na temelju kojih je obavljana procjena vrijednosti društva. U reviziji je istaknuto i da je po izvješću Uprave iskazani gubitak u razdoblju od 2003. do 2005. iznosio 508,2 milijuna kuna, što je 53 milijuna kuna ili 11,7 posto više od gubitka iskazanog u izvještajima koji su evidentirani u registru financijskih izvješća. Zaključno, po ocjeni revizije u slučaju TLM-a nije prvo provedena priprema za prodaju i određene mjere restrukturiranja, čime bi se, smatralo se, postigla bolja cijena. Svi ti detalji su išli u prilog budućim kupcima TLM-a, što itekako otvara mogućnost da je netko unutar TLM-a ili Fonda za privatizaciju namjerno pogodovao konzorciju Adrial. Epilog privatizacije TLM-a je jasan: u ožujku 2007. otvorene su dvije ponude. Prva je bila od domaćeg konzorcija, a druga od litavskog ŪBIG-a (Ūkio Banko Investicinė Groupė), koji je svoje ozbiljne namjere o investiranju u regiju pokazao kupnjom tvornice glinice Birač iz Zvornika u BiH. Uobičajena procedura kod javnih natječaja bila je da nakon otvaranja ponuda stručne službe Fonda za privatizaciju sastave analizu ponuda i daju preporuku najbolje ponude. Budući da se ubrzo ustanovilo da je ponuda litavske grupacije mnogo kvalitetnija, Damir Polančec napravio je novi presedan: izravno je predsjednici Službe javnih natječaja HFP-a naložio da u slučaju TLM-a stručne službe sastave samo analizu ponuda, bez preporuka, a na različite načine utjecao je i da ponuda Litavaca ne bude prikazana realno. Nakon toga je s friziranim podacima i dokumentima ishodio da Upravni odbor Fonda u konačnici ipak odabere hrvatski konzorcij, a potom je s takvim podacima obmanuo i svoje kolege u Vladi, koji nikako nisu mogli znati da ih potpredsjednik Vlade svjesno obmanjuje. Jedini koji je toga bio svjestan jest čovjek koji je još godinu ranije svojim prijateljima iz domaćeg konzorcija obećao da će, usprkos proceduralnoj “gnjavaži” s javnim natječajima, šibenski TLM doći u njihove ruke.

A to se, u konačnici, i obistinilo. Sve što se kasnije događalo također može biti zanimljivo Uskokovim istražiteljima: 19. travnja 2007. hrvatska vlada je na zatvorenoj sjednici potvrdila odluku o prodaji dionica TLM-a konzorciju Adrial, a potom su uslijedili višemjesečni pregovori oko konkretnih detalja, da bi tek 7. prosinca 2007. Vlada prihvatila konačni tekst kupoprodajnog ugovora. Prema nekim izvorima, upravo je taj period ključan za dogovor oko različitih pogodovanja kupcu, o čemu hrvatska javnost, kao i u mnogim drugim slučajevima, nema nikakvih saznanja. Po svemu sudeći, upravo u tom periodu konzorciju Adrial navodno je obećano i ono što se danas stavlja na teret bivšem potpredsjedniku Vlade Damiru Polančecu – jeftinija struja koja je iz HEP-a putovala u šibenski TLM, a potom u mostarski Aluminij. A trošak te “uspjele” privatizacije i poslovnih rezultata tih tvrtki godinama kasnije plaćali su i plaćat će – hrvatski građani.