U Prijedoru je u ponedjeljak obilježen “Dan bijelih traka”, sjećanje na više od tri tisuće Bošnjaka i Hrvata u srpskoj okupaciji Prijedora u proljeće i ljeto 1992 godine. Među žrtvama su i 102 ubijena djeteta.

Tridesetprvi svibnja datum je kada se diže glas protiv stigmatizacije drugih i drugačijih, te zahtijeva jednakost i pravda. Roditelji ubijene djece traže spomenik, za koji znaju da im neće vratiti djecu. Ali hoće čast i dostojanstvo gradu u kojem su ostali da žive, javio je N1.

Jasmin, Nermin, Alija, Edin… Samo su neka od imena sa tužnog plakata, na kojem je 102 ubijene djece Prijedora. Njihova imena, ispisana su i ćirilicom i latinicom na bijelim trakama. Koje su zavezane na most na Bereku, koji spaja stari i novi dio Prijedora. I upravo ovo mjesto, trebalo bi biti lokacija za budući spomenik, čija će izgradnja, vjeruju roditelji, otpočeti ove godine.

“U Prijedoru je ubijeno 96 bošnjačke, četvoro hrvatske i dvoje srpske djece. Starosna dob od tri mjeseca do 17 godina. Nema više čovjeka u gradu Prijedoru koji kaže da ne treba spomenik ubijenoj djeci. Kao i 2013. i 2014.godine, mi smo faktički dobili spomenik. U razgovoru sa gradonačelnikom Pavlovićem i predsjednikom gradske skupštine Duratovićem, dobili smo od Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Prijedora, mišljenje na sedam lokacija za koje smo podnijeli zahtjev za gradnju spomenika”, kaže Fikret Bačić, Inicijativa roditelja za spomenik ubijenoj djeci.

U Prijedoru se svakog 31. svibnja ponavlja slična slika: jedni komemoriraju, drugi ignoriraju. U gradu su osvanuli plakati kojima se negira postojanje bijelih traka, koje su bošnjačke kuće morale izvjesiti kada su srpske snage okupirale prijedor.

“Postavljena je izložba koja relativizira smrt djece i drugih nedužnih ljudi u Prijedoru. Bojim se da će ako im se da previše prostora, da će oni nama izazvati mnogo problema u budućnosti. I uvijek ta situacija, tvrde da ne postoji naredba za bijele trake?! Ako bi išli time da nema naredbe, pa nema naredbe ni za grobnicu Stari Kevljani, 363 tijela su tamo ekshumirana! Nema naredbe! Hoćemo li reći to se nije dogodilo? Ta grobnica nije postojala, tamo nisu ekshumirana tijela. Pozivaju se, nema fotografije! Pa, mi nemamo ni jedne fotografije o bilo čemu iz Prijedora do 5. avgusta. Dok nisu došli strani novinari”, ističe Edin Ramulić, član inicijative „Jer me se tiče“.

Omarska, Keraterm, Trnopolje, logori u okolici Prijedora, mjesta su na kojima su te 1992. stradale tisuće civila. U Prijedoru se još traga za oko 500 nestalih, uglavnom Bošnjaka.

“Sigurno da, ono što ja ponavljam godinama, da na području Prijedora imaju još najmanje dvije masovne grobnice sa većim brojem posmrtnih ostataka. Sebi trebamo priznati da dio ubijenih nikada nećemo pronaći. Ljudi bježali po šumama i u pravcu Bihaća i u pravcu Hrvatske”, navodi Mirsad Duratović , predsjednik SG Prijedor.

Sud BiH, ali i sud u Haagu, za zločine nad Bošnjacima i Hrvatima prijedorskog kraja izrekli su 58 pravomoćnih presuda, na ukupno oko 800 godina zatvora. Među osuđenima su tadašnje srpske vođe, i vojne i civilne, između ostalih Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić. Ali i Radoslav Brđanin, Mićo Stanišić, Milomir Stakić i drugi.