Objavljeno u Nacionalu br. 760, 2010-06-08

BIVŠI PREMIJER IVO SANADER još uvijek u svakom trenutku može doznati najosjetljivije informacije iz hrvatskog sigurnosnog sustava: na ključnim mjestima u aparatu ostali su ljudi koje je on predložio ili odobrio njihova imenovanja

Bivši hrvatski premijer Ivo Sanader još uvijek u svakom trenutku može doznati najosjetljivije informacije iz hrvatskog sigurnosnog sustava, doznao je Nacional od više visokih izvora upućenih u sigurnosnu problematiku. Iako posve politički ponižen, razvlašten i marginaliziran, Sanader od tih najosljetljivijih informacija još uvijek nije odsječen, jer su na nekim ključnim mjestima u hrvatskom sigurnosnom sustavu ostali kadrovi za koje se tvrdi da su Sanaderovi ljudi. Visoki izvori upućeni u sigurnosnu problematiku ispričali su za Nacional da su ti kadrovi dospjeli na svoje funkcije ponajprije zato što je Sanader njihova imenovanja ili predložio ili odobrio. To se u sigurnosnim krugovima još za vrijeme Sanaderova premijerskog mandata tumačilo kao jasna naznaka da su to osobe od najvećeg Sanaderova povjerenja. Neke od njih i danas s njim komuniciraju, a neke su s bivšim premijerom izgradile gotovo prisan prijateljski odnos, pun uzajamnog uvažavanja.

Visoki izvori iz sigurnosnog sustava ispričali su za Nacional da su među tim osobama Davor Blažević zvani Tigar, načelnik Uprave za posebne poslove sigurnosti u MUP-u, pukovnik Dinko Majić, ravnatelj Operativno-tehničkog centra za nadzor telekomunikacija, Petar Mišević, ravnatelj Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, Frane Tomičić, jedan od čelnika unutar Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, te još nekoliko relativno visoko pozicioniranih, čini se, nedodirljivih dužnosnika unutar Sigurnosno obavještajne agencije, uključujući Josipa Jurčevića i Denisa Gudelja.

Davor Blažević Tigar više je godina bio osobni tjelohranitelj Ive Sanadera, a potom je nedugo uoči iznenadnog Sanaderova napuštanja visoke politike promoviran u načelnika Uprave za posebne poslove sigurnosti u MUP-u. O Blaževiću se među osobama koje su uključene u poslove osiguranja uglavnom govori pohvalno. Ističe se njegovo ratno junaštvo, poštenje, pristupačnost, srčanost, ali i velika lojalnost premijeru Sanaderu s kojim je tijekom godina izgradio prijateljski odnos. Neki iz istih krugova tvrde da Blaževića to ne mora istodobno ocrtati i kao besprijekornog profesionalca, te da je on iznenadno promaknut tako da je doslovce preko noći preskočio nekoliko stepenica unutar MUP-a. Tvrdi se da je u tome presudnu ulogu odigrao upravo Sanader, a ne ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, koji se u tom pitanju bespotrebno odmah na početku mandata zamjerio predsjedniku Ivi Josipoviću.

Samo nekoliko dana nakon pobjede na predsjedničkim izborima Josipović se prvi put sukobio s vladom Jadranke Kosor, i to zbog Karamarkove netaktičnosti u vezi s osiguranjem koje mora imati novi hrvatski predsjednik. Karamarko je ocijenio da bi policija trebala samostalno odlučiti koje će osobe čuvati Josipovića. Josipović se usprotivio, a poslije djelomice popustio. Među ostalim, Josipović nije vjerovao Blaževiću i htio je sam odabrati svoje tjelohranitelje. To je pitanje za državu iznimno važno, a ljudi koji čuvaju hrvatskog predsjednika moraju biti ne samo stručni i profesionalni, nego i osobe koje će uživati njegovo povjerenje. Pitanje osobnog povjerenja u uređenim državama s dugom demokratskom tradicijom ne mora biti presudno, ali se i u takvim državama ponekad vodi računa i o osobnom povjerenju predsjednika prema njegovim osobnim čuvarima.

Za osiguranje predsjednika Josipovića, ali i drugih štićenih osoba u Hrvatskoj, ovlaštena je Uprava za posebne poslove sigurnosti u MUP-u. Izvori bliski Vladi potvrdili su za Nacional da je situacija u Upravi za posebne poslove sigurnosti već godinama u najmanju ruku neprimjerena, jer se pripadnici osiguranja vodećih ljudi u državi u pravilu s tim osobama previše zbližavaju, pa misle da nikomu osim osobama koje čuvaju ne trebaju odgovarati. Osim toga, odnosi pripadnika osiguranja i štićenih osoba često se pretvaraju u neku vrstu osobnih prijateljstava, što također ne pridonosi profesionalnom pristupu poslu. To je Karamarko nedavno odlučio promijeniti, a neposredni mandat za te promjene povjerio je Davoru Blaževiću zvanom Tigar. Vrlo je diskutabilno može li on biti osoba koja će kreirati novi profesionalni sustav, jer je i sam godinama vrlo dobro plivao u visokopolitiziranom ozračju.

Na funkciji koju obnaša Blažević je svakog dana u doticaju s detaljnim informacijama o tome gdje su, a vjerojatno i s kim su se susreli gotovo svi dužnosnici koji uživaju status štićenih osoba. Blažević ima i dobar pregled zbivanja u diplomatskoj zajednici u Hrvatskoj. Sve te informacije mogu u određenom trenutku biti vrlo korisne, a mogu se i različito iskorištavati.
Pukovnik Dinko Majić kao ravnatelj Operativno-tehničkog centra za nadzor telekomunikacija upravlja mjerama tajnog nadzora telekomunikacijskih usluga. Majić je na čelu tijela koje aktivira, upravlja i nadzire sva prisluškivanja koja provode mjerodavne državne institucije. Uslugama OTC-a koriste se SOA, VSOA, policija i Uskok. Ne treba posebno napominjati na kakve se sve delikatne informacije u OTC-u može naići. Upućeni tvrde da se Sanader često kod Majića raspitivao da li i njega netko prisluškuje. Majić je prije nekoliko mjeseci dospio u središte zanimanja kad je zatražio da se ukine anonimnost korisnika prepaid usluga u mobilnim mrežama. Od vodstava triju hrvatskih mobilnih telekomunikacijskih operatera ultimativno je zatražio da svi prepaid koristnici u mobilnim mrežama – a oni s oko 4,5 milijuna SIM kartica čine 80 posto tržišta u Hrvatskoj – moraju biti registrirani i ti se podaci trebaju predati OTC-u. Registracija prepaid korisnika trebala se provesti s obrazloženjem da se teroristi i kriminalci ne bi mogli skrivati iza anonimnih prepaid SIM kartica. Javnosti je to u većini doživjela kao pokušaj hrvatskih tajnih službi da pojačaju kontrolu nad građanima kršeći njihova ljudska prava. Međutim, ta Majićeva inicijativa nije imala potpunu potporu ni u cijeloj obavještajnoj zajednici. Neki članovi te zajednice tvrde da se i bez evidencije prepaid korisnika moglo utvrditi kojim se brojevima koriste kriminalci i druge sigurnosno rizične osobe te da je potrebno samo malo više rada. Već se tada počela provlačiti teza da je Majić na svoju funkciju dospio kao osoba potpunog Sanaderova povjerenja i da je tu kontroverznu inicijativu pokrenuo ne bi li promijenio tu predodžbu i barem se načelno dodvorio premijerki Kosor.

Petar Mišević, čelnik Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, također se spominje kao čovjek od iznimnog Sanaderova povjerenja. Miševićev Ured obavlja stručne i administrativne poslove za Vijeće za nacionalnu sigurnost i Savjet za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija, te obavlja poslove koji Vijeću za nacionalnu sigurnost omogućavaju analizu izviješća sigurnosno-obavještajnih agencija. Taj Ured objedinjava dostavljena izvješća i informacije sigurnosno-obavještajnih agencija, a na zahtjev predsjednika Republike i premijera surađuje sa sigurnosno-obavještajnim agencijama u izradi strategijskih procjena i ocjena sigurnosnih pojava važnih za nacionalnu sigurnost zemlje. Drugim riječima, Mišević je kao čelnik tog Ureda u neposrednom doticaju s najosjetljivijim sigurnosnim informacijama i izvješćima. Frane Tomičić jedan je od čelnika Vojne sigurnosno-obavještajne službe, zadužen za obavještajnu upravu. Kroz posao koji radi Tomičić ima uvid u najosjetljivije vojne sigurnosne informacije. Tvrdi se da je Tomičića prije nešto više od dvije godine za imenovanje na tu funkciju preporučio Mario Zubović, blizak Sanaderov prijatelj. Tomičića su na tu funkciju imenovali čelni ljudi Glavnog stožera i Ministarstva obrane, bez suglasnosti tadašnjeg ravnatelja VSOA-e, pokojnog Gordana Čačića. Tomičić je tijekom Domovinskog rata bio zamjenik Mirka Norca u 9. gardijskoj brigadi, a do 2000. bio je smatran glavnim kadrovikom Davora Domazeta. Tomičića su nedavno spominjali i nakon što je Rahim Ademi na Vrhovnom sudu oslobođen od svih optužbi za zločine u Medačkom džepu. Nedugo potom Ademi je najavio tužbe protiv više vojnih dužnosnika koji su ga, kako je uvjeren, lažnim svjedočenjima htjeli za te zločine optužiti. Među osobama za koje se tvrdi da će Ademi kazneno goniti zbog krivokletstva spominje se i Tomičić. Ademi ga sumnjiči da je on namjerno lažno svjedočio kako bi Ademi, a ne zaista odgovorne osobe, bio osuđen za zločine u Medačkom džepu. Tomičić je zajedno sa Zvonkom Brajkovićem i Svetkom Šarom 2007. dao iskaz koji nije bio u prilog Ademiju, ali su ti iskazi navodno bili i potpuno suprotni onomu što su sva trojica 2001. izjavili zagrebačkoj policiji koja je tada radila na tom slučaju.

Kao Sanaderovi kadrovi u sigurnosnom sustavu spominju se i Josip Jurčević i Denis Gudelj, zaposlenici SOA-e. Jurčevića smatraju jednim od glavnih kadrovika, a Gudelj je čelnik splitskog centra SOA-e. Njih dvojica navodno nisu jedini zaostali Sanaderovi kadrovi unutar te službe, koju vodi Josip Buljević. Buljevića na raznim mjerodavnim adresama smatraju profesionalnim, ali zna se istaknuti i da on ne kontrolira sva zbivanja unutar SOA-e, a posebno ne neke desno politički orijentirane kadrove. Jedan dio tih kadrova svoj je uzlet doživio dok je tu službu katastrofalno vodio Joško Podbevšek, nedorasla kadrovska uzdanica predsjednika Sabora Luke Bebića i Sanadera. Podbevšek nije samo ruinirao SOA-u, nego se okružio i diskutabilnim osobama, kojih se njegovi nasljednici ne uspijevaju ili ne žele riješiti. Sad su se pojavile i sumnje da te osobe i dalje kontaktiraju sa Sanaderom, i postaju sigurnosna prijetnja i dodatni izazov za ravnatelja SOA-e Josipa Buljevića.

Neki dužnosnici iz sigurnosnog sustava ispričali su za Nacional da im je teško povjerovati kako bi te osobe riskirale toliko da bi nastavile komunicirati sa Sanaderom kad je on na rubu kaznenog progona i potpuno politički marginaliziran. Međutim, ni ti izvori iz sigurnosnog sustava ne osporavaju da su se tzv. Sanaderovi kadrovi teško mogli preko noći pretvoriti u besprijekorne profesionalce, ma koliko to neki ministri u Vladi žele vjerovati. Njih i dalje dobrim dijelom doživljavaju kao potencijalne Sanaderove spavače i korisne doušnike, a s druge strane i kao odraz nemoći premijerke Jadranke Kosor da se potpuno obračuna sa Sanaderom.