UDRUGA POMORSKIH KAPETANA SPLIT izradila je neovisnu analizu i simulaciju pomorske nesreće u kojoj je Tomislav Horvatinčić 2011. usmrtio talijanski bračni par Salpietro, a njihovi zaključci bude sumnju u korupciju sudskih vještaka

Udruga pomorskih kapetana Split na nedavnom okruglom stolu vrlo oštro je osudila nevjerodostojnost i nestručnost vještačenja pomorske nesreće u kojoj je poduzetnik Tomislav Horvatinčić u kolovozu 2011. u šibenskom akvatoriju motornom jahtom “Santa Marina” prouzročio smrt talijanskog bračnog para Salpietro, kao i simulacije nesreće koju je izradio Pomorski fakultet u Rijeci. Zbog tih vještačenja, kako je Nacionalu potvrdio neimenovani, a dobro upućeni izvor, Horvatinčićeva krivnja je relativizirana, a Općinski sud u Šibeniku kazneno djelo izazivanja pomorske nesreće sa smrtnim ishodom prekvalificirao je iz neizravne namjere u nehat te je Horvatinčića osudilo tek na uvjetnu kaznu, a da mu pritom, bez obzira na težinu nesreće, nije oduzelo ni dozvolu za upravljanje jahtom.

Doista, ne događa se svaki dan da stručnjaci na okruglom stolu direktno dovedu u pitanje ne samo sudske vještake kao vlastite kolege – jer velika većina stalnih sudskih vještaka dolazi upravo iz redova pomorskih kapetana – nego i državne institucije kakve su Pomorski fakultet u Rijeci ili Brodarski institut Zagreb. Jer upravo su se te institucije svojim vještačenjima i simulacijama spomenute nesreće, izvrtanjem činjenica i manipuliranjem istinom, otvoreno stavile na stranu Tomislava Horvatinčića, čovjeka koji, uz sve prijašnje prometne grijehe – a dio njih i sa smrtnim posljedicama! – na duši nosi i živote dvoje talijanskih nautičara. Stoga se upravo održani okrugli stol može jasno shvatiti kao upozorenje javnosti, ali prije svega sugestija Državnom odvjetništvu da u nastavku sudskog procesa dodatno istraži kome je u interesu manipuliranje sudom i dovođenje u zabludu te tko se usudio sudske vještake iskoristiti kao oružje za postizanje ciljeva koji se teško mogu nazvati legalnima i prihvatljivima. Zanimljivo je pritom da Horvatinčića u tom sporu zastupa Veljko Miljević. Njega neki njegovi kolege doživljavaju kao čovjeka koji ima izvanredne, gotovo nevjerojatne i nadnaravne uspjehe u više postupaka, koji su brojnim drugim odvjetnicima neostvarivi. A da slučaj Tomislava Horvatinčića i sudski proces vezan uz pomorsku nesreću koju je prouzročio, u mnogim svojim dijelovima zalaze u izvanserijske pravne vode, svjedoči i činjenica da je, prema izjavi Nacionalova neslužbenog izvora, nekoliko sudionika spomenutog okruglog stola dobilo otvorene prijetnje i upozorenja. Jednom od njih rasječene su gume na automobilu, a drugom se prijetilo anonimnim telefonskim pozivima. Uz to, Nacionalu je potvrđeno i da je, nakon što je 2013. godine zatraženo novo vještačenje nesreće, nekoliko uglednih vještaka odbilo prihvatiti se slučaja, s razlogom očekujući pritiske i pokušaje upliva u svoje izvještaje.

NO DA SVE NE OSTANE SAMO NA RIJEČIMA osude i kritike, kapetani Feđa Pavić, Mladen Russo, Jurica Pešo i Ante Roje, kao iskusni pomorski stručnjaci, predočili su i niz dokaza i argumenata za svoje tvrdnje. Štošta je, prema njima, sporno u vještačenjima iza kojih stoje stalni sudski vještak kapetan Ratko Marinović i ing. Ante Zaninović, prometni vještak s Brodarskog instituta Zagreb. Između ostaloga, kapetani upozoravaju kako je neosporno dokazano da su se kursovi obaju plovila križali, što je za posljedicu imalo sudar plovila, pri čemu je Horvatinčićeva jahta udarila u lijevi bok talijanske jedrilice. Naime, Horvatinčićeva jahta, ploveći prema “Santa pazienzi” bračnog para Salpietro, talijansku jedrilicu je cijelo vrijeme gledala sa svoje desne strane te je, prema Pravilniku o izbjegavanju sudara na moru, kao “give-way” brod (brod koji je dužan propustiti plovilo koje mu dolazi s desne strane, odnosno koje vidi sa svojeg desnog boka) bila dužna dati prednost prolaska “stand-on” brodu, odnosno brodu koji ima prvenstvo prolaza. To podrazumijeva da je Horvatinčićev brod bio dužan izvršiti manevar izbjegavanja sudara okretom udesno i propustiti talijansku jedrilicu koja je kao plovilo s prvenstvom prolaza, zadržavala svoje pravocrtno kretanje. Da je skiper “Santa Marine” poduzeo taj manevar pravovremeno i u skladu s propisima, do sudara ne bi došlo, tvrde kapetani. No kako je poznato, Horvatinčićevom jahtom upravljao je autopilot, a on kao skiper nije pratio situaciju na moru te su se dva plovila u jednom trenutku našla u istoj točki i “Santa Marina” je udarila u lijevi bok “Santa pazienze” pod kutom od 60 stupnjeva, a da prethodno nije učinila ništa kako bi izbjegla udarac.

SPORNA VJEŠTAČENJA, pak, krivnju za sudar pokušavaju pripisati talijanskoj jedrilici, tvrdeći kako do sudara ne bi došlo da talijanska jedrilica nije poduzela manevar skretanja udesno, čime je presjekla kurs motornoj jahti. No manevar izbjegavanja koji je poduzeo skiper talijanske jedrilice, posve je u skladu s propisima i očekivan jer je talijanski skiper, nažalost prekasno, shvatio da jahta koja mu se približava nema namjeru skrenuti s kursa. “Tvrdnja da je ‘iz simulacije PF-a u Rijeci vidljivo da se oba broda gledaju desnim bokom od momenta praćenja brodova po radarskom sustavu i da bi se mimoišli desnim bokovima’ nije točna, jer je jednostavno rečeno – nemoguća. Ako se kursovi križaju – a u simulaciji sudara koju su načinili ovlašteni vještaci tvrtke Conmar iz Splita vidljivo je da se kursovi motorne jahte ‘Santa Maria’, koja je plovila brzinom od 26,4 čvora, i jedrilice ‘Santa pazienza’ koja je plovila brzinom od 4,2 čvora, križaju pod kutem od 11,7 stupnjeva – tada se plovila međusobno vide s različitih strana (suprotnih bokova), a samo ako se mimoilaze, gledaju se s istih strana. Iz te pogrešne tvrdnje vještak izvodi nemoguće zaključke. Naime, ako se već oba vide preko desnog boka, tada imamo samo njemu znano križanje u kojemu su oba broda ona koja su dužna propustiti plovilo s pravom prednosti (give-way), a ni jedan nije plovilo s pravom prednosti.

OBAVEZU ‘GIVE-WAY’ BRODA (glisera) da izbjegava presijecanje ispred pramca, vještak pripisuje ‘stand-on’ brodu (‘Santa pazienza’) pa manevar jedrilice, koji je bio savršeno u skladu s člankom 17. Pravilnika o izbjegavanju sudara, pogrešno tumači kao ‘protivan pravilu 15’ koje se odnosi na križanje kursova”, navodi se u prezentaciji kapetana. “Posve suprotno, pasivnost broda ‘Santa Marina’ (nepoduzimanje manevra izbjegavanja sudara) vještak u potpunosti zanemaruje, iako je baš ‘Santa Marina’ plovilo koje treba prepustiti prednost prolaza drugom brodu (talijanskoj jedrilici) te tu pasivnost pokušava opravdati kao da se radi o mimoilaženju na 150 ili 200 metara udaljenosti, a savršeno pravilan postupak jedrilice kao broda s prvenstvom prolaza, vještak ocjenjuje kao presijecanje koje je izazvalo sudar, baš kao da je ‘Santa pazienza’ 6,5 puta brža, a ne obrnuto”, kategorični su kapetani.

Uz još mnoštvo argumenata koji ukazuju na nelogičnosti i neutemeljene činjenice iznesene u vještačenjima, kapetani zaključuju da “sudar nije nastao zbog nesporazuma zato što je jedrilica – pravilno!!! – procijenila da se radi o križanju, a gliser – pogrešno!!! – da se radi o mimoilaženju”. “Da je skiper motorne jahte doista pratio kretanje jedrilice koju je cijelo vrijeme mogao pratiti sa svoje desne strane, ne bi mogao ni pomisliti da se radi o mimoilaženju i to zato što se pramčani kut nije povećavao i zato što gliser nije vidio, a nije ni mogao vidjeti, desni bočni dio jedrilice, već isključivo njezin lijevi bok. Izjava voditelja glisera da se zadovoljio procjenom da će se mimoići s jedrilicom, dokazuje da on jedrilicu uopće nije uočio! Naime, kako se nije radilo o nasuprotnim kursovima, ta procjena nije bila moguća zbog kutne razlike od oko 12 stupnjeva. Stalni pramčani kut jamčio je siguran sudar, što bi značilo ili da je sudar namjerno izazvan ili da jedrilica nije bila uočena”, upozorili su kapetani. Na pitanje zašto je došlo do sudara, kategorički odgovaraju: “Sudar se dogodio zato što je ‘give way’ brod (brod koji je dužan propustiti plovilo s prvenstvom prolaza) plovio, odnosno glisirao bez nadzora, ‘stand-on’ brod (plovilo s prvenstvom prolaza) to nije mogao znati, a bio je prespor da bi umakao njegovu naletu!!!” Očito je, dakle, da su obojica sudskih vještaka posljedicu nemarnog i lakomislenog Horvatinčićeva ponašanja – pokušaj talijanske jedrilice da manevrom skretanja izbjegne nalet jahte – protumačili kao uzrok nesreće, a rezultat njihova vještačenja jest i sporna uvjetna presuda.

KAPETANI U SVOJOJ PREZENTACIJI TVRDE da je u spornom vještačenju Ratka Marinovića pogrešno navedeno da je brzina Horvatinčićeve jahte “bila primjerena svrsi (?!) broda” te da je plovilo bilo “primjereno udaljeno od obale”. Drugim riječima, vještak tvrdi da Horvatinčić, koji je vozio brzinom od 26,4 čvora, nije glisirao na udaljenosti manjoj od 300 metara od obale. No udaljenost broda u trenutku nesreće od otočića Lukovnjak (250 m) i otočića Barilac (230 m), i to po položaju na radarskoj snimci (VTS), takvu tvrdnju demantira, a potvrdu za tu procjenu kapetani nalaze i u položaju predmeta nađenih na dnu mora, na oko 270 m od otočića Barilac.

Tvrdnja vještaka Marinovića da u trenutku nesreće u akvatoriju “nije bilo drugih brodova ni pomorskog prometa” također ne odgovara istini, tvrde kapetani i pozivaju se na radarsku snimku na kojoj se, tvrde, “u radiusu od 3,5 milja (u pramčanom sektoru od 225˚) može izbrojiti dvadesetak plovila”.

IAKO POMORSKI KAPETANI u obraćanju javnosti navode niz argumenata i tvrdnji potkrijepljenih činjenicama prikupljenima tijekom istrage, Horvatinčićev odvjetnik Veljko Miljević u cijelom slučaju, pa tako i u uvjetnoj presudi, ne vidi ništa sporno, a argumente kapetana naziva irelevantnima za provođenje sudskog postupka. “U uređenoj državi postoje zakoni, a među ostalima i Zakon o kaznenom postupku koji u poglavlju o dokazima precizno navodi tko može biti ovlašteni sudski vještak. U težim slučajevima u pravilu se angažiraju i pojedine državne institucije”, objašnjava Miljević tumačeći zašto je angažiran stručnjak Brodarskog instituta.

On tvrdi da je u prvom i javnosti najmanje poznatom vještačenju od ukupno tri provedena, koja su obavila tri vještaka splitske tvrtke Conmar kao pravne osobe, iznesen niz činjenica koje su jednostrano išle na štetu okrivljenog, ali je već tada iznesena konstatacija da je “do nesreće po svoj prilici došlo zbog skretanja talijanskog plovila”. Horvatinčićev odvjetnik dalje navodi kako je nekoliko simulacija, od kojih su neke načinjene uz pomoć najsuvremenijih uređaja, došlo do istog zaključka, posve suprotnog argumentima kapetana: do sudara ne bi došlo da su oba plovila zadržala smjer kretanja i da talijanska jedrilica nije izvela manevar skretanja udesno. “Drugi vještak Ratko Marinović upravo je na temelju tih simulacija izveo zaključke koji su išli u prilog mojem branjeniku”, objašnjava odvjetnik, no ne komentira nalaze prema kojima je njegov branjenik glisirao prevelikom brzinom i upravljanje jahtom koja je jurila brzinom od 26,4 čvorova prepustio autopilotu. S obzirom na to da su se dva prethodna vještačenja razilazila u konstatacijama, sud je, objašnjava Miljević, povjerio nadvještačenje Brodarskom institutu, a koje je načinjeno na temelju simulacije Pomorskog instituta u Rijeci, koji on naziva “najjačom i najuglednijom institucijom u Hrvatskoj koja posjeduje najsuvremenije uređaje za takve svrhe”. Miljević napominje da su zaključci vještaka, a posredno i sudska presuda, doneseni na temelju relevantnih dokaza “a ne rekla-kazala argumenata udruge kapetana”.

Ipak, priznao je da kompletnu prezentaciju svih argumenata splitskih kapetana nije vidio, već je o njima, kako je rekao, samo načuo i ponešto pročitao u šturim novinskim izvještajima. Dodao je i da je protiv splitskih kapetana koji su organizirali okrugli stol, već podnio privatne tužbe Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, ali i kaznenu tužbu nadležnom Državnom odvjetništvu i to, kako je objasnio, “zbog osnovane sumnje počinjenja kaznenog djela sprečavanja dokazivanja jer se pojedinosti iz sudskog postupka ne mogu tek tako komentirati po okruglim stolovima i to od ljudi koji nemaju stručna znanja, za razliku od vještaka koje je odredio sud”.

NO ZA RAZLIKU OD NEGATIVNOG STAVA odvjetnika Miljevića, nekolicini Nacionalovih sugovornika su argumenti izneseni na okruglom stolu u Splitu puno više od “rekla-kazala”. Pravilnik o izbjegavanju sudara na moru, koji je bio na snazi u vrijeme kada se sudar dogodio (2013. zamijenjen je Pravilnikom o sigurnosti pomorske plovidbe), precizno nalaže da “svaki brod mora uvijek savjesno izviđati promatranjem i slušanjem, a i svim raspoloživim sredstvima primjerenim prevladavajućim okolnostima i stanju, a radi potpune procjene situacije i rizika sudara” (članak 5. ). A sutkinja Općinskog suda u Šibeniku Maja Šupe u izricanju presude u studenome 2015. posebno je naglasila da je Horvatinčić “iako svjestan da može ugroziti sigurnost plovidbe, lakomisleno vozio autopilotom, glisirao brzinom od 26,4 čvora te nije promatrao promet”. U čl. 8. Pravilnika stoji da “svaku radnju poduzetu da bi se izbjegao sudar, treba izvršiti odlučno, pravodobno i onako to čini dobar pomorac, ako to okolnosti slučaja dopuštaju … Ako ima dovoljno prostora za manevriranje, promjena kursa može biti veoma uspješna radnja da se izbjegne položaj opasne blizine, uz uvjet da se učini u pravo vrijeme, da je izrazita i da ne dovede brod u položaj opasnih blizina u odnosu prema ostalim brodovima.” U obrazloženju presude sutkinje Maje Šupe dodaje se da Horvatinčić “jedrilici nije ustupio pravo puta, presjekao joj je put, naletio na nju i lomio je. Potom je prešao preko nje, zbog čega je bračni par odbačen u more te su preminuli zbog ozljeda”.

NACIONAL JE, PAK, otkrio nekoliko vrlo zanimljivih činjenica. Naime, stručnjak za pomorsko pravo dr. Dragan Bolanča s Pravnog fakulteta u Splitu, Nacionalu je potvrdio da se, prema važećim propisima, u slučajevima pomorskih nesreća obavljaju dvije istrage – upravna, koja se provodi s ciljem utvrđivanja odgovornosti za nesreću, te sigurnosna istraga koju provode inspektori Ministarstva pomorstva kako bi se utvrdili uzroci nesreće. Te dvije istrage u nekim dijelovima se i preklapaju, odnosno upravna istraga može sadržavati i brojne elemente sigurnosne istrage. U ovom slučaju je temeljem Pravilnika o istraživanju pomorskih nesreća, Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture odmah nakon nesreće imenovalo povjerenstvo za sigurnosnu istragu koje je uključivalo istragu na poziciji pomorske nesreće i istragu na plovilima koja su sudjelovala. Prema odgovorima koje je Nacional dobio iz Ministarstva, Povjerenstvo je svoj posao obavilo savjesno i kvalitetno, “dok određene istražne postupke koji se preklapaju s ovlastima policijske inspekcije Povjerenstvo nije moglo provesti, zbog čega je istražna dokumentacija u određenim dijelovima ostala nepotpuna”. Prema prikupljenim dokazima, Povjerenstvo je utvrdilo da postoji nekoliko pomorskih prekršaja koji su opisani u dvije točke Izvještaja. U prvoj se navodi da je pregledom dokumentacije Horvatinčićeve jahte očito da su preskočeni obavezni godišnji pregled plovila i međupregledi od 2008. do trenutka nesreće pa je “motorna jahta ‘Santa Marina’ bez tih pregleda bila nesposobna za plovidbu”.

Iako činjenica da Horvatinčićeva jahta nije bila registrirana nije direktno utjecala na nesreću, ostaje nepobitna istina da se takvo plovilo nije uopće smjelo nalaziti na moru. U drugoj točki izvještaja stoji da je “skiper, ujedno i vlasnik plovila, T. H. upravljajući motornom jahtom naziva ‘Santa Marina’, a prema radarskim snimkama VTS službe Ministarstva pomorstva u Splitu od 17. kolovoza 2011., neposredno prije sudara vozio brzinom od preko 25 čvorova, prema izjavi s uključenim autopilotom (što treba ispitati – u nadležnosti policijske ekspertize) te nije u potpunosti pratio situaciju ispred plovila kako bi na vrijeme reagirao te izbjegao jedrilicu, zbog čega je utvrđeno da je izazvao izravan sudar s jedrilicom koja je u tom trenutku plovila na motorni pogon brzinom od 4 čvora i koja je imala prednost prolaska jer je plovila iz smjera ‘desne strane’ ( PZ članak 133. i Pravilnik o izbjegavanju sudara na moru).”

No posebno upada u oči komentar na kraju odgovora koji je Nacional primio od Ministarstva pomorstva: “Budući da je inspektorima Ministarstva od strane policijskih službenika bilo zabranjeno izuzimanje određene opreme s navedene motorne jahte za potrebe ekspertize, Povjerenstvo nije moglo finalizirati istražne radnje vezano uz navedenu pomorsku nesreću, odnosno, istu je obavilo u okvirima raspoloživosti.” Uzmemo li u obzir odredbe Pravilnika o istraživanju pomorskih nesreća, u kojima jasno stoji da “provođenje pomorske sigurnosne istrage mora (a) biti neovisno o kriminalističkim ili drugim paralelnim istragama koje se provode; (b) ne smije biti spriječeno, obustavljeno ili odgođeno zbog istraga navedenih u točki (a) ili bilo kojeg drugog razloga” te da “članovi Povjerenstva prema svojim ovlastima imaju slobodan pristup bilo kojem relevantnom području ili mjestu nesreće, kao i svakom brodu, olupini ili objektu uključujući teret, putnike, opremu ili ostatke, bez sudskog naloga i uz predočenje odgovarajuće propusnice” te također i “slobodan pristup, pregled i evidentiranje svih dokaza nužnih za potrebe analize i istrage”, onda činjenica da je policija članovima Povjerenstva zabranila pristup dijelu opreme s Horvatinčićeve jahte, navodi na sumnju u nepristranost istrage i prikupljenih dokaza. A posebno su nas iznenadile riječi odvjetnika Ognjena Frangeša, zastupnika obitelji Salpietro. “Tih zaključaka Povjerenstva Ministarstva pomorstva u sudskom spisu nema i ja ih nisam vidio, a nije mi ni poznato da postoje!” kategorički je izjavio Frangeš. Znači li to da nalaz sigurnosne istrage Ministarstva sud uopće nije uzeo u obzir?

BOLANČA SMATRA da je spomenuto izvješće tročlanog povjerenstva Ministarstva pomorstva trebalo biti uzeto u obzir. “Po mojem mišljenju, sutkinja Općinskog suda u Šibeniku trebala je dobiti rezultate i upravne i sigurnosne istrage, jer se relevantna pravna odluka ne može donijeti bez nalaza i mišljenja nadležnih istražnih tijela”, tvrdi Bolanča i dodaje da tvrdnje iz dvaju spornih vještačenja vrve nelogičnostima. “Mi smo oduvijek bili ozbiljna pomorska zemlja i naši istražni organi u ovom slučaju poduzeli su sve što je predviđeno pravilnicima i zakonima. S obzirom na prikupljene činjenice, začuđuje odluka suda da ponašanje okrivljenog protumači kao nehaj. Pretpostavljam da okrivljeni talijanske jedriličare nije ubio namjerno, ali je nemarnim, nepažljivim i neodgovornim ponašanjem na tako grub način ugrozio sigurnost plovidbe i odnio ljudske živote, da se njegovo ponašanje može izjednačiti s namjerom”, tvrdi Bolanča i upozorava na još jednu činjenicu. “Simptomatično je i ponašanje Horvatinčića nakon nesreće: iako je, prema važećim propisima, kao sudionik pomorske nesreće bio dužan odmah i bez odgode izvijestiti Nacionalnu središnjicu za usklađivanje traganja i spašavanja na moru (MRCC), on to nije učinio, već je svoju jahtu dovezao do kopna, usidrio je i potom uputio više poziva svojim prijateljima, poznanicima, odvjetnicima… Nesreću je potom prijavio svjedok koji je prvi stigao na mjesto nesreće, što je nedopustivo i moralo se uzeti u obzir kao otegotna okolnost”, kategoričan je Bolanča koji je Nacionalu potvrdio i da je sud prilikom izricanja presude i te kako trebao uzeti u obzir Horvatinčićevo ponašanje prije nesreće, u trenutku sudara, ali i nakon njega. “Činjenica da je Horvatinčić plovio neregistriranom jahtom, čime je prekršio zakon, da je plovio uz pomoć autopilota i pritom nije pratio situaciju na moru te da nije poduzeo išta kako bi izbjegao sudar, čime je prekršio odredbe Pravilnika o izbjegavanju sudara na moru, kao i njegovo ponašanje nakon nesreće, ukazuju na konstantu u ponašanju koja mnogo govori o njegovu karakteru, a to su elementi koje sud treba uzeti kao otežavajuće okolnosti”, upozorava Bolanča. Umjesto toga, sutkinja Šupe uzima u obzir “olakotne okolnosti žaljenja, spremnosti na isplatu odštete, činjenicu da prethodno nije osuđivan i da ima zdravstvene probleme”.

“OVAKVA PRESUDA IZNIMNO JE NEUGODNA sa strane pravne struke, ali i sa sociološke strane, jer javnosti šalje opasnu poruku: možeš raditi što god želiš ako imaš dovoljno novca!” objasnio je Bolanča i dodao da u cijelom slučaju vidi previše sumnjivih elemenata koji dovode u pitanje nepristranost suda.

Nekoliko neslužbenih izvora samo je potvrdilo Bolančine riječi, ali i upozorilo da su činjenice od početka vrlo jasne i nedvosmislene i uzimajući u obzir sve podatke do kojih se došlo u istrazi, Horvatinčićeva odgovornost bila je pravno čista. No nesigurnost suda, a potom i niz spornih vještačenja te vrlo upitnih činjenica, unijeli su nepotrebnu zbrku te je slučaj zakompliciran, što je samo pogodovalo obrani okrivljenog. Isti izvori jednako negativno opisuju i simulaciju Pomorskog fakulteta u Rijeci, na čijim su temeljima izrađeni sporno vještačenje vještaka Ratka Marinovića i nadvještačenje Ante Zaninovića s Brodarskog instituta. Jedan Nacionalov izvor otvoreno je naziva “simulacijom simulacije”, a kapetani nepotrebnom i nevjerodostojnom: “Da je ta simulacija bila naručena za potrebe klađenja, hoće li gliser promašiti, okrznuti ili pogoditi jedrilicu, imala bi više smisla… no za ovu svrhu bila je nepotrebna i nevjerodostojna.” GORAK OKUS NEVJERODOSTOJNIH VJEŠTAČENJA samo je pogoršala informacija do koje smo došli u neslužbenom razgovoru s jednim od ovlaštenih sudskih vještaka, koji nam je potvrdio da je kontaktirano nekoliko vještaka, no svi su odbili vještačiti kada su čuli o kojem se slučaju radi. “Bili su i te kako svjesni mogućnosti jakih pritisaka i pokušaja utjecanja na krajnji ishod”, potvrdio je naš izvor. Stoga i ne čudi reakcija Udruge pomorskih kapetana, iz čijih redova upravo i dolaze ovlašteni sudski vještaci za pomorske nesreće. “Vještačenja se povjeravaju afirmiranim stručnjacima, koji su ‘prisegli svojom čašću da će povjerena vještačenja obavljati savjesno i prema svom najboljem znanju, a svoje nalaze i mišljenja iznijeti točno, potpuno i objektivno, sukladno pravilima struke. A i etički kodeks sudskih vještaka obvezuje ih da rade pošteno i istinoljubivo te da nakon objektivno utvrđenih činjenica donesu nepristrani zaključak. A što su oni ponudili? Ponudili su najgrublju moguću negaciju svih gore nabrojenih načela. I zato smo se morali oglasiti. Osramoćena je naša struka, osramoćeno je jedno časno zvanje”, konstatirali su na kraju svojeg okruglog stola kapetani.

Pisano obrazloženje presude Tomislavu Horvatinčiću, iako je rok za njegovu dostavu već istekao, nitko od sudionika u postupku još nije primio. Općinska državna odvjetnica iz Šibenika Irena Senečić, koja u ovom slučaju zastupa optužnicu, najavila je podnošenje žalbe na presudu, a jednako su nam potvrdili i odvjetnik oštećene obitelji Salpietro Ognjen Frangeš i Horvatinčićev branitelj Veljko Miljević. Ovaj potonji objasnio je i da se svakako namjeravaju žaliti, jer su, kako je rekao, “vještačenja još povoljnija za okrivljenika negoli je to poznato javnosti”.