Aktualna predsjednica poručila je svom nasljedniku Milanoviću da trebaju ‘pokazati da prijenos vlasti može biti civiliziran’, iako je ona prilikom preuzimanja dužnosti od Ive Josipovića učinila sve da izbjegne da do primopredaje Ureda između odlazećeg i dolazećeg tima uopće dođe

“Pružam ruku Zoranu Milanoviću da pokažemo da prijenos vlasti može biti civiliziran“, rekla je predsjednica u odlasku Kolinda Grabar-Kitarović u svom govoru nakon gubitka izbora. Ne samo onima koji poznaju prilike u Uredu predsjednika, već i svima koji imaju i određeno političko i povijesno pamćenje, to je zazvučalo više nego cinično. Jer civiliziranih prijenosa vlasti do sada je bilo, ali ne u njenom aranžmanu. Točnije, aktualna predsjednica prilikom preuzimanja dužnosti od Ive Josipovića učinila je sve da izbjegne da do primopredaje Ureda između odlazećeg i dolazećeg tima uopće dođe. Za razliku od prethodnika, koji su organizirali zajednički ručak, međusobno upoznavanje i prijateljski prijenos dužnosti, njen tim nije pokazao ni najmanju želju da se upozna s radom svojih prethodnika i predmetima koje su trebali preuzeti, kao ni sa službenicima kojima su postali šefovi. Prisjetio se toga bivši predsjednik Ivo Josipović:

„Sudjelovao sam u dvama prijenosima dužnosti u Uredu predsjednika – kad sam ga preuzimao i kad sam ga predavao. Kad sam ga preuzimao od predsjednika Mesića, moja ekipa doista je naišla na otvorena vrata. Mesićev tim pružio je sve potrebne informacije, a moja ekipa bila je znatiželjna, želeći saznati što više kako bismo na najbrži i najefikasniji način preuzeli poslove. S druge strane, kada je gospođa Kitarović preuzimala Ured, moram reći da je u našim osobnim odnosima bilo sve korektno, no bilo je zanimljivo kako, kada je riječ o njenom savjetničkom timu, nije postojao nikakav interes da se susretnu i porazgovaraju sa svojim prethodnicima. Nije im padalo na pamet da se neke inicijative, koje nemaju veze s političkim predznakom, pretvore u kontinuitet. Predsjednica i njeni ljudi digli su oko sebe veliki Kineski zid.“

Mirando Mrsić, šef prve pobjedničke kampanje predsjednika Ive Josipovića, bio je i privremeni predstojnik Ureda izabranog predsjednika, no odbio je ostati na toj funkciji nakon inauguracije, želeći, kao što je i najavio, nastaviti vlastitu političku karijeru. Odradio je tehničko preuzimanje Ureda od dotadašnjeg predsjednika u dvama mandatima Stipe Mesića, o čemu je rekao: „Ne postoji, nažalost, nikakav pisani protokol prijenosa vlasti, tako da smo mi u dogovoru s predsjednikom Mesićem zapravo stvarali nepisana pravila o tome kako to treba izgledati.

Mi smo Josipovićev stožer, s manjim brojem ljudi, u tom tranzicijskom periodu transformirali u Ured izabranog predsjednika i u dogovoru s Protokolom predsjednika Mesića dogovarali i prijenos vlasti i inauguraciju. Napominjem da smo inauguraciju imali potpuno pod svojom kontrolom, dok je Protokol pružao tehničku podršku.“

Bivši predsjednik Ivo Josipović smatra da je ponašanje tadašnjeg savjetničkog tima Kolinde Grabar-Kitarović prije svega imalo veze s njihovim različitim političkim predznakom, no dodaje kako to nikako ne bi trebao biti razlog da se odbiju informirati o dotadašnjem radu jedne institucije koja se tradicionalno bavi mnogim područjima.

„Dao sam uputu svim svojim savjetnicima i cijelom svom timu da budu na usluzi novoj ekipi i pripreme izvješća o tome što su radili, kao i sve materijale koji bi im mogli pomoći. No za to nije uopće iskazan interes i vjerujem da većina tih materijala, ili gotovo svi, nikada nije pročitana. Vjerojatno ih nisu ni pogledali.“

Na pitanje zašto je to bilo tako, Mirando Mrsić odgovorio je da su oni tada došli kao osvajači:

„Čini mi se da je njihova tadašnja teza bila: mi smo osvojili Pantovčak, Pantovčak je naš, nije nam bitno što ste vi radili! I to jest problem i s HDZ-om i s predsjednicom, koji smatraju da od njih počinje povijest. Koliko se sjećam, predsjednica je rekla, otprilike, ‘Tuđman – pa ja!’ A to je bilo potpuno pogrešno i to joj se obilo o glavu!“

Orsat Miljenić, šef kampanje Zorana Milanovića, uvjeren je, pak, da će u ovom slučaju biti drugačije i da će se prilikom preuzimanja Ureda tim novoizabranog predsjednika sigurno naći sa suradnicima Kolinde Grabar-Kitarović kako bi ih uveli u posao i da će ta želja biti obostrana. Kaže i da je već uspostavljena suradnja s Protokolom oko inauguracije te vjeruje da će ona biti korektna.

‘Tadašnja teza Kolinde Grabar-Kitarović i njezinih savjetnika je bila: mi smo osvojili Pantovčak, Pantovčak je naš, nije nam bitno što ste vi radili’, kaže Mirando Mrsić, prvi šef Ureda Ive Josipovića

„Za sada mogu reći da očekujem da će se sve odraditi na profesionalan način. Kontaktirao sam s predstojnicom Ureda predsjednice Republike i vjerujem da će sve biti kako treba.“

Govoreći o svom iskustvu s tehničkom predajom Ureda, Mirando Mrsić napomenuo je da je postojao dio vezan isključivo uz predsjednika Mesića i predsjednika Josipovića, koji su oni odradili u četiri oka: „Onaj dio koji je bio vezan uz savjetnike, odradio je Ured izabranog predsjednika i sa savjetnicima održao pojedinačne sastanke. S njima smo također dogovarali prijenos dužnosti, kao i izvješća koja moraju predati do inauguracije. S predsjednikom Mesićem dogovoreno je i koji savjetnici ostaju, a koji odlaze, kako bi ih mogao razriješiti s danom inauguracije. I taj kadrovski dio je bio riješen dogovorom. Jedini koji je na kraju radio problem bio je Ustavni sud, jer im se nije svidjela naša scenografija na Markovu trgu. Dugo smo ih morali uvjeravati da je crvena kockica dio hrvatskog grba, a ne znak SDP-a.“

I tadašnjem stožeru izabranog predsjednika Ive Josipovića bilo je predloženo da do inauguracije koristi Vilu Weiss, no odlučili su ostati na Iblerovu trgu u prostorima iznajmljenim za kampanju, dok su vilu na Prekrižju koristili za protokolarne sastanke i posjete diplomata ili državnika uoči inauguracije. I tim Zorana Milanovića odbio je preseliti se u vilu na Prekrižju, o čemu je Orsat Miljenić, šef izborne kampanje Zorana Milanovića, rekao: „Još uvijek nije isključeno da odemo tamo, no u ovom trenutku odlučili smo ostati u bivšem izbornom stožeru jer tu imamo postavljene kompjutore i praktičnije nam je. Za sada je tako, što ne znači da možda nećemo prijeći gore.“

O ustroju Ureda predsjednika odlučuje predsjednik Republike. Joško Klisović bio je prve dvije godine predstojnik Ureda predsjednika Ive Josipovića, a sam kaže da je stigao na gotovo jer je prijenos vlasti odradio Mirando Mrsić. Ipak, u opisu njegova radnog mjesta bilo je da poslovno, financijski i na sve druge načine vodi Ured, što znači da je morao koordinirati rad svih službenika koje je tamo zatekao.

„Teoretski, moguće je potpuno promijeniti ustroj Ureda i otpustiti neke službenike, koji onda po zakonu moraju biti negdje drugdje zbrinuti. Činjenica jest da je to dobro ustrojena institucija, u kojoj, doduše, kao i u svakom tijelu državne uprave, ima ljudi koji rade dobro i onih koji rade manje dobro. No oni su državni službenici, koji prije svega rade za državu, neovisno o tome tko je predsjednik“, rekao je Klisović.

O tome je Orsat Miljenić rekao: „Očekivano je da svaki predsjednik ustroj Ureda prilagodi svojim potrebama i prioritetima. I možemo očekivati da tako bude i ubuduće.“

Iako je Kolinda Grabar-Kitarović tvrdila da će smanjiti broj zaposlenih u Uredu, za nju, kao i za njene prethodnike, postoje objektivna ograničenja zbog kojih to svoje nerealno obećanje nije ostvarila, o čemu je Joško Klisović primijetio:

„To što je Kolinda govorila da će znatno smanjiti broj službenika, tada je dobro zvučalo. Željela se predstaviti kao neki veliki politički reformator, no je li doista smanjila broj ljudi, to, barem javno, nije poznato.“

U Uredu predsjednika, naime, zaposleni su državni službenici, profesionalci, mnogi još iz vremena Franje Tuđmana i oni su zaštićeni zakonom. Predsjednik dovodi svog šefa kabineta, predstojnika ureda, glasnogovornika i savjetnike, dok je sve ostalo uglavnom zatečeno stanje. Orsat Miljenić svjestan je te situacije: „Naravno da postoje službenici koji rade svoj posao, bez obzira na to tko je predsjednik Republike. U tome je mogućnost utjecaja predsjednika Republike na promjene donekle ograničena. No u dijelu koji se tiče najbližih suradnika, koji su dužnosnici i predsjednik ih osobno imenuje, logično je da će taj tim prilagoditi svojoj viziji. Za sada je prerano o svemu tome govoriti.“ Prva primopredaja predsjedničke dužnosti u novoj hrvatskoj državi dogodila se 2000. godine između akademika Vlatka Pavletića – koji je tada bio predsjednik Sabora, ali je zbog smrti Franje Tuđmana u prijelaznom razdoblju do završetka izbora postao prvi čovjek države – i predsjednika Stipe Mesića. Mesić je tada stigao u relativno neprijateljsko okruženje, jer su tamo bili zaposlenici koji su deset godina radili za Franju Tuđmana. Na pitanje jesu li ga dočekali u strahu, Stipe Mesić odgovara: „Odmah na početku rekao sam im da će svi službenici zadržati svoja radna mjesta i da samo trebaju raditi posao i držati se propisa i zakona. Ostavio sam i savjetnika za religijska pitanja Vladu Lončarevića, kao, naravno, i sve tajnice. Kao predstojnica Ureda dočekala me Vesna Škare-Ožbolt, vrlo ljubazno i korektno. Predložila mi je koji auto da uzmem, provela me kroz Ured s Protokolom i sve mi pokazala.“

Među iznenađenja u Uredu pokojnog Franje Tuđmana svakako pripada i poseban telefon koji su Mesiću pokazale tajnice. Bio je na izdvojenom stoliću i imao je direktnu vezu sa Slobodanom Miloševićem.

„Njih dvojica redovito su se čuli još od 1990., a kako je Milošević još bio u Beogradu kad sam ja postao predsjednik, rekao sam tajnici – molim vas, nazovite mi odmah Miloševića, da mu kažem kako su tu nastupile neke promjene, možda on ima neke prijedloge. Međutim, to nije bilo moguće jer je broj Miloševićeva telefona znao samo Tuđman“, rekao je Mesić. Ubrzo nakon toga zatražio je od ministarstva unutarnjih poslova da razmontira telefon, što su oni i učinili i odnijeli ga u ministarstvo.

‘Kao predstojnica Ureda dočekala me Vesna Škare-Ožbolt, vrlo ljubazno i korektno. Predložila mi je koji auto da uzmem, provela me kroz Ured s Protokolom i sve mi pokazala’, kaže Stjepan Mesić o prijenosu

Mediji su u to doba puno pisali o gomilama odnesenih dokumenata, koje se iz Ureda predsjednika iznosilo u onih nekoliko mjeseci nakon Tuđmanove smrti do dolaska novog predsjednika. Upitan smatra li da su tako neke važne državne tajne ili dokumenti koji su mogli kompromitirati Tuđmana ili njegove najbliže suradnike, završili u privatnim arhivima bivših savjetnika ili špijunskog podzemlja, Stipe Mesić rekao je da mu je teško procijeniti, ali da je toga sigurno bilo: „Uz izliku da se iznosi privatna Tuđmanova arhiva, iznosilo se svašta. Nitko to nije kontrolirao niti sam ja imao zapisnik u kojem bi bilo navedeno što je točno odneseno. Dio toga završio je kod Mire Tuđmana, a vjerujem i da je Ivić Pašalić nešto spremio kod sebe.“

Dokaz za tu posljednju tvrdnju je i činjenica da u transkriptima sastanaka u Uredu predsjednika nema onih dokumenata na kojima je u uzglavlju zapisnika naveden Ivić Pašalić, iako je kao najmoćniji Tuđmanov savjetnik sigurno uvijek bio prisutan:

„Naime, Tuđman bi na početku svakog sastanka konstatirao tko je prisutan. Ni u jednom od transkripata koji je ostao u Uredu nije navedeno ime Ivića Pašalića, osim u onima gdje se priključio tijekom sjednice pa su zapisničarke samo konstatirale da je došao“, primijetio je Mesić.

Gotovo se i zaboravilo da su svi sastanci u Uredu predsjednika Tuđmana snimani, dok su zapisničarke u donjoj prostoriji to transkribirale. Cijeli taj materijal ostao je u arhivi Ureda predsjednika u doba Stipe Mesića, kojeg su mediji optuživali da je u njegovu mandatu te transkripte dobivao na uvid tko god je htio, kao i da je počinio veleizdaju, poslavši neke od transkripata na Haaški tribunal.

„To sve nije istina jer ja nikada u toj prostoriji u kojoj se nalaze transkripti nisam bio, a kamoli ih dijelio medijima. Jednom smo novinarima dopustili da s vrata fotografiraju te police s dokumentima i to je sve. Što se tiče Haaga, slali smo kopije onih dokumenata koje su oni tražili. To sam bio dužan učiniti jer je Hrvatska, kao jedna od osnivačica Suda, morala s njime surađivati“, rekao je Stipe Mesić.

Mesić priznaje da je čitao neke od transkripata o kojima se brinuo službenik arhiva i u njima je, naravno, bilo zanimljivih stvari: „Tuđman je sebe doživljavao kao glavnog junaka knjige ‘Tako je govorio Zaratustra’. Odnosno, bio je uvjeren da sve što je izrekao ima povijesni značaj i zato je i tražio da se svi razgovori snimaju. Mislim da bi mnogima danas bilo neugodno pročitati što su govorili na tim sastancima.“

Mirando Mrsić sjeća se i kako su prilikom preuzimanja Ureda od predsjednika Mesića konačno razriješili i misterij famoznog sefa, u kojem su se, navodno, čuvale neke velike državne tajne. O tome su se svojedobno raspisali mediji, a na kraju unutra nije bilo išta vrijedno spomena: „Dakle, i taj dio treba demistificirati – u tom sefu ne čuvaju se nikakvi povijesni misteriji. To je običan sef u kojem se čuvaju povjerljivi dokumenti koji se dobivaju od sigurnosnih službi. Koliko mi je poznato, sef je i dalje tamo“, rekao je Mrsić.

Među male tajne Pantovčaka svakako se ubraja i sobica u koju se ulazi iz Kabineta predsjednika, a u kojoj je Stipe Mesić znao prileći poslije ručka:

„I Tuđman ju je koristio za odmor. Naslijedio sam je od njega, a kako sam cijele dane bio u Uredu, uzeo bih jedan sat za odmor tijekom dana i onda bih do navečer radio. To je korisna prostorija za susret s vlastitim mislima.“

Posebno su osjetljivo pitanje osobni tjelesni čuvari predsjednika Republike, koje određuje Ministarstvo unutarnjih poslova, dok sam objekt Ureda predsjednika čuva vojska, kao što su i vozači Ureda predsjednika vojnici. Na pitanje može li predsjednik ipak sudjelovati u odabiru svojih tjelesnih čuvara, Mesić je odgovorio da ni na jedno ni na drugo nikada nije ni pokušao utjecati:

„Nisam se nikada uplitao u to koga će mi policija preporučiti. No kad je Tomislav Karamarko vodio SOA-u, najavio mi je da će promijeniti dečke iz osiguranja. Na to sam mu ja rekao da sam njima zadovoljan i da to ne želim. Oni su korektno izvršavali svoje zadatke i nisam za to vidio razlog. Karamarko je tvrdio da su predugo u poslu i da ih treba zamijeniti mlađima, koji svakodnevno treniraju i u boljoj su formi. I kaže on meni – nemoj se iznenaditi kada jednog dana po tebe dođe auto s pratnjom koju ne poznaješ. Na to sam mu ja rekao: pa jesi li ti normalan? Misliš li da bih ušao u auto s nepoznatim ljudima? I tako su na kraju ostali moji stari sigurnjaci, onako kako je odlučilo Ministarstvo unutarnjih poslova.“

‘Nije isključeno da odemo u vilu Prekrižje, no odlučili smo ostati u bivšem izbornom stožeru jer tu imamo postavljene kompjutore i praktičnije nam je’, kaže Orsat Miljenić, šef Milanovićeve izborne kampanje

I Orsat Miljenić smatra da je odabir osobnih tjelesnih čuvara predsjednika Republike specifično pitanje u nadležnosti Ministarstva, ali i da se pritom treba voditi računa o afinitetima i željama štićene osobe, o čemu se već razgovara.

Upitani je li korektno da se u tranzicijskom periodu potpisuju imenovanja dužnosnika ili veleposlanika, svi sugovornici složili su se da to ne pripada u pozitivnu političku praksu. Mirando Mrsić prisjetio se kako je to izgledalo prilikom prijenosa ovlasti Ureda predsjednika Mesića: „Mi smo imali džentlmenski dogovor da se u tom periodu ne povlače neki veliki potezi ili imenovanja bez suglasnosti, iako ovlasti aktualnog predsjednika traju do dana inauguracije novog. Složili smo se ako se neki potezi moraju povući, da se to radi u dogovoru s izabranim predsjednikom i da se od toga ne radi neka velika parada. Isto tako imali smo dogovor da se sve ono što predsjednik države dobiva na stol, dakle, izvješća različitih agencija, prosljeđuje i izabranom predsjedniku.“ Orsat Miljenić smatra da se tu radi o odnosima predsjednice i izabranog predsjednika, koje on ne želi komentirati: „Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović već su odradili sastanak u četiri oka i vjerujem da će ih biti još. No zemlja uvijek ima samo jednog predsjednika, odnosno predsjednicu, koja obavlja svoje poslove do 18. veljače. Naravno da se moraju završiti oni poslovi koji se protežu na razdoblje nakon toga i da o tome novoizabrani predsjednik mora biti informiran.“

Nešto rječitiji bio je Joško Klisović: „Rekao sam to kao saborski zastupnik i član Odbora za vanjsku politiku. Odbor ne bi trebao odlučivati ni o jednom prijedlogu za postavljanje novog veleposlanika dok se ne konzultira novoizabrani predsjednik, koji će sljedećih pet godina sukreirati vanjsku politiku. To se nameće kao minimum političke korektnosti, jer predsjednik u skladu s Ustavom odlučuje i o kadrovskim rješenjima u vanjskoj politici. U ovom trenutku ne znam hoće li se Odbor sastati i je li predsjednica uopće pristala potpisati ta nova imenovanja.“

Jedno od prvih pitanja koja su novoizabranom predsjedniku Milanoviću postavili mediji, bilo je i hoće li vratiti Titovu bistu na Pantovčak, na što je on odgovorio da o tome nije razmišljao i da Pantovčak nije muzej. Bivši predsjednik u dvama mandatima Stipe Mesić puno je konkretniji. Rekao je da je Kolinda Grabar-Kitarović mogla ukloniti bistu, ali nije mogla izbrisati pedeset godina povijesti Josipa Broza, koji je bio priznat kao pobjednik u ratu protiv fašizma i veliki državnik. Mesić je podsjetio na činjenicu da je tu bistu na Pantovčak postavio Franjo Tuđman i da osim povijesne važnosti, ona predstavlja i vrijedno umjetničko djelo Antuna Augustinčića:

„Bista je maknuta političkom odlukom, a političkom odlukom može se i vratiti. Osim toga, svi koji bi dolazili u posjet Uredu predsjednika, uvijek bi malo zastali i pogledali skulpture velikana zaslužnih za Hrvatsku, a jedan od njih svakako je bio i Josip Broz Tito“, zaključio je Stipe Mesić.